Je li previše nastavnika u hrvatskim školama, kao što to tvrdi Nenad Bakić?

Odgovor Nenadu Bakiću na teze iznesene na mojem zidu i na zatvorenoj diskusiji Facebook zida Olega Maštruka nakon intervjua u Novostima ili - Nenad Bakić savjetnik predsjednice RH smatra da je previše nastavnika u hrvatskim školama

Bakić se javio da bi "demantirao" ono na što sam u intervjuu za Novosti upozorila nastavnike koji volontiraju na njegovom projektu – a to je činjenica da Bakić smatra da je naše školstvo loše i da su za to odgovorni nastavnici kojih je smatra on općenito previše i treba taj broj smanjiti. To su oni isti nastavnici koji volontiraju na njegovom projektu Croatian Makers, odvajaju svoje slobodno vrijeme, naivno vjerujući da će tako pomoći obrazovnom sustavu i popraviti znanja i vještine u polju informatičke pismenosti.

Bakić je to moje upozorenje nazvao "gadarijama" i "lažima" i potkrijepio činjenicom da to nije izjavio na blogu i da nije rekao "otpuštanje" već "smanjivanje" . Istina, ja sam mu se odmah ispričala jer zbilja Nenad Bakić tu konkretnu izjavu nije dao na svojem blogu već u intervjuu za Treći program Hrvatskog radija. 

Pa ponovimo još jednom što Nenad Bakić, savjetnik predsjednice RH misli o našim nastavnicima i nastavnicama:

"....treba redefinirati položaj nastavnika... svesti broj nastavnika na primjerenu mjeru, njih je na žalost možda danas previše u školama, što će omogućiti da se uz isti proračunski izdatak najbolji nastavnici daleko više plate."

"Možda i na žalost", no Bakić, savjetnik predsjednice RH smatra da broj nastavnika treba smanjiti. U svojem objašnjenju na mojem zidu Bakić ublažava svoju izjavu: "Eventualni višak nastavnika se ne treba rješavati 'otpuštanjem' nego manjim zapošljavanjem uz prirodni odljev u mirovine, te naravno davanjem ljudima mogućnosti, primjerice stimulativnim otpremninama, ako to žele prihvatiti." Uz to Bakić čak argument podupire citatom predsjednika Školskog sindikata Preporod Željka Stipića koji govori o višku učitelja kojih na godišnjoj razini između 500-600. Sindikati traže način kako da ti ljudi ne završe na burzi. Ti su argumenti posebno problematični, jer oni zapravo ne dokazuju da se smanjivanjem broja nastavnika misli poboljšati obrazovanje i kreiraju politiku smanjenja broja nastavnika nedefinirajući ciljeve razvoja hrvatskog društva (inače sam Bakić na svojem blogu zaključuje da je naša budućnost u uslužnim djelatnostima, jer smo turistička zemlja, što je nešto što bi trebalo itekako problematizirati).

Dva su dodatna ključna dokaza koje Bakić koristi za "smanjivanje broja nastavnika", a prema podacima koje koristi na svojem blogu i intervjuima, to je njihov broj u korelaciji s rezultatima PISA istraživanja. Broj nastavnika po broju učenika su podaci koje Bakić vuče sa Zavoda za statistiku i ti podaci pokazuju da broj nastavnika posljednjih godina raste. No Bakić u interpretaciju tih brojki odbija uključiti specifičnosti Hrvatske – otočka područja i slabo naseljena područja u Slavoniji (koja doduše spominje) u kojima ukoliko želimo obrazovati djecu moramo imati nastavnike (iako se može zamisliti da se u ovom "vaganju" uloženog i dobivenog kristalizira i stav o odustajanju od tih područja i te djece).

U tim se interpretacijama također ne radi distinkcija između zaposlenih na određeno i neodređeno vrijeme, a ne komunicira se niti to da je u hrvatskom obrazovnom sustavu riječ o "specijalizaciji" nastavnika po pojedinim predmetima, pa neki od njih rade pola radnog vremena i nemaju punu satnicu. Apsurdno je i to da Bakić ne spominje priljev od 3000 vjeroučitelja koji su ušli u hrvatski obrazovni sustav, a koji su također na plaćama javnog sektora, a još apsurdnije da nema nikakvih skrupula sudjelovati u politici koja je odgovorna za implementaciju Vatikanskih ugovora. (Trebalo bi provjeriti i je li tih 3000 vjeroučitelja ušlo u statistiku DZS-a, ako jest to je tek nešto viša brojka od one koju Bakić spominje kao problematičan porast broja nastavnika.)

Broj nastavnika Bakić uokviruje kao problem "uhljeba" koji nisu opravdali vlastito postojanje, a potkrepljuje to interpretacijama rezultata PISA testa. PISA rezultati pokazuju ispodprosječno znanje učenika i to najviše iz matematike. No ti se rezultati (koji odgovaraju rezultatima svih zemalja EU periferije) ne dovode u korelaciju s izdavanjima za školstvo ili BDP-om. Dodatno bi trebalo problematizirati i statistike koje navodi a koje pokazuju da je je kvaliteta obrazovanja bila na višoj razini do 2008. godine. PISA rezultati uistinu nisu vrhunski, ali potrebno je i postaviti pitanje što obrazovanjem želimo postići, a primjerice Njemačka koja ima odlične rezultate istovremeno pokazuje ogromne klasne razlike između ispitanika. No, ključno PISA istraživanje ne može pokazati ono što Bakić tvrdi da su za rezultate odgovorni nastavnici, a još manje može dokazati da bi njihovo otpuštanje značilo poboljšanje znanja.

Tu se dolazi do ključnog problema s argumentacijom Nenada Bakića na temu obrazovanja. Riječ je o čovjeku koji je u sukobu interesa u trenutku kada zastupa smanjenje broja nastavnika i zapošljavanje na neodređeno vrijeme jer je riječ o poduzetniku koji iznajmljuje tuđi rad preko svoje tvrtke Electus DGS za privremeno zapošljavanje, a koja je u posljednje četiri godine stekla najmanje 29 milijuna kuna usmjeravajući i iznajmljujući ljude državnim institucijama i poduzećima u njezinu vlasništvu. Problematično je zagovaranje prekarnog radnog statusa ako je u privatnom interesu onoga koji dolazi u poziciju da tu politiku i provodi, a o tom privatnom interesu Nenada Bakića je već podosta rečeno.

I konačno, postavlja se pitanje šire od samog problema Nenada Bakića, jer nije on svo zlo tehnokracije koja nas gura na periferiju u uslužne djelatnosti i podređenu poziciju u odnosu na EU centar. Problem je da većina nastavnika, radnika, nezaposlenih uopće nije svjesna programa i smjera neoliberalne orijentacije koji se u području obrazovanja svodi na narativ o uhljebima. No, kada bi taj program bio artikuliran on bi nužno došao u sukob s tim radnicima, prekarnima, siromašnima. Artikulacija putem psihologizacije o uhljebima omogućava da se preskoči sukob s onima koje se misli otpuštati, čekati njihov "pridodni odljev", preškolovati u turističke radnike, oduzimati im mogućnost kvalitetnog obrazovanja, itd. Nitko se ne prepoznaje u slici uhljeba, ali onog do sebe lako se prepoznaje kao takvog. Pri tome je čudna veza uspostavljena i između poticanja znanja o informatičkim tehnologijama i politike zapošljavanja nastavnika, gdje jedno s drugim može i ne mora biti u korelaciji, a najmanje može biti u korelaciji ideja otpuštanja i ideja promocije STEM područja. (Inače, istu argumentaciju čujemo i u Srbiji od aktualne premijerke koja također promovira STEM područja i oštre rezove.)

Treba reći i da nema razlike između SDP-a i HDZ-a. Na mojem zidu gdje je rasprava otvorena i za Bakića i za druge, Marko Rakar nekadašnji savjetnik SDP-a iskreno konstatira da je nije toliko bitno jesam li ja pogrešno rekla otpuštanje ili smanjivanje jer je naprosto točno da nastavnika ima previše – te da ih uistinu treba otpuštati. Iako ga Bakić upozorava da je riječ o neistini, Marko Rakar je tako iskreno učinio evidentnim ciljeve politike, jer bez obzira kako to imenovali, rezultat je isti i HDZ-ov savjetnik i SDP-ov savjetnik slažu se u temeljnim pitanjima koja će i jedan i drugi svojim političkim poslodavcima predstaviti kao "rješenje problema" vidljivih nedostataka u hrvatskom obrazovnom sustavu.

I konačno pitanje filantropije kao "rješenja". Često se individualizira i problem i rješenje problema. Kao što krivnja za loše rezultate svaljuje na nastavnike tako se i rješenje individualizira u obliku dobročinstava. No, doniranje ne može zamijeniti sustav koji funkcionira i koji omogućuje svima jednaku mogućnost obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite. Brojke koje pokazuju da se obrazovanje urušava nakon 2008. upravo su potvrda teze da se strukturalno stvari uništavaju "odozgora". I šire, dobročinstva koja su postala popularna od Billa Gatesa do Marka Zuckerberga često zasjenjuju razloge zbog kojih društvo počinje ovisiti o filantropiji i filantropima (nejednaku raspodjelu bogatstva, razliku centra i periferije, tendencije rasta kapitala, itd.).

Da zaključim, artikulaciju političkog stava – zagovor oštrih rezova - treba staviti u korelaciju s ciljevima i smjerom razvoja RH, a individualizacije i psihologizacije služe upravo da bi se ti ciljevi i smjerovi razvoja prikrili. Ti politički stavovi moraju postati javno poznati, jer se često maskiraju, a zatim moraju biti izloženi kritici.

Autorica je članica stranke Radnička fronta na čijem portalu je tekst objavljen