"Ključ je u politici. Moramo osvojiti politiku"

Malo nakon objave rezultata izbora u Grčkoj i potvrde očekivane pobjede Sirize, u Hrvatskoj su započela dva otvorena prvenstva. U prvom, manje važnom, pokušalo se, ma pokušava se i dalje, dokazati kako je Cipras "najgori mogući izbor" te da koalicija radikalne ljevice "vodi  Grčku u pakao", odnosno da su toj, temeljito upropaštenoj zemlji nametnute mjere štednje jedino što je može spasiti.

Sve, dakle, u skladu sa stihom Mile Kekina o imanju stava i nemanju pojma...

A kako se formira stav kada se ima pojma, da se lijepo, jasno, vidjeti i pročitati iz malo, samo malo više od dvije kartice novinskog teksta Paula Krugmana, objavljenog u The New York Timesu: "I Europska komisija i Europska središnja banka povjerovale su u bajke, to jest da će direktni efekti smanjenja potrošnje (koji su povećali nezaposlenost) povoljno utjecati na poduzimljivost privatnog sektora. MMF je bio oprezniji, ali je ipak jako podcijenio štetu koju je nanijela štednja. Da je 'Trojka' bila zaista realistična, priznala bi da u stvari traži nemoguće. Dvije godine nakon što je započet grčki program, MMF je potražio primjere iz ekonomske povijesti u kojima su slični programi – pokušaji otplate dugova štednjom bez većeg otpisa dugova ili inflacije – bili uspješni. Nisu pronašli nijedan. Budući da je Cipras pobijedio, i to uvjerljivo, europski dužnosnici bi se trebali suzdržati od poziva na odgovornost i nastavak svog programa. Oni su izgubili kredibilitet za to; program koji su nametnuli Grčkoj nikad nije valjao. Nije bilo načina da on uspije...", piše američki profesor ekonomije i zaključuje: "Cipras je sa svojim pozivima na korijenite promjene ipak daleko realističniji od europskih službenika koji zahtijevaju nastavak discipliniranja Grčke. Ostatak Europe bi mu trebao pružiti šansu da svoju zemlju probudi iz noćne more."

U drugom otvorenom prvenstvu u Hrvatskoj, koje ponekad jako sliči na freak show, traži se ovdašnji pandan Sirizi. Prvi se, prije nego je Cipras položio zakletvu, oglasio stariji maloljetnik Ivan Sinčić, ali mu to, sportskim rječnikom kazano, nije donijelo značajniju prednost pred Laburistima, strankom koja postoji još samo zato da bi ponekad javila da, eto, postoji, makar nema nijednog racionalnog razloga tog postojanja. Tek je Mirela Holy, čiji je sav politički kapital to što ju je Milanović svojedobno degažirao iz Vlade, a ona napravila stranku da mu se osveti, jasno i glasno rekla kako ORaH ne treba uspoređivati sa Sirizom, jer se ona, baš kao i oni sveznadari iz prvog prvenstva, zalaže za sve što ne može uspjeti, bez obzira na uloženi trud. "Mislimo da moramo imati održivi proračun. To podrazumijeva provedbu mjera štednje, rezanje potrošnje i stvaranje okvira za gospodarski rast", izjavila je Holy za T-portal. Za razumjeti, treba se vratiti na početak citiranog dijela teksta Paula Krugmana.

Malo prije nego što će Cipras slavodobitno podići ruke u zrak, a Ivan Sinčić potrčati da se predstavi kao Aleksis na hrvatskom, Boris Postnikov je u tjedniku Novosti napisao kako je za vidjeti stvarnu alternativu dominantnim politikama i strankama, potrebno podići glavu iznad Živog zida. Ono što se u tom slučaju vidi je Radnička fronta, buduća stranka s velikim šansama da ne bude, kako Postnikov kaže, "jednokratna politička atrakcija", koja nakratko profitira od "očaja deklasirane srednje klase".

Naravno, za postati ovdašnjom verzijom Sirize nije dovoljna dobra volja ni precizna detekcija problema s kojima se i hrvatsko društvo suočava. "Moramo se suočiti s tim da nemamo indicije o tome što hoćemo da postignemo kao ljevica... Mi smo jako dobri što se tiče principa i humanističkih ideala, ali nemamo program koji možemo primijeniti za oporavak socijalne ekonomije poslije pada kapitalizma. Nismo spremni održavati ekonomsku aktivnost, što je ključno za sprječavanje gladi i bijede... Ljevica ima ispravnu ideju kada pričamo o tome što fali kapitalizmu. Ali, dok ne stvorimo okolnosti za smjenu sadašnjih tokova moći, ekonomske moći, koje je kapitalizam stvorio, sve što mi možemo da ponudimo poslije pada je demontiranje čovječanstva ovakvoga kakvog poznajemo. I moramo biti iskreni što se ovoga tiče", rekao je prije nešto manje od dvije godine Janis Varufakis, tada samo neformalni savjetnik Aleksisa Ciprasa, a od početka ovog tjedna – grčki ministar financija i glavni pregovarač s Trojkom i ostalim jahačima apokalipse.

"Nema ničeg radikalnog, još manje revolucionarnog u ovim politikama", kazao je Kostas Lapavicas, zastupnik Sirize, osvrćući se na jednu od dviju etiketa zakačene na Ciprasovu politiku. Sirizin program je, naime, radikalan jedino ako se svijet mjeri iz Bruxellesa ili Berlina. S druge strane, simpatizeri izvan Grčke, uz ostale, Ciprasu zamjeraju upravo nedostatak radikalizma i manjak spremnosti na poteze koji se doimaju revolucionarno-romantičnim, ali, suštinski, predstavljaju hod po ivici ponora dubokog, u boljem slučaju, kao i ovaj u kojem se Grčka trenutno nalazi.

Nemali je broj onih što su u vrijeme posljednje kampanje Ciprasu pripisali popustljivost ili ga, u zanosu, proglasili izdajnikom, odnosno nekim tko "jede iz ruke Angele Merkel", jer ne zagovara izlazak Grčke iz EU-a i, pogotovo, eurozone. Zbilja, Cipras od prije nekoliko mjeseci tek je light-verzija Ciprasa od prije nekoliko godina, no sve drugo je isto. "Pozicije možete mijenjati, ali ne možete principe", rekao je.

Suštinska razlika između revolucije i revolucionarnog principa je u tome što drugo podrazumijeva kontinuitet promjena, a prvo ima najmanje dvije nuspojave. "Vjerujem da možemo napraviti revoluciju, ali smatram da bismo je u tom slučaju morali napraviti opet. Ne vjerujem da možemo stvoriti novi politički sistem i potom se opustiti", kazala je u vrijeme posjeta Šibeniku katalonska časna sestra Teresa Forcades. U knjizi "Bez straha", velikom, ukoričenom razgovoru između Esther Vivas i sestre Terese, na jednom se mjestu ta, nazovimo je, klasična revolucija, opisuje kao opijum za mase: kao vjera da su brze, radikalne promjene moguće, samo treba biti strpljiv, dok se ne steknu uvjeti, odnosno dok se ne okupi kritična masa izvođača radova.

Aleksis Cipras nije bez revolucionarnog zanosa – netko tko sina nazove Ernesto, po Che Guevari, sigurno romantizira lomatanje po šumama s puškom na ramenu, zvijezdom na kapi i žuljevima na stopalima – ali nije ni toliko zanesen da u ime te romantične slike zanemari realnost i prateće prečice do trajnog boravka na političkoj margini.

Drugačije rečeno, puno je više onoga što poniženi i osiromašeni građani žele čuti, od onoga što se može barem pokušati provesti i što se može braniti činjenicama čvrstim kao beton. Pogođena mjera između želja i mogućnosti, uz kontekst u kojem su dominantne politike poražene brojkama (siromašnih, obespravljenih, zdravstveno neosiguranih, prezaduženih, nezaposlenih...), ono je što Sirizu danas čini ne samo pobjednikom izbora, nego i pokretačkom snagom ozbiljnih, strukturalnih promjena unutar Europe.

Ništa braniteljima sadašnjeg poretka ne odgovara kao fanatici s maramama preko lica, jalovom nadom da se, zbilja, na juriš mijenja svijet i bez plana o prvom danu poslije pobjede. I ništa im, tim odvjetnicima grozne sadašnjosti, ne odgovara kao racionalan pristup problemima čije postupno rješavanje zapravo jeste revolucija u kontinuitetu. U prijevodu, da bi se postiglo ono što želimo, prvo moramo uraditi ono što možemo i kroz praktički otvoren prostor. "Kolaps radničke klase u Europi i konverzija Kine u kapitalizam uzeli su nadu milijunskim masama, jer sve je bilo gotovo. Danas nemate nikakvih razlika između socijaldemokrata i konzervativaca, i jedni i drugi se potpuno slažu oko neoliberalnog kapitalizma, ne samo u Hrvatskoj, nego i u velikim državama poput Njemačke ili Britanije", rekao je u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju Tariq Ali. Još je dodao: "Ključ je u politici. Moramo osvojiti politiku". Naravno, osvojeno treba i zadržati.

Jednokratne političke atrakcije su u osvajanju, ako im okolnosti idu na ruku, daleko efikasnije od ozbiljnih organizacija. Vidi se to, jako dobro, baš ovdje, u Hrvatskoj, jučer na primjeru Laburista, a već sutra, prekosutra, u slučaju deideologiziranih skupina koje zapinju na elementarnim političkim pojmovima ili kalkuliraju čak i kada je riječ o temeljnim ljudskim pravima i slobodama.

"Nikada nisu sanjali, niti htjeli, postati vladajuća stranka. Na nekoj razini možda su imali neke dobitke, ali nije im bila takva sudbina. Mučili su se da dobiju tri posto glasova da bi ostali u parlamentu...", kazao je Varufakis govoreći o prošlosti Sirize u vrijeme velike iluzije, završene jednako velikim praskom 2008. i krizom u kojoj je višestruko skraćen put od dobrih ideja do mogućnosti njihova ostvarivanja.

Radnička fronta u Hrvatskoj nastaje, naravno, i iz očaja mase obespravljenih, ali i na valu pokrenutom u Grčkoj i u trenutku u kojem je brzina uspona jasno definiranih, lijevih političkih organizacija, proporcionalna dubini ponora zemalja u kojima je predugo održavan i preskupo plaćen privid funkcioniranja sustava. Ilustrativan primjer je Podemos, španjolska inačica Sirize, kojoj je trebalo pet puta manje vremena nego Ciprasu da dođe do pred vrata vlasti.

Dakle, Radnička fronta u Hrvatskoj ima sve vanjske faktore uspjeha: "očaj deklasirane srednje klase", sve kraće trajanje ionako "jednokratnih političkih atrakcija", jednako pogodan širi kontekst te dragocjeno iskustvo iz Grčke, Španjolske ili Slovenije, a ono kazuje da ovladavanje politikom traži – uz mnogo toga bitnog, suštinski bitnijeg, recimo tako – i frontmana: Iglesiasa, Luku Meseca ili Ciprasa i puno varufakisa i kapovića... 

I još nešto: preciznu mjeru razuma i osjećaja, balans između želja i dostupnih mogućnosti osvajanja politike i održavanja ekonomske aktivnosti u periodu tranzicije iz ničega u konačno nešto.