Kuba je više moja nego što je kubanska

Kuba je zemlja koja... ne pripada Kubancima.

Plaže, cigare, kvalitetna hrana, čista voda, udoban smještaj, nacionalni parkovi, otoci - roba je rezervirana za turiste.

Domaći su tu da eventualno čuju priču o tome što si sve vidio i doživio o nečemu što im najvlastitije pripada, i još više im je nedostupno.

Evo prvog poglavlja o Kubi u osvit 2014. godine.

Pričam neki dan sa svojim domaćinom u Cienfuegosu, gradiću koji su sagradili francuski doseljenici pred par stotina godina. Spominjem boravak u Viñalesu, mjestu usred luđački pitoreskne i popularne pokrajine koja svojim bojama, obrtima i plodnošću baca nešto na našu Istru.

Kaže mi 27-godišnji Antonio, momak iz građanske obitelji i s tri diplome, da je nikad nije vidio. Kubanci za to nemaju para. Za tri sata dalek put autobusom.

Kuba je turistička destinacija u najužem mogućem smislu. Doslovce pripada ekipi koja je zaposjeda u privatnim, organiziranim i all-inclusive aranžmanima. Nema više kubanske plaže vrijedne spomena, a da na njoj nije nekoliko međunarodnih resorta i gomila ljudi koji znaju kako Havana izgleda iz zraka.

Još jedan dojam o vlastitoj zemlji koji dijeli zanemariv broj Kubanaca. Kilometri sipkog i bijelog pijeska kojim kolaju superjeftine pina colade i mojitosi, more od 25 stupnjeva, hlad palminih grana i razgledavanje podmorja oko obližnjih koraljnih grebena, stvari su koje prosječnom Kubancu zvuče kao opis dalekih egzotičnih krajeva. Bez obzira što živi na 20 kilometara od istih.

Ne mogu se oteti dojmu da pusti Nijemci, Francuzi, Kanađani, Rusi i Šveđani čereče i sišu najbolje komade Castrova socijalističkog raja, dok po fasadama vrište domoljubne parole 'Ili domovina ili smrt'.

Cijena? Kikiriki!

Čak i baždareno po hrvatskoj platežnoj moći, Kuba je, jednom kada ste skupili lovu za prijelaz Atlantika, barem upola jeftinija od Zagreba. Ne kužim kako Kubanci nisu eksplodirali od cinizma zbog situacije u kojoj se nalaze.

Antonio samo sliježe ramenima. Cuba, you can no imagine, kaže mi u blago slomljenom engleskom.

Da, ne mogu zamisliti.

I ne želim.

Casas particulares, kuće s dozvolom za privatni smještaj, mahom su namijenjene turistima.

I, adekvatno, moraju zadovoljiti standarde koji su prosječnom Kubancu nedostupni.

Naravno, Kuba ima kubansko rješenje za svoje ljude. Njima su namijenjene posebno obilježene sobe za smještaj, koje ne moraju imati ni klima-uređaj, ni toplu vodu, ni išta - osim kreveta.

Taksiji su također rezervirani za "bogate" nekubanske mamlaze poput mene.

Domaćima je vlada namijenila biciklističku varijantu taksija ili, još bolje, kamione i traktore s prikolicom u kojima se ljudi prevoze poput pripitomljenih četveronožaca.

Jasno, turizam na Kubi koji je Castro pripustio tamo negdje 1993, u razdoblju "specijalnog perioda", kada je stanovništvo skapavalo od gladi i BDP pao za 60 posto zbog raspada ključnoga kubanskog sponzora Sovjetskog Saveza, golema je figa u džepu.

Ideja je prilično crnohumorna: dati najbolje od Kube za međunarodnu konzumaciju, e da bi lokalna populacija imala od čega životariti.

Ili kako drukčije objasniti apsurd da kupujete autobusnu kartu od službenika čija je mjesečna plaća u visini vašeg puta. Doktori, pravnici, učitelji, direktori nacionalnih parkova, ma sve živo i radno sposobno, bez obzira na količinu erudicije, talenta i truda, radi za 100 kuna mjesečno.

Pušim mini Cohibu pišući ovo. Kaže mi stanodavka iz Trinidada da Kubanci puše najlošije cigare iz proizvodnog lanca. Zapravo, neočekivano malo Kubanaca uopće puši, premda razlozi nisu financijske prirode. Kutija cigareta može se ovdje naći već za dvije kune. Ali, da si se rodio i živiš na Kubi, a ne možeš si priuštiti kvalitetno fermentiran smotuljak duhana koji raste iza svakog zavoja, to je kao da živiš u Samoboru, a ne možeš si kupiti kremšnitu.

Nije sve u cigarama, ima nešto i u internetu. Na Kubi ga itekako ima. U hotelima. U koje, usput, do 2008. godine Kubanci nisu smjeli ući. Internet je načelno dostupan, ali Kuba je opet ironična – nitko si ga ne može priuštiti.

Antonio s početka priče piše tekstove o sportu za kubansku web-stranicu. Plaćaju ga u - internetskim minutama. Na modemu kojemu treba dvije minute da učita naslovnicu Foruma.

Hoteli su u međuvremenu postali jedno od glavnih stjecišta noćnog života. Nama u Hrvatskoj prilično nezamislivo - barovi i klubovi mahom su smješteni u njima.

Restoranski biznis je eksplodirao unatrag nekoliko godina, ali opet i ponovno – u njih Kubanci ne zalaze, osim kao radna snaga.

Na Kubi se može odlično pojesti, turisti znaju sve o tome.

Tipična scena, između dvije ruševine u kojima živi po nekoliko ljudi na jednu sobu i gdje bake prebiru rižu, uređuju se simpatični prehrambeni prostori s cjenikom hrvatske prigradske pečenjare. Tridest kuna za večeru Kubancu je barem 25 kuna preskupo.

Ili ćemo o superjeftinim jastozima i kozicama kojih ima kao da rastu u grozdovima uz cestu? Golema repina u umaku od sedmogodišnjeg ruma, parmezana i gljiva riješila me svega 50 kuna.

Pogađate, Kubanci jastoga jedu u najboljem slučaju jednom mjesečno, najčešće tek par puta u životu.

Tragedija poprima puninu razmjera u slučaju čiste vode. Kubanska voda je nepitka i ljudi je moraju kuhati prije konzumacije. Dućani pak vrve buteljiranom čistom vodom s kubanskih izvora. Surprise, čistu kubansku vodu piju isključivo turisti.

Kuba se izvozi. Odlično. Ali prije svega na vlastitom terenu.

Kuba je i moja i tvoja i čijagod, ali nikako nije kubanska. Ti su ljudi izbjeglice na svojoj zemlji u takvoj mjeri da se ne mogu načuditi što otok nije izgorio u požaru nove revolucije. Hasta la victoria, siempre!, rekao je Che.

Pitam se samo koliko se puta dosad okrenuo u grobu.