Za koga bi glasao Tony Soprano?

Georgia i North Carolina  su – uz Arizonu, Michigan, Nevadu, Pennsylvaniju i Wisconsin - dvije od sedam država koje same odlučuju američke predsjedničke izbore. To su takozvane swing-states. Ne zato sto se u njima puno sluša jazz, što je prva normalna asocijacija na riječ swing, nego zato sto je u njima ishod glasanja neizvjestan, sklon rotaciji. 

Ali, Georgia jeste dala pregršt jazz velikana. Dugačka lista, između ostalih, uključuje Fletcher Hendersona, osnivača prvog swing banda, čiji je trubač bio nitko drugi do Louis Satchmo Armstrong. Susjedna North Carolina je mjesto rođenja John Coltranea, Thelonius Monka, Max Roacha i Nine Simon. Pregršt swinga i „all that jazz“! 

Vjetrovi i glasne, sinkopirane note promjena i jazza, te „autentične američke muzike“, došli su sa Juga. Jug je zapravo „ground zero“ svog progresa šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Amerika imala dovoljno skromnosti, rasne solidarnosti i hrabrosti da kritički preispita vlastitu prošlost. 

Martin Luther King, „čovjek koji je propovijedao potpuno novim jezikom“ (Nick Cave, Higgs Bóson Blues), i do tada najmlađi dobitnik Nobela za mir, također je iz Georgie. Baš kao i njegov nasljednik, Ralph David Abernathy, te Hamilton Earl Holmes, koji je desegrirao vodeći lokalni univerzitet. Konačno, iz ove države dolazi i Joe Lewis, heroj koji je sa MLK-om bio na samom čelu kolone u Selmi, i potom kroz dugačkih trideset i tri godine, ključni demokrat u Kongresu. 

Maya Angelou, prva žena čije se lice našlo na dolarskoj kovanici rođena je u North Carolini. Iz North Caroline je i Reginald Hawkins, prvi crni kandidat za guvernera u nekoj američkoj državi . Upravo u North Carolini su 1960. godine četiri crna student državnog Univerziteta za agrikulturu sjeli za pult prodavaonice u Greesnboru rezerviranog samo za bijele. Tako su patentirali čitavu seriju tzv. sit-ins (sjedeljki), provokacija koje su i danas efektan model za nenasilne proteste.

Kada je 1964. potpisao Zakon o građanskim Pravima (uz Zakon o glasačkim pravima i zdravstvenu zaštitu za starije, temelj njegovog Velikog Društva) L.B. Johnson je proročki rekao: „Izgubili smo Jug za čitavu generaciju“. L.B. je ispravno procijenio da će bijeli južnjaci – tradicionalno demokrati - od tada glasati za republikance. Progres ovdje uvijek košta, posebno ako je rezultat crnačke krvi, patnje i vizije.

To nije promaklo Richard Nixonu i, tada glavnom republikanskom strategu, senatoru Barry Goldwateru. Njihova „Južna strategija“ promijenila je američku izbornu geografiju tako što se laserski fokusirala na nezadovoljstvo bijelih glasača, primarno motivirano latentnim ali i aktivnim rasizmom. To nije bio swing, nego efektni flip-flop. Slušao se country i južnjački rock, manje jazz.

Onda su došle sedamdesete. Umjesto rasne i klasne solidarnosti dobili smo hippie misticizam u kojem „peace, love and understanding“ postaju srednjoklasna, bijela privilegija a ne izraz egzistencijalnog bunta ili želje za promjenama. Osamdesete su proizvele Reagana (ili obrnuto?). Sistem je dodatno zacementiran u nemilosrdnoj logici bahatog kapitalizma u zadnjih deset godina prošlog, i prvih dvadeset godina novog stoljeća. 

To je značajno više od jedne Johnsonove generacije. To su dvije, tri, možda i četiri generacije za vrijeme kojih su republikanci širom američkog Juga, uglavnom u kontinuitetu, preuzeli vlast. (Clinton je pobijedio u Georgiji 1992. ali je izgubio 1996. godine. Obama je dobio North Carolinu 2008. Romney ju je vratio četiri godine kasnije. Biden je uzeo Georgiju, ne North Carolinu. Podsjećam, ove su tek dvije swing-države. Republikanci su u najvećoj mjeri politički vlasnici ostatka Juga.)

Donald Trump je „Južnu strategiju“ efektno proširio na ostatak Amerike. To uključujuje i tzv. Plavi zid – Michigan, Pennsylvania i Wisconsin – koji je 2016. godine Trump na prepad otrgao od demokrata i Hillary Clinton. Joe Biden je Plavi zid jedvice obranio prije četiri godine. 

Trumpova MAGA računica je prosta: niti jedan demokratski predsjednički kandidat još od Johnsona nije dobio većinu bijelih glasova na Jugu. Trump je sav svoj politički kapital stavio na isti centralni glasački blok kojeg je izgubio L.B.J. Ali na sve četiri strane Amerike. Kompas nije neophodan.

Trump je, pisao sam o tome i ranije, koncentriran na bijele - ali i, sve više, manjinske - muškarce bez diplome. Riječju, zapuštenu radničku klasu s kojom se vulgarni, nelojalni, tašti i jeftini demagog povezao na emocionalnom nivou, eksploatirajući tuđu mizeriju. Ljudi glasaju emocijama, naročito ako su akumulirane desetljećima. 

Probajte, na primer, odgovoriti na sljedeće pitanje da bolje shvatite zašto je Trump toliko atraktivan ovom biračkom tijelu: Za koga bi glasao Tony Soprano? 

David Chase, kreator Sopranosa, prepoznao je tendencije američkih šljakera u New Jerseyu ka brutalnom nativizmu i ratobornom patriotizmu. Mafija je radnička klasa s bolesnim ambicijama. A New Jersey je preko puta Pennsylavnije, ključne swing-state u tom nekoć za republikance neprobojnom Plavom zidu.

Snažni i šutljiv tip koji će obaviti posao, to je Amerikanac. Tako nekako lamentira Tony Soprano u prvoj sezoni serije. Tony priča o Gary Cooperu iz filma „Točno u podne“. Trump je, u flip-flop logici onoga što Naomi Klein naziva „Svijet u ogledalu“, novi Gary Cooper. Brbljiv, hvalisav, nezgrapan i morbidan ali, iz rakursa njegovih glasača, netko tko će odlučnom akcijom – prljavo i ispod pojasa - završiti što je započeo. Beskrupuloznost je vrlina.

Tony bi, mislim, bio Trumper, sve sa MAGA kapicom i majicom. S druge strane, Trump je, zapravo Tony Soprano, a ne Gary Cooper. Oscilacije, svijetovi u ogledalu, fikcija u stvarnost i natrag. Swing, ali vise ne i jazz. I, naravno, nesnosni Kid Rock za soundtrack.

Trumpovi vjernici, s punim pravom sumnjaju da su njihovi problemi rezultat nečijeg bogaćenja, te da je „Istina“ skrivena od njih. Problem je u tome da pravi razlog za patnju nije Trumpova konspirativna, viralna „Istina“ na koju MAGA masa rado plaća skupu pretplatu, nego neumorna izrabljivačka trka za profitom. Viralne teorije zavjera su tu da odvrate pažnju od stvarnih, ali puno manje zabavnih plutokratskih konspiracija. 

Naomi Klein piše da Trumpovi glasači vide Ameriku kao jamstvo sunca, slobode i neograničenih McDonalds burgera. Treće obećanje je svakako ispunjeno. Brza hrana je i dalje jeftina, sveprisutna i smrtonosna. Slobodu i sunce su im, grmi Trump na sve strane, ukrali drugi, oni čija je koža u svim raskošnim nijansama Benetton boja. Kako MAGA armija preferira Wrangler i monokrono, protestantsko bijelo (čak i kad i sami nisu bijeli), ksenofobni krug je zatvoren. 

Zato je Trump manje-više prestao da konzistentno priča o bilo čemu drugom. Otuda i inzistiranje na „migranti jedu pse i mačke“ narativu. Priča je suluda i duboko uvredljiva, ali garantira da se neće skrenuti s teme.

Ironično je da i Kamala Harris vidi Jug kao šansu za „swing u studenom“. Iz tog razloga je njena retorika - na demokratskoj konvenciji, predjedničkoj debati i u dijalogu s Oprah Winfrey – značajno bliža rječniku koji su nekada koristili republikanci, nego lijevom/progresivnom krilu stranke na čijem je čelu. Ona američku armiju ponosno naziva „smrtonosnom silom“, hvali se da ima pištolj (i da bi odma’ pucala u provalnike!), voli naftu, ponosno se deklarira kao kapitalistkinja i izbjegava razgovor o bilo kojoj, a naročito svojoj rasi. Harris zvuči kao agresivniji Mitt Romney. To bi možda zbunilo i Tonya Soprana.

Put do pobjede, do flip-flopa ka demokratima, računa Harris, vodi preko bijelih glasača na Jugu, i šire. Barem onih koji su spremni preispitati svoje simpatije prema Trumpu. Uzme li Georgiju i North Carolinu, Harris može do Bijele kuće i bez Pensylvanije. Ove dvije swing-states su njezina polica osiguranja. Zgodno je to da isti politički dizajn pomaže Harris i u državama Plavog zida. Bijeli glasovi su i tu ključni.

U ovim izborima svi imaju „Južnu strategiju“. Čak i da ne prođe – bit će tijesno – kod Harris to barem dokazuje politički pragmatizam i elokvenciju, što nije bio slučaj sa Hillary Clinton ili posustalim Bidenom. Ili će je možda Taylor Swift (rođena na jugu, odrasla u Pennsylvaniji, nekada country a sada sofisticirani pop) i Beyonce (iz Texasa do New Yorka, nekada hip-hop/pop a sada sofisticirani country) „swingati“ u foto-finišu ka Harris. „All that jazz“ samo bez jazza.

Nastavlja se.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu