Neizmjerno bih volio da sam u krivu, jer strastveno i duboko vjerujem u Evropsku Uniju. Isto tako sam duboko uvjeren da Uniju treba mijenjati i reformirati, ali to nije razlog da je se odričemo, kaže Benjamin Tallis, engleski stručnjak za međunarodne odnose
Ukoliko Britanci izglasaju izlazak iz Evropske unije to bi mogao biti početak njezinog kraja i ozbiljno ugroziti zapadnu političku civilizaciju, izjavio je nedavno Donad Tusk, predsjednik Evropskog Vijeća EU. Njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier upozorio je da u tom slučaju Uniji prijeti raspad i da nacionalizam zahvaća jednu evropsku zemlju za drugom. Brexit bi mogao imati domino efekt na istočnoeuropske članice EU, smatra luksemburški šef diplomacije Jean Asselborn. Britanija bi postala beznačajna trgovačka postaja, izjavio je pak francuski ministar gospodarstva Emmanuel Macron. A Evropska unija bez Velike Britanije bila bi financijski siromašnija, manje ekonomski liberalna, manje atlantistička i nesklona budućim proširenjima, stoji u analizi Reutersa.
O Brexitu, uzrocima i posljedicama razgovaramo s Benjaminom Tallisom, engleskim stručnjakom za međunarodne odnose, čelnikom Centra za evropsku sigurnost u praškom Institutu za međunarodne odnose. Najprije je komentirao ubojstvo laburističke parlamentarne zastupnice Jo Cox koje je šokiralo i Veliku Britaniju i Europu, i na trenutak ohladilo uzavrelu atmosferu kampanje za izlazak ili ostanak.
- Onaj tko koristi govor mržnje u politici igra se s vatrom, a kad se igraš s vatrom ne zna se tko se može opeći. Ova tragična smrt je upozorenje i britanskim i europskim političarima. Nije u pitanju direktni kauzalitet, ne želim okrivljavati pristalice “leave” kampanje. To bi bilo nepoštovanje Jo Cox koja je u svom prvom govoru u parlamentu izjavila da je naše društvo ojačano imigracijom i da imamo puno više toga što nas spaja nego razdvaja. U pitanju je stvaranje atmosfere u kakvoj se lakše mogu dogoditi strašne stvari poput ovog ubojstva, stvaranje ozračja u kojem emocionalno nestabilni ljudi pretvore zapaljive izljeve mržnje u brutalnu realnost. Nepatvorene laži, i govor mržnje protiv migranata, izbjeglica i protiv Evrope u cjelini doprinijelo je takvoj atmosferi. Ako iz ovoga političari ne izvuku pouku, a bojim se da neće, svi smo na gubitku, i mislim da je to doista tragično.
Slažete li se s evropskim političarima i analitičarima koji upozoravaju na pogubne posljedice i po Britaniju i po EU te cijelu Europu u slučaju izlaska Britanije iz EU?
To nikako nije korak u pravom smjeru. Da bismo razumjeli zašto to nije dobro moramo se prisjetiti zbog čega smo uopće izgradili EU. U poslijeratnoj Evropi opterećenoj strašnim posljedicama koje je rat ostavio iza sebe, nepovjerenjem i međusobnim nesuglasicama, našli smo način da pomoću ekonomskih ciljeva postignemo političke. Imali smo zajednički interes, otvarali smo se jedni drugima, a otvaranje sprječava nerazumijevanje i sukobe svih vrsta. Brexit je veliki korak unazad. Povratak pojedinačnim nacionalnim interesima je antiteza evropskom projektu koji je vrhunac nečega što nazivamo zapadna politička civilizacija. A ona počiva na liberalnom političkom poretku koji se zasniva na određenim pravilima, a ne na sili, moći. Napuštanje tog smjera nije direktna prijetnja zapadnoj političkoj civilizaciji, ali mijenja smjer i atmosferu u kojoj se donose značajne odluke.
A da li to može znači direktnu opasnost za dezintegraciju EU?
To se neće desiti preko noći, ali glas za Brexit može ohrabriti one snage u članicama EU koje žele njen raspad. Ključni faktor je kako bi u toj situaciji reagirala EU i pojedine države. Indikativno je da politička debata oko Brexita nije usredotočena na EU, već na domaću političku agendu. Stoga će biti odlučujuće kako će svaka pojedina članica razvijati svoju unutarnju politiku. Drugi značajni faktor je kako će Brisel reagirati na optužbe da je otuđen od ljudi, od građana i njihovih želja. Ako se nešto ne promijeni na tom polju onda bi Brexit značio presedan koji može dovesti do raspada EU.
Koji su presudni faktori za rezultat referenduma?
Izlaznost je vrlo važna. Ukoliko veliki broj birača izađe na glasanje veća je vjerojatnoća da će rezultat biti za ostanak Britanije u EU, posebno ako izađu mladi ljudi. Oni su daleko naklonjeniji Uniji od starijih ljudi, što je na određen način neobično jer ljudi stariji od 65 godina imaju osobna iskustva ili iskustva u obitelji o zastrašujućim posljedicama Drugog svjetskog rata u Evropi. Ono što je najžalosnije jest da je ključni faktor u debati oko Brexita migracija. EU se okrivljuje za mnoge stvari za koje nije odgovorna. Pročitao sam odličan članak u “Manchester Evening News” u kojem se ističe da ne možemo kriviti EU za greške koje su učinile i čine naše vlade, odnosno političari koje smo mi direktno izabrali, bilo da se radi o konzervativcima koji su namjerno uništili određene zajednice širom zemlje povećavajući prekarijat, nesigurnost radničke klase ili da su u pitanju laburisti koji nisu uspjeli u politici društvene inkluzije. Umjesto da se pozabave ovim pitanjima, i konzervativci i laburisti počeli su okrivljivati migrante i time omogućili i dozvolili ostalim građanima da okrivljuju migrante za nesigurnost koju osjećaju. Drugi ključni faktor oko kojeg se vodi uzavrela diskusija je ekonomija, to jest što je bolje za britansko gospodarstvo - ostati ili izaći iz EU. Gotovi svi relevantni ekonomisti se slažu da je bolje ostati, spomenimo samo da je značajan udio britanske trgovine unutar EU, ali zagovornici Brexita govore suprotno bez ikakvih dokaza za svoje tvrdnje, a čini se da im ljudi vjeruju.
Zašto je tipični pristalica Brexita uvjeren da Britanija nazaduje zbog svog članstva u EU?
U Velikoj Britaniji postoji veliko nerazumijevanje o tome što je EU. To proizlazi ponajprije iz sustava obrazovanja koje nedovoljno pokriva EU problematiku i iz negativne kampanje koju godinama sprovodi većina britanskih medija i to zbog svojih privatnih interesa, zbog interesa vlasnika novinskih grupa. Jedan od njih, Rupert Murdoch je javno izjavio zašto se protivi EU: „Ako odem u Downing Street mogu nešto učiniti, ako odem u Brisel ne mogu.“ U njegovom je interesu i u interesu drugih sličnih njemu da Britanija izađe iz EU. A oni sve to mogu prodati ljudima jer građani ne razumiju kako EU funkcionira. Kad se debatira o EU, govori se samo u ekonomskom kontekstu, bez političkog i emocionalnog. Građani Britanije nemaju jake osjećaje prema Evropi, kad posjećuju evropske zemlje rade to na drugačiji način od građana kontinentalnih evropskih zemalja, ne osjećaju se u Evropi kod kuće, govore manje jezika od drugih, ne angažiraju se u evropskim projektima, tako da nema nikakve protuteže negativnom utjecaju britanskih medija. I na koncu, politička klasa u Velikoj Britaniji nije uspjela napraviti ni emocionalnu ni ideološku sponu s EU. Jedini premijer za mog života koji je nešto učinio na tom polju je Tony Blair, ali na koncu nije uspio. Mislim da je taj neuspjeh jedan od najvećih promašaja u britanskoj politici u posljednjih 30 godina. Posljedice vidimo danas, obrazovanje, politika, mediji mogu ljudima prezentirati EU kao krivca za stvari za koje nije odgovorna i predstavljati je samo u svjetlu predimenzionirane birokracije koja se bavi svim i svačim. Ne prikazuju je jamcem mira i prosperiteta u Europi. EU se u britanskom obrazovanju predstavlja kao džungla zakona i pravila, a pravi razlozi nastanka EU se ne objašnjavaju đacima i studentima. Prije dvije godine sam držao predavanja na sveučilištu u Manchesteru i tamošnji, inače vrlo obrazovani studenti nisu uopće razumjeli ulogu EU. Vlada ogromno neznanje o Uniji. Ja sam, na primjer, o Uniji naučio više putujući po Europi, razgovarajući s ljudima, nego u školi i na fakultetu. Poslije sam završio magistarske evropske studije, ali prije toga EU mi je bila misterija. Obrazovanje jest veliki problem, a također i činjenica što Britanci u svojoj svakodnevici ne doživljaju pozitivne strane i olakšice koje članstvo u EU donosi kao što to osjećaju kontinentalni Evropljani. Šengenska zona je za većinu Britanaca besmisleni koncept dok je za Čehe i Poljake, na primjer, to izuzetno značajan psihološko-socijalni faktor pripadanja, povratak u Evropu. Mogućnost slobodnog putovanja u Austriju i Njemačku im je neprocjenjiva, a Britancima to ne predstavlja ništa.
Da li to znači da je mit o otočkoj naciji koja je dovoljna sama sebi u Britaniji još uvijek jak? Koji faktori pothranjuju britanski eksepcionalizam?
Mit o samodovoljnoj otočkoj naciji temelj je kampanje za Brexit. “Britanija će opet biti slobodna, nezavisna, vratit će kontrolu”, to su ključni slogani kampanje “leave”, za napuštanje EU. Novinski naslovi i podnaslovi puni su parola o velikoj britanskoj povijesti, nezavisnosti, samodostatnosti. Nedavno je “The Sun” objavio naslov “beLEAVE in Britain”, a u članku se podsjeća na slavnu povijest Britanije, poziva na povratak suvereniteta, nezavisnosti… Sve to ima za posljedicu da se građani koji zagovaraju ostanak optužuju da nisu patrioti, da ne vjeruju svojoj domovini. Ovakvu debatu podgrijavaju i mitovi o nepobjedivosti iz oba svjetska rata koja je na razini izjava nogometnih navijača: “Dobili smo dva svjetska rata i jedan svjetski kup.” U svijesti britanskih građana Drugi svjetski rat su dobili Britanci, otočka nacija koja može sve sama. O odlučujućem doprinosu Sovjeta i Amerikanaca se ne govori. Premda i političari poput Nigela Faragea, Borisa Johnsona i mnogih drugih znaju da Britanija ne može sama i da nam u globalno povezanom svijetu treba trgovina i bliske veze s drugim državama, oni stalno ističu britanski eksepcionalizam i ponavljaju kako će Britanci sami, bez Brisela, donositi odluke, te da će nam biti puno bolje van EU. To je naprosto nonsens, i političari širom svijeta nam to govore. Pristalice Brexita pokazuju na Sjedinjene države kao primjer i pitaju se zašto Britanija ne bi mogla biti nezavisna poput Amerike, ali brojni američki političari iz obje stranke upozoravaju Britaniju da ne izlazi iz EU, i da u tom slučaju s njom neće zadržati specijalne odnose. No, to nema nikakav efekt na “leave” kampanju.
Neki analitičari upozoravaju da bi pogrešan ishod referenduma za Britaniju značio najveći zaokret u desno od izbora Margareth Thatcher 1979. Slažete li se s ovim procjenama?
Problem je u tome kako definiramo desno i lijevo. U Britaniji se već dogodio ogroman zaokret u desno u ekonomskom i socijalnom pogledu. Najprije promjena laburista u nove laburiste, pa njihovo skretanje ka centru. A dolazak Cameronove administracije i uvođenje programa štednje, rezovi u socijalnim i javnim službama, rezanje subvencija najsiromašnijim dijelovima društva, pojava prekarijata u britanskoj radničkoj klasi, to je sve dio velikog zaokreta u desno. Sada se, međutim, pojavljuje na sceni još jedno skretanje u desno, a to je ono po pitanju nacionalnog identiteta koje se povezuje s migracijom i tradicionalnim vrijednostima. Slične stvari se dešavaju u Poljskoj i Rusiji, naravno u različitom kulturnom kontekstu. Ovaj zaokret u desno je vrlo opasan. A ono što je posebno zanimljivo jest da neki od gorljivih zagovornika Brexita dolaze sa ljevice, tzv left Brexit group - lexit, koji EU vide kao dio neoliberalnog ekonomskog poretka, kao klub bosova, kao politiku koju predstavlja David Cameron i George Osborne. Drugi dio ljevice u EU vidi jamca radničkih prava. Mnogi britanski sindikati se protive izlasku iz Unije jer smatraju da ona bolje štiti radnička prava od nacionalne vlade. A na pitanju nacionalnog identiteta u prvi plan opet dolazi problem migracije, i tu se ljevica i desnica susreću. Po njima je britanska radnička klasa ugrožena najezdom migranata sa svih strana, pa i iz država srednje i istočne Europe.
Govorite o presudnom značaju migracije na raspoloženje birača u Britaniji. Kakvu ulogu u tome igra strah od radikalnog islama ili je u pitanju općenito otpor prema migrantima?
Migracija je termin koji se koristi za sve što je loše. Poljak će ti ukrasti posao, teroristi će ući u zemlju, izbjeglice ćemo morati zbrinuti, dobivat će socijalne naknade, koristiti zdravstvene usluge i uzimati ostale naknade od države… Neki mediji uporno ponavljaju floskulu o katastrofalnom bremenu koje migranti predstavljaju za obrazovni i zdravstveni sektor. To je glupost, migranti zapravo pomažu našem zdravstvenom sustavu, iz njegovih redova su brojni liječnici i medicinske sestre. I kad spojite upozorenja o ugrožavanju nacionalnog identiteta s prijetnjama koje migranti navodno predstavljaju za funkcioniranje ekonomsko-socijalnog sustava, dobijete vrlo negativnu sliku o svakom migrantu bio on Poljak, Pakistanac ili Sirijac. Mnogi ljudi širom Europe, kako u Britaniji tako i u Češkoj republici, okrivljuju EU što nema rješenja za izbjegličku krizu. Ali, zemlje članice su one koje blokiraju predložena rješenja iz Brisela. U tome se krije osnovno nerazumijevanje funkcioniranja Unije. U srednjoj i istočnoj Evropi, ali i širom EU, s izuzetkom Angele Merkel, vidljiv je značajan nedostatak moralnog vodstva u vremenima krize. U takvim društvima, bez čvrstih moralnih, etičkih i pravnih standarda, građani doživljavaju i najmanji broj migranata i izbjeglica kao opasnost. Postavlja se onda logičko pitanje kako naši demokratski sustavi i naša društva u cjelini funkcioniraju. Ovdje leži velika opasnost za EU, jer se u takvom ozračju vraćaju zidovi i žičane ograde na granicama, logika poput “ vi ćete snositi odgovornost, a ne mi”, stvaraju se podjele, a ne raspodjele, nema povjerenja i uzajamnosti već nastaje socijalna tjeskoba.
Ukoliko Britanci glasaju za Brexit, a Amerikanci izaberu Donalda Trumpa za predsjednika, što bi to značilo za demokraciju i mir u Europi?
Izbor Donalda Trumpa bi značio katastrofu za svijet u cjelini. Izgubili bismo moralno vodstvo koje Amerikanci mogu ponuditi u kontekstu liberalnog demokratskog modela. Bilo bi to vrlo uznemirujuće razdoblje u međunarodnim odnosima, jer je Trup iznimno nepredvidljiva osoba. U određenoj mjeri, doduše, ograničili bi ga mehanizmi američkog političkog sustava. Trump u Americi i britanska administracija van EU, a ostatak Europe u sredini je scenarij kojemu se ne možemo veseliti i koji može ugroziti stabilnost i sigurnost Europe . Ne možemo, međutim, razumijevati sigurnost samo u vojnom i obrambenom kontekstu, već uzeti u obzir i druge aspekte koji utječu na svakodnevni život ljudi i njihov osjećaj sigurnosti i nesigurnosti. Tome je EU umnogome doprinijela. Uklonila je prijetnju ratom između država članica, i sama činjenica da je ljudima nezamisliva pomisao da bi mogli između sebe ponovo ratovati je neprocjenjiv doprinos. Naravno, ne treba zanemariti ekonomsku nesigurnost koju građani u mnogim zemljama EU osjećaju, na tome se treba neprestano raditi, ali s Brexitom i Trumpom liberalna demokracija kao model može biti ugrožena. Sve to ide na ruku rastućim silama poput Kine, i Rusiji koja se vraća na svjetsku scenu. Ali, one nemaju ništa ponuditi u okvirima tzv “soft power”, nisu privlačne na način na koji su privlačna evropska društva. Izbjeglice ne žele ni u Rusiji ni u Kinu. Zašto onda odustajemo od našeg najjačeg aduta i idemo na ruku političarima poput Putina koji poštuju samo “hard power”. Tu se uklapa i Trump koji, kako voli reći, želi učiniti Ameriku opet velikom silom, a ne velikim društvom kao što je to htio Lyndon Johnson. Imamo, dakle, dva puta kojim se može ići - putem EU ili putem Brexita i Trumpa.
Usuđujete li se predvidjeti ishod referenduma u četvrtak?
Predviđanje je teška stvar, i kao što netko duhovito reče, posebno kad je u pitanju budućnost. Nisam optimista, nadam se, naravno, da će razum ipak pobijediti, ali gledajući rezultate istraživanja javnog mišljenja i imajući u vidu da je “remain” kampanja jako loše vođena, bez imalo strasti u usporedbi s “leave” kampanjom, prevladava pesimist u meni. Neizmjerno bih volio da sam u krivu, jer strastveno i duboko vjerujem u Evropsku Uniju. Isto tako sam duboko uvjeren da Uniju treba mijenjati i reformirati, ali to nije razlog da je se odričemo.