Benkovac i Gradiška Stara

Scena je zaista zastrašujuća. Šestero djece i otac poziraju s uzdignutom desnicom. Slika Gospe i Posljednje večere na zidu kao sitni detalji koji fotografiji daju dašak ironije. Majka pozorno bilježi trenutak koji će vjerojatno završiti u nekom albumu, gdje će uz datum stajati i natuknica da se tog dana Branimir Glavaš vratio u Osijek. Vijest o benkovačkom plemenu kojim kola ustaška krv, kako svoju obitelj opisuje Darko Kovačić, ovih se dana proširila Hrvatskom.

Rijetko koji događaj iz Benkovca dospije u medije. Gradić smješten na križanju Bukovice i Ravnih kotara na prvu ne odaje da je riječ o području koje je Domovinski rat opustošio u svakom smislu.

Centar je uređen kako i priliči jednom malom mjestu. Novo šetalište, čija se gradnja, doduše, odužila na nekoliko godina i čiji je tempo ovisio o stanju u gradskoj blagajni, naselju je podarilo novo lice. Tek pokoja zgrada, uz devastirani hotel u centru, još čeka svoju obnovu.

Budući da je riječ o području od posebne državne skrbi, lokalne su vlasti doseljenicima iz Bosne i Hercegovine prepustile terene u naselju iznad grada, dok je država osigurala materijal za gradnju kuća. Srpske populacije više baš i nema, barem ne u onom broju u kojem je naseljavala područje prije rata. Oni koji su se vratili, većinom su nastanili okolna sela u čiji se razvoj slabo ulaže. S lokalnih cesta koje vode do njih vidljivi su svi oni objekti koji su nekad bili nečiji dom, a danas su poluurušena zdanja od kojih su svi odustali. Vlasnici koji se ne namjeravaju vratiti i lokalne vlasti koje ne znaju što će s njima.

Jasenovac uz odojak

Priče starih Benkovčana o životu prije rata čine se dalekima onoliko koliko je šokantna vijest o fotografiji koju je Kovačić ovih dana objavio na svom Facebook-profilu. Većina njih složit će se da je sukoba i tenzija temeljenih na nacionalnoj pripadnosti bilo malo, a njihov je broj  počeo rasti kada je istekao rok trajanja bivše države. Slika multikulturalnoga grada uvelike se izobličila nakon rata, a odnos mlađih generacija prema svemu nehrvatskome znatno se radikalizirao. U Benkovcu zaista nije neobična pojava čuti osnovnoškolce kako pjevaju "Jasenovac i Gradiška Stara", isto kao što nije rijetkost naići na slovo "U" ispisano na nekoj zgradi. Ekstremni nacionalizam ovdje se nosi već dugo, a sudeći po vijesti o "plemenu Kovačića", izgleda da još neće izaći iz mode.

Tamo negdje u šestom osnovne prvi sam se put zapitala zašto neki vršnjaci, ali i oni mlađi od mene, paradiraju u majicama s printom Ante Gotovine ili onim još radikalnijim, sa slovom "U". Bilo je to vrijeme kada se sve one priče o ustašama i partizanima još nisu sklopile u nekakvu, meni smislenu cjelinu. Za time, uostalom, nije bilo potrebe, ali ni temelja. Domovinski rat u školama se obrađuje u osmom razredu, a u kući me tada, na sreću, nisu zamarali time tko je koga ubio. Stoga činjenica da su za ekstremne stavove djece odgovorni isključivo roditelji i više je nego zdravorazumska, pa se na njoj i ne valja previše zadržavati. Ti klinci drugačije poglede nisu ni mogli stvoriti. Nije prošla nijedna obljetnica "Oluje", a da nije bilo nacionalističkih ispada i da djeca nisu bila okupljena oko očeva koji bi uz nadgledanje odojka što se vrti na ražnju pričali ratne dogodovštine i doživljavali domoljubni orgazam na prve taktove "Jasenovca...". 

Prije pet, šest godina nepoznati počinitelji kamenovali su dva autobusa beogradskih i novosadskih registracija. Bili su unutra birači s hrvatskim dokumentima koji su doputovali iz Srbije da bi glasali u Benkovcu. Taj čin, u očima istih onih vršnjaka iz osnovne škole, bio je prihvaćen i dobrodošao. Budući da je i u jednom i drugom slučaju riječ o (ne)prihvaćanju prava manjina, spomenuti događaj zazvonio mi je u glavi kada su se razbijale ćirilične ploče u Vukovaru. Iako se situacija u Benkovcu ne može mjeriti s onom u Vukovaru, u pitanju je isti izazov. Kako učiti djecu o prihvaćanju razlika? I treba li krenuti od mladih kada ni odrasli nisu naučili tolerirati? Ideja književnice Ivane Simić Bodrodžić o osnivanju centra za mir, koji bi se bavio promicanjem multikulturalnosti na terenu, nikad se nije činila privlačnijom.

Sve je, zapravo, jasno kada se noć stopi s benkovačkim ulicama. Slike grada u tišini na trenutak odaju da je to mjesto koje je živjelo i bolje dane.

Obnova koje nema

Benkovac već dugo stagnira, u moralnom, ali i gospodarskom smislu. Oživi svakog desetog u mjesecu, kada se održava sajam, kao i u one ljetne  večeri kada pokoja manifestacija gastronomskoga karaktera na gradske ulice privuče stanovnike okolnih sela.

U međuvremenu, većina mladih po birtijama kuje planove kako otići iz grada. Derutni Dom kulture, bivši činovnički dom koji je država prepustila Gradu Benkovcu i u kojem je nekad bilo kino, danas zjapi prazan. Tek pred lokalne izbore pokoji hadezeovac obeća njegovu obnovu.

Ima tu, doduše, hvalevrijednih inicijativa. Na primjer, grupa mladih okupljenih u udrugu "Vlajter-ego" već pet godina jednom na mjesec organizira svirke demo-bendova i festival alternativne glazbe koji se održava ljeti. Takvih je pokušaja, međutim, malo, a i sami "vlajternativci" kažu da su na početku svoje priče naišli na skepticizam većinom lokalnog stanovništva kojemu su stotine punkera na ulicama, ako ništa, barem malo sumnjivi.

Fotografija Darka Kovačića jedina je vijest iz Ravnih kotara koja je u zadnje vrijeme uspjela doći do nacionalnih medija. To nije uspjelo udruzi "Vlajter ego", koja nastoji srušiti stereotipe o Benkovcu i podariti mu urbani štih, ali ni neobičnoj manifestaciji "Puževim korakom" u sklopu koje se organizira utrka puževa (i to postoji!). Vijest je to koja ulazi u kategoriju "ustaše i partizani", koja Hrvatima nikako da dosadi. Još jedan dokaz da nam je kao naciji posebno zanimljivo baviti se podjelama. Priče o lokalnih šerifima koji su se u sumnjivim poslovima obogatili na račun mještana teško će ikome biti zanimljive. Nije se pisalo, na primjer, o regionalnoj veletržnici koju je upropastila nesposobna uprava, kao ni o slučaju "Crnog brda" u srpskom selu Biljane Donje, kancerogenog otpada za čije se odlaganje nitko ne može dogovoriti tko je odgovoran.

To je, međutim, već drugi par rukava, ostavljen za pravne institucije ako ikad odluče raditi svoj posao.