Čitanje treba shvatiti kao vrijednost koja s jedne strane razvija mozak i omogućava razvoj kakav ništa drugo ne može omogućiti nego samo čitanje, a s druge strane omogućava snalaženje u svijetu. I zbog svega toga je vrijednost Foto: Čitaj mi
Čitanje i pisanje ljudima nisu urođeni, pa je poželjno da roditelji rade s djecom sve što prethodi tim radnjama. Važno je razvijati svijest o fonemu i slovu te mijenjati glasove na početku riječi tako da djeca vide razliku. Budući da je veza između čitanja i slušanja neraskidiva, roditelji bi trebali što više pričati svojoj djeci
Brojke kojima je teoretičarka Marija Ott Franolić u Kulturno informativnom centru u Zagrebu nedavno otvorila tribinu “Čitajte djeci” govore da je popularnost pisane riječi u Hrvata na zabrinjavajućoj razini te da bi, osim na djeci, usput trebalo poraditi i na odraslima.
Istraživanje GfK iz 2014. godine pokazuje da polovica građana u godinu dana nije pročitala nijednu knjigu, dok je u 2013. njih samo 15 posto bilo učlanjeno u knjižnicu. Istraživanje koje je provedeno u pedijatrijskim ordinacijama diljem Hrvatske otkriva da djeci između njihove prve i treće godine čita samo 12 posto roditelja.
U te negativne trendove ulaze i mladi. Čak 38 posto učenika u 7. i 8. razredu osnovne škole čitaju samo ono što moraju.
Na tribini je govorila lingvistica i dugogodišnja urednica biblioteka za djecu i mlade Anita Peti-Stantić, koja je radila na i dalje neusvojenoj, a tri godine najavljivanoj nacionalnoj strategiji poticanja čitanja. Istaknula je važnost čitanja za razvoj djetetova opažanja, mišljenja, interesa i znanja, ali u tome i presudnu ulogu roditelja, koji s djecom provode najviše vremena.
„Za djecu u svakoj dobi važno je uspostaviti suradnju između obitelji i onoga drugoga, koje je u jednom času vrtić, pa škola. Čitanje treba shvatiti kao vrijednost koja s jedne strane razvija mozak i omogućava razvoj kakav ništa drugo ne može omogućiti nego samo čitanje, a s druge strane omogućava snalaženje u svijetu. I zbog svega toga je vrijednost. Ne možemo računati na to da će to obaviti netko drugi umjesto nas. Ne možemo računati samo na vrtić i samo na školu, prema tome, ključni su roditelji, koji u tome imaju vrlo važnu ulogu“, rekla je Peti-Stantić.
Čitanje i pisanje ljudima nisu urođeni, pa je poželjno da roditelji rade s djecom sve što prethodi tim radnjama. Kako kaže Peti-Stantić, važno je razvijati svijest o fonemu i slovu te mijenjati glasove na početku riječi tako da djeca vide razliku. Budući da je veza između čitanja i slušanja neraskidiva, roditelji bi trebali što više pričati svojoj djeci i na taj način bogatiti njihov vokabular. Djeci će, naime, biti lakše čitati ako su se već susreli s tom riječi.
„Najvažnije je odgovarati na ono što dijete u određenoj dobi zanima. Ako djetetu koje nije osobito zainteresirano za lijepu književnost stalno namećemo takvu književnost, i pritom zanemarujemo informativne tekstove, onda griješimo. Meni je teško vjerovati da ima nezainteresirane djece. Mogu postojati djeca nezainteresirana za čitanje. Djeca su zainteresirana za život. U tom kontekstu ih zanimaju neke njihove teme. Naš je zadatak da te njihove teme pratimo, one koje njih zanimaju“, kaže Peti-Stantić.
Ipak, nemaju svi roditelji jednake mogućnosti, znanje i vrijeme koje bi mogli uložiti u djetetov razvoj. Istraživanja navode da djeca koja pripadaju srednjoj klasi, za razliku od onih iz niže, čuju pet puta više riječi do svoje četvrte godine. Isto tako, rečenice s kojima se susreću puno su složenije i kompleksnije.
Peti-Stantić smatra da taj jaz nije prepreka te da sa svom djecom treba neprestano raditi.
„Činjenica je da ljudski mozak na neki način i evolucijski i u svakom pojedincu svaki put iznova razvija odnos prema tehnologiji, neuronske mreže se stvaraju i zgušnjavaju te što više čitamo, to bolje čitamo. S čitanjem je povezan paradoks da dobri čitači postaju još bolji, a lošiji čitaći u jednom trenutku zapnu i ako se to ne uoči i ako im se u tom trenutku ne pomogne da premoste taj trenutak, onda gotovo pa nema povratka“, zaključuje Peti-Stantić.