Tamara Opačić, glavna urednica magazina Nada
Za razliku od materijalnih stvari, nju imaju svi. Ona postoji i onda kada se stvari otmu kontroli, ona je ta koja umire posljednja – Nada, psihičko stanje, onaj dobar osjećaj, ali i imenjakinja žene heroja i društvenog magazina Srpskog demokratskog foruma Nada, koji upravo ovih dana slavi svoj jubilarni, sedamdeseti broj. Bio je to povod za razgovor s 'kapetanicom', glavnom urednicom Nade, Tamarom Opačić, koja je za njenim kormilom prošla mnoge bure i oluje, ali ipak pamti samo sretne dane i samo se takvima nada.
Je li teško danas u Hrvatskoj opstati kao medij koji se bavi manjinskim pitanjima?
U aktualnim, političkim okolnostima, znatno obilježenima napadima na Srbe u Hrvatskoj, to nije nimalo lak zadatak. Kako za izdavače medija koji potječu iz manjinskih zajednica, tako i za novinare angažirane u njima. Takva vrsta rada obilježena je stalnom neizvjesnošću, koja sa sobom očekivano nosi i popriličnu dozu nelagode. S druge strane, radi se i o svojevrsnoj pogodnosti jer, gledajući iz vlastite pozicije, mogu reći kako sam apsolutno svjesna da praktički u niti jednom drugom ovdašnjem mediju ne bih imala toliku razinu novinarske slobode kakvu imam sada, što kroz pisanje za Novosti, što kroz uređivanje Nade, pogotovo pri izboru tema s kojima se bavim.
Kakvi su bili sami počeci i prvi medijski koraci Nade, kako je magazin dobio ime, s koliko je novinara započela čitava priča, a koliko ih danas piše za Nadu?
Nada je nastala nizom sretnih okolnosti. Tokom 2021. godine Srpski demokratski forum, osnovan još 1991. kao organizacija čiji je cilj tada bio iznaći rješenja za srpsko-hrvatski sukob, kao i položaj Srba u Hrvatskoj, reaktivirao je svoj rad. Novo vodstvo SDF-a tada je odlučilo pokrenuti medij, pri čemu smo Nikola Bajto, tadašnji glavni urednik tjednika Novosti, i ja dobili odriješene ruke da osmislimo njegov koncept. Budući da nije imalo smisla baviti se temama koje pokrivaju drugi mediji srpske zajednice u Hrvatskoj, recimo političke analize i istraživanja koje su najzastupljenije u Novostima, ili pak kulturu koja dominira u časopisu SKD-a Prosvjeta, odlučili smo se za mediji društvenjačkog karaktera koji će se prvenstveno obraćati ženama. Kombinacija se uskoro pokazala dobitnom jer je i SDF u međuvremenu također odabrao žene i mlade kao svoje ciljane skupine, a usto i novoosnovanom magazinu dao ime Nada, po narodnoj heroini Nadi Dimić. Od starta su redakciju dominantno činile žene, čiji se krug u međuvremenu proširio tako da trenutno brojimo 15-ak novinarki i novinara. Posebno sam ponosna što je Nada u međuvremenu našla svoj put i do tzv. većinske publike, kao i što kolumnu i sportsku rubriku, za razliku od velike većine drugih medija, kako onih manjinskih zajednica tako i iz mainstreama, u Nadi također pišu autorice.
Budući da je iza Nade, crno na bijelo, 70 objavljenih brojeva, a gledano u dimenziji vremena, više od tri godine novinarskog i uredničkog rada, koja je godina, do sada, bila najizazovnije za magazin?
Najizazovnije su bile prve dvije godine i to pretežno zbog tada nedostatnih novčanih sredstava. Naime, bio je potreban određeni period da se Nada uopće etablira i stekne stabilnost potrebnu za kontinuirano financiranje koje nam osigurava Savjet za nacionalne manjine RH. U trećoj godini izlaženja situacija je krenula nabolje, čemu je doprinijelo i proširenje kruga stalnih suradnica, a radi se o zbilja sjajnim novinarkama i kolumnistkinjama, koje, svaka na svoj način, doprinose kvaliteti Nade.
Iako je riječ o mediju nacionalne manjine, novinari Nade svojim se perima dotiču mnogo širih tematskih područja. Na koje ste teme danas fokusirani, a koje tek planirate pokriti?
Nada se od početaka bavi različitim, društvenim temama – aktivizmom, zaštitom okoliša, znanošću, zdravljem, jezikom, sportom, hranom i sl. – s jasnim, manjinskim predznakom, promičući tako teme iz i od važnosti za srpsku nacionalnu zajednicu, izvan spomenutih manjinskih okvira. Pritom uz sebe nastojimo vezati znanstvenike i znanstvenice, umjetnike i umjetnice, aktiviste i aktivistkinje, sportaše i sportašice te brojne druge javne osobe koje šire prostore slobode i to je konstanta koja se nije mijenjala od prvoga broja, pogotovo u pogledu tema koje se, na primjer, tiču borbe za reproduktivnu pravdu i protiv rodno uvjetovanog nasilja. Radi se o smjeru koji i dalje planiramo zastupati, a s dolaskom novijih, među kojima i izrazito mladih suradnica, one su dobile i donekle opušteniju i zaigraniju notu.
Osim manjinskim, bavite se i feminističkim temama, objavljujete opširne intervjue s književnicama, znanstvenicima, glumicama, aktivistkinjama, sportašicama... Kada biste trebali izdvojiti nekoliko 'najmoćnijih' naslova, do sada objavljenih u Nadi, koji bi to naslovi bili?
Pored prve, zaista simbolički jake naslovnice s koje glumica Tihana Lazović poručuje 'Nemoguće je ignorirati ženski glas', izdvojila bih one koji prate jednako odlične intervjue: s astrofizičarkom i spisateljicom Dorom Klindžić 'Sunčev sustav je opako na meti pohlepe', pjevačicom Ljiljanom Nikolovskom 'Fali mi Split kojeg više nema', s profesoricom na katedri za sociologiju zagrebačkog Pravnog fakulteta Antonijom Petričušić, 'Ženama se prodaje bajka o braku“, te pjesnikinjom i profesoricom u vukovarskoj Ekonomskoj školi, Marijanom Radmilović 'Iritira me podjela na 'mi i oni'.
Naslovnica prvog broja Nade
Od moćne poruke s naslovnice prvog broja "Nemoguće je ignorirati ženski glas", pa do danas – je li, po vašem mišljenju, taj ženski glas ojačao, postao glasniji, ali i efikasniji?
Rekla bih da jeste, makar u pogledu same manjinske zajednice iz koje i sama potječem – Jelena Nestorović postala je prva predsjednica jedne srpske organizacije, spomenutog SDF-a, a i Novosti, u kojima radim od 2014. godine, u međuvremenu su dobile ženu na čelnoj poziciji, Andreu Radak, kao glavnu urednicu. I redakcija Novosti, baš kao i Nade se pomlađuje, sve je više sjajnih autorica koje su se u tom tjedniku uspjele afirmirati, ili dosegnuti vrhunce svojih karijera, a sve je više i tekstova u kojima se npr. problematizira rodnu nejednakost, i to neovisno pišu li ih novinari ili novinarke. No, sve to ne znači da i dalje nemamo prostora za napredak.
Magazin dvotjedno, na osam stranica, izlazi uz tjednik Novosti – što vam je donijela ta suradnja?
Mislim da se radi o obostranoj koristi. Takva vrsta suradnje Nadi je, prije svega, pružila platformu za opstanak te joj donijela vidljivost, a Novosti su pak, s druge strane, uz Nadu dobile novi sadržaj, pisan nešto opuštenijim stilom i s manje sumornim tonom kakav je inače svojstven novinarstvu dominantno orijentiranom na praćenje visokopolitičkih teme.
Nakon nešto više od tri godine 'za kormilom', kako se danas osjećate kao glavna urednica Nade, jeste li zbog toga nekada bili izloženi neugodnostima ili prijetnjama, jer i Nada se, indirektno, domino efektom, našla u ligi onih koje se, naročito u predizborno vrijeme, želi izbrisati s medijske scene?
Kao urednica Nade u tom pogledu zbilja nisam imala direktnih neugodnosti. Međutim, kako Nada izlazi kao podlistak Novosti, svaki napad na taj tjednik indirektno utječu i na naš magazin. S druge strane je takva vrsta neugodnog osjećaja donekle postala i konstanta, jer su se u Novosti, kroz 25 godina, koliko sada već djeluju, u više navrata nalazile na meti napada koji obično dolaze od ekstremnije nastrojene desnice i pridruženih joj ultrakonzervativnih organizacija i tako u krug, ali ne damo se, a bome ni ne gubimo Nadu!
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu