Imperijo bujrum!

Ako je neko i imao dilemu da li je ulazak svekolike nebeske koalicije protiv ISIL-a u Siriji (Irak je rezervna priča) doista glavni cilj tamošnje parade, ili je cilj onaj stari, rušenje Assadovog  režima, sada može biti spokojan. Veliki nikada ne odustaju od svojih glavnih ciljeva, aktuelnih kao i davnašnjih. Sve ostalo je usput i u funkciji toga. 

Cilj Zapada u Siriji je od početka  nastavak  priče iz Iraka i Libije, a sutra Irana i dalje Rusije. Cilj drugog velikog i najbližeg igrača u regiji, Turske, nešto je drugačiji i na krilima starog otomanskog sna u kojem je Damask "vazda bio njihov". U toj priči Zapad funkcionira hladno, interesno, bez emocija, racionalno i pragmatski. Stambol sa Erdoganom kao novim vođom  baš onako kao u grandioznoj sapunici o Sulejmanu Veličanstvenom – strasno, osvetnički,  zavjerenički i uz beskrajno osjećanje da ima povjesno pravo da to radi.

Ko nije bio na Srednjem Istoku, od Bosfora pa južnije, ne može ni da nasluti  koliko je taj osjećaj "prava" Stambola na Damask, Bagdad i Kairo patnički ugrađen u otomansku povijest. I koliko to "pravo" nikada nije realizirano onoliko koliko se htjelo jer su pomenute tri imperije svoj identitet crpile iz svekolike genetike mnogo starije od Istočnog rimskog carstva. No, u igri sudara i ljubavi među civilizacijama  interesi nazvani eufemično politikom vazda su bivali jači od uzvraćenih i neuzvraćenih ljubavi. Evo te priče i danas, po ko zna koji put.

Takozvana svjetska koalicija predvođena Amerikom a protiv sile koju su mnogi u toj istoj koaliciji strastveno stvarali nekoliko godina – suštinski i mnogo duže – oružjem, novcem, obukom, političkim lažima o njihovoj "umjerenosti",  pa i glupostima i neznanjima, krenula je sada na svog dojučerašnjeg partnera. Avionima  iz zraka i tehničko obavještajnom logistikom sa zemlje. Obama je kazao u skladu sa svojim izbornim obećanjem da američka vojska nogom više neće u ratove po Bliskom istoku, pa i šire. Hoće tuđom. Vojni stručnjaci Pentagona, oni iz NATO-a također, od početka ponavljaju da se bez kopnene intervencije ISIL ne može eliminirati. I ne može. Naravno, pod  pretpostavkom da ih se želi potpuno i trajno ukloniti što nije dokazano. To je, međutim, duža priča.  Ko onda može? Realni će kazati, samo Assad sa svojom vojskom, uz Kurde i zainteresirane napadnute saveznike. Oni su cilj kojem teroristi prijete, prije svih drugih tamo brane sebe i svoju zemlju. I znaju ko je gdje i zašto.

Problem je što zračna "koalicija" protiv ISIL-a, barem oni što su u igri doista iz  vlastitih regionalnih i geostrateških razloga, a ne radi dodvoravanja lideru koalicije,  ne žele eliminaciju terorista, već glavu Assadovu. A svojim kopnenim snagama ući protiv njega i više je nego rizično. Ne radi  međunarodnog legitimiranja takve agresije, to se danas jednostavno rješava i sa i mimo UN-a, već zato što u većini tamošnjih  arapskih režima koji su protiv jake, sekularne  i samoodržive Sirije, znaju da im u vlastitim sredinama ta vrsta  javnog sluganstva velikima ne bi prošla.  Frustracija i osjećaj  zgaženog digniteta tamo već su dovoljni da bi se klimavi monarhistički i ostali vještački "proljećarski" režimi time mogli igrati. Zato je ono što se zove politika, a zapravo je interesni kompromis Zapada sa probuđenom  nostalgičnom silom i interesom Turske, po svemu sudeći dogovorena šifra za realizaciju odvojenih, a ipak zajedničkih ciljeva u Siriji. Na temeljima razvaljenog  i, izgleda, dokrajčenog međunarodnog poretka kakvog smo poznavali.

Novi  predsjednik a sve više samodoživljavani sultan Turske Tayyip Erdogan glasno je kazao minule sedmice, prema svjetskim agencijama, ono što je u temelju pomenute šifre: Borit ćemo se efikasno protiv Islamske države i svih ostalih terorističkih organizacija u regionu... Uklanjanje sirijskog režima, zaštita teritorijalnog  integriteta Sirije  i ohrabrivanje ustavnog, parlamentarnog sistema vladanja za sve građane te zemlje bit će važni ciljevi Turske...

U političkom smislu, nekada bi čisti skandal bio da predsjednik jedne države, članice UN-a, hladno javno saopći da mu je uklanjanje režima susjedne države, također članice UN-a, prioritetni cilj. Uz dalje uređivanje unutrašnje situacije u toj državi. Danas je to, evo, rutinska stvar. A zapravo mnogo opasnija po svijet od bilo kakvog ISIL-a planski smišljenog za dnevnu upotrebu, ma kako neviđeno krvavu. 

Što bi vojnici rekli, u "operativnom  smislu",  Erdoganova  političko zakonodavna operativa već priprema okvir za pokretanje i ulazak turskih snaga u Siriju i zaposijedanje tamo čitavog pojasa uz tursku granicu uz stvaranje velikih "oslobođenih sigurnosnih zona" unutar Sirije. Tamo, navodno, treba da se vrate stotine hiljada izbjeglica što ih je ISIL protjerao prema Turskoj. Zanimljivo, te zone nisu one koje treba "osloboditi" od pripadnika ISIL-a, već one koje su već "oslobodili"  pripadnici nekada postojeće a sada bezmalo fantomske  "Slobodne sirijske armije" (FSA).  Iste one za koju su Obama i američki Senat nedavno odobrili 500 miliona dolara za obuku i naoružavanje u dugoročnom procesu "oslobađanja Sirije" kobajagi od ISIL-a, a zapravo od Assada. I iste one FSA za koju su američki vojni stručnjaci kazali da nikada neće biti vojska sposobna za bilo kakvu ozbiljniju vojnu operaciju. Liči li to na slavnu armiju koju su naoružali i obučili Amerikanci  u Iraku, a ona se raspala za nekoliko dana pred desetak hiljada  terorista ISIL-a koji su se baš na taj način opremili savremenim američkim oružjem kakvo nemaju mnoge druge armije u svijetu.

O čemu se ovdje, zapravo, radi. Sasvim pojednostavljeno, jer storija i jeste mnogo jednostavnija nego što se mjesecima reciklira medijski i širi iz nekoliko centralnih  PR komandnih centara:

Amerikanci i Zapad moraju srušiti režim u Siriji jer je na putu njihovoj geostrategiji energije i geostrategiji prostora. Ukratko, Mediteran – Sirija – Iran – Rusija – Kina. U igri su plinovodi, BRICS, energetsko snabdijevanje Evrope, dedolarizacija  monetarnog sistema i ukupna selidba vojno-ekonomske moći prema dalekom istoku. Tamo raste glavna konkurencija. Assad im je na putu, suviše tvrdoglav a optužen pripremno kao dio "osovine zla" pa tako i blizak Iranu i Rusiji, da ne pominjemo Hezbollah, Kurde i ostalo.

Druga je stvar što ni tu nije riječ o ljubavi, već opet o interesima Irana da bude i ostane regionalni igrač što jeste, Rusije da brani svoje interese i zaleđe tamo sebi…  Pokušalo se zato protiv Assada tipičnim "proxy" operacijama  i "obojenim revolucijama", tzv. arapskim proljećem, ljudskim pravima, potom raznim mudžahedinima i teroristima sve do Al Qaide i ISIL-a... Nije išlo. Odustalo se i od pripremljenog udarca na Damask prošlog ljeta, ali ne trajno. ISIL je ostao njihov dovoljno jak faktor destabilizacije regiona, medijski i vojno predisponiran da ga manijaci širom svijeta počinju uvažavati, slaviti pa i diviti mu se, ali i dovoljna prilika za okupljanje osovine za nastavak ka suštinskim ciljevima. Ko ga može sada izbaciti iz igre na terenu, a obavio je svoje pa ga se mora barem dimenzionirati koliko treba?

Prilika je idealna za Erdoganovu Tursku. Mimo svih drugih, za njega su dva  razloga i povjesno i sentimentalno posebno bitna. Stambol nikada nije prežalio činjenicu da mu je "oduzeta" Sirija  raspadom Imperije nakon Prvog svjetskog rata. To se osjećanje poraza do današnjeg dana pretakalo u mržnju prema Siriji, a primjer joj je zaslijepljenost Erdogana svaki put kada spomene Assada. Pa i kada Zapad nešto taktičnije govori o potrebi promjene režima u Siriji kroz proces, Iz Ankare stižu zahtjevi za Assadovu glavu, odmah! U sjećanju na ona vremena posebno im je bolno što su ostali bez Aleppa, vijekovnog istinskog trgovinskog centra Otomana. Da li je slučajno što se u kontekstu sadašnje priče o pripremama za oslobodilački ulazak turske vojske u Siriju, Aleppo pominje kao centar zone koju ta vojska treba da oslobađa. Naravno, ako ne zakasni jer je Assadova armija doslovce ovih dana na samom pragu onog dijela Aleppa koji je još pod kontrolom  njegovih neprijatelja.

Drugi je razlog za Tursku, koja očigledno dobija zadatak da nakon eliminacije ISIL–a de facto bude svojevrsni patron nad  "oslobođenom i novom Sirijom", posebno značajan – Kurdi. I to u ovom slučaju sirijski Kurdi koji su živjeli uz granicu sa Turskom. Oni koji se sada pominju povodom bitke za Ain al-Arab, medijski poznatiji kao Kobani. Dakle oni što su se u minule tri godine krvavih napada džihadista na njih, trenirani i propuštani iz Turske, konstituirali i politički i vojno kao snaga uz sirijsko-tursku granicu. Tako su i zato dodatno i postali noćna mora za Erdogana. I njegovu vojsku koja danas hladno promatra eliminiranje tih Kurda u sukobu sa višestruko jačim ISIL-om, kako nam pokazuju revnosni svjetski TV reporteri odande, pateći nad izbjeglicama i ne pominjući da je njihovo "preseljenje" zapravo otvaranje vrata njihovom trajnom čišćenju odatle. Sa turske strane na teroriste kraj granice, naravno, nije ispaljena ni jedna jedina granata. Istovremeno avioni "koalicije" uspijevaju tamo da pogode jedan tenk i jedan silos žita kojeg drže Sirijci! To se zove greška i kolaterala, šta da se radi.

Jednačina se, dakle, naslućuje. Obama izdržava na obećanju da neće slati kopnene  snage u Siriju (Irak je tragom bivšeg rata svakako već rasturen i podijeljen). Zaljevske zemlje i drugi iz "koalicije" niti hoće niti smiju tamo ući tenkovima, a nije im to ni zadatak. Posao treba da obave osvajačka  nakana, sentimenti i interes novog predsjednika Turske vojnim ulaskom u "njihovu" Siriju očišćenu od bezbožnika Assada i njegovih alawita. Uz potvrdu da su, eto, i oni konačno bili protiv terorista! Imperijo bujrum! Obje ambicije, i zapadna i istočna time bi bile realizirane. Tako to vide oni što vjeruju da su "posebni" i na Zapadu i na Istoku. Zbog tog uvjerenja – istorija je pokazala više puta –  uz zanemarivanje realnosti  i postojanje drugih snaga, kalkulacija  i motiva  u blizini,  po pravilu se hrlilo  u bolne poraze.

ISIL će možda biti poražen u Siriji i Iraku ali se "isilčići" regrutiraju ubrzano svuda po svijetu, ma kako se pri tome zvali. I ma koliko među njima bilo onih što su profesionalni psi rata, a koliko vjerskih fanatika ili običnih drogiranih budala i iz evropskih prijestolnica. Oni koji to uvezuju, znaju kako se radi. Turska će možda ući u Siriju, a Amerika se približiti "odozdo" Iranu, Rusiji i dalje. I svi pri tome zaboravljajući stari, dobri, nezaobilazni  Newtonov zakon o akciji i – reakciji ! Koji se u politici pa i u sociologiji potvrđuje bukvalnije,  pa i efikasnije nego u teorijskoj  i udžbeničkoj fizici.