Majstor driblinga: Plenkovićevi manevri između uskih interesa

Radimir Čačić uvijek dobro zvuči kada govori o Hrvatskoj demokratskoj zajednici: „Ovo je izuzetno dobar trenutak za izbore. Naime, maske su pale. Svi politički akteri zajedno prošlih smo se dana našli pred jednostavnim testom, testom koji je crno-bijeli, jeste li za pravnu državu ili državu kriminal, za 'Lex AP' i Turudića kao instrument u provedbi ili niste. Pao je Domovinski pokret, pali su Suverenisti, neki desni zastupnici, nažalost, pala je i Nezavisna lista Matije Posavca. Pali su svi oni koji su ili bili uz Turudića ili su prešutjeli potrebu da se kriminal u ovoj zemlji sprečava ili razotkriva. Stali su uz HDZ, tu kriminalnu organizaciju, stali su uz Andreja Plenkovića koji je velikom dijelu hrvatskih građana na početku poslao poruku nade da će isušiti kriminalnu močvaru HDZ-a. Ta močvara je kao živo blato usisala Andreja Plenkovića i ovog trenutka svjedočimo da je upravo njegovo lice, koje je sve manje europsko, poruka ‘glasajte za tu močvaru’, poruka da nastavimo s tim živim blatom koje usisava sve kapacitete da Hrvatska bude bolja”.

Premijer Andrej Plenković je, kao i Čačić koji je donedavno podržavao vladajuću većinu, shvatio da je „izuzetno dobar trenutak za izbore“. Uplašen – ali u nekoj stvari – da mu njihovo odgađanje uvećava mogućnost poraza, okupio je trust malih mozgova, lupio šakom od stol i, citirajući opoziciju, rekao: „Dosta je! Odmah na izbore“. 

Nekih mjesec dana nakon što su pred sedam-osam tisuća ljudi na Markovu trgu i okolnim ulicama Sandra Benčić, Peđa Grbin, Katarina Peović, Anka Mrak Taritaš, Davorko Vidović, Krešo Beljak, Dalija Orešković, Ivica Puljak i ostali, slučajno zaboravljeni u ovom slučaju, zatražili raspuštanje Sabora i, posljedično, održavanje parlamentarnih izbora, lider vladajuće stranke im je udovoljio da bi sebe zadovoljio. 

Malo je što – pisali smo o tome – tupavo kao traženje održavanja izbora u izbornoj godini i malo je tko kao hrvatska oporba sposoban pomoći protivniku, točnije protivnicima, jer se uz HDZ šlepaju neke minorne stranke s brojem glasača u minus, ali i Samostalna demokratska srpska stranka koja nikada nije imala manju važnost i uživala veću udobnost u sjeni onoga kojeg je, je li, kriminalna močvara usisala kao živo blato, samo što će mu to naštetiti onoliko koliko bi SDP-u koristilo koaliranje sa Karolinom Vidović Krišto.

Baš poput Plenkovića koji je spreman na sve kako bi ostao na poziciji, opozicija je izuzetno predana svom ostanku na istom mjestu. Onom sa kojeg će, suštinski, djelovati kao Tomislav Čadež u hrvatskim kazalištima i medijima, uz jednu bitnu razliku: kazališni kritičar je zanimanje, dok su profesionalni opozicionari i opozicionarke skupo plaćeni hobisti čiji je domet održavanje lažne slike hrvatskog parlamentarizma.

U demokracijama sa smetnjama u razvoju je moguće da u istom savezu budu ideološki zapravo nepomirljivi socijaldemokrati (SDP), liberali (Puljak, Orešković, Mrak Taritaš, Čačić), istinska ljevica (Radnička fronta), plus Beljak kao antituđmanist i IDS kao isključivo regionalna stranka, ali ne samo zato što imaju jedinstven cilj – rušenje HDZ-a – već i zato što se nisu mogli bolje, pametnije i učinkovitije organizirati.

Široka SDP-ova koalicija, pa onda, nazovimo ga, koaliciono koaliranje sa Možemo tamo gdje potonji nemaju ljudi ni za izborne liste, odbacivanje Socijaldemokrata koji, vrlo vjerojatno, neće preći niti izborni prag, ali hoće dobiti nešto glasova, neskriveni antagonizam između Milanovićevih ostataka i njihovih nekadašnjih stranačkih kolega i kolegica koje aktualni predsjednik Republike nije volio, Grbinovo uporno pokazivanje da samo on može biti lider opozicije i Možemo u stalnom vođenju računa da pogrešnim odabirima sada ne ugroze sebe nekada, na lokalnim izborima, uz politički program koji je Davorko Vidović precizno sveo na „fuj HDZ“, imat će posljedice savršene upravo za isti taj HDZ. 

Ako je, a kažu da jeste, velika izlaznost birača jedini način da sadašnja opozicija postane pozicija, onda je nered na lijevom centru i dalje lijevo, najefikasniji način da do nje ne dođe. Neodlučni, a njih je u postotku onoliko koliku podršku ima SDP i duplo više od potpore koju uživa Možemo, će takvi i ostati jer im se, jednostavno, ne nudi savez kojeg mogu detektirati između točkastih koalicija, neprincipijelnih partnerstava i, što je najvažnije, sadržaja kojeg čini parola „HDZ odlazi“, a za ostalo ćemo vidjeti. 

Andrej Plenković možda nije imao snage da se odupre sili močvare, možda nije ni htio – koga, uostalom, libo racku za te detalje, jer povijest ionako ne pamti namjere već isključivo ishode – a nema je, te snage, niti da se lijepo montira na neku ugodno bruxellesko mjesto, ali ima sve, baš sve što mu treba da se ne pomakne iz premijerske fotelje. Upravo za to je daleko zaslužnija opozicija nego on koji će se već u rano ljeto moći pohvaliti kako je preživio tihi puč u vrijeme pandemije, smjenu čete ministara i ministrica, afere zbog kojih bi abdicirale i kraljevske obitelji, inflaciju, poskupljenja, demografsku kataklizmu i, na vrhuncu, svođenje DORH-a na ured za organizirani kriminal, a medija na glasnogovorničke urede Vlade Republike Hrvatske i, naravno, HDZ-a. 

Nije pitanje hoće li, već kada, HDZ krenuti s narativom da glasanje za ovako konfuznu ljevicu može značiti dvije stvari: ili ponavljanje izbora ili njihovo, HDZ-ovo, iznuđeno koaliranje s dijelom iste one desnice koja je u Karamarkovoj eri izazivala takav efekt da je Plenković pobjeđivao samo zato što je bio pristojniji od svog predšasnika, uvjerljiviji od Tima Oreškovića i civiliziraniji od ustaša na baterije.

Izvlačenjem Turudića iz naftalina i željom da novinarstvo svede na uslužnu djelatnost vlasti, premijer je, što nije dojam već činjenica, sebe poljuljao više nego vi njegovi oponenti i kritičari zajedno, pa čak i opasnije nego sve afere njemu dragih momaka i cura koji zavezanih očiju znaju naći Trg žrtava fašizma u Zagrebu, samo što nema nikoga tko će mu za to ispostaviti fakturu. 

Od 2016. godine kada je postao capo di tutti capi, pa do prije malo vremena, predsjednik HDZ-a nije bio u goroj poziciji, a njegovi protivnici u boljoj. On je, međutim, napravio koliko je mogao da ostane tamo gdje i jeste: kupio je javnim novcem koga je stigao, skuplje i sklonije riziku je sedirao Turudićem, konzervativcima je ponudio mačističke izborne liste, dokonim i uglavnom nepismenim desničarima se predstavio kao posljednji branitelj hrvatskog jezika, potencijalnim unutarstranačkim protivnicima je omogućio ili sinekure ili krađu slobodnim stilom… Oporba je, međutim, učinila sve što čega se sjetila da ga zbog toga ne kazni. 

Moguće je, naravno da je moguće, kako to nisu radili i ne rade svjesno, ali od te izlike nema koristi, baš kao što ni smotani pretendenti na vlast od vlastitog neuspjeha neće osjetiti veliku štetu. Biti opozicija je, osim što je nekorisno, i ugodno: odgovornosti nema, a prihoda ima. Kao i divljenja onih čiji revolucionarni žar traje koliko i kava na potezu od KIC-a do PIF-a.        

Parafrazirajući druga Tita: vlast koja ima ovakvu opoziciju, ne treba da brine za svoju budućnost. Ne moraju, istina, ni građani i građanke, jer budućnosti – nema. Posebice bolje. Ona je, kako je kazao veliki i nedavno preminuli pjesnik Danijel Dragojević - po kojem se nikada neće zvati prijevozna sredstva - vidljiva samo u retrovizoru.