Dvostruka igra Anke Prefriganke

Kao prva i najglasnija po kontinuitetu kritike Bačićevog zakona o prostornom uređenju – stupilom na snagu prvog siječnja – profilirala se ove tmurne jeseni Anka Mrak Taritaš (AMT), saborska zastupnica GLAS-a. Tko i da bude mjerodavniji da Bačiću kaže što ga ide od nje, koja je nekad obavljala istu funkciju? Pa i stručno je kvalificirana: Inače arhitektica, urbanistica, karijerna službenica u prostornom uređenju, sve od 1984. Bila je onda i Bandićeva pročelnica i načelnica odjela u resornom ministarstvu, pa zamjenica ministra prostornog uređenja Ivana Vrdoljaka, prije nego će ga 2012. zamijeniti i na samom ministarskom mjestu – kada je vladu Jadranke Kosor zamijenila ona Zorana Milanovića.

Izdvojimo nekoliko istupa. Možemo i kronološki.

KAD JE POČEO RASPAD SISTEMA?

14.11. je na saborskoj presici prvo adresirala vlastitu zapitanost "iz kojih cipela" da govori: "arhitekta koji je diplomirao na prostornom planiranju, nekog tko je bio u izvršnoj vlasti i provodio taj zakon i pisao zakon" ili pak nekoga "tko je saborski zastupnik pa je u postupku donošenja". Pa upoznala javnost da se odlučila za prvu varijantu. Iz tih je cipela proglasila novi zakon "zakonom opasnih namjera", koji ti "eksplodira direktno u lice". Istakla je da njime cijeli sustav prostornog planiranja biva uništen, da umjesto planiranja će vladati "dogovor jedan na jedan" te da "Hrvatska postaje eldorado za investitore koji će zapravo moći napraviti što će htjeti i kako će htjeti". Umjesto da odlučuju građani, "ovim zakonom njih se vara". Borba protiv zakona je otuda "borba za prostor, borba za prostor za buduće generacije i borba da nam ostaje sustav prostornog planiranja". 

Dižem dva prsta. Smijem li ovdje ipak nešto pitati? Mi smo se, dodala je, "godinama borili za taj jedan sustav" koji sada "postaje šala mala". Hm – tko mi? Ili tko oni? Ovdje bi se trebala deklarirati u cipelama izvršne vlasti. Sustav je dobrano nagrizla već stara garda oko Marine Matulović-Dropulić (pretpovijest iz današnje perspektive). Naslijedio ju je upravo Bačić, koji je ministar u istom ministarstvu bio i sezone 2010/11., nešto više od godinu dana. Nakon njega je također kratko, nešto manje od godinu dana, ministrirao Vrdoljak, pa zasjela AMT, odradivši skoro puni mandat. Od 2016. naovamo uslijedili su HDZ-ovci. Prvo Lovro Kuščević, pa parahadezeovac Predrag Štromar, koji simbolizira HNS-ovu prodaju Plenkoviću, nakon čega je AMT i izašla iz HNS-a i osnovala GLAS. Pa Darko Horvat, Ivan Paladina i opet Bačić. 

Govori li nam to AMT sada da je za vrijeme svih ovih mandata, njen uključujući, sve bilo u redu sa sustavom, a tek od 1.1.2026. počinje raspad? Ili da je sve bilo u redu do 2016., a raspad je počeo nakon što je štafetu predala Kuščeviću i uslijedjelim (para)hadezenjarama?

NAJBRŽA RUKA DIVLJEG ZAPADA

5.12. je na još jednoj saborskoj presici naglasila kako se uvodi "divlji zapad" i da je "apsolutno jasno" da se zakon donosi kako bi nekima porasla vrijednost zemljišta. Pozvala je Bačića i Plenkovića da kažu "ime i prezime ili naziv tvrtke" onih za koje ga donose.

Smijem li opet nešto reći? Davno prije prvog prvog 2026., imali smo famozni zakon o legalizaciji, kao, mislilo se do nedavno, legislativni skandal stoljeća. Pazi koncepta: ozakoniti nezakonito! Zezao se napaćeni narod onomad: "pa di to ima, država ti pomaže da zajebeš zakon". Inicijalno je pripreman za Bačićevog prvog mandata. Na AMT pada odgovornost što je tom zametku tek u njeno vrijeme dan konkretan oblik i što ga je upravo ona stavila u pogon. Stupio je na snagu za Vrdoljakovog mandata, ali realno, Vrdoljak je u prostornom uređenju bio s biciklom i brzo je prebačen za ministra gospodarstva (ne da se i u taj resor naročito razumio). U stručnu problematiku je pak jako dobro upućena njegova tadašnja zamjenica AMT. Iz prve ruke znam da se minuciozno razumije u zakonodavni aspekt struke – baš kod nje kao ispitivačice, i baš dok je bila ministrica, položio sam stručni ispit (i bila je vrlo korektna, ne mogu se potužiti kao pristupnik). Unatoč tome, forsirat će zakon o legalizaciji za svih godina ministriranja. 

Dosta govori o tome koliko je čitavom sobom stala iza provedbe tog zakona podatak da su čak i krovna stručna udruženja po kongresima arhitekata, da bi se dodvorila ministrici, strogo nalagala da se o zakonu ima osvrtati isključivo "afirmativno". Ostao je problematičan i sam način na koji je proveden: sanacija prostora devastiranog divljom gradnjom, kojom je čitava stvar sa suludim propisom pravdana, nikad se nije dogodila – i samo nam se pitati kud se djenuo ogroman novac ubran za to.  

Nema dvojbe da je Bačićev novi zakon o prostornom uređenju preuzeo titulu legislativnog skandala stoljeća – uvodi divlji zapad više nego što je to učinio i zakon o legalizaciji. No, što točno znači kad to predvodništvo ističe upravo AMT, kao bivša ministrica koja personificira prijašnji maksimum uvođenja divljeg zapada, kao osoba koja je presudno stajala iza formiranja, donošenja i provedbe zakona o legalizaciji?

KONTINUITET NEPRIUŠTIVE PRIUŠTIVOSTI

5.12. je nastupila i u Otvorenom, gdje je upozoravala da novi zakon može financijski uništiti jedinice lokalne samouprave, a i navela "da bi, da se godišnje gradilo tisuću stanova za najam, danas u državnom portfelju bilo deset tisuća takvih stanova". Za priuštivo stanovanje, naime, od kojega je napravljena "hit tema".

8.12. je gostovala na N1, gdje je ponovila potonju kritiku, baratajući istim brojkama (10x1000=10.000), pozvavši se na to da je tisuću godišnje "sagledivo i nije nikakav problem". Imala je još brojki: "u sustavu POS-a vam je inače dosad napravljeno negdje oko 10.000 stanova, a u ovih 10 godina, za vrijeme Andreja Plenkovića, 950". A i to se Plenkovićeve vlade nisu odlučile graditi, napomenula je, stanove za najam, nego "subvencionirati kamate na kredite i tako subvencionirati poduzetništvo i to je jedan od razloga zašto su cijene nekretnina skočile". 

Izvrsno rečeno! Samo uz jedno logično pitanje. Čekaj, nešto se ne sjećamo da su i prijašnje vlade, uključujući Milanovićevu u kojoj je AMT stolovala, program POS-a bazirale na stvarno progresivnim stambenim politikama. Jednako se išlo na puštanje jedinica u privatno vlasništvo i subvencioniranje stambenih kredita. Zašto prvo nije objasnila kako to da ni sami nisu radili ono na što upozorava da Plenković ne radi?

IZ CIPELA STRUKE

Za N1 je odmah i potvrdila da se struka opravdano "digla na zadnje noge", jer "ako smo nešto štitili, štitili smo prostor". I opet: koji to mi? Neka uđe u zapisnik da ustrajava na svrstavanju same sebe među govornike iz pozicije struke, a ne političke opozicije. Dočim je Bačićeva igranka "opasna za budućnost i prostor", jer se "ide tvrdoglavo – ili tako ili nikako".

8.12. je nastupila i u radijskoj emisiji HRT-a, potuživši se da "nikad nije bilo takvo nasilničko ponašanje prema prostoru kao što je u ovom zakonu i takvo neslušanje struke koja ukazuje na problem".

15.12. je na presici "lijeve oporbe" varirala istu opservaciju. Nije Bačić spasitelj kakvim se predstavlja, nego svojim zakonom "državu, prostor i prostorno planiranje vodi u provaliju" – vatru gasi "kantom kerozina". Ocijenila je i da bi pristojna vlada "sjela sa strukom i pokušala iznaći rješenje". Ampak se to "koliko je HDZ-u stalo do prostora" vidi i po izboru resornih ministara, od Kuščevića do Paladine, "lisice u kokošinjcu". 

Primijetimo osnovno o toj zgodi: na presici oporbe se gradi da nastupa u ime struke, dok problem lisica u kokošinjcu svodi na HDZ. 

Nije AMT svojedobno stajala samo iza zakona o legalizaciji, nego i iza grozomornih krovnih zakona  – o gradnji i o prostornom uređenju – takvih da je legitimno debatirati jesu li joj magnum crimen čak oni, sve i pored apsurdnog zakona o ozakonjenju nezakonitosti. Težak izbor. Stručna grupa kroz koju je artikuliran revolt struke djelovanjem ministarstva nazvana je, spominjao sam već, "Zakon o gradnji '13" – pitajte se zašto. Morao bi se dobrano pomučiti tko bi išao naći u Hrvatskoj arhitekta ili urbanista koji ministricu AMT ne pamti kao rekorderku u izdaji vlastite struke, skupa s prostorom države za koji je bila nadležna brinuti u svojstvu izvršne vlasti.

Ima još jedan momentić. Za razliku od ministarske četvorke naredane između AMT i Bačića – zalutale u resor, isto s biciklom u njemu i pokvarenjaštvom opće prakse kao jedinom referencom – njih dvoje su jedini ministri koji su, nažalost, znali što rade. I baš zato najpogubniji. I baš njih dvoje je donijelo prijašnji i sadašnji set krovnih zakona, ne biciklisti Vrdoljak, Kuščević, Štromar, Horvat, Paladina. Sva se tragedija krovne razine upravljanja hrvatskim prostorom razapela upravo na užetu od grobarice AMT do grobara Bačića.

Svejedno nije netočno što kaže da nikad nije na djelu bilo neslušanje struke kao sad ovo Bačićevo. Ali koliko je cinizma u tome da baš ministrica koja se nasilnički ponašala prema prostoru i zapamćena je po neslušanju struke, kao prethodna rekorderka, ide pred javnošću paradirati alarmiranjem da Bačić ne sluša još više od nje i da je nasilniji čak i od nje?

CUI BONO?

15.12. je i u intervjuu za Novosti reiterirala da je novi zakon "definitivno nasilje nad prostorom", da "vladajući rade što hoće i kad hoće", kao i "da je zbog nekoga važno da se zakoni donesu što prije". Posebno apostrofiravši da će "nekome čije je zemljište sad bezvrijedno, preko noći, dozvolom ministarstva, postati enormno vrijedno", u čemu je – uostalom, sasvim ispravno – pronašla dokaz "da se Bačićevim paketom zakona pomaže samo onima koji enormno zarađuju, onima koji grade da zarade još više, podebljaju svoj 'džeparac', a mladim ljudima se nimalo ne pomaže da jednostavnije dođu do stana, nego ih se opet pušta, po tko zna koji put nemilosrdno u ralje banaka".

Tko je ne zna iz cipela struke, skupo bi je platio. Ali ne morate slušati mene, poslušajte Nikšu Božića, ravnatelja zagrebačkog Zavoda za prostorno uređenje. Prije nego je postao ravnatelj javne ustanove, radeći kao urbanist na tržištu, stavio je prst, u tekstu za Lupigu iz 2020., na sustavno uništavanje prostornog planiranja "od početaka hrvatske neovisnosti". Logično: "prelaskom na novo društveno uređenje prostorno planiranje proglašeno je nepoželjnim ostatkom prošlih vremena". Cui bono? "Glavni razlozi stoje u interesnim skupinama koje u prostornom neredu vide šansu za vlastite profite, a odredbe za red u prostoru shvaćaju kao ograničavanje poduzetničkih i osobnih sloboda." Dospijevamo u situaciju u kojoj su "suvisle planerske ideje neprovedive", dok se "planiranje svodi na zadovoljavanje privatnih i političkih interesa, ili kombinaciju istih. Rezultira to različitim oblicima konflikata u prostoru na koje smo se već navikli, i kao da smo odustali od traženja boljih rješenja."  

Bonus traka: privatizacijska atomizacija struke, koju je devedesetih donijelo razbijanje velikih planerskih ureda, rezultira penaliziranjem onih planera koji ne pristaju da budu puki ucrtavači "odluka koje su donesene na raznim razinama političkog i neformalnog dogovaranja" (toliko o demokratskoj proceduri!). "Puno je primjera u kojima se s pravom može reći kako je struka kapitulirala pod pritiscima političara i moćnih investitora, u nekvalitetnom zakonskom okviru i bez adekvatne potpore komorskih i stručnih udruženja koja su dugo šutjela na događanja u ovom dijelu struke." 

Dodaje: "Zakonski okviri koji reguliraju prostorno planiranje imaju suludo česte izmjene, od kojih je u pravilu svaka gora od prethodne." 

Sve to Božić piše, da podvučem još jednom, pet i pol godina prije nego što će Bačićevi zakoni stupiti na snagu – dok su na snazi čvrsto ušančeni zakoni AMT, u fazi između četvrtih i petih izmjena. Ne očitavam tek ja danas, niti je i tek on onda: ministarstvo aktivno radi – i to u kontinuitetu – na sabotiranju resora za koji je zaduženo, s fokusom na degradaciju kočione snage sustava. Kolegu potežem i zato što će se 2025. sam pretvoriti u najbolju personifikaciju položaja struke u izvrgnutosti sustava opstrukcijama, kao odgovorni voditelj izrade izmjena i dopuna zagrebačkog GUP-a. Došlo je do sage otuda što je Bačićevo ministarstvo ucjenjivački odbijalo izdati suglasnost dok se u GUP ne ugradi bizarna odredba iz pred-bačićevskog zakonskog okvira, koja ruši temelj urbanističkog planiranja, odnosno ukida moć urbanizma da interesne skupine spriječi da grade što hoće i kako hoće.

Mračna je tajna zakonodavca i pozadinske duboke države da foliraju ravnanje prema načelima prostornog uređenja (istaknuta pri početku zakona), dok su im efektivno upravo ona na nišanu. Suprotno općem demokratskom načelu trodiobe vlasti, vremena su takva da zakonodavna vlast ne biva naročito neovisna o izvršnoj (jel'da da vam je prva vijest?). A politika iza izvršne običava biti u službi profitne logike. Cilj joj je olabaviti restriktivnu snagu legislative. Umanjiti moć urbanizma da koči investitore, ali tako da se ne kaže da je urbanizam dokinut, nego kobajagi da još uvijek imamo nekakve resorne zakone. 

Bačićevi su tek otišli koji korak dalje u istovrsnom nasilju nad prostorom kao i oni njegove najveće kritičarke.

TKO NAS SVE VARA?

17.12. je za još jednog gostovanja na N1 ponovila da će do "nereda u prostoru" doći otuda što "pravila igre postavljaju investitori a ne prostorni planeri i cijela stvar je postavljena naopako". Bačić si je osigurao da država bude on, da potencijalni investitori kucaju njemu na vrata i onda osobno odlučuje kome će se smilovati, a kome neće. Što bi značilo da "imamo zakon o prostornom uređenju koji apsolutno ima sve elemente korupcije – zakonska legalna korupcija sa točnim hologramom, da ne kažem otprilike receptom kako to raditi". Radi se o tome da "ovim zakonima HDZ po 'ko zna koji put nas ide prevariti, dakle HDZ nas ide prevariti, i ide pogodovati nekim investitorima na našu štetu" (dok volovi i dalje neće moći što jupiteri sad hoće).

Naglašavanje putem dupliranja da nas to vara baš HDZ i samo HDZ u funkciji je otklanjanja odgovornosti s vlastite participacije u istovrsnoj raboti iz cipela izvršne vlasti. Uz postuliranje barikade kao čisto HDZ protiv naroda, s impliciranom sugestijom da liberalna opozicija stoji kobajagi uz narod, a ne uz HDZ.

U jednom od tekstova koje sam pisao na temu, spominjao sam – u vezi mutnih prostornoplanskih manevara šerifa Bandića i šerifa Anušića – izvjesnog državnog tajnika i izvjesnog pomoćnika ministra koji je, nakon odrađenog prljavog posla, avansirao do mjesta ravnatelja Uprave za prostorno uređenje i dozvole državnog značaja. U drugom tekstu koji sam pisao na temu, spominjao sam i izvjesnog državnog tajnika u doba radnje, danas ravnatelja isto neke Uprave u ministarstvu. Radi se o samim deep state kadrovima HNS-a. Kontekst je ministarstvo kao leglo političkog potomstva Radimira Čačića, resornog ministra u Račanovoj vladi, gniježđenog potom pod okriljem Vrdoljaka i AMT. Dijele se na agresivno pokvarene i agresivno glupe. Ako nisu poznati po aferama i posvemašnjoj besramnosti, onda su po diletantizmu slona u staklarni. U svakom slučaju psihologija nižeg referenta osiljenog upalošću u moć, čak i kad mu se fond riječi svodi na "digitalizaciju", a prostorno planiranje razumije isključivo kao evidencijsko i administrativno. 

Javna je tajna da su upravo AMT i HNS-ovci doveli sustav na rub iščeznuća. Ne bi to bilo za dan-danas tužakati kad nam ne bi krojili politike i dan-danas. Nakon oktroiranja Građevine Oreškovića '16 su privremeno potisnuti, za Kuščevićevog mandata. Te je sezone malo zavladao mir, jer se barem nije radilo ništa. Energiju totalne destrukcije i nesagledive štete zamijenila je ona blaziranosti i nezgrapnog muljanja. Kad je pak Vrdoljak '17 koalirao s Plenkovićem, kadrovi su mu vraćeni u sedlo, a i ministar je ponovo bio HNS-ovac. Gas opakog očepljenja po struci i prostoru koji je za svoje vladavine pritisnula AMT očepili su do daske, sravnjujući arhitekturu i urbanizam sa zemljom, na štetu svih sudionika u građenju izuzev nekih kvačica iz tablice za "Doing Business" ljestvicu. Kvačice su bile sretne i jako se zelenile. Štromar je zirkao u punom sjaju svog mentaliteta sitnog šanera, sav u jeziku prostiranja crvenog tepiha pred investitore kako bi izabrali baš našu zemlju za svoja ulaganja.

Nije tek do današnje sretne simbioze u kojoj je razlika između HNS-ovca i HDZ-ovca postala misaona imenica. Nego je do duboke uvjetovanosti po kojoj je liberalna opozicija oduvijek, sve od Čačića, stajala na istoj strani barikade s HDZ-om čim treba puštati investitorske lisice u kokošinjac.

DVA PARA CIPELA

Glavnu operativnu ulogu u krojenju Bačićevih zakona odradile su izvjesna državna tajnica i izvjesna načelnica Sektora lokacijskih dozvola i investicija u Upravi za prostorno uređenje i dozvole državnog značaja (odnedavno avansirala u status "ovlaštene za obavljanje poslova ravnatelja Uprave za prostorno uređenje"). U ono malo što je arhitektonsko-urbanistička struka bila uključena, čisto da se ne kaže da nije, u pokušaju da posluži kao smokvin list, od pozadinskih je gospođa doznala tek da se "ljudima mora omogućiti da grade". Pri čemu su "ljudi" šifra za investitorske lisice i jupitere. A imperativ zidanja pošto-poto dođe tu čep za svaku rupu. U kuloarima se proširilo i da drage gospođe iskazuju nevjerojatnu, nesuzdržanu, prijesnu mržnju prema arhitektima.

I opet nije tek do Bačićevog mandata. Gospođe je baštinio iz mandata prethodnih ministara, kako to već i biva s dubokom državom. A u Osijeku se još pamti kako je 2013. godine na predstavljanju krovnih AMT-zakona njihova pravnička eminencija Josip Bienenfeld na prigovore okupljenih arhitekata otvoreno iskazivao netrpeljivost prema nama kao struci i zauzimao stav da nam, citiram, treba "skresati krila". 

Zašto, zaboga, arhitektima kresati krila? Što dubokoj državi prostornog uređenja stalno toliko smeta na nama? 

Tim više što se u dnevnoj praksi zapravo nemamo čime puno hvaliti. Kao što se zna, u kapitalizmu se pita jedino gdje leži lova, a lova u našoj struci leži u tome da se biva uslužni servis kapitala. Od toga se živi. Pa ipak, vokacijski smo zaduženi da se bunimo na otkočenja kočnice investitorima koju predstavlja urbanizam, kao što se najbolje pokazalo u slučaju Bačićevih zakona. Ha, naravno da će oni koji bi kočili slobodan protok investicija nervirati ne samo mnoge koji žele zaraditi na nekretninskom biznisu, nego i one u njihovoj (javnoj) službi. Uz osigurano vješto dizanje saborskih ručica, jen-dva, zadatak otkočivanja zakočenosti kroz pisanje resornih propisa povjerava se provjerenim kadrovima – čija vokacija otuda stoji na suprotnom polu od one arhitekata. 

Osim ako se zoveš AMT dok arhitektica. Tada običavaš nastupati iz dva para cipela odjednom.

GLAVA OD KOJE RIBA SMRDI

Kad smo kod provjerenih kadrova, zvuči li vam ime Josip Bienenfeld poznato? Da, to je onaj ćato hapšen 2019. godine zbog primanja kokošarskog mita za promjenu građevinske dozvole za splitski hotel koji je izašao iz okvira svoje dozvole. Što govori o jednom zakonu okolnost da mu glavni autor završava u zatvoru zbog kršenja istog tog zakona? 

Možda da bi, ako ga piše tako kvaran lik, koji ga bez pardona izigrava u interesu svog malog mita i nečijeg velikog profita, stvarno moglo biti nekakvog problema i u onome kako je uopće pisan? Možda čak da je veći problem nego u kršenju u samom onome što je kršeno (prepoznat je i takav obrazac)?  

Anka Prefriganka se '19, na vijest o hapšenju, izvlačila na šok i nevjericu. "Znam ga godinama kao kolegu, ali očito ne znate uvijek sve do kraja. Zaprepaštena sam jer je riječ o čovjeku koji je radio na svim bitnim izmjenama zakona svih ovih godina. Vidjela sam ga prošli tjedan u Saboru jer je on bio autor svih zakonskih rješenja, pa i ovih zadnjih Zakona o gradnji i Zakona o prostornom uređenju." 

Tko da zna što je sve jedan takav mogao unutra metnuti, ha? Nije valjda šta mučki podmetnuo svojoj rođenoj ministrici? 

Komuniciranje zaprepaštenosti onime što navodno nije znala "sve do kraja" služilo je negovorenju o tome da je pravi krimen u onom dijelu koji je jako dobro znala. Gospođa nije od političara koji su tu biciklom. Sve je ona znala kakve točno stvari pišu u zakonima koje je Bienenfeld pisao, kao i da mu matična krivnja – prema resoru i društvu – leži baš u onome što u njima stoji napisano. 

U kaznenom djelu otišao je tek koračić postrance u istoj pokvarenjačkoj tendenciji kojom je prethodno otrčao zakonodavni maraton. Upregnutost od skupova rentijerskih interesa kojima je sila masno se pernatiti metrima kvadratnim zajednički je nazivnik i Bienenfeldovog splitskog koruptivnog delikta i Bienenfeldove zagrebačke nomotehničke izvrsnosti u micanju kočnica. 

Na kraju balade je jedino podmitljivac hapšen i osramoćen, i to zbog rubnog umjesto temeljnog među krimenima koje je počinio. Zbog onoga kako je zakon kršio umjesto onoga kako je zakon krojio. A gdje se izgubila krivnja nadređene sudionice u istom temeljnom krimenu? Što je pljačka banke naspram osnivanja banke i što je prijestup zakona koje je pisala i potpisala naspram njihovog samog donošenja?

DVANAEST DUGIH GODINA

Intervju s AMT u Novostima samo se usput dotaknuo Bačićevih zakona, a primarno je bio o tome kako "desnica negira antifašističke temelje moderne Hrvatske". Povod intervjuu bio je paraznanstveni okrugli stol "Ustaštvo nema 'ali'", koji je AMT u Saboru suorganizirala s Dalijom Orešković, uz sudjelovanje Vesne Pusić, Hrvoja Klasića i Dražena Lalića. Cvijet hrvatske liberalne pristojnokracije! Radilo se, kako reče AMT, na razvijanju "jedne pristojne, građanske, umjerene Hrvatske". Na spašavanju "zadnje linije liberalne demokracije", koju je HDZ pogazio.

Izuzmemo li tu ideologiju umjerenjaštva i obredno uzimanje uljuđene "Europe" za korektivnu antitezu domaćem barbarstvu (što je 2025. bizarno za reći), vrlo je ispravno govorila o eskalaciji neofašističke ideologije i pratećem fašističkom nasilju. Otkud klinci pod crnim hudicama koji napadaju Srbe i strane radnike? Odgovornost su, reče još u intervjuu, "Plenkovićeve vladajuće strukture koja nije na čelu izvršne vlasti dva mjeseca, nego deset dugih godina tijekom kojih je uzgojena ovolika mržnja u društvu". 

Nije da nije tako. Ali nije baš ni samo tako. 

Čime točno su Plenković i kamarila uzgojili mržnju? "Dvostruke konotacije ustaškog pozdrava, a samim time i neoustaštvo i revitalizacija antifašizma, politička su ostavština Andreja Plenkovića." I to je to što je našla. U čitavom intervjuu nema ni riječi o porastu fašizma kao funkciji ekonomije, tj. porasta nejednakosti. Kao što nije bilo ni na otvorenom stolu. Nitko ništa o materijalnim uvjetovanostima. Kao da crne košulje padaju s Marsa. A ipak fenomen fašizma uopće nije moguće sagledavati mimo klasne pozadine – tko ne želi govoriti o njoj, neka šuti i o crnim košuljama.

Odavno je u svijetu to elaborirano. Fašizam je posebno nakaradan oblik sublimacije gnjeva deklasiranih. U biti derivat nejednakosti koju kapitalizam stvara. Pro-biznis politike su te koje se u odgovarajućem historijskom kontekstu promeću u fašističko agregatno stanje. Vrijeme čudovišta se rađa iz duha biznisa, koji koristi kivnost potlačenih za svoj račun. Kao što su recimo EU pro-biznis politike danas prešle u agregatno stanje za kakvo pogoduje imati jednog Anušića za ministra obrane i formacije orka bez mozga na cesti.

Jasno da će vladajuće strukture snositi prvu, glavnu i katkad čak jedinu odgovornost za siromaštvo i nejednakost u narodu. No, tko sve spada u vladajuće strukture? Jesu li one kod nas zaista podvedive pod tek Plenkovićeve? 

Glavni generator crnih košulja nije što se priča na nivou ideologije i s koje govornice se hvali ustaše, a s koje partizane, već ono što biva glavni generator nejednakosti. U postindustrijskom kapitalizmu to su nekretnine. Nekretninsko rentijerstvo postaje ona presudna klasna pozadina! U malim zemljama s velikim udjelom turizma i povezanih djelatnosti u BDP-u stvar poprima razmjere kataklizme. Bogati i siromašni dijele se sve surovije u ovisnosti o tome tko stoji s koje strane nekretninske rente.

Za ekspanziju fašizma bit će otuda najodgovorniji oni koji su najviše pridonijeli činjenju od Hrvatske eldorada za nekretninske lisice i jupitere. Ima tu porezne politike, ali i prostorne politike, napose uloge zakona o prostornom uređenju u sistematskoj suspenziji urbanizma. Dakle, Bačić u prvom redu? Apsolutno, samo što nam šteta koju će učiniti Bačićevi zakoni tek predstoji – još je nije bilo. Čiji su onda zakoni u smjeru divljeg zapada – liberaliziravši uvjete za nekretninski biznis i degradiravši kočionu snagu urbanizma u odnosu na investitorsku okupaciju zemlje – odigrali bitnu rolu u genezi aktualnog neofašizma? Tuce godina – to je i više od Plenkovićevih devet – stvarajući od Hrvatske plodno tlo za vrenja "ovolike mržnje u društvu". 

Da nije posrijedi ista ona bivša ministrica koja danas organizira okrugle stolove o pošasti neofašizma – ali takve na kojima se govornici strogo čuvaju bilo kakvog ulaženja u materijalnu bazu? 

Anka Prefriganka sama na drugim mjestima govori o divljem zapadu u prostoru, štoviše ne prestaje govoriti – ali tako da joj nije za vjerovati nijednu jedinu riječ.