Između zbilje i sna: Principijelni suicid Radničke fronte

Ako je Socijaldemokratska partija, sa svime što ju je obilježilo u proteklih dvadesetak godina – od Račanovskog općeg straha, pa do Milanovićevog uvlačenja društvenom talogu u stražnjicu, a preko Zakona o radu, outsourcinga i religijskog odnosa prema kapitalizmu – uzrok nastanka i Oraha i Radničke fronte i Nove ljevica i, u konačnici, zeleno-lijeve koalicije Možemo, onda je odluka Mate Kapovića i Katarine Peović da sa istim tim SDP-om, bez obzira na cijenu, nemaju ništa – principijelna. No, ako se u RF-u politikom ne bave olimpijski – vjerujući da je važno sudjelovati, a ne pobijediti – već s ciljem da dođu u priliku da nešto zbilja promijene, onda je njihov sukob s ostatkom tzv. platforme Možemo, izazvan sumnjom u moguću koaliciju sa socijaldemokratima, suicidalan.

Stranke s agendom poput RF-a nemaju gotovo nikakve šanse ni u drugim, demokratski razvijenijim društvima u kojima se riječ ljevica ne izaziva alergijske reakcije poput ovdašnjih, što znači da tek u današnjoj Hrvatskoj, silovanoj tezama o istim totalitarizmima i tamnici naroda - u kojoj se, čisto da se kaže, gotovo milijun uznika uselilo u društvene stanove – Fronta može birati između interesne konekcije s mainstreamom i predvidljive, nimalo svijetle budućnosti. Onaj kome nije jasno da cijeli, stvarni lijevi blok, bez SDP-a ne može u razumnom, nimalo kratkom roku, postići nešto značajno, taj ili ne zna matematiku ili politiku, a najčešće oboje.

Od drugog sata svog postojanja Radnička fronta potvrđuje tezu prema kojoj dobre ideje nisu krive za ono što će ljudi od njih napraviti. Fascinirani nepostojećim – unutarstranačka demokracija je kao i demokratsko odlučivanje u vojsci: teorijski je izvedivo, ali je praktički pogubno – u RF-u su prvo zagovarali rotaciju zastupnika i zastupnica jer, eto, nisu željeli da se birači vežu i za osobe, već isključivo za ideje i programe, pa su planirali da svako malo zamijene komplet saziv svojih reprezenata na različitim nivoima zakonodavne vlasti. Poslije su, sve donedavno, a i opet će, ne treba brinuti, predlagali rješenja koja su na papiru krasna i u stvarnosti realna kao penjanje na Mjesec ljestvama. Sve je to, da se ne lažemo, legitimno, samo što garantira tavorenje na rubu izbornog praga i to s one, gore strane.

Zbog toga je, odnosno i zbog toga, pitanje daljnjeg rasta platforme Možemo ovisno upravo o razlazu s Frontom koja se, očito, ne misli buditi u stvarnosti: nimalo lijepoj, poticajnoj tek za kompromise koji su po defaultu loši i općenito takvoj da je jedini mogući izbor onaj između dozirane neprincipijelnosti i izvjesne (samo)marginalizacije.

Na posljednjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj SDP je doživio debakl iako je koalicija okupljena oko te, i dalje najveće oporbene stranke, osvojila 41 mandat. Na istim tim izborima, najvećim iznenađenjem se smatra ono što je uspjelo Možemo, a osvojili su sedam, samo sedam!, saborskih fotelja. Bez promjene trendova koje nema na vidiku pozicije bi mogli zamijeniti negdje oko 2036. godine po islamskom kalendaru.

Život kratko traje i malo vremena ima – pjevao je nedavno preminuli romski Michael Jackson, dakle Džej Ramadanovski. Radničkoj fronti se, međutim, ne žuri. Oni su, očito, spremni čekati da SDP propadne kao Agrokor pa da ispražnjeni prostor ispune stvarnim lijevim sadržajem. Mali je problem što se realno vrijeme, ni uz nadljudske napore, ne može ubrzati. Može se, međutim, usporiti svaka prilika za uspjeh, samo ako se hoće tjerati princip kojem se, ako ga gledamo izoliranog, nema što prigovoriti, ali od njega u kontekstu stvarnosti nema ama baš nikakve koristi.

Dakle, SDP je učinio koliko god je mogao da potvrdi kako je stari, socijaldemokratski koncept iz doba kapitalizma blagostanja – iznuđenog blagostanja, da ne bude zabune – propao. Također, SDP je proizveo više političkih i društvenih štetočina od europskog prosjeka i, svakako, manje od HDZ-a samo što to nije nikakva pozitivna ocjena. Zatim, nakon odlaska bezličnog i potkapacitiranog Davora Bernardića, moć u toj stranci su, opet, akumulirali ostaci Zorana Milanovića, ex stranačkog šefa koji s lijevim idejama ima veze koliko i neurokirurgijom. Nitko, da skratimo, nije uspio iznevjeriti svoje birače brzinom kojom je to uspio bivši SDP, baš kao što se sadašnji zapanjujuće sporo oporavlja od kontinuiteta promašaja.

S druge strane, SDP je jedina, koliko-toliko lijeva, stranka koja još uvijek ima razvijenu infrastrukturu i brojnije, sigurnije glasačko tijelo od bilo koga drugog sa sličnim ideološkim profilom. Posljedično, nema tog trika kojim Tomislav Tomašević može neoštećen proći kandidaturu Gordana Marasa i ozbiljno zaprijetiti Milanu Bandiću. To znači, uz ostalo, da onaj tko očekuje potporu SDP-a u rušenju Milana Bandića, ne može u isto vrijeme – odnosno može pokušati, samo je beskrajno glupo – željeti poraziti SDP u Rijeci, ma kakvi bili učinci dugogodišnje vladavine Vojka Obersnela.

SDP se ne može promijeniti bez volje vrha stranke, ali se, jednako, ne može poraziti u otvorenoj, političkoj borbi od onih što su za pet godina postojanja uspjeli postati prepoznatljivi po Katarini Peović i ... I ona je na predsjedničkim izborima dobila nešto više od 21.000 glasova, dok ja za drugi krug trebalo preko pola milijuna, a za pobjedu duplo i još malo.

Samo, dakle, u situaciji u kojoj SDP-ova saborska većina ovisi i o koalicijskim partnerima s ljevice, ista ta ljevica može nešto uvjetovati i korigirati. S političke margine može uzvikivati parole i hraniti ego potporom s društvenih mreža od koje ima koristi koliko i od slave kao takve, a od nje se, dokazano, ni miš ne može najesti.

U konačnici, potpuno je nevažno je li Možemo izbacio RF iz koalicije ili je Mate Kapović odbacio Možemo. Ishod je svakako isti: Možemo možda jednom i uspije postati zbilja relevantan i, nazovimo ga, dugoročan akter političke scene, dok ovakva Radnička fronta neće sigurno. To što su im, možda, namjere bile i ostale dobre, svakako nikoga neće zanimati. Povijest, naime, pamti samo ishode.    

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu