Mladi stranke percipiraju kao instrument egzistencijalnog zbrinjavanja i socijalnog napredovanja

Ako ćemo vjerovati onoj staroj po kojoj "na mladima svijet ostaje", onda se baš, sudeći po istraživanjima Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, i nismo nešto usrećili. Ona pokazuju vrlo skroman demokratski potencijal mladih u Hrvatskoj, do ustavnih vrijednosti slabo drže, nezainteresirani su za politiku, željni su jakih, autoritarnih vođa, a tek četvrtina mladih demokraciju smatra  najboljim sustavom.

Mladi o političkim strankama nemaju visoko mišljenje, ali ulaze u članstvo tih organizacija iz čisto pragmatičnih i klijentelističkih razloga jer ih vide kao jedini način za osiguranje egzistencije i budućnosti. Uslijed dugotrajne krize i recesije, standardni kvasac svakom šovinizmu, netoleranciji i isključivosti, sve više se okreću nacionalizmu.

Stoga ne treba čuditi nacionalističkoj ikonografiji i pokličima "Za dom spremni" na nogometnim utakmicama ili koncertima desničarskih ikona poput Thompsona. U takvom društvenom ambijentu, na žalost, iznenađenje nije ni to što je neki dan župnik iz Županje poveo srednjoškolce u Zagreb pod prosvjednički šator ratnih vojnih invalida kako bi im dali potporu, iako je vjerojatno malo koji mladac znao objasniti što točno podupire.

O tim zabrinjavajućim tendencijama razgovarali smo s dr. Vlastom Ilišin, znanstvenom savjetnicom u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu i voditeljicom projekta iz područja sociologije mladih koja u nizu istraživanja, pa i u najnovijem kojeg za Forum.tm komentira, proučava paradokse demokratskog potencijala suvremene generacije mladih.

Izlaganja na nedavnom znanstvenom skupu "Demokratski potencijali mladih u Hrvatskoj" u organizaciji Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i Centra za demokraciju i pravo "Miko Tripalo" pokazala su da mladi sve manje prihvaćaju liberalno-demokratske vrijednosti. Gdje vidite uzroke tome?

Za početak treba reći da mladi i dalje u velikoj mjeri prihvaćaju sve liberalno-demokratske vrijednosti, ali da je tijekom posljednjih desetak godina to prihvaćanje smanjeno za 10 do 20 posto. Uzroci tom silaznom trendu su, kao i obično, višestruki. Među njima ovdje se može spomenuti nedovoljno poznavanje demokratskih načela i procedura iz čega slijede nerealna očekivanja da se u pluralističkim društvima premreženim različitim interesima odluke mogu donositi lako, brzo i na zadovoljstvo svih građana. Povezano s tim, javlja se nezadovoljstvo funkcioniranjem većine političkih i društvenih institucija što u svijesti mladih dovodi u pitanje vrijednosti na kojima počiva društveni poredak. Jedan od rezultata toga je da pada opća potpora demokraciji.

Ustvrdili ste kako je u suštini problema "neadekvatna politička socijalizacija". Tko je za to odgovoran? Obitelj, obrazovni sustav, politika, Crkva... ?

Logično je pretpostaviti da su u političkoj socijalizaciji mladih u Hrvatskoj zakazali svi agensi socijalizacije: od obitelji i prijatelja, preko obrazovnih ustanova i medija, do Crkve i političkih aktera. To je uglavnom očekivano jer hrvatsko društvo obilježavaju naslijeđeni demokratski deficiti – što iz razdoblja totalitarnog socijalističkog sustava, što zbog autoritarnog modela vlasti u prvom tranzicijskom desetljeću. Posljedice takvoga naslijeđa ogledaju se u tome da ni socijalizacijski agensi nisu dostatno osposobljeni da bi demokratske vrijednosti i oblike ponašanja mogli prenijeti na mlade. Ti se problemi nastavljaju i u konsolidacijskom razdoblju jer se uspostavljeni nedemokratski modeli političkog ponašanja uglavnom neometano perpetuiraju.

Na skupu se čula zabrinjavajuća informacija kako je istraživanje "Potrebe, problemi i potencijali mladih u Hrvatskoj" provedeno prošle godine na 2.000 mladih pokazalo da manje od polovice ispitanih podupire demokraciju i višestranački sustav kao ustavne vrijednosti?

Istraživanja su u posljednjih 15-ak godina pokazivala da je ta vrijednost uvijek na začelju ljestvice, no bila je kontinuirano visoko prihvaćena. U istraživanju koje spominjete po prvi puta je ustanovljeno da manje od 50 posto mladih smatra da je ta liberalno-demokratska vrijednost vrlo važna na osnovi čega bi se moglo konstatirati da oni ne smatraju nužnim postojanje različitih političkih opcija organiziranih kroz stranke. Ako je to točno, u velikoj smo nevolji. Naime, problem je u tome da bez političkih stranaka kao specifičnih organizacija koje artikuliraju partikularne interese i posreduju ih u političku sferu model pluralističke demokracije ne može funkcionirati. Štoviše, nezadovoljstvo građana postojećim političkim strankama ne može se razriješiti dokidanjem stranaka nego stvaranjem pretpostavki za demokratizaciju i uspješno funkcioniranje političkih stranaka.

Pokazalo se i da dvije petine mladih želi jake vođe, dok samo četvrtina ispitanika smatra da je demokracija najbolji sustav. Otkud takvo naginjanje mladih prema autokraciji?

Ranija istraživanja već su pokazala raširenost autoritarnih tendencija u hrvatskom društvu, a kada se tome pribroji razočaranost funkcioniranjem demokracije nije neobično da su mladi postali skloniji autoritarnim oblicima vladavine. Uostalom, i u javnosti se često zazivaju lideri i snažne vođe koji će biti sposobni "presjeći" rasprave i sporove u kompliciranom i sporom procesu demokratskog političkog odlučivanja te donijeti najbolju odluku. Kada mladi to razmjerno često slušaju ne bi trebalo biti iznenađenje da zaključuju kako bi sve bilo jednostavnije da postoji netko tko će preuzeti svu odgovornost i pritom donositi odluke koje svima odgovaraju. Pritom ne razmišljaju o tome da nema tako prosvijećenog i kompetentnog vođe koji će odgovorno i na dobrobit svih, pritom malo ili nimalo kontroliran od strane građana ili njihovih reprezentativnih tijela, upravljati zajednicom.

Mladi sve više gube povjerenje u društvene i političke institucije, kao i interes za politiku. Zadnja tri mjesta na ljestvici njihova povjerenja zauzimaju Vlada, Sabor i političke stranke u koje povjerenja ima samo pet posto mladih. Gdje su korijeni takvom odnosu?

Političke institucije su na začelju ljestvice povjerenja u svim demokratskim zemljama, no u Hrvatskoj je karakteristično da je to povjerenje izrazito nisko. U ovom kontekstu važno je znati da je među mladima tijekom prethodnih desetak godina povjerenje u sve ispitivane društvene i političke institucije primjetno niže – dakle, ne samo u političke aktere nego i u medije, i u Crkvu, i u organizacije civilnog društva… Ta tendencija upućuje na posvemašnje nezadovoljstvo organizacijom života u suvremenom hrvatskom društvu pri čemu se kao najodgovornije prepoznaju političke institucije. Sad već dugogodišnja gospodarska i društvena kriza u kojoj se Hrvatska nalazi takvo nezadovoljstvo dodatno potencira. Trend rasta nepovjerenja nije benigna stvar jer treba imati na umu da odsustvo povjerenja u institucije vlasti ujedno dovodi u pitanje njihov legitimitet te sposobnost i mogućnost da provode strateške reforme i odluke za čiji uspjeh je uvijek potreban širi društveni konsenzus.

Iznijeli ste i paradoks kako unatoč samo 5-postotnom povjerenju mladih u stranke, ipak ih je 11 posto u članstvu neke stranke. Štoviše, čak 27 posto mladih koji su u stranci uopće nisu zainteresirani za politiku, a od njih samo 14 posto ima povjerenja u političke stranke. Je li riječ o klijentelističkom i karijernom pristupu?

U većini zemalja povjerenje u političke stranke – iako je u pravilu najniže u usporedbi s drugim institucijama – primjetno nadilazi broj članova stranaka koji se kreće oko pet posto. Kada je o Hrvatskoj riječ, može se konstatirati da je preveliki broj građana (i mladih) učlanjeno u političke stranke, posebice u kontekstu mizernog povjerenja u te iste stranke. Navedeni podaci su intrigantni jer dovode u sumnju motivaciju mladih za učlanjivanje u političke stranke. Znajući kako se naše stranke ponašaju kada osvoje vlast, tj. kao pobjednici kojima pripada sav plijen – od raspolaganja sve manjim gospodarskim i javnim resursima do kadroviranja na svim razinama – logično je zaključiti da dio mladih političke stranke percipira kao instrument egzistencijalnog zbrinjavanja i socijalnog napredovanja. To osobito dolazi do izražaja u uvjetima društvene krize kada je bilo kakvo zapošljavanje krajnje otežano i kada su uobičajeni kanali socijalne promocije znatno manje dostupni. Političke stranke ovakve kakve jesu mladima olakšavaju da se odluče za njih kao rješenje osobnih problema. Za takvu percepciju političkih stranaka odgovornost je znatno više na strankama nego na mladima. Naime, stranke pate od deficita unutarstranačke demokracije pri čemu se ponašaju kao masovne i pokroviteljske organizacije. One teže što većem broju članova koje privlače obećanjem konkretnih koristi i nagrada iako je poanta u tome da bi političke stranke svojim programima i njihovom realizacijom trebale nastojati privući što veći broj pristaša. Ipak, ne treba zaboraviti da istraživanje pokazuje da je dio mladih u svom društvenom i političkom angažmanu primarno motiviran željom da rade za opće dobro. Zato na političkim strankama leži dodatna odgovornost da prepoznaju takve članove i otvore im prostor za političko napredovanje za što trebaju razviti mehanizme koji će onemogućiti unutarstranačku negativnu selekciju.

Vaša istraživanja pokazuju i da mladi stranke doživljavaju kao klijentelističke organizacije i oštro se protive korupciji, ali ne razumiju da je klijentelizam oblik koruptivnog ponašanja?

Takav zaključak se nameće iz uvida u istraživačke rezultate koji kontinuirano pokazuju da mladi smatraju da se hrvatska vlast mora maksimalno posvetiti borbi protiv korupcije dok istodobno dio njih demonstrira ponašanje koje je koruptivne naravi. S tim u vezi može se pretpostaviti da jedan dio tih mladih naprosto ne prepoznaje klijentelizam kao oblik korupcije (što je još jedan pokazatelj nezadovoljavajućeg demokratskog potencijala mladih), dok drugi dio to vjerojatno zna, ali kao alibi koristi samoopravdanje da na drugi način ne mogu riješiti svoje probleme.

Upozoravate na jačanje demokratskog deficita kod mladih. Zašto su sve isključiviji, netolerantiji, nesnošljiviji?

Uvjeti u kojim se odvija socijalizacija suvremene generacija mladih nisu stimulativni za razvoj demokratske svijesti i ponašanja. Pritom je osobito intrigantno to da iako današnja mlada generacija sazrijeva u, formalno gledajući, demokratskom društvu i političkom sustavu njezini se demokratski deficiti ne smanjuju nego jačaju. To također ukazuje na podbačaj svih agensa socijalizacije kao i na demokratsku podkapacitiranost društvenih i političkih subjekata koji oblikuju javne politike i javno mnijenje. Mladi su vrlo rijetko imali priliku učiti od nekih aktera na javnoj sceni kako se šire prostori slobode i razrješavaju sukobi u demokratskom društvu. Istodobno su često mogli promatrati kako se različitim nedemokratskim pritiscima nastoje promicati partikularni interesi ili svjetonazori posebnih društvenih skupina pri čemu se političke rasprave prečesto vode oko efemernih, tj. iskonstruiranih problema, a zanemaruju pitanja od opće dobrobiti.

Pomanjkanje demokratske svijesti u mladih smještate i u kontekst recesije i krize. Očekujete li uslijed toga daljnje snaženje nacionalizma i šovinizma u populaciji mladih?

Recesija i kriza u pravilu stvaraju društvenu klimu koja je pogodna za klijanje različitih isključivosti. Sve nesigurniji i nezadovoljniji građani tragaju za jednostavnim odgovorima na pitanja tko je kriv za nastalo stanje i kako se ono najlakše može prevladati. U takvoj situaciji, osim što priželjkuju "velikog vođu" koji će riješiti sve probleme, sigurnost pronalaze u kolektivističkim ideologijama kao što je nacionalizam. Zatvaranje u okvire svoje nacije pogoduje rastu nepovjerljivosti prema drugim nacijama i to osobito prema onima s kojima postoji dulja ili kraća povijest turbulentnih odnosa. To je kontekst u kojem se na odabrane nacije adresira krivnja za nedaće s kojima se suočava matična nacija što je osnova za rađanje šovinizma.

Koliko na promjenu stanja može utjecati građanski odgoj u školi?

Svrstavam se među one koji smatraju da je uvođenje suvislog programa građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatske škole nužno premda sam svjesna da time neće biti riješeni svi demokratski deficiti našeg društva. Drugim riječima, logično je očekivati da manjak demokratske kulture u društvu, što uključuje i nedemokratski model škole, djeluje kontraproduktivno na moguće pozitivne učinke građanskog odgoja no jednostavna je činjenica da se od nečega mora početi. Upravo je uvođenje građanskog odgoja taj početni korak koji nema adekvatnu alternativu jer je cilj tog odgoja i obrazovanja "proizvođenje" kritičkog, odgovornog i participativnog  građanina. Takav građanin teže može biti lak plijen za demagoge i manipulatore svih vrsta i sposobniji je prepoznati pokušaje instrumentalizacije i zloupotrebe od strane različitih političkih opcija koje se bore za potporu građana u osvajanju ili zadržavanju vlasti. Dakako, bilo bi nerealno očekivati da će svi učenici koji će biti obuhvaćeni građanskim obrazovanjem stasati u neupitne demokrate, ali realno je pretpostaviti da će s vremenom rasti broj onih čije će razumijevanje i prakticiranje demokracije biti na višoj razini. Ti mladi će građanska znanja i vještine koje su stekli u obrazovnom procesu vjerojatno zadržati i eventualno osnaživati u zreloj životnoj dobi kada će ih moći prenijeti i svojoj djeci. To je relativno dugotrajan proces čiji se pravi efekti ne mogu valjano sagledati za dvije-tri godine, ali posljedice izostanka takvog obrazovanja viđaju se svakodnevno, a bit će evidentne i u narednim godinama.