Ako se pitate imaju li srednjoškolci i studenti razloga protestirati, zapitajte se i znate li uopće kako izgleda prosječan sat proveden u srednjoj školi ili na fakultetu. Pitajte se koja znanja mladi ljudi odnose sa sobom. Koliko su osposobljeni profesori koji im prenose znanje, kakvi su im alati na raspolaganju da bi to znanje prenijeli i koliko je u obrazovanju ostalo sadržaja koji promiču humanističke vrijednosti, te koliko to utječe na društvo u kojem živimo.
A onda pokušajte saznati koliko učenike, ili njihove roditelje, košta srednjoškolsko obrazovanje, a studente studiranje. Posebice ukoliko student ili studentica dobro zna što želi studirati svjesna da će taj posao moguće raditi čitav život. Sjetite se potom da će sve parlamentarne stranke, ispravite me ako griješim, u svojim programima o obrazovanju, mantrati o tome kako srednjoškolsko obrazovanje treba prilagoditi potrebama tržišta rada, kao da, uz ubrzano napredovanje umjetne inteligencije, itko zna kako će "tržište radne snage" izgledati za tri godine.
Sjetite se da je cijela obrazovna struka, s izuzetkom pojedinačnih glasova, na čelu s ministarstvom, upravo nedavno uvela modularnu nastavu za sva strukovna zanimanja, gdje su s jednakom posvećenošću, satrani ili svedeni na zajebanciju svi društveni i prirodni predmeti u srednjoj školi izuzev hrvatskog, matematike i engleskog jezika.
Drugim riječima sve što se nauči van stroge strukovne idiotizacije, nauči se u osnovnoj školi za koju dobro znamo da se svela na utrku za ocjenama. Izuzetak su gimnazijski programi kojima se mali i povlašteni dio mladih priprema za buduću "elitu". O kakvoj se budućoj "eliti" radi dobro govori podatak da je u gimnazijama omjer djece koje pohađaju vjeronauk u odnosu na etiku iz godine u godinu sve veći. Ali, avaj, vjeronauk u školama, njegov isključivo indoktrinacijski program, dani kruha, proslave crkvenih blagdana, organizirani posjeti svetištima i institucionaliziranje učenika za podršku kompromitiranim svećenicima u 2. svjetskom ratu koje se danas želi proglasiti blaženima ili svecima, dio su školske priče koji mi se ne da obuhvaćati ovim tekstom.
Ako se pitate zašto protestirati sjetite se i da je profesorski kadar iz godine u godinu sve lošiji. Za to, naravno, nisu sami krivi. Kriva je dugogodišnja strategija i politika obrazovanja koja je ustrajala u urušavanju profesorskog statusa dijelom kroz ozbiljna zaostajanja u materijalnim pravima, dijelom kroz sitne propise i uredbe koji u svakodnevnim sitnim slučajevima nepoštivanja pravila i izvrdavanja obaveza u nastavnom procesu favoriziraju učenike i one roditelje kojima je školski uspjeh važan pod svaku cijenu, pa profesori sve teže uspijevaju zadržati vlastitu autonomnost i dostojanstvo. Tako, unatoč silnim stimulirajućim stipendijama, nastavničke smjerove u prirodnim znanostima više ne upisuje nitko, a unazad nekoliko godina slična se stvar događa i s društvenim znanostima. Posljedično, profesora prirodnjaka odavno nema, a u Istri, unatoč velikom broju otvorenih radnih mjesta, više se ne može pronaći ni učiteĺjice razredne nastave ni profesorice hrvatskog jezika, iako ih se ne tako davno razgrtalo lopatom.
Sve ovo izravno nije zapisano u učeničkim i studentskim zahtjevima. Napisane su mnoge druge stvari i to u potpunosti opravdano. Jesu li dobro osmišljeni i artikulirani... o tome se može raspravljati, ali jesu li protesti opravdani i neophodni uopće ne dolazi u pitanje. S politikom koja uključuje ovoliko raznih nivoa korupcije (o kojima mi se opet ne da pisati da ne širim tekst) razlozi se sami slažu u nedogled. Preplitanju općeg i privatnog interesa od izdavačkih kuća, nabavki kompjutora, aplikacija, agencija, centara izvrsnosti i raznorodnih natječaja, takmičenja, do gradnje školskih objekata.
Zapravo bi razlog za podršku prosvjedima postojao i da uopće nema razloga za prosvjed.
Naime, godinama, zapravo sad već desetljećima, tupimo kako se mladi ne uključuju u politiku i kako ih politika ne zanima. Drvimo kako većinom ne znaju ni tko je predsjednik vlade ili predsjednik države, a kamoli tko su resorni ministri. I sve je to istina. Ali je li im to potrebno za ovaj prosvjed?
Svi će rado izvikivati parolu "neka institucije rade svoj posao", iako svi znamo da institucije ne rade, rade kilavo, s figom u džepu ili odabirom stranačkih kadrova pomažu institucijama dodatno urušavanje. Evo, mladi se upravo pokušavaju organizirati i uključiti u politiku demokratskim odlučivanjem o smjeru vlastitih akcija. Takve načine donošenja odluka je donedavno bilo teško i zamisliti.
Mnogi će reći da su klinci neznalice, razmažena derišta, da će protestirati mnogi ne znajući zašto. Protestirat će kako bi izbjegli školu ili studentske obaveze. Kako im je napor održati koncentraciju nad nekim sadržajem više od desetak sekundi. Kako su zavedeni i izmanipulirani socijalističkim i anarhističkim idejama...
I ja bih rekao da o politici znaju daleko manje nego što su u njihovoj dobi znali njihovi roditelji. Da su u prosjeku u odnosu na nas daleko razmaženiji, slabije obrazovani širim znanjem i daleko više okrenuti sebi.
I upravo tu vidim njihovu najveću prednost, a možda i nadu za sve nas.
Ne znaju ništa o Francuskoj revoluciji, komunističkim, socijalističkim ili anarhističkim idejama pa odlučivanje na plenumu ni ne povezuju sa svjetonazorom, već naprosto s pravednijim i ravnopravnijim sustavom odlučivanja. Nemaju pojma o parlamentarnoj demokraciji i trodiobi vlasti pa ni ne misle da za bavljenje politikom trebaju osnovati stranku. Daleko im manje ili ništa ne znače "autoriteti", posebice ljudi na političkim funkcijama. I za kraj, daleko im je kraći fitilj i roditelji, profesori u defanzivi, a i cijelo društvo naučili su ih da odmah traže ono što im treba. Zaslužili to ili ne. Eto, ako ništa, ovi prosvjedi ih uče ravnopravnosti i uključivanju u svijet odlučivanja, donošenja odluka, pa posljedično i preuzimanja odgovornosti za svoje postupke. Malo li je.
Kako ono bješe, zaboravili smo... liberte, egalite...
