Kazalište u doba Fotošopa

Dogodilo se i to čudo: gradonačelnik spustio se do našega teatra. Bilo je kasno, predstava na velikoj sceni ZKM-a hita   kraju.   Ja sam uveo dežurstva, a od toga nisu bili pošteđeni ni članovi uprave. Pa se zato slučaj pobrinuo da baš ja budem na toj dužnosti kad nam se ukazao. Stojim iza stupa u foyeru suspregnuta daha. Meni njegov protokol nije ništa dojavio, pa mirno nastavljam opservirati gospodina gradonačelnika u dugom crnom kaputu: Mephistofeles iz kanalizacije! (No to je u redu. To je naša mjera. Dario Juričan ima pravo.)

On počinje opipavati zidove iz kojih vire ostaci iščupanih vodova. Čini to kao što je nevjerovatni Toma činio dirajući rane Isusa Krista.

Okrene se te nestaje. Jakože dim. Mišljah, eto ti priviđenja, u foyerima teatara koji rade s raznim sablastima nije nemoguća neka ekstrasenzorna percepcija. Mi radimo s čudima.

Nestade čovjek u automobilu kojega je motor cijelo vrijeme radio, kako bi se moglo utopliti njegovo tijelo.

Piše se veljača 2001. Dne 9. veljače večernjak izvješćuje da je ZKM napokon osvojio svoj vlastiti ulaz. U istom izvještaju nalazi se opis malog happeninga što ga je teatar priredio eda bi se vlasniku kafića koji je prisvojio taj ulaz pokazalo da od produljenja njegova ugovora o najmu neće biti ništa. U tom sam malom igrokazu, odjeven nečim iz fundusa, nastupao i ja sam u liku baroknog kneza. I bogme smo bubnjali i vikali. Nisam obnovio ugovor o najmu. Vrijedni poduzetnik morao je iseliti, a što je o tome mislio pokazao je iščupavši vodove. Nemam pojma tko je on uistinu niti me to zanima. Viđao sam čovca na TV u izbornim stožerima gospodina gradonačelnika i nesuđenog predsjednika. O Bandićevu noćnom posjetu ZKM-u napisao sam satiru i objavio je na portalu Teatar.hr. Čovjek dela u svako doba dana i noći. Bandić me nije tužio, što žalim, ali jest njegov posilni. Objavio sam još dvije satire sličnog tona, a gospodin direktor našeg jedinog satiričkog kazališta tužio me je za te satire. U svjetskim razmjerima to je bizarna i posve jedinstvena zgoda. I to je ujedno jedino što je u fantastičnim karijerama g. Ljuštine i gospođe Vrgoč zaista svjetsko.

Gospođa Vrgoč još ne može u tom trenutku naslutiti da se upravo dogodilo nešto što će silno unaprijediti, u svakom smislu, njezin život: držala je u to doba kazališnu referadu Vjesnika, objavljujući kritike. O predstavama ZKM-a mojega mandata pisala je pozitivno, premda njezine sastavke nismo uzimali ozbiljno.

Pa nisam ni ja u tom trenutku još mogao pojmiti što će se sve iz toga izroditi, tojest kakve će biti posljedice mojega prekršaja protiv omerte; do koje se mjere već naherila moja kneževina. Potkraj mandata učinio sam nešto još i gore: ultimativno sam stao zahtijevati, onako iz čista mira, ni od koga iz dubine gledan, da nam ugostitelji koji su nas opkolili – mi smo naime oslobodili samo ulaz – plaćaju energiju koju troše. Tada je gospon gradonačelnik već javno govorio kako „Šnajder nije kooperativan”. Što bi tek bilo da sam bio? I tada je nekoliko glumaca shvatilo da ja nemam „političku podršku”, da sam dakle u otpisu, pa su, po crti velike građanske hrabrosti, a na stvari spašavanja svojih karijera, i mnogih neprospavanih noći (gospodin Medvešek), poslali tada još jako voljenom gradonačelniku, pače spasitelju, pismo protiv mene. Potpisano. U slučaju Vrgoč glumci se ne usuđuju potpisati čak ni pismo podrške.

Što bi bilo da sam ja u tom trenutku inicirao slično skupljanje potpisa? 120 ljudi potpisalo bi za mene, među njima i veći dio ansambla. To dakako ne bi ništa pomoglo, kao što ni potpisi protiv mene nisu ništa pridonijeli mojoj smjeni, koliko god si kolege svih ovih godina čestitali na svom odvažnom činu.

U redu, na tome je što se mene tiče moglo i ostati. Mogao sam srušiti natječaj jer je proveden nezakonito. No, temeljem papira kojim je Vrgoč godinama nastojala osvojiti bilo koje zagrebačko kazalište, osvojila je ona ZKM. Od programskih određenja tamo je stajalo: „Ja želim raditi Zagrepčanima zanimljivo kazalište.” To je kao kad bi tvorničar automobila objavio: Mi kanimo proizvoditi automobile! No autima ću se još vratiti.

Vrgoč u tom trenutku nije imala ni dana iskustva u teatru. Ali meni se sve smučilo, i zaista nisam bio u nekom borbenom stanju. Istina, Bandić se jako potrudio. Ništa on ne htjede ostaviti slučaju. Promijenio je u zadnji čas sastav Odbora za imenovanje. Tri su socijaldemokratska druga zamijenjena friškim drugovima. Ta je trojka imala mobitele sa samo jednim brojem. Prvi među njima po rangu i časti bio je neki žućko, preostali bili su jače zagorjeli. Ne znam kako se zovu niti kakve su im karijere kasnije, a i fućka mi se. Zametnu se težak boj, no ja sam izgubio, a da se uopće nisam borio. Mene su iz teatra prognali drugovi iz socijalne demokracije. Dvaput. Prvi put u kontekstu riječkome, kad se nakon odbijenice Bože Biškupića, nisu izveli moju investituru u intendantsku čast kao v.de-a, kako je bilo dogovoreno. U vezi progonstva iz ZKM-a u Novom listu objavljen je tekst: „Socijaldemokrati prodali Šnajdera.” Cijena nije nikad objavljena. Nakon te trgovine socijaldemokrati prognali su mangupa iz svojih redova, dakako u posve drugom povodu.

Vrgoč sada počinje prvi od svojih tako brojnih mandata obrazujući se kroz rad. To je u socijalizmu bila plemenita zamisao, večernja škola, uz (proizvodni) rad i slično. Dopodne argatuješ, navečer učiš. K tomu, večernje su škole bile besplatne: dopodne dnevni pensum, uvečer školska klupa. Doškolovanje gospođe Vrgoč uz rad bilo je i ostalo veoma skupo.

Bio sam spreman sve to zaboraviti. Brinulo me je doduše što će biti s mladim glumcima koje sam ja doveo, a to je bila jedna fantastična generacija. Kad sam   došao u ZKM, unatoč naslovu ovoga teatra, Ofelija bila je u dobi Gertrude. Glumci koje sam ja doveo nadalje će nositi tacne. Kulturna šteta ovdje počinjena je nemjerljiva.

Vrgoč je dakle bila u nadolasku, u zori svoje nevjerojatne karijere tako pune obećanja. Uslijedili su razni sastanci na kojima je ona uglavnom klevetala moju upravu. Rukice su tapšale. Onda je dala ofarbati neke prostorije bojom kokošjeg izmeta. Pak je rekla: „Eto, trebalo je samo okrečiti!” Kad je potrošila pikse boja i svoju gimnazijsku lektiru, zijevnula je praznina. I traje do danas: 15 (petnaest) godina.

No kako je ipak bilo malo čudno da netko, tko je u svom dugom životu skupio toliko mnogo iskustava valjda u svim mogućim kazališnim formama i organizacijama, bude tako otpiljen preko noći, dogodilo se nešto poput kupovanja jezika. Ja sam gradu podnio elaborat za Kazalište Miroslav Krleža, za Travno. Bilo je pressica, pisalo se o tome. Do realizacije, radio sam u ZKL-u. Onda je za „realizaciju” odjednom bila „zadužena” osoba koja je štošta reklamirala u vezi Bandića. A ja, u tom međuvremenu, nisam učinio ključnu gestu: Nisam uputio laudu onome koji povremeno škaklja nebo. A napose ne njegovom posilnom. U ZKL-u radio sam koliko su mi dali. Nisam imao čak ni svoju sobu, a silno su mi zamjerili što sam u teatru bio uglavnom onda kad u njemu nije bilo nikoga. Ono što sam s tim u vezi morao progutati ima okus perverzije.

Gospođa Vrgoč posebno je rado promulgirala moj dug. On, na dan primopredaje, nije postojao nego u simboličnom iznosu. U tom simboličnom iznosu najveće je potraživanje bilo naspram Festivala svjetskog kazališta.

No taj dug stao je rasti do nevjerojatnih dimenzija. Bio je to veći što je vrijeme dalje odmicalo. Tu se napose istakao poznati hrvatski teatrolog Zvonko Maković, koji je fantazirajući o mojim dugovima, ushtio riješiti teško pitanje zagonetnog broja Π. Nitko ne zna točan iznos toga tajanstvenog broja Π, a ono iza zareza, dakle u decimalama, nastoji se danas izraziti nizom cifri koji, po današnjem najboljem znanju, staje oko jedne stotine; postoji čak strahovanje da je taj broj Pi u principu beskonačan. To bi ujedno značilo da rastu mojega duga ne bi bilo granice, tojest on bi rastao u atomima kovanice od lipe. Usrećilo bi to teatrologa i još ponekoga. Ja rado usrećujem ljude.

U moj dug uračunat je iznos koji smo potraživali od kumova za energiju. Vrgoč se nije usudila naplatiti taj dug, a i kasnije inspekcije njezina poslovanja, zaista sve prije nego uzornog, otkrile su isti problem. To je eklatantan primjer prelijevanja javnog novca u privatne profite kakvim inače obiluje vladavina gospodina gradonačelnika. Tu skasku o „rastrošnom Šnajderu” rado je širio i gospodin Ljuština. Nebrojeno puta blatio me je na tv, a da nisam imao nikakve mogućnosti uzvratiti.

Dobro, kad nije bolje, ali sve zlo s tim. Neka rade, neka kleveću kad ih to tako veseli. Imao sam ja i nekog drugog posla, imam ga i dalje u ovom što mi je još preostalo od pijeska i vode u urama.

No onda su uslijedili pozivi iz ZKM-a: okrečivši naime ZKM prema svom ukusu, krenula je gospođa raditi „na nov način”. Gotovo je sa starim načinom. Zaboravio sam reći da je sve „moje” predstave gotovo danom dolaska poslala u rezalište. Ja sam, došavši u ZKM, gotovo sve ostavio dok nisu bile izigrane.

Što je dakle bilo sadržano u toj odrednici: stari način? Valjda Šnajderov? Premda objektivno u situaciji seniora, nisam nijedan jedini put digao glas. A sve je štimalo. Ona od prvoga dana staje kričati i skvičati eda bi izrazila granicu starog i novog.

Nov način izgleda po prilici ovako:

Zaredali su slomovi živaca! Intervencije Hitne pomoći. Bezuspješna obraćanja višim instancijama kojih se to, dakako, ništa nije ticalo. Počeo je egzodus zaposlenih koji je, s onima koji su glavom bez obzira utekli iz HNK-a, dosegao brojku od barem tri stotine, a to sam još i malo rekao.

Tražili su od mene da nešto učinim. Ali tko sam pa ja? Doduše, vidi me vraga,   „europski pisac”, a to je iz nužde, rad bih biti zagrebački. Gospođa Vrgoč zasnovala je svoju karijeru, između ostaloga, i na plesu po mojemu lešu. Pa to mora da je fantastičan osjećaj, gaziti „europskog dramskog pisca”, pa još jedinoga. Malo nas je, pa tu baš nema bogzna što za gaziti.

Učinio sam što sam mogao dok sam još imao neki javni glas; danas ga više nemam. Eto, i ovaj moj confiteor, koji je zapravo nešto kao apel, čitate na portalu koji doduše jest javnost, ali veoma probrana. Akoprem vjerujem da će taj tekst pročitati svi kojih se on tiče.

Elem, moja je malenkost prije punih 14 (četrnaest) godina napisala sljedeće: „Prema nekim osobitostima svojega naturela, Dubravka Vrgoč ne bi smjela voditi čak ni kućni savjet najmanje zgrade.” To je mišljeno s velikim popustom u vezi rečene Vrgoč, jer ona za te osobitosti ne može biti kriva. Ali to što joj je dopušteno izživjeti te svoje osobitosti, to je drugi par rukava. I o tome se danas mora govoriti. Možda će se čuti bolje no što se čulo, tojest i nije se uopće čulo, prije četrnaest godina kad je jedan „europski dramatičar” pokušao nešto zucnuti na temu koja se tako pomodno zove mobbing. Za tako nešto postoje krivci, koji su sada sukrivci. Sada je vrag odnio svaku šalu.

Vratimo se malo: Vrgoč je u punom pogonu, radi „po novom” sve u šesnaest. Korisnici lika i djela u nastajanju laskaju joj bezmjerno. Mantra glasi: Vrgoč je ODLUČILA postaviti ZKM, kasnije HNK, na kartu svijeta!

Lijepo, svaka čast! Ja sam, pa već u funkciji „europskog dramatičara”, dosta putovao po svijetu. Dobar vam svima stojim da nigdje nisam vidio tu kartu. Kretao sam se dosta po kazališnim krugovima u gornjem svojstvu. Ali, karte nigdje! Čak ni u muzejima vatikanskim gdje mi je pošlo, na mletačkim kartama, pronaći čak i jedva postojeći otok na kojemu živim. Nulla nullissima!

Onda sam si to ovako objasnio: Te karte valjda ipak postoje. U imaginaciji. Pa u teatru je imaginacija ono najvažnije. Napose one postoje u imaginaciji same Vrgoč ili Buljana (to je imaginacija komada jedan), kao i pridruženih slavitelja „lika i djela”. Ta i oni rade „po novom”. Ono staro su naprimjer jedan Petar Brečić ili Dalibor Foretić. Ali to su lanjski snijezi. Sve dok nije tako sretno nadošla Dubravka Vrgoč, naš je teatar, u slijedu starih modusa, tavorio na dnu mora Panonskoga.

Tako je laudu u korist Vrgoč opalila naprimjer Urša Raukar. Ušlo je u obavezu u svakom javnom nastupu silno hvaliti ravnateljicu, odnosno intendantkinju. Jedna druga glumica, ne baš od neke pameti, izjavljuje: „Radimo u ZKM-u kao konji!” Onda u nastavku čitam da ista sapuna u nekoj trakavici s ne znam koliko nastavaka.

Na moju veliku žalost, Raukar je zaboravila da je usred tiranije moje uprave, Brezovčeva režija Velikog meštra gostovala u Berlinu, na Novoj Volksbühne. Tom me je prilikom jako veselilo što i ona i Vili Matula govore dobar njemački. Pa smo za tu priliku uvježbali njemačku verziju za Berlin. Imali smo dvaput po 600 ljudi, u toj publici bilo je malo djece gastarbajtera, bila je to zaista publika Berlina. Nikada hrvatsko kazalište nije njemačkom uhu tako prisno, i tako kvalitetno, govorilo o Hrvatskoj i njezinim nevoljama. Pa još s Krležom koji u Njemačkoj nikada nije bio onoliko čitan kao što zaslužuje. Krleža u današnjoj Njemačkoj jest eventualno tema rijetkih slavista.

U berlinskoj pressi izašle su dvije kritike. Dali smo ih prevesti i objaviti. Ponešto su Nijemci shvatili, ponešto nisu. Ali nisu zaobišli taj događaj, te u njemu nema ama baš ničeg provincijalnog: dva su naroda preko teatra uistinu razgovarala.

Ali, ne lezi vraže: Berlin tada još nije bio svjetski grad. U tom trenutku naša Vrgoč još nije bila na Kurfürstendamm pobola svoj barjačić na kojemu piše: I was here!

Sličnom je laudom Medvešek jako počastio Vrgoč istom prispodobom o karti svijeta: U doba mojega ravnateljstva Medvešek je svojom predstavom gostovao u Moskvi, pa Rimu. Ali i ti gradovi još čekaju da ih Vrgoč prizna metropolama.

Medvešeka naša kritika slavi kao „velemajstora dobrote”. Ja to nikako ne mogu biti, koliko god da ljubim šah. Kao „europski dramatičar” eventualno mogu biti internacionalni majstor, valjda zločestoće. Dobrota je pridržana njemu, pa je, kako se danas vidi, dijeli s Dubravkom Vrgoč: tu sve kipti od dobrote. Na svaki način, o ekumeni se tu radi, o radosnim vijestima općeg evanđelja, itd, itsl. Na moju veliku žalost Reneu nikada, u ovo desetljeće i po, nije palo na pamet da je mojim proganjanjem za koje misli da je zaslužan, no to zaista nije nimalo točno, kako sam napisao, on izgubio partnera za diskusije u kojima je mogao ponešto i naučiti, kao što sam i ja bio spreman učiti bez obzira na poodmaklu dob. Toliko o ekumeni.

Dakle, nadolaskom Vrgoč u hrvatsko kazalište nahrupit će NOVO DOBA! Takav događaj jedva da ima neku povijesnu paralelu: eventualno, 1941, ili 1945.? Ipak, mislim devedesete kad je počelo katastrofalno razaranje svih kriterija, ne samo u kazalištu, dakako. Ono je tako potpuno da bismo ga možda mogli objasniti jedino kategorijom koju Hegel imenuje furijom nestajanja! O tako se potpunom gubitku kriterija ovdje radi.

Opisao sam kako je izgledalo gostovanje ZKM-a u Berlinu, dok se još radilo „po starom”.

Sad ću opisati kako je izgledalo gostovanje ZKM-a u istom tom Berlinu, koji je od 2013. dakako svjetska metropola, u lipnju te godine.

O tome se može čitati u rečenom „večernjaku”, a pisao se lipanj 2013. Tada je ZKM gostovalo u slavnoj Schaubühne am Lehniner Platz Mesarićevom, odnosno Buljanovom Garažom.

Meni je naprosto nemoguće prenijeti „entuzijazam” novinara tih novina koji je u Berlin doletio u neseseru gospođe Vrgoč. Ponoviti tu silnu bujicu ukrasnih epiteta naprosto me je sram. Već dva dana PRIJE toga gostovanja, u istim je novinama izašao tekst s naslovom: „ZKM u Berlinu potvrdio svoju svjetsku reputaciju”. Ajd sad da netko od svjedoka zucne nešto o tome da tomu baš nije bilo tako.

No dobro. Moja je malenost, u prekarnom svojstvu „europskog dramatičara”, kakvog takvog, živjela skoro dvije godine na sto metara od Schaubühne. Gledao sam mnogo predstava, tako isto gostovanja, pa i premijere. Novinar je iz nesesera gromovito uskliknuo: „Na predstavi bili su ljudi iz kulturnog života Berlina i kazališni kritičari.”

Vidi vraga, bio sam pomislio, pročitavši ovu vijest. Znam kako izgleda berlinska šikerija, znam i tko u Berlinu drži kazališne referade. K tomu imam običaj pratiti tisak gradova u kojima sam dulje živio, pa sam ga tamo čitao. Moja luksuzna progonstva silila su me da se tih razdoblja sjećam, čak i rado, pa su mi novine omogućavale kontakt koji sam nekoć imao takoreći u punoći doživljaja.

I čekam li ja, čekam. Prođe par dana, u novinama nijedna riječ. Zar je moguće da će berlinska pressa bojkotirati tako znamenito gostovanje, tako velike predstave, takav trijumf sa stajaćim ovacijama i padanjem u nesvijest? Pa to ne bi bilo fair!

Prođe deset dana, još uvijek ništa.

Potpuna zbunjola nastaje kod mene, pa onda, skoro slučajno, otvorim tzv. Spielplan rečenog kazališta: Na dan gostovanja na velikoj sceni Schaubühne, bila je premijera neke druge, dakako njemačke predstave, a ZKM igrao je na jednoj od pomoćnih scena. I o tome u Njemačkoj nije izašlo ništa. A dvije su se publike, dopuštam, možda srele u dvorištu te su se čudno gledale.

U to sam vrijeme čuo na radiju Vrgoč govoriti kako su, pazi sada, „svi austrijski mediji izvijestili o gostovanju ZKM-a u Beču, i dalje, bla-bla-bla.” Ne mogu se pohvaliti da pratim SVE austrijske medije, njih imade tušta i tma, ali pratim neke, pa bi oni, logično, imali biti uključeni u te Vrgočkine SVE. Međutim, ništa slično nisam našao.

Glamurozno gostovanje istom predstavom u teatru mitskom, prestižnom, kultnom, mada u godini gostovanja bliže Nebu nego Zemlji, u New Yorku, također je popraćeno fanfaronadom o tome kako je ZKM „pokorio New York“. Šta'š, to je takav jedan gradić koji jedva čeka da bude pokoren. Pisano je o tome, uglavnom na službenim stranicama ZKM-a zlu ne trebalo, u stilu i tonu koji prate ovakve senzacije: kad ovom ili onom komadu proviri cica iz cicncekera u Ilici, piše se o toj cici u Ilici da je POKORILA Zagrepčane. Tako isto je Buljanova predstava POKORILA Jabuku. Kritike, međutim, o tom znamenitom događaju, isključivši ove pisane provjerenim estetičkim konceptom koji se zove „moja-usta-hvalite-me”, igraju neku čudnu igru skrivača, nešto kao mačke i miša s općinstvom. Uz veliku muku pronašao sam jednu rečenicu na prijateljskom blogu.

Pitam sljedeće: komu služe sve te laži? Ja mogu razumjeti da su političke i kulturne vlasti te vijesti radosno registrirale kao goleme uspjehe hrvatske kulture, kao hrvatski prodor u svijet... Ali sve to je prijesna laž! Zašto tako? Laži proizvode jedino nove laži, to je upisano u samu prirodu laži kao takve. HNK je danas hrvatska kazališna laž, možda najveća u povijesti Hrama Hrvatske Talije. Ok, i to je nešto prestižno: biti prestižan znači naprosto biti prvi u nečemu.

U dlaku isto bilo je i s nedavnim gostovanjem HNK-a u bečkom Volkstheateru: i tu je bilo stajaćih ovacija, padanja u nesvijest, pravoga, Rusi bi rekli, vastorga... Bečki tisak nije ništa od toga primijetio.

U mojoj drami Nevjesta od vjetra, igranoj davno u tom istom HNK-u, ali u njegovim   boljim vremenima (Tarbuk, Banović), postoji cjelovit opis koji sam našao u izvorima, pojedinih radnji klake (od fr. claquer=pljeskati), kao i cjenik za njih.

O tome se i danas radi. Klake novinarske, klake naprosto, koštaju od pola do kile mrkve na Dolcu. Sve prema cjeniku. Koliko stoji da kritikus ustane i demonstrativno pljeskajući zaziva stajaće ovacije? Kilu mrkve, dvije? Mi nismo imali običaj nositi kritikuse u neseserima. Možda zato što se u ovome u čemu ja nosim svoj brijaći pribor kritičar, mada minijaturan, ne bi se mogao skutriti. No nikad ne možeš znati na što je sve pojedinac sposoban, to jest, koliko se može smanjiti.

Kako izgledaju stvarni dosezi takvih gostovanja, uspješni ili manje uspješni, možete pročitati u knjizi Snježane Banović Kazalište za narod. Vrgoč dakako nikada nije pročitala ni tu niti ijednu drugu sličnu knjigu. To zaključujem ex post: Ona, naime, uopće ne shvaća što je to HNK, što je bio, i što prema tome mora biti.

Neproduktivno je lagati o tome, nema nikakvog stvarnog smisla to stalno stenjanje D.Vrgoč – Europa, svijet, prestiž – mi svjetski, mi europski, mi naj-naj... itd, itsl. Jer upravo je to tako jadno, tako provincijalno.

Moja malenkost mogla bi biti barem donekle kvalificirana za reći tako nešto: Ako itko kod nas, onda baš ja znam kako je teško nešto stvarno postići na strani. Nikakve laži tu neće pomoći. U krajnjoj liniji one mogu izazvati samo sažalni podsmijeh upućen jednoj podjarmljenoj provinciji, tojest koloniji, koja baš zbog tih laži ispada još mizernija no što stvarno jest.

Ovo je samo malen primjer kako je sve, ama baš sve, u vezi Vrgoč jedan fotošop,   Ona živi u nekom svom svijetu, posvema fotošopiranom. Stvarnost tih jako uljepšanih slika, a to se danas lako čini postupcima u kojima nema ama baš nikakve magije, nešto je posve drugo: ona je, ta stvarnost, rugobna bila i ostala.

Evo, naprimjer, kako Vrgoč surađuje s „prestižnim kazalištima” – mora se naime uzeti u obzir da čim se u bilo kojem tekstu spomene riječca „prestižno”, tu se negdje ona šulja. To ide ovako: prestižna Schaubühne, i Thomas Ostermeier odjednom su jako zavoljeli gostovati u našem gradu. Po principu danas meni, sutra tebi, i ZKM, kako sam opisao, gostovat će kod njega u Berlinu. Taj se princip jako razvio. Redatelj i opći vlasnik nekoć važnog festivala kao što je sarajevski MESS radit će kod Vrgoč, a onda će „njezino kazalište” gostovati kod njega. Sve pet. Vrgoč će upisati još jedno gostovanje u jednoj od svjetskih metropola. Pomislio bi čovjek da se naša zemlja raspala samo zato da bi Vrgoč popravila svoj score u svjetskim metropolama.

U redu, ljudi smo, dogovorili smo se. Ja tebi, ti meni.

No onda je Ostermeier u intervjuu „našem vodećem liberalnom dnevniku” rekao da oni jako vole doći u Zagreb, jerbo ne samo da imaju pokrivene sve troškove, nego još povrh toga i dobro zarade.

E sad, tu moramo malo stati. Njemačka država ulaže ogroman novac u svoja javna kazališta, državna, gradska i zemaljska. Budget Schaubühne iznosi koliko naše Ministarstvo kulture imade na raspoložbi za sva hrvatska kazališta.

 

Evo što znači raditi „po novom”: To znači HNK pretvoriti u Društvo za promet stranaca, kako se između ratova zvao prototip današnjih turističkih ureda.

I to je ono što je tako enervantno: taj podanički odnos. Vrgoč lopata javni novac te ona postaje netko „s kim se u Europi razgovara”, kako se izrazio Edmund Wilson. Prvi potez Vrgoč na pozituri intendantkinje bio je sljedeći: odlepršala je na mjesec dana u New York, to je, pamtimo, baš onaj grad koji je sa ZKM-om već bila pokorila.

I to je putovanje imalo biti u nekoj vezi s aranžmanom gore spomenutog gospodina slavnoga. Od toga nije bilo ništa.

Vrgoč imade jednu čudnu strast: drži pred sobom globus, zavrti ga, i gdje joj padne prst tu je cilj budućeg putovanja, za koji si sama izda nalog i sama sebi podnosi izvještaj. Ima u svijetu te robe teatra, svjetski butici puni su nje. Odeš i kupiš, sazoveš kritičare, izdaš smjernice o tome kako o budućem gostovanju valja pisati, i nekako tratiš svoje vrijeme dok ti ponovo ne dođe ćeif zavrtjeti globus. A kad kupiš i pokažeš, izađeš s direktorom Hrvatske drame te se klanjate s osmijehom, pače trijumfirate: „Poglečte, kak smo vam mi to fino kupili! Ujedno šoping prelazi u fotošoping i svi sretni! Puca se šampanj- čepovima na sve strane: silna se radost tu otčepila.

Ali tako nešto kao društvo za promet stranaca u potpunoj je i flagrantnoj suprotnosti s onim što bi HNK imao biti; što je uostalom u svojim boljim vremenima i bio. U nj je na jako čudan način urasla manifestacija tako pompoznog, tako prestižnog imena – Festival svjetskog kazališta – (zamislite kad bi Berlinčani svoj uistinu znameniti zoološki vrt krstili svjetskim zoološkim vrtom; u njemu uzapćene životinje bile bi jako sretne. Vrgoč čvrsto očekuje da se ista takva sreća rasprostre HNK-om). Na ta putovanja – Bože moj, svi mi imademo svojih slabosti, ja sam naprimjer mnogo vremena utrošio na skupljanje maraka – Vrgoč utrošila je velike razlomke svojih tako teško obranjenih mandata na skupljanje kazališnih bisera, često bez certifikata. Kriteriji ostaju mutni. Jedini je kriterij da kazalište bude prestižno, tojest da ga ona takvim otkrije. Ona, dakle, zdušno radi na importu robe koju bi sama imala proizvesti. I to je u cijeloj ovoj priči ključno: Vrgoč uopće ne razumije što je to HNK. Ona je svoje teatre dobila kao poklon za pod bor, dva su tatice na tome zdušno radila, a da do danas uopće nije shvatila što je dobila. Kako je to moguće?

Uz mutne kriterije, mutni ostaju i stvarni troškovi. Koliko naprimjer košta sama selekcija? Iz dostupnih podataka to je nemoguće saznati. FSK je doista čudna tvorba, klizna, pokretna. Nadati se da će je uskoro gospođa Vrgoč spakovati u svoj neseser te odnijeti u Brussel. Što će Belgijanci o tome misliti ostaje vidjeti. Ali valja joj pomoći da promijeni radnu sredinu. O tome dolje.

Da ne duljim: To je kao kad bi direktor Mercedesa, umjesto da organizira proizvodnju, počeo kupovati Opele.

HNK treba raditi za one koji ga plaćaju, za ljude koji jedu današnju govedinu, kako je rekao Bert Brecht, ako je mogu platiti, dodajem ja. Ako gospođi Vrgoč za tako nešto nije potrebno puno radno vrijeme, neka samu sebe zaposli napola. U stvarnosti to je ionako tako.

A FSK bolje bi se vidio u tako nečem kao što je nekoć bila Koncertna direkcija. Jedino u slučaju potonje ne bi bilo Vrgoč da pada u nesvijest od ushita zbog toga što nam je ovo ili ono tako fino kupila. Prema kazališnom lex-u specijalnom ona se tako nečim uopće ne bi trebala baviti. Ali ona misli da joj je to misija, pače ona u njoj izgara. Da sam u HNK pripušten barem kao vatrogasac, bio bih se jako zabrinuo.

Rekoh dakle: Zavrtiš globus, pikneš prstom i već sutra prosto zrakom ptica leti! Ima jedna pjesmica ruskih kadeveovaca (stranka konstitualnih demokrata iz predoktobarskog meteža) a koja ide ovako: Pijem sam, ležim sam, sam si votku nalijevam! Magelli nedavno je rekao da se osjeća kao da je u Rusiji prije Oktobra. Pa si valjda u očajanju i sam rado daje natočiti. A topovi s Aurore samo što nisu zapucali! Bit će svega!

No isti je takav i repertoar. U stvari, i ne može se govoriti da tako nešto kao repertoar uopće postoji. HNK je danas realitet bez profila. Ova tvrdnja spada u ranu povijest časopisa Prolog i mi smo je, kao tada mladi ljudi, varirali mnogo puta. Mislim da smo je kupili od Vjerana Zuppe što nekoć nije bila loša adresa. Mi smo na tom tragu mislili kako HNK ima biti snažna teza, a sve ostalo protuteze, da bi se tako unijela dinamika u jedno stanje koje nam se tada činilo ustajalom baruštinom. A kad se danas sjetim koga smo mi napadali! Pred našim je očima radila prva postgavellijanska generacija redatelja u punoj snazi. I kad se samo sjetim predstava koje sam gledao! Gostovanja „prestižnih” teatara od kojih sam učio!

Vrgoč je, u doba dok je pisala kritike, jako često varirala frazu o „repertoarnom kaosu zagrebačkih kazališta”. Nitko sada ne proizvodi taj kaos u toj mjeri kao Buljan i ona. U istoj sezoni vrti se neki loš pokušaj bulevarskog teatra, pa onda teatra ideja, kako se to zvalo, pa onda nekakav zatrpani naturalizam, pa onda ide rubrika: svjetski romani. I tko podmiruje, tko radi svu tu raskoš?

Danas samo u Zagrebu postoji barem pet redatelja koji bi imali neko pravo, po talentu, naobrazbi, dostignućima, raditi u HNK. Umjesto toga, imamo Buljana koji funkcionira po istom već narečenom sistemu: Sam pijem, sam ležim, itd. - ma ne znam ja što taj čovac pije. I jednog „stalnog premda gostujućeg redatelja”, tako odanog predsjednika Kazališnog vijeća našeg prestižnog satiričkog kazališta, Paola Magellija. Buljan imao je nekih rezultata u „fizičkom teatru” koji je mene uvijek podsjećao na stadionske priredbe Gimnaestrade, neke vrsti protuigre socijalističkog bloka Olimpijadama. No njegove režije u domeni „Sprech-teatra” beznadno su zatrpane i zapravo veoma staromodne. On nema ni blizu one silovitosti koju ima kazališna imaginacija jednog Brezovca ili Svibena i još nekih od njih mlađih kolega; Janeza Pipana u Ljubljani, i nekolicine mladih Srba koji rade vrlo zanimljive predstave. I Buljan i Vrgoč su neke vrsti uzurpatora, a protiv nekog prirodnog reda koji bi tu imao djelovati. Vrgoč iskočila je iz Bandićeve glave, a ruku na srce, niti je on Jupiter niti je ona baš Minerva. A Buljan se tu onda priheftao, i dakako, njemu je super. Njih su oboje intubirani u neku višu stvarnost, te oni žive u najboljem od svjetova, kako je to opisao Voltaireov Pangloss.

Što je dakle „repertoar”? Jedan filozofski pisac ispisao je nekoliko svojih misli na marginama Antigone. Filozofija može se ispisati i u dijaloškoj formi, ali što ćemo, taj autor nije baš Platon. Prije toga Medvešek je režirao jednog uistinu svjetskog, a tako ujedno našeg pisca (ja sam tek europski), i u toj se prilici jako zvonilo, od zvona staroga kralja svetog Stjepana do manjih zvonika. Taj je pisac već činom rođenja stupio u svijet u punom ornatu akademika; poput Lao Tsea, on je malo oklijevao roditi se, ali onda je rođen u svoj svojoj poželjnoj potpunosti. To je teško shvatiti, ali na svijetu ima svakojakih čuda. U vezi s njim jedino mi pada na pamet stih Tina Ujevića, koji ću vam za ovu priliku ponuditi u osvježenoj formi: „Kako je teško biti mlad, a tako star!”

To vam je nešto kao Pecija Petrović današnjice, ali u parteru nema Krleže da to vikne.

Nakon ovih highlights Drame HNK-a, uslijedio je Murakami. Nemilosna gazdarica Korona odgodila je zasad Ferranteovu. Murakami nam je magistralno objasnio sav jad i čemer naših lockdowna. A Magelli će, kad jednom postavi taj roman, prošetati scenom barem jedne haltere za razgaliti stariju gospodu. Ništa protiv toga. No moja malenkost ipak nekako misli da na svijetu ne postoji teatar, potencijalno ranga HNK-ova, ma kako inače prestižan, koji bi igrao preko pola sezone samo adaptacije romana, ma koliko prestižni oni inače bili.

Hrvatska drama, kao drama ako smijem reći nešto tako „staromodno”, naprosto je zbrisana i nema je nigdje. Ovo ne vrijedi samo za HNK.

Dakle, Vrgoč, a u drami Buljan, određuju tko je tko i tko je što u hrvatskoj dramskoj književnosti. Kad se sjetim da su to nekoć bili ljudi poput Julija Benešića, Branka Gavelle, Marijana Matkovića, Koste Spaića, Georgija Para – dođe mi da svisnem. Čak bi i nesretni gospodin Josip Bach s kojim se tako žučljivo sporio Krleža, bio za nas golem dobitak.

No prije no što kihnem kanim još završiti ovaj tekst.

 

A sada, poštovani čitatelju, pozivam Te da sve ovo što su dosad, u grču i bijesu ispisale dvije ruke plešući tastaturom, zaboraviš. Te ruke pripadaju narcisoidnom autoru, teškom čovjeku, pače, čovjeku upitnom, kako se izrazio neupitni Ljuština, autoru dakle koji se, možda donekle i s pravom, žesti što ga je Bandićev kadar prognao iz teatara njegovog rodnog grada na sad već 15 godina; izuzev dviju lutkarskih predstava (za odrasle) kojih zapravo i nije bilo, jerbo ja u ZKL-u nisam radio ništa. Žestim se dakle, a zašto zapravo? Nisam li ja ipak tek autor jedne neigrane drame napisane tamo negdje prošlog stoljeća, kako je o meni nedavno pisano? Pa to je malo pa ništa. Žestim se jer sam zavidan na nevjerojatnim uspjesima jedne Vrgoč, a još i više Duška Ljuštine, koji svuda govori da ja s njim polemiziram zato što je on u životu uspio, a ja nisam.

I u tome ima istine.

Pozivam Te dakle, čitatelju, da zaboraviš skoro sve što si dosad pročitao, i odbiješ žučljivost na konto mojega vlastitog neuspjeha, a onda i na to da se radi o pitanju ukusa, o kojemu je pitanju raspravljati teško, jerbo tu je onda jednima dobro ono što je drugima loše, čak i mrsko, i tako je to od pametara.

Pa se zajedno posvetimo na trenutak nekim drugim pitanjima. I zajedno potražimo odgovore na njih, koje, bojim se jako, nećemo dobiti.

Dakle, prije 14 (četrnaest) godina ja sam upozorio da Vrgoč, zbog nekih specifičnosti svojega naturela, ne bi smjela upravljati „ljudskim resursima”. Otprilike u to doba, grupa „naših poznatih” potpisala je apel u korist Bandićeve kandidature za predsjednika države. Godine Božje 2009. Ne valja zaboraviti datum jer on stoji za jednu od najvećih sramota našega „kulturnog sektora”, najnižu točku u moralnom smislu, od Pavelićeva doba do danas. Neki potpisnici: Magelli, naravno, Šerbedžija dakako, Vrgoč objema ručicama, te svi ravnatelji kazališta, kao i neki koji će to postati...

A u prvoj alineji popratnog teksta Bandić poziva na „depolitizaciju kazališta, i nalaže da se vrate oni koji su protjerani jer nisu htjeli služiti politici.” Zemljo, otvori se!

Ne smijem spomenuti Nebo jerbo ono služi samo tome da se odredi final frontiers (Ratovi zvijezda!), markira nekako za one miševe iz Bandićeva šinjela koji ga, skupa s njim, s vremena na vrijeme smiju dodirivati. Ljuštine na toj listi nema, on naime, kao Bandićev korteš, ima funkciju podvođenja „naših poznatih”. Uza svakoga mogli bismo danas staviti što su za to dobili: stan, festival, teatar. Trebalo bi još malo truda izraziti vrijednost tih potpisa u čisto materijalnom smislu. Naprimjer, nešto se u toj vezi usudio zucnuti Vinko Mikulić, bivši šef računovodstva „Gavelle”. Ukazao je čovjek na jako čudne odljeve velikog novca s računa Dramskog kazališta Gavella preko servisa SC-a usred ljeta. Gospoda Ljuština i Stazić, tada ravnatelj tog kazališta, stali su ga progoniti s kraja na kraj dične Republike, dakle, gonili su ga sudski. Ne samo da je Mikulić putovao Lijepom našom mnogo neudobnije, nego nije imao otkuda platiti troškove svoje obrane. A gospoda Stazić/Ljuština s tim su problemom nekako lakše izlazili na kraj. Taj se svijet uopće vrlo lako odlučuje na sudovanja: Ljuština znao je vodio pet-šest parnica u obranu svoje duše (duše, ah, znaju biti osjetljive, sam je Ljuština iznimno duševan svat), Vrgoč je isto tako revolveraški brza glede otkaza nepoćudnima, a i tužbi, jer i ona misli da njezina duša zaslužuje biti štićena. To je jasno. Postoji popis štićenih osoba, ali to se uzima nekako više u tjelesnom smislu. A duše njihove jadne ostavljene su na milost i nemilost, pa se čovjek mora sam za njih pobrinuti.

Tri godine, tokom sudskog procesa, ovdje već spomenutog, morao sam sjediti na ročištima u malim prostorijama kakve se koriste za takve bedastoće stolac uz stolac sa svojim tužiteljem D. Ljuštinom koji mi je šaputao na uho, a nije to bilo baš nježno, kako će se na njegov račun sliti mojih 60.000 kuna, pa će tek onda na njegovoj duši teška rana od dviju mojih satiričnih rečenica možebit prijeći u brazgotinu.

A propos tih 60.000 kuna: slično je procijenila vrijednost svog duševnog bola gospođa Vrgoč, također iznimno duševna osoba. No tome ću se još vratiti.

Ne znam kako je završio proces protiv računovođe Dramskog kazališta Gavella, ali znam da nikada nije objašnjeno gdje su pristali oni silni novci koji su odletjeli s računa tog kazališta, rekoh usred ljeta. Maca papila! I dobro si je pomogla.

Tsja, čudni su putevi javnog novca, teško je tu biti pametan. A i opasno. Bolje je praviti se lud. To je na kraju morao shvatiti i gospodin Vinko Mikulić, kojemu skidam kapu jer se usudio nešto zucnuti protiv dobro čuvanih tajni.

Ali znaš kako je to, vrli čitatelju: Zaklela se zemlja raju...   Bumo vidli.

Apel vrlih kulturnjaka, sve samih zaslužnika, bio je, međutim, pucanj u prazno: nula bodova! Unatoč njemu, Bandić nije postao predsjednik RH. Cijela je stvar vođena zbrda-zdola pa ne čudi što je sve završilo u glibu: a nitko nikad nije za svoju kampanju utrošio više novca. Tsja, mogu samo reći: I bogati plaču! Apel u korist Bandića ostao je bez ikakvog učinka, do dana današnjega, osim dakako glede potpisnika.

A bez učinka ostao je i moj apel u korist ljudi u ZKM-u koji su, zbog živčanih slomova, isporučivani psihijatrijskim ordinacijama. Njihove duše nisu štićene. Pa sad što se tu može: Nismo svi jednaki, premda svi imademo duše. Ali duša tamo, duša ovamo, pomirimo se s tim.

No meni je teško pomiriti se s tim. Gospođa Vrgoč čini to što čini već petnaest godina: to su gotovo četiri svjetska rata kako se on predstavio na našem prostoru. O tome se u javnost nije probilo gotovo ništa. Tek tu i tamo. Novinari koji su se odvažili nešto zucnuti bili su šikanirani od vlastitih glodura ili od vlasnika novina.

Tek lani emitiran je jedan prilog na RTL-u. On je urađen profesionalno, uredno, po pola vrijeme je podijeljeno između potlačenih i tlačiteljke. Emisija čak je prepričana na tportalu koji njeguje inače pristojnu kulturnu rubriku. Tamo se taj prilog mogao otvoriti nekih pola sata, pa je nestao u bespuću medijske zbiljnosti. Tada se to još moglo postići. Recimo, Ljuština je telefonirao. Kakva moć, zar ne?

Ali danas to više nije moguće. Oblande koje su štitile lik i djelo „prestižne” intendantkinje više ne postoje. I stvari izlaze na vidjelo.

Ono, međutim, što ostaje zaprepašćuje svodi se na sljedeće: zaposlenici HNK koji su se odvažili govoriti o tome što su pretrpjeli dali su u toj emisiji svoje izjave izobličenim glasom, zamagljenih lica, ili su snimani s leđa.

Molim te, vrli čitatelju, da malo zastaneš, jer znam da hrliš kraju ovog predugog teksta, i još jednom pročitaš gornja tri retka.

Pa što je to, dođavola? Kako to, kako to? Ljudi daju izjave onako kako se to čini u Italiji kad se procesuira mafija. Mafijaši su pri tome u kavezima. Svjedoci, međutim, dobro znaju kako ih skupo može doći istina koju izriču.

Dobro, ili nije dobro, ali tako je to s mafijom.

No HNK je obilno dotirana javna, gradska, državna institucija, štoviše, najdotiranija i najdržavnija. Kako je moguće da se zaposleni u takvoj instituciji ne usuđuju opisivati to što su doživjeli pritom gledajući u kameru otvorena lica?

To je bilo lani. Ali isto se ponovilo sasvim nedavno, pred neki dan. Neki se još uvijek nisu usudili. Neki pak, hvala Bogu na visini, jesu. Potonje je ovo što se promijenilo.

I sad ja pitam kulturnu vlast zemlje, a kulturna vlast jest vlast kao i svaka druga: Kako je to moguće? Zašto je tako dugo (petnaest godina) bilo moguće? Pa nije tu Vrgoč jedina za to kriva. Na kraju krajeva, nije ona kriva, rekao sam već, ni za specifičan udes svojega naturela. Danas je takvo doba, svi smo mi ovakvi ili onakvi, teško je ostati normalan, svi smo mi puknuti, ustranu ili napola, i uvijek je pitanje što je normalno, staro ili novo. Ja ne govorim o tome. Ja govorim o ljudima koji su trpjeli i koji i u ovom trenutku trpe. Da se tu radi o privatnom poduzetništvu, moglo bi se raspredati o oblicima novoga ropstva, o ucjeni „radno zavisnog stanovništva”, o kapitalistima žednim profita po svaku cijenu, pa i cijenu života ili ugroze života svojih radnika. Kažu da je danas na svijetu više ljudi koji žive u statusu robova no što ih je bilo u doba rimskoga imperija. Teška su vremena.

Ali HNK je javna institucija, država je ta koja imenuje intendanta, Ministarstvo kulture je ono koje provodi natječaj. U stanovitom smislu, država, grad i Ministarstvo stavljaju HNK u ruke jedne osobe. Pa kako onda, tko je tu lud, a tko samo slijep kod zdravih očiju? I najvažnije pitanje: Dokle? Tko sve ovo ne želi vidjeti?

U emisiji RTL-a, koja je dosad najodlučnije otvorila tu moru, javio se i jedan liječnik, po struci psihijatar: gospodin Ante Leskur. To je doktor koji je u tom trenutku radio u ambulanti za mobbing: doktor za duše. On je primio slučajeve koji su se njemu obratili, a kome bi se drugome mogli obratiti nego onome doktoru koji jako dobro zna što je mobbing? On je dakle vidio pred sobom te slomljene ljude, te, kako čujemo, „uvijek iste urotnike” (otprije petnaest godina!), i čovjek zna znanje.

Sad ću reći nešto o „urotnicima” koji tako uporno progone našu intendantkinju (kakva zamjena teza!), koji da su se javili u toj emisiji, a ne zna nitko zašto.

Prije svega, valja još jednom potcrtati da se doktor Leskur bavio tom nevoljom cijeli niz godina. Osmislio je čovjek radionice, nešto kao skupnu terapiju, ne bi li nekako polijepio pogođene duše. Pa on i jest doktor za duše. Takve radionice nisu teatru nepoznat žanr. U teatru one se zovu psihodrame. Teatar eto svojim sredstvima nastoji pomoći pogođenima. No sad se dogodilo nešto veoma čudno: umjesto da pomogne, teatar je uzrok tih nevolja. Kako to, kako to?

I još nešto važno: tokom mnogih godina doktoru su dolazili pojedinci iz teatra, iz HNK-a. I to je i prije RTL-ove emisije već jako dugo trajalo. Toliko o urotnicima. Ne postoje urotnici koji bi tražili psihijatrijsku pomoć, čak moleći doktora da o tome nigdje i nikome ništa ne kaže. U vezi tragičnog događaja u HNK valja posebno naglasiti da je on povod a ne uzrok sadašnjeg silnog unutrašnjeg nemira koji sada toliko čudi našu intendantkinju.

Za razliku od njegovih kolega koji su sve dosad zaprimali takve slučajeve u svoje ordinacije, doktor Ante Leskur odlučio je za njih učiniti nešto više. On je prvi postavio ovdje već postavljeno pitanje: Tko im je to učinio? Gdje su uzroci njihovih slomova?

Nažalost, njegovi kolege po struci dosad to nikada nisu učinili. I ja sad pitam: Kad Hitna pomoć u kliniku isporuči čovjeka recimo probodenog hladnim oružjem, dakle, teško ranjenog, zar ne postoji nikakva obaveza prijaviti taj slučaj? Mislim na obavezu zakonsku. Vjerojatno postoji. No čini se da je u slučaju nevidljivih ozljeda – ozljede duše su nevidljive, osobitost duše jest njezina nevidljivost, ali duša tijelo itekako obavijesti o svojemu stanju, i ježi ga, to se onda vidi – takva obaveza ne postoji? Pa ako je tako, zar ne postoji obaveza koja bi proizašla iz Hipokratove zakletve?

Doktor Leskur vidio je što je vidio. I kao prvi, odvažio se obavijestiti u prvom redu nadležne, kako sam ih gore pobrojao. U tome on podsjeća na naše liječništvo recimo kasnih tridesetih godina prošlog stoljeća, dakle uoči svjetskog rata. Mnogi su hrvatski liječnici tada otišli ulijevo, ne iz ljubavi za komunizam, pogotovo ne za Partiju koja je tavorila u teškoj ilegali. Studirati bilo je skupo, većina liječnika dolazila je iz više srednje klase. Otišli su ulijevo protiv svojih klasnih interesa. Zašto? Pa zato jer su izbliza vidjeli bijedu potlačenih slojeva, mahom radništva, koje je teško poharala tuberkuloza ili nešto slično. Doktoru Leskuru kapa dolje.

No Vrgoč ga sada tuži. Bolovi drugih duša koje je ona skrivila tu se ne računaju: oni su quantite negliable, oni su iza decimale broja P.

E, ali duša gospođe Vrgoč jest nešto posve drugo. Teška rana njezine duše prijeći će u brazgotinu kad sud pravedno dosudi 60.000 kunića, koje će onda sletjeti na njezin račun. U tužbi naime odmah stoji i presuda koju je ona izdiktirala: sama svoja majstorica! Na isti taj način novinarima se na pressicama HNK-a izdiktira i to kako se ima pisati o premijerama.

Uz posljednje događaje, Vrgoč je pripremila još jednu tužbu: protiv sindikalnog povjerenika Tehnike HNK-a Damira Kovača. Problem je s njim ne samo to što se usudio, uime odjela koji zastupa, nešto zucnuti, već i to što mu intendantkinje ne može samo tako dati otkaz. Uopće, samo su dva modusa operandi ovdje na djelu: One kojima otkaz može dati Vrgoč si da pozvati, pa im pred očima maše ugovorima, a u kutu sjedi suhim zlatom plaćena vanjska fiškalica... drugi modus sudovanje. Otvoreni su dakako i procesi drugih protiv HNK koje je vele-intendantica skrivila posvemašnjom zbrkom svojega poslovanja i elementarnim neznanjima o ugovorima kao takvim: Pacta sund servanda, veli starina, ali Vrgoč za to nije čula niti može razumjeti svojim pigeon-Englishom.

Eto, dakle, što sada proživljava doktor koji se usudio: sudovanje, ludom radovanje! Njegova je velika sreća što u Republici Hrvatskoj, barem zasad, ne postoji smrtna kazna.

Što je doktor, a nakon pregleda onih zaposlenika HNK-a koji su mu se obratili za pomoć trebao/mogao učiniti?

On je eventualno mogao posegnuti za nekakvim pilulama iz raskošne ponude farmakopeje. Možda im je trebao ordinirati promjenu zraka? To jamačno. Ali ne bi li bilo humanije, efikasnije, gospođi Vrgoč ordinirati promjenu zraka, tojest promjenu radne sredine? Pa zašto da ode tri stotine ljudi. Nije li bolje da ode ona jedna? Prema jednoj poljskoj satiri: Ako vlada nije zadovoljna narodom, nije li lakše da ode vlada nego narod?

E da: ali tu je kvaka. Gospođa Vrgoč je intendantkinja kakvu Zagreb još nije vidio. I znate što? To je sušta istina.

Uslobođujem se dati dva prijedloga:

Kažu da ona umije s novcem, tvrde da je njezina kesa uvijek puna (to je svakako točno). Pa kad je tomu tako, kako bi bilo da si otvori jedan novčarski zavod gdje bi sve ono za što ona očito jest sposobna nekako još više došlo do izražaja? To bi onda bio za njeno dobro.

Najbolje bi bilo da broj zaposlenika u tom zavodu ne prelazi broj dva. Još bi bolje bilo da se ti zaposlenici zovu jedan Dubravka, drugi Vrgoč. Možda bi u tom slučaju doktor Leskur imao manje posla? Nije posve izvjesno, no vrijedilo bi pokušati.

Drugi prijedlog: da pacijenti doktorovi podnesu kolektivnu tužbu protiv Dubravke Vrgoč, a da svaki pojedini definira svoj odštetni zahtjev sa 60.000 kuna. I to je još jako malo. Oni bi taj proces imali povesti pod općim naslovom: Duše svih zemalja, ujedinite se! U neku ruku, proces bio bi o tome imaju li i oni duše ili je to neka privilegija likova poput Ljuštine ili Vrgoč, naših prestižnih a istodobno tako duševnih prominencija. A ujedno bi Čedo Prodanović – jer sve bi te procese valjao objediniti – dobio, poslije Sanadera, još jedan cause celebre! On bi se vodio pred očima javnosti, što će se ionako zbiti i s već dvama procesima u toku.

A našemu doktoru za duše moglo bi se još tušta i tma čudnovatih stvari dogoditi. Mogla bi kod njega jednog lijepog dana osvanuti sama Dubravka Vrgoč, u ne baš zavidnom stanju, s jasnim simptomima žrtve teškog mobbinga. Logično, jer ona je zapravo žrtva koja se sada pita „Zašto mi to rade?” Ona naime misli da se to njezino pitanje mora staviti na sva zvona, a pitanja nekih drugih „Zašto nam ona to radi?” - valja pretvoriti u sudske parnice.

Pa to njezino pitanje već je stavljeno na sva zvona. Lijepo se vidi kako novac pjeva novcu. Javljaju se korisnici „lika i djela”. Lucidna je misao nedavno preminulog Boška Violića: „Novac uvijek moraš platiti!”

 

Povremeno listam jednu njemačku knjigu, istovremeno jako zabavnu, a povremeno mračnu: anegdote iz kazališnog života XVIII. i XIX. stoljeća. Ponešto podsjeća na Goethea i Wilhelma Meistera, ta on je uzimao svoju građu odasvud, pa i iz takvih kronika. Da bi reč rekel! Ja sam ga potkradao gdje sam samo stigao.

 

Evo jednog događaja:

 

Na kraju jedne predstave suparnik glavnog od svih omiljenog glumca primi u se njegov pobjednički mač, kao kaznu za strašnu intrigu. Selski kazano, on ga proburazi. Mač se uredno uvuče, briznu krv (svinjska, jerbo ako niste znali, jedino svinjska krv na sceni doima se poput ljudske), pobijeđeni sruši se na pod, u dvorani se prolomi aplauz uz uzdahe olakšanja gospojinskog cvijeta rasutog po ložama (iz onih loža gdje su se istodobno radile neke druge stvari, pače one stvari, ništa nije primijećeno, ali to ne spada ovdje), Finis comoedie, točka, uskličnik, zastor!

Onda kreće ono spuštanje i dizanje zastora, glumci izlaze te se klanjaju. Pljesak još je malo rezerviran, ispred ansambla istupi glavni glumac, miljenik cvijeća gospojinskog po ložama. Ali netko nedostaje. - Išao je valjda pišat, dosta je toga u predstavi popijeno. No sad se glumci koji su prišli rampi stanu osvrati, dotrči poslužitelj, nešto im šapće. Nastaje opća zbunjola. Ubodeni se naime nije uopće podigao. Zastor se još jednom brzo spusti, velik je šušur u dvorani; plinska rasvjeta čudno treperi, sjene su odjednom duže.

U sve se naime uplela Smrt.

Nakon par minuta izađe impresario, zamoli gestom grandsenjerskom koja sama po sebi nije slutila na dobro, za potpunu tišinu i tronuto veli: Umro!, te raširi ruke.

Dvorana se u potpunoj šutnji stane prazniti. Sendviči i sekt u foyeru ostaju netaknuti.

Ni riječ se nije čula.

Čovjek je kao glumac umro, pomognut spretnim rekvizitarijem, maestralno. A potom se uplela Smrt s velikim slovom.

Nikome, ama baš nikome, nije u tom trenutku pala na pamet misao, inače tako uznosita, da je umjetnost jača, veličanstvenija od života, što bi imalo značiti i Smrti.

 

No ima ih koji misle drugačije.

Misle da je naime moguć jedan osjećaj potpunog, ekstatičnog sklada kad se dogodi Velika umjetnost, neko stanje izvan pameti koja se pred puninom umjetnine čini nevažnom, nekako isključenom.

Takvu ekstazu pred iznimnom, prestižnom umjetninom, takav ekstatični događaj de facto opisala je u svojoj kritici glazbena kritičarka Jutarnjeg lista. Riječ se povela o Bizetovoj Carmen. O opernoj premijeri usred doba fotošopa.

Mogli bismo odmah apsolvirati ovu kritiku naprimjer ovakvom rečenicom: Svi mi jako volimo svoju djecu.

Ali to bi bilo banalno i zločesto. Meni se mota po glavi nešto mnogo izazovnije, jedna sasvim druga, magična mogućnost. Nešto se tu moglo učiniti što bi potvrdilo Moć umjetnosti, pače njezinu Nadmoć nad svakom zbiljom.

Bila je to velika šansa. Moglo se dogoditi naprimjer ovo:

Da kritičarka, u prvom vastorgu, ruski: zanosu, potpuno udivljena onime što je čula i vidjela, naprosto strgne masku sa svojega lica, ustane s mjesta gdje je, u primjerno sigurnoj distanci, odsjedila operu, pa se uzvere na scenu, te se u bakhantskom metežu stopi s izvođačima u svojevrsnoj unio mystica, većoj od Života, jačoj od Smrti... Da podijeli s njima taj veličajni zanos, pa da onda i drugi ljubitelji opere isto se tako stanu verati na scenu... i sve da se onda sklupča u jedan čvor, nerazmrsiv, u prekrasnoj sintezi umjetnika i gledatelja, umjetnosti i života samog. Tu bi magično nestala famozna rampa, napatnuta u isti hip s obje strane, odozdo iz partera, odozgo sa bine, iz visine (ljestvama) iz loža...

Kakav bi to bio doživljaj!

Neponovljivo! Jedva opisivo! Ujedno, tako PRESTIŽNO.

U tom trenutku svjetske povijesti nitko i nigdje na cijelom svijetu, a po riječima same Vrgoč, nije imao takvu mogućnost!

No zašto ostati pod krovom? Kad stvar ostane zarobljena tim baroknim krovom, nemoguće ju je ovjekovječiti bumbarima s električnim očima. A šteta! Čini se da ni sama Vrgoč nije bila spremna na tako nešto fantastično.

Ali zato je valjalo krenuti korak dalje. Vrgoč tjerala je već balerine cupkati na travnjacima ispred HNK-a, tjerala je pjevače pjevati po sajmištima. Ne bi dakle bila neka osobita novost da izvođači i publika, u jednom kotrljajućem, ekstatičnom klupku, izmjenjujući svoje sokove, takoreći u jednom jedinom plinovitom oblaku udisaja, izdisaja, napuste barokno zdanje te se klupko njih stane razmotavati u povorku koja krene kroz grad – tu se onda mogu pridružiti i drugi ljudi ovdje zatečeni, ni krivi ni dužni, ali veoma sugestibilni, pod dojmom fantastične, prestižne energije koja se naprosto, kao bujica, izlijeva iz Velikoga Uterusa Hrvatskoga Kazališta – povorka buja, širi se, čini se isprva nema neki pravac, a onda...

A onda se sve to odjednom stvori magičnom freskom Vinzenta de Castua, recte Vincenta Kastvanca, koja se u miru Božjem može razgledati u jednoj prekrasnoj bogomolji usred zemlje Istrije. Ples Smrti. Od HNK-a do arkadije mirogojske.

 

Badnja večer, 2020.