Nepodnošljiva teškoća proziranja

Što je morao učiniti Franjo Šarčević, sarajevski profesor matematike i urednik portala Prometej.ba, okupljenog pod sloganom "za laičku državu i sekularno društvo", da postane metom masovnog narodnog cipelarenja?

Strašnu stvar, dabome. Dozvolio si je – naivno inzistirajući na sekularnoj konstituiranosti države u kojoj živi i proizlazećoj slobodi mišljenja i govorenja – objaviti kratak fejsbuk status koji dira u nečije posvećene mitove.

Glasi status, praćen fotografijom: "Ovu sliku sarajevske gradonačelnice sa žrtvom svog zlostavljanja (sakrio sam lice nedužnog djeteta) vrijedi sačuvati kao simbol jednog beznadežno bolesnog društva kojem, bojim se, ni dragi bog više ne može pomoći."

Budući da je dječak na slici, povodom Dana nezavisnosti BiH, odjeven u maskirnu uniformu Armije BiH, na glavi mu i beretka s ljiljanima, raja si je to shvatila kao da Franjo pljuje pravo po državi kao takvoj, po narodu, ili još malo specifičnije, po islamskoj etnokonfesiji, po Srebrenici i svim bošnjačkim žrtvama. 

Uvrijedio je, drugim riječima, religiozne osjećaje vjernika u lokalni (etno)nacionalizam, pretvorene u normativnu vjeroispovijest Sarajeva u kojem živi. Ranio im je "hegemonski kulturni idealizam", kako bi to rekao Peter Sloterdijk, pa se nadigla kuka i motika, sa salvom grožnji: batinama, smrću ili barem izgonom, s posla i iz zemlje. 

"Ovo je profesor na PMF. On predaje našoj djeci. Njemu smeta što svaki Bošnjak i Bošnjakinja moraju njegovati. E što si bio profesor, bio si. Dolazim profesore" – zaprijetio je recimo izvjesni Mujanović u Općinskom vijeću Hadžići. Prišiveno je neprispodobivom profesoru i da "mrzi djecu iako je plaćen iz budžeta".

 

DEJA VU

Budući da sam prije par godina – sezone ljeto/zima '21/22 – doživio nešto slično, mogu otprilike zamisliti kako mu je. 

Objavio i ja ljeta 2021. – naivno, elem, inzistirajući na sekularnoj konstituiranosti države u kojoj živim i proizlazećoj slobodi mišljenja i govorenja – kratak fejsbuk status koji dira u nečije posvećene mitove. Nadigla se kuka i motika, od salve grožnji (batinama, smrću ili barem izgonom, s posla i iz zemlje) u pratnji potjernice u regionalnom dnevnom listu, preko privedenosti u policiju, do optužnice državnog odvjetništva. Suđeno mi zbog verbalnog delikta, zbog navodnog pljuvanja pravo po državi kao takvoj, po narodu, po braniteljima i žrtvama Domovinskog rata (znači, i po vlastitom ocu, poginulom '91 kao branitelj), ili još malo specifičnije, da sam se ogriješio o (sic) "stav pravnog poretka" o Oluji. 

Anonimnom "ogorčenom građaninu" koji je Glasu Slavonije dojavio da činim nešto neprimjereno najviše je smetalo i osnovu za reakciju predstavljalo što, uz vođenje lokalnog društva arhitekata, kvarim omladinu zaposlenošću na fakultetu: "ovdje se radi o javnoj osobi zaposlenoj u obrazovanju koje ima i svoju odgojnu obvezu, i uz to ga još država plaća. A on ne poštuje ni temeljne odrednice na kojima je nastala ova država – tvrdi ogorčeni Osječanin".

Deja vu do daske.

Totalitarizam je – kako reče Malaparte – ne toliko na djelu kada je nešto zabranjeno koliko kada je obavezno ono što nije zabranjeno. Što li je to, pitat ću opet naivno, u Hrvatskoj i dan-danas obavezno? Što je dan-danas obavezno u BiH? I u kakvoj vezi stoji jedno s drugim? 

 

VAŽNO JE NE ZVATI SE FRANJO

Franjo je u složenijim okolnostima od mene onomad, utoliko što se, dirajući u posvećene mitove bošnjačke etnokonfesionalne kulturalizacije, pritom zove Franjo. Jer ja sam, dakle, dirao kritički u Svoje, što je kul, dok Franjo – a to bi već bilo totalno ne kul, zar ne? – dira u… one Druge?

Kao autohtoni Hrvat ja sam onda za nabrušenu raju i predstavljao domaćeg izdajnika, što je nama s ljevice milo čuti o sebi, a napadalo me se isključivo zdesna. Eventualno mi rekli tu i tamo da sam "trofazan", koji nisu pratili rodoslov, ali ne'š ti blama da ti ustaše galame da si četnik. Dok da sam dirao u Druge, pa da me oni identificiraju kao ustašu, radilo bi se o puno delikatnijoj situaciji.

Što, međutim, kad živiš u državi u kojoj se na razini nacionalne pripadnosti diraš u Svoje i onda kada se diraš u etnički Druge?

Tako eto sada Franju nabrušena raja pljuje upravo kao ustašu, koji s pozicije, dakle, Hrvata – prohrvatske pozicije – poprijeko gleda neki drugi narod. Nije to lijepo čuti o sebi, nama s ljevice barem. Prozvan je kao nacionalist, pače "UZP-ovac": član osuđenog udruženog zločinačkog pothvata koji je stajao iza separatističke HR Herceg-Bosne.

A kad te na taj način u BiH blate neki s pozicije konkurentskog nacionalizma, međuetnički, to se prelije na packe koje za tobožnji nacionalizam dobiješ i s ove strane političke barikade, tj. slijeva. Drug Ahmed Burić je, recimo, za rasprave u PEN centru BiH Šarčevića optužio da "propagira govor koji ne spada u univerzalne vrijednosti". Burić se, dabome, zalaže "za osudu nasilja, a protiv podržavanja bilo kakvog oblika nacionalizma", pa to što je Šarčević "u ovom primjeru protiv 'većinskog', ne znači da treba podržavati 'manjinski'". 

Taj mi je dio kudikamo zanimljiviji od onoga kad te pljuju čisto ustaše, četnici, mudžahedini. Što to specifično za postdaytonsku Bosnu i Hercegovinu čini mogućim da o istom trošku najebeš i od drugova?

 

GRADŽANISTI

Hajde da se podsjetimo: kakve ono univerzalne vrijednosti – ovdje u značenju nad-etničkih – stoje nasuprot nacionalizma?

U uvjetima kapitalističke države, ljevica je opravdano oprezna s pojmom građanskog, zbog njegovih transklasnih konotacija. Ali u našem slučaju ne treba biti riječ o tome. Izvorni revolucionarni pojam citoyen – u svom općem značenju političkog subjekta koji šalje u ropotarnicu povijesti podaničku obespravljenost – obuhvaća u sebi čitavu tu raspravu između ljevice i liberalizma, prethodeći joj. Politička prava svakoj drugarici, svakom građaninu, vascelom narodu – svi smo za to.

Patrijarh Porfirije s djecom

U uvjetima hegemonije nacionaliz(a)ma u kontekstu naših kapitalističkih postjugoslavenskih državica, semantika građanske države odnosi se na negaciju etničke države. 

Ali, čekaj, potpisniče, kome se obraćaš? Navikao sam pisati s hrvatskim čitateljstvom na umu, okupljenim u "zamišljenu zajednicu" preko tema i kategorija iz hrvatskog političkog konteksta. U njemu, ova semantička negacija iz očišta "lijevoliberalnih" vrijednosti (na stranu sad, kažem, cijepanja oko buržoaskog i proleterskog u okviru pojma – to su neke druge rasprave) ne nosi nikakve negativne bodove. Isključivo je nešto dobro i poželjno. Ono građansko uvijek donekle izmiče u svom ostvarenju ustavnih postavki, pritisnuto onime etničkim, ali ga svakako priželjkujemo i oko toga nemamo zašto imati rezervi – teško nam se razabrati što bi moglo biti krivo s tim. Zato nas je ovamo znalo zbunjivati čuvši kako mnogi s naše strane barikade ironično govore o "graDŽanštini". 

Tko zna, hrvatsku bi "lijevoliberalnu" publiku valjda i danas trebalo prosvjetljivati da u BiH "građansko", "probosansko" ili "unitarističko" – po sebi stvari isključivo za pozdraviti – prečesto predstavljaju šifre iza kojih se krije SDA nacionalistička hegemonija. Što zapravo kritiziramo kad se smijemo "graDŽanistima", provaljujujući njihove zazive unitarne BIH? Nije komplicirana misao: problem s "univerzalnim" i "građanskim" vrijednostima slijeva se mora imati u slučaju njihove lažnosti, kada se lažno predstavljaju, služeći kao paravan za još jednu reiteraciju etničkog principa.

Kako smo došli do toga da je Šarčevićevo provaljivanje paravana za SDA nacionalizam automatski izjednačeno sa zalaganjem za onaj manjinski (HDZ-ovski) – da biva i zdesna i slijeva ocrnjivan kao ustaša, čovićevac i ništa manje nego neostvareni ratni zločinac, unatoč ne može dosljednijem suprotstavljanju i toj bandi svih ovih godina te ne može jasnijem naglašavanju i ovom prilikom da ih smatra dijelom iste priče?

 

APROPRIJACIJSKI MANEVAR

Još malo općih mjesta o BiH političkom kontekstu, čisto za ignorantske sektore hrvatske publike.

Ovostoljetno stanje je kako god okreneš derivat političkog stanja iz 90-ih. Alija je Mladića i Karadžića pečatirao daytonskim potpisom kojim Republika Srpska postaje priznata država u državi. Tu već imaš zemlju raspolovljenu po etničkom ključu, čak i formalizirano. Niti unutar Federacije ne vlada drugačiji ključ, a kad je sva politika ona etnička, dolazi do SDA hegemonije kao zakona najbrojnijih. BiH ostaje multietnička država ne u građanskom smislu (u kojem se po def. ne bi ni znalo tko je kojih krvnih zrnaca), nego u smislu multiplikacije etničkih tamnih vilajeta, što je kao baština ratnog trokuta Alija-Karadžić-Boban prešlo u moderniziranu verziju Bakir-Dodik-Čović. 

Franjo Tuđman s djecom

Prašinu u oči pojmovima građanskog ili bosanskog, kao kodova iza kojih se krije nacionalizam na SDA pogon, Bakir i njegovi bacaju, kao biva, naspram Čovića i Dodika, povlačeći razliku između sebe i njih po liniji toga da su ova dva bandita separatisti, razbijači BiH, a SDA je eto unitaristička. Što se konflatira s antinomijom plemenskog i građanskog, pri čemu političko Sarajevo, kao jedan od tri rodno-plemenska vilajeta, aproprira retoriku svoje suprotnosti, pozivajući se na građansku orijentaciju. Zakriveno retorikom biva da Bakir zapravo stoji na istoj strani s Čovićem i Dodikom, kao tri plemenske poglavice, afirmirajući utroje etnički princip. 

Problem je u efektivnoj beziznimnosti: "građanske" stranke su, čak i do točke na kojoj to uistinu jesu (a ne radi se o predalekoj točki), bez značajnijih rezultata, kakvi bi predstavljali bitnu promjenu principa, a s druge strane slabo skriveno marionete SDA, prije svih Komšićev DF. Deklariran, inače, kao multietnička stranka, čija je uloga perverzna baš time što koncepcijski počiva na kritici etničkih stranaka, oponiranju im, unošenju drugačijeg principa – dok u vlasti participira kao prirepak vodeće etničke stranke. Sa svrhom u osiguravanju legitimacije SDA-ovskom aproprijacijskom manevru. 

Do "slučaja Komšić" dolazi otuda što je entiteta jedan manje nego konstitutivnih naroda. Petritschevi amandmani, na temelju perfidnog Alijinog performansa s ustavnom tužbom, omogućili su, počevši od 2002., vječitu nadglasanost i time dekonstituiranost "hrvatskog korpusa" unutar Federacije. Tzv. hrvatske predstavnike u vlasti izabere bošnjačka većina po svom ćeifu, pa na entitetskoj razini SDA vlada samostalno. Komšić, preko kojega zaklinjanje u građansku orijentaciju postaje paravan za većinski federacijski nacionalizam, postao je sinegdohom te nepravde misprezentacije. Proglašen je personom non grata u općinama onih koje šatro politički predstavlja – što mu se može jer ga ne izabiru oni koje predstavlja – ima li još gdje čak takvog oličenja apsurda predstavničke demokracije?

 

STRANKA TAMNOG VILAJETA

Šarčević se tom i takvom Sarajevu zamjerio odavno, nizom kritičkih tekstova na Prometeju o "slučaju Komšić". Ideja po kojoj bi se automatski radilo o zagovoru manjinskog nacionalizma počiva na primitivnoj pretpostavci koja svaku mogućnost optiranja kontra Komšića, ako se radi o nekom pripadniku hrvatskog korpusa, automatski izjednačava s manijom hegemonizacije oko Čovića. Koja inače nije da nije slučaj. Plebiscitarna depolitizacija: nema tu hoćemo za socijaldemokrate, liberale, konzervativce – o nekakvim socijalistima da i ne govorimo – jedino što postoji je etnička premisa politike. Tj. HDZ BiH, sestrinska "stožerna stranka hrvatskog naroda", i HNS, Hrvatski narodni sabor, kojim dirigira HDZ. Cjelokupni politički spektar korpusa rascijepio se oko personalizacijske osi Čović vs. Komšić, pri čemu za potonjeg u hrvatskim općinama ne optira nitko živ, dok za prvog svi živi baš zato što prijeti potonji. 

Besmisao tako postavljene polarizacije shvatit ćemo ako tri političke elite etničkog predznaka prepoznamo kao jednu politiku – jednu jedinu političku elitu. Etničku stranku. Stranku tamnog vilajeta. 

Razumijemo li da je antinomija između Čovića i Komšića zapravo lažna? HDZ i SDA su jedno te isto, igraju identične uloge pijavica koje su se nakačile svaka na svoj korpus. Kao i Dodik na svoj. I ne samo da supostoje u jednakim ulogama nego jedni drugima reproduciraju te uloge: stoje u odnosu međusobnih podupirača. Koja je točno ideja iza kobajagi emancipacijskog okupljanja oko Čovića kontra maćehinskog odnosa bosanske države prema Hrvatima i majoriziranosti Komšićem – ako znamo da je glas za Čovića na dubljem nivou glas za Komšića i SDA, naime za etnički princip?

Posebno je žalosno kad se čak ni "slijeva" ne kapira kako Šarčević – napadajući Komšića ili evo Karić koja skuplja poene blistanjem pored djeteta uturanog pod beretku s ljiljanima – ne optira za fakin bladi Čovića, već protiv primitivno postavljene polarizacije. U nusproduktu ranjavajući osjećaje suštinski jednog te istog hegemonskog kulturnog idealizma unutar sva tri korpusa.

 

ZAŠTITA DOXE

Prijavljen sam '21 inicijalno za (pazi ludila) kazneno djelo govora mržnje. Što je onda uslijed očite neosnovanosti promijenjeno, predivnom zamjenom teza, u optužni prijedlog po točki zakona zamišljenoj da štiti manjinske stavove od diskriminiranosti: da sam, opalac, baš ja, svojim manjinskim stavom, diskriminirao sve građane Hrvatske.  

Nehonoriranjem, naime, jednog domovinskog blagdana na način propisan kao obavezan. Nedržanjem se o blagdanu onako kako je naloženo, išao je tekst optužnice, povrijedio sam milijune dostojanstava (uključujući svoje vlastito). Ne izmišljam, ma koliko bizarno zvučalo.

Čisti Malaparte. Tužilaštvo je odgovarajući članak Zakona o suzbijanju diskriminacije, umjesto njegovog smisla u zaštiti onoga manjinskog od stigme i maltretiranja, tumačilo kao zaštitu prava većine da u nekim stvarima ne bude onih koji će razmišljati drugačije od nje i njene doxe. Povrijedio sam dostojanstvo svih pripadnika zajednice time što sam nisam stao u stav mirno pred normom držanja koju je obavezno prakticirati. Odstupanje od zadanog blagdanskog položaja pod zastavom izjednačeno je s napadom na sve one koji od zadanog položaja ne odstupaju. 

Franjo Tuđman s djevojčicom

Zamjena teza karakteristična za uvrijeđenosti nekom blasfemijom: uzimanje mog prava nazad proglašava se napadom na prava onoga tko si dozvoljava moje uzurpirati (oduzimam mu, zamisli bezobrazluka, upravo tu slobodu da mi oduzima moju). 

Ne dvojim da je na dnu harange, skupa s pravnom osnovom sudskog progona, zaista i stajala iskrena i duboka povrijeđenost vjernika hegemonskog kulturnog idealizma. Uslijed čega se osjećam pozvan dodati danas par općih riječi, na razini arhetipskog fenomena osvete agelasta, koji je u svom aktualnom izdanju dohvatio druga Šarčevića.

 

OSVETA AGELASTA

Agelasti su – ne potežem tu etimologiju po prvi put – Rabelaisov neologizam koji je Kundera u svojim esejima reaktualizirao.

Pojam je važan zato što bez njega nemamo kišobransku riječ za sve one koji se strašno uvrijede kad im netko dirne u njihovu istinu od koje su, kulturalizacijski, napravili svetinju (i potrebno im je da stoji kao opća svetinja, ne poimaju koncept nečijeg prava da ne klekne pred njom). To je kontraslika humora – ali humora shvaćenog kao jezik dvosmislenosti, dvoznačnosti, neizvjesnosti istine. Što je za agelaste neprihvatljiv koncept? Bilo kakvo šaljenje sa svetinjom postaje tim samim njeno skidanje s trona – tada se počinje govoriti o bacanju je u blato, što se doživljava kao uznemirujuće i omalovažavajuće i duboko uvredljivo, dakle kao oblik napada na sve one koji je honoriraju kao propisanu obaveznost (bilo da otvorenom porugom ili čak i samo nestajanjem u stav mirno, dozvoljavajući si previše slobodan govor na temu). 

A napad traži protunapad. To je to nešto arhetipsko. Puno prije nego je Rushdie pretprošlog ljeta uboden nožem, prije nego je '89 pala i fetva, Kundera u eseju iz '86 prilaže i lik Tristrama Shandyja iz eponimskog romana Laurencea Sternea, koji si priskrbljuje na "svakih desetak riječi stotinjak neprijatelja", pa umire umoran i slomljen od "osvete agelasta". 

 

DIKTATURA SRCA

Pri čemu je važan moment da se prostor nedodirljivosti onoga svetog ne ograničava samo na hramove, na religijske svetinje. Kundera postavlja pitanje mjere ili načina na koji pripaja sebi "i ono što nazivamo velikim laičkim vrijednostima, majčinstvo, ljubav, domoljublje, ljudsko dostojanstvo". Nećemo, primjerice, reći da bi sveta čistoća Oluje – zbog čijeg sam kaljanja najebao – pripadala u religijski imaginarij. Ili barem ne bismo trebali.

Ali još najpoznatiji je po romanu Nepodnošljiva lakoća postojanja, u kojem govori o profiterima kiča kao estetskog ideala baziranog na diktaturi konvencionalnih osjećaja kakve može dijeliti velik broj ljudi. "U carstvu kiča vlada diktatura srca." Što pak "nitko ne zna bolje od političara. Čim u blizini ugledaju fotografski aparat, odmah trče do najbližeg djeteta da ga podignu i poljube u obraz. Kič je estetski ideal svih političara, svih stranaka i pokreta."

Dok fundamentalistički tretman svetinja nije ograničen na religijski prostor (šireći se na sav prostor hegemonskih kulturnih idealizama), ni političarima nije strano zaogrtati se u religijsko ruho. Poglavari crkvi su po definiciji i prije svega oblik političara. Ne treba stoga čuditi prizor npr. Porfirija dok trči da pod razvijenom srpskom zastavom podigne najbliže dijete il' dva pa nešto balavo deklamira.

Notorni su po gadljivosti oni predizborni plakati HDZ-a iz 90-ih koji su Franju Tuđmana isturali u istovrsnoj raboti, kao ovdašnji klasici žanra.

Tko to puši uopće? Odgovor bi vjerojatno bio: agelasti. Što si obavezniji unutra u odnosu na diktat vrijednosti iz zraka oko sebe, što si više internalizirao postrojenost hegemonskim idealizmom, to si tuplji i doslovniji, sposobnost provaljivanja kenjaže ti je kompromitiranija. 

No, ograničava li se taj prostor ljepljivog ideološkog kiča samo na desničarske političare, vođe etničkih stranaka? 

U predizbornom videu iz kancelarskih dana, Ivica Račan je uvježbanom tronutošću deklamirao: "Kada bih vam sada mogao naslikati moju sliku Hrvatske u budućnosti, bio bi to osmijeh. Osmijeh na licu djeteta." A bilježen je i u eskapadama humanitarnosti, uvijek u pratnji kamera, oko raznih profila nevine dječice (pa recimo "pozirao s jednim djetetom u naručju i svečano izjavio: 'Bitna je samo ljudska obzirnost i pokoja lijepa gesta ili riječ'"), kao metode pridobivanja medijske pažnje za sebe te činjenja gledatelja "slijepima za stvarnost u kojoj žive".

Davor Bernardić s (tuđim) psom

Ili hoćete ponavljanje te "lijevoliberalne" tragedije u obličju farse? Nezaboravna je nešto recentnija predizborna zgoda, kada je Davor Bernardić – u izočnosti kakvog raspoloživog djeteta – oteo jedno prepadnuto pašče vlasnici iz ruku pa joj uvalio svoj mobitel i tražio da ih slika ("ja vikala 'Ali ne izgleda kao da joj je ugodno molim vas spustite je', on govorio 'Slikaj, slikaj', ja slikala da spasim psa, a onda je to objavio kod sebe i napisao da se moja Suzi popela s njim na Sljeme"). 

Neka i takvog smijeha, ali nije sve samo šala. Dozvolite mi da nešto ošacujem: SDP Hrvatske koji nas povremeno voli s raznježenim ponosom podsjetiti na Račanov patetični filmić, ili "lijevoliberalna" štampa poput Telegrama koja rado čini isto, slika su istog soja tuposti, nesposobne da prozire, koja će u Šarčevićevom napadu na Komšića i njegov "multietnički", takoreći "lijevoliberalni" DF, ili možda graDŽansku Karić rasplinjenu nad uniformiranim djetetom, iščitati agitiranje za Čovićev račun, onaj manjinskog nacionalizma, navodno suprotstavljenog. Ne provaljujući da se radi o jednoj te istoj stranci kiča i hegemonije.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu