Iz izbornog stožera Zorana Milanovića Foto: HINA/ Damir SENČAR
Dobra priča je ono što žele čitatelji, a njih ne zanima književni stil, kazao je jedan od najprodavanijih pisaca Stephen King u svojoj knjizi 'O pisanju', a portugalski književnik Alfonso Cruz u jednom svom romanu tvrdi da se ljudi sastoje isključivo od priča. 'Jer, mi smo sazdani od priča, ne od DNK i genetskih kodova ni od mesa, mišića, kože i mozga. Od priča', piše Cruz.
Uistinu, sad i novinari govore o svojim pričama, a ne o izvještajima, člancima, komentarima. Tu je i povjesničar Yuval Noah Harari, koji također ukazuje na priče koje su samom temelju mnogih uspješnih ljudi i organizacija.
Sociologinja na Sveučilištu Kalifornija Francesca Polletta napisala je rad o pričanju priča u politici 'Storytelling in Politics', koji bi mogao dobro doći našim političarima, podjednako kao američkim demokratima. Čovjek koji je Billa Clintona doveo na vlast 1992. godine, James Carville, tvrdio je da govori demokrata nalikuju na litanije: mi smo za čist zrak, za bolje škole, bolji pristup zdravstvu. Dok demokrati nabrajaju, republikanci kažu: Ja ću vas zaštititi od terorista i od homoseksualaca iz Hollywooda. I to je priča.
Valja reći da su desničari, konzervativci, u prednosti, jer je lakše prodati priču koja se nadovezuje na već poznate, stare priče, a puno je teže lansirati nove ideje. Osim ako ste Franklin D. Roosevelt, a zemlja je u velikoj depresiji, pa lansirate jasnu krilaticu 'New Deal' i vaša priča padne na plodno tlo: 'Jedino čega se trebamo plašiti je sam strah.'
Puno je različitih tumačenja razloga zbog kojih je Donald Trump pobijedio Kamalu Harris, ali najvažniji je možda jednostavan: Trump je imao priču u koju su ljudi povjerovali, a priča potpredsjednice Harris nalikovala je na litaniju o kojoj je prije toga govorio James Carville.
'Priče su dio običnog života, s nogama na tlu, nepretenciozne i moralno jasne, sasvim suprotne apstraktnim argumentima, teoretskim postavkama i složenim činjenicama i brojkama koje iznose intelektualci', pisala je Poletta.
Na takvom valu dojahao je Trump ponovo u Bijelu kuću, uvjerivši Amerikance da će ih upravo on obraniti od elitističkih liberala Demokratske stranke koji dovode u zemlju migrante koji jedu mačke. Priča je bedasta, ali Kamala Harris nije imala nikakvu priču, previše je udarala po Trumpu, kao da je pozvana uvjeravati ljude da nemaju pojma o tome tko je Trump. Osim toga, nije se odvojila od Joea Bidena i ponudila vlastiti pogled, svoju autentičnu priču.
Autorica navodi rezultate istraživanja stavova ljudi koji su čuli neke priče. Pokazalo se da oni koji su se jako uživjeli nisu skloni otkrivati nelogičnosti ili netočne tvrdnje. Jednom, dakle, kad tisuće ljudi proguta mamac neke priče, više nije bitno ako se detalji ne uklapaju. Tako je i Trump mogao mrtav-hladan reći da demokrati podržavaju ubijanje tek rođene djece ako je majka željela abortus, a i mnoge druge laži i besmislice. Mnoge je uvjerio da će ih najbolje voditi upravo on, koji se proslavio savjetom da se koronu sprečava pijenjem dezinficijensa i zbog kojeg je previše Amerikanaca umrlo od te bolesti. Trump ima puno ekonomskih ideja, ali pitanje je koliko su te ideje korisne, ali mogao bi ih ipak provesti, ne slušajući i dalje nikoga. I dalje može tvrditi da je sve u rastu, baš kao što je tvrdio da je na njegovoj inauguraciji 2017. bila gužva.
Također, ljudi ne vole da im se moralne pouke nabijaju na nos, draže su im one na koje ukazuje sama priča. Uz to, neki pripovjedači jednostavno nemaju prođu, njihov narativ ne uspijeva se uhvatiti u srcima birača.
U nas ima dosta primjera političara koji lansiraju svoju priču i na njoj mogu dugo živjeti. Stipu Mesića zvali su teflon predsjednikom, jer ga se ništa za što su ga optuživali nije primalo, ništa mu nije umanjivalo popularnost. Slično je bilo i s Milanom Bandićem ili sad sa Zoranom Milanovićem, sva trojica su uspjela lansirati svoje priče hrvatskim biračima, a onda su mogli činiti što hoće, ništa im ne škodi. Bandić i Milanović malo su zagrabili i u desni bazen, umaknuvši ponekad lijevim pričama o velikoj nepravdi.
Zabavno je i što se najpopularnije informativne tv-emisije također drže koncepta s pričama, pa tako danas lansiraju jednu priču, sutra nešto sasvim drugo, glavno da je zabavno i nasmijano. Priču su dobro prodali i zagrebački biciklisti Tomislava Tomaševića, samo je pitanje hoće li im to uspjeti još jednom.
Koja je moja priča? Pitanje je to koje bi sebi trebali postaviti ljudi koji žele uspjeh u politici. I, mogu li tu priču izreći u kratkoj formi, možda čak u jednoj jednostavnoj rečenici. O pričama je pisala i utjecajna politička filozofkinja Hannah Arendt, bila je uvjerena da je pripovijedanje ključno za ljudsko biće, sebe je nazivala pripovjedačicom i mislila da je pripovijedanje važno da shvatimo tko smo kao ljudska bića. Ali, priče su bitne i u totalitarizmu, kako je Arendt pokazala u svom 'Porijeklu totalitarizma', piše Alexandra Hudson, publicistica, u svom članku o Hanni Arendt: 'Francuski polihistor i znanstvenik Blaise Pascal rekao je da je ljudsko stanje definirao veličinom i bijedom čovjeka. Sposobni smo za nevjerojatan altruizam i genijalnost, ali i za nezamislivu okrutnost. Ova dualnost naše prirode odražava se u našem pripovijedanju, moćnom alatu koji se može koristiti za dobro ili za zlo, upozorava Arendt.'
U koju kategoriju bi spadale priče Donalda Trumpa? Primjerice, najava deportacija imigranata. Je li to za dobro ili za zlo? Prošli put je razdvojio 2342 djece od roditelja i držao ih u kavezima. Sad najavljuje deportacije velikih razmjera, 11 milijuna migranata, što izaziva neugodne asocijacije na vlakove koji su polazili prema logorima, pa i sa zagrebačkog Glavnog kolodvora. Prije deportacija, migrante će držati u deportacijskim centrima, a i ne može jamčiti da neće opet biti odvajanja djece od roditelja, piše magazin Time, proglašavajući Trumpa osobom godine.
Koja će biti glavna priča njegove vladavine? Slike mnoštva u deportacijskim centrima? Zatvaranje Amerike od svijeta? Prepuštanje Ukrajine krvavom ruskom diktatoru? Zaustavljanje globalizacije? Ili će ipak imati ekonomskih uspjeha, a Kanada i Meksiko će, pod prijetnjom 25-postotnih carina, zaustaviti priljev migranata i opasnog fentanila u SAD? Možda mu uspije čak i blef s prijetnjom Hamasu da oslobodi taoce do njegove inauguracije.
Priče mogu ljude izgraditi, humanizirati, osnažiti, ali ih, neke druge, mogu i degradirati i dehumanizirati.
Ponekim političarima i nije drago stvaranje priča, a i recepcija može biti, ah, to je samo pusta priča. Međutim, bez priče puno je teži prijem poruke. I, naravno, uz priču valja servirati i umjerene količine brojki i konkretnih planova. Sociologinja Polletta piše da bi progresivci – jer je pričati uspješne progresivne priče teško - trebali koji put sasvim odbiti pričati priče. Ili pribjeći pravim literarnim pričama.
A možda bi ipak trebalo pogledati kako su to radili veliki prethodnici, primjerice Roosevelt kojeg i Polletta spominje. Roosevelt je lansirao tzv. razgovore kraj kamina, fireside chats, radio-emisije u kojima je s vremena na vrijeme od 1933. do 1944. Amerikancima objašnjavao što čini kako bi riješio nešto goruće, počevši s bankarskom krizom 12. ožujka 1933. Prodao je tako Amerikancima New Deal, započeo oporavak zemlje nakon velike ekonomske krize.
U nas pak imamo problem, jer mislimo da je prodati nekom nešto ružno, da je trgovina prljava, zaboravljajući da trgovina pokreće kotače svijeta, pitanje je samo čime se trguje, staklenim perlama ili pravom robom, pitanje koje se postavlja, primjerice, i kod trgovine za Ustavni sud.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu