Nesumnjivo bi ga prikazali kao dugoočekivanog spasitelja, revolucionara ili prokazatelja lošeg stanja u hrvatskoj politici i društvu. Nekoga tko će svrgnuti postojeću vlast, uspostaviti demokratski socijalizam, učvrstiti prava radnika, založiti se za siromašne, zatvoriti lopove, uvesti pravdu i pružiti Hrvatskoj egzotičnu notu kojom bi privukli još više stranih gostiju
Corto Maltese ne bi imao mira u Hrvatskoj.
Ako bi stigao avionom (a ne bi)
u Zračnoj luci Franjo Tuđman odmah bi ga dočekao
Simfonijski puhački orkestar OSRH s izvedbom Lijepe naše.
Corto bi u sebi pomislio kako crnogorska himna ledi krv u žilama.
Nakon prolaska kroz lijevak od zagrebačkih mažoretkinja
s licitarskim srcima oko vrata,
dolazi red na susret i rukovanje s premijerom i predsjednikom države.
(Pratt se trgnuo u svome mirnome grobu)
Njih dvoje pristojno bi se gurkali oko toga
tko će mu prvi zaželjeti dobrodošlicu, pružiti ruku i uručiti poklon.
Nadmeni i formalni premijer bi mu poklonio dres hrvatske nogometne reprezentacije
s otisnutim imenom Corto Maltese i plaketu počasnog građanina Republike Hrvatske.
Samouvjereni i karakterni predsjednik bi mu poklonio
vinil ploču Arsena Dedića i roman Bekima
Sejranovića.
Reporteri N1 televizije, novinari Index portala, Cropix fotografi, nezavisni i istraživački mediji bi ga zasuli pitanjima o razlozima dolaska,
o interesima i planu boravka, što će sve posjetiti te aktivističkim namjerama.
Nesumnjivo bi ga prikazali kao dugoočekivanog spasitelja, revolucionara ili prokazatelja lošeg stanja u hrvatskoj politici i društvu.
Nekoga tko će svrgnuti postojeću vlast, uspostaviti demokratski socijalizam,
učvrstiti prava radnika, založiti se za siromašne, zatvoriti lopove,
uvesti pravdu i pružiti Hrvatskoj egzotičnu notu
kojom bi privukli još više stranih gostiju.
da bi ovi izgradili još više apartmana i ugostiteljskih objekata.
Nacionalna televizija bila je spremna osmisliti specijalno izdanje NU2,
jer je i sam voditelj pustolov i avanturist s „Vjetrom u kosi“,
ali Corto je zaista ljubazno odbio rekavši kako za time nema potrebe.
Desničarski i konzervativni portali bi objavljivali slike i ulomke iz
strip kartolina Corta Maltesea
u društvu čarobnica, vidovnjakinja, razbojnica, prostitutki i revolucionarki,
zgražali se nad njegovim porijeklom, majkom Cigankom i židovskim odgojem,
te ga proglašavali bezbožnikom, nevjernikom, krivokletnikom, izdajicom, apatridom, neuračunljivim zlotvorom,
promiskuitetnim, mutnim čovjekom koji najbolje predstavlja birače lijevog centra, kakvi su i oni sami.
Nakon ručka u Esplanadi i šetnje Zoološkim vrtom u Maksimiru,
Corto je bio spreman vratiti se u prašume Surinama, bježati pred Indijancima koji odsijecaju glave,
prihvatiti pomoć Rasputina, s kojim će se posvađati oko ruskog građanskog rata, otploviti u karipska otočja s crnogorskim zlatom
i Rimbaudovom poezijom u džepu.
Ali, visoko izaslanstvo Republike Hrvatske je neumoljivo.
Nakon isplanirane večere u Sheratonu -
specijalno za Corta i dvjesto uvaženih uzvanika,
u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski,
izvest će se Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske – LADO.
(Pratt se okreće u sanduku onoga život)
Corto Maltese se, čuvši što ga čeka –asocirao na riječ
„ensemble“,
te pomislio na Maginotove linije s nadom kako će mu izaslanstvo
možda pokazati tajne utvrde ili podzemni grad,
ne bi li ga dolazak zaintrigirao.
S čašom pelješkog Dingača u ruci
brzo se razočarao,
uvjerio kako čovjek sam bira svoju sudbinu
te prvi put poželio
da mu je linija života na dlanu kraća nego što je.
Kad mu je nakon LADA,
ministar mora, prometa i infrastrukture priopćio
kako u njegovom gradu postoji i restoran nazvan
Corto Maltese
u kojem je jednom bio sa svojom ženom i djecom na ražnjićima,
koji su bili za prste polizati,
(Pratt je počeo grebati oronulu kapsu)
Corto je samo duboko udahnuo, zatvorio oči,
prokleo Redovnika što ga nije bacio s više uzvisine na otoku Escondida,
naljutio se na Pandorin nevješti pucanj,
sve neuspjele Rasputinove pokušaje da ga napokon ubije,
na Cranioa što ga je travama izliječio, na zmiju što ga nije otrovala
i hobotnicu što ga nije ugušila u bitci u dubinama Tihog oceana.
Tek navečer prije spavanja u otmjenom hotelu,
Corto bi se iskrao znatiželjnicima, zaogrnuo svoj dugi kapetanski šinjel,
zapalio cigaretu te prošetao „pod ponoćnim suncem”
razmišljajući zašto je odolio udvaranju premijerove i predsjednikove žene.
Nekako se sažalio nad svim tim visokim izaslanicima u maloj državi
koja nije znala obuzdati svoje lopuže, izdajnike i pokvarenjake.
Razumio je kako su se oni samo htjeli pokazati u najboljem svjetlu i prosperitetnom izdanju,
ali nije razumio zašto nezadovoljni stanovnici jednostavno ne otplove s jedne od dobro povezanih i opremljenih luka
u neku drugu zemlju,
neko drugo more i grad,
koji će biti bolji nego što je ovaj[1].
Tad se sjetio kako ni njegov prijatelj pjesnik
ne stoji baš iza svakog svojeg stiha
i zamišljenim pogledom u daljinu
odlučio prije zore otploviti
u novu pustolovinu, avanturu
ili samo ljenčariti u Veneciji
dok ga netko ne počne gnjaviti.
(Pratt se vratio svoj vječni mirni mrak)
[1] Konstantin Kavafis, Grad