"Nećete nikada dobiti rat protiv Torcide. Znate li zašto? Ona uvijek ima dvadeset godina!"

Modus operandi Zdravka Mamića do zla boga je poznat i predvidiv, pa je samo neznalice iznenadila njegova najnovija medijska ofenziva. Dao je čovjek par intervjua u kojima je ponovio manje ili više jednake frazetine koje periodički izgovara, u pravilu u trenucima kad se iza brda zavalja kakva opasnost za njega, faraona (odnosno, okupatora) hrvatskog nogometa.

A ovog tjedna, eto, zavaljalo ih se nekoliko. Prije svega, u samo finale ušla je procedura izmjena Zakona o sportu, dokumenta koji bi koliko - toliko trebao provjetriti onu kaljužu što se optimistično još uvijek naziva Hrvatskim nogometnim savezom, pa u nju barem uvesti razumljiv i pošten način biranja vodstva. A zakon bi ga bogme trebao natjerati i da financije više ne drži u tajnosti i sivoj zoni, pa bi mogao imati i više od prošlogodišnjih desetak milijuna eura minusa u Dinamu.

Teško je za povjerovati, ali čini se da bi SDP i HNS, ako se već oproštaju od vlasti, zbilja mogli počistiti barem komadićak močvare.

Potom je i reprezentacija pobijedila, ali su naslovnice vrlo brzo preuzeli 'huligani' iz Torcide, koji su jednim kratkim priopćenjem otkrili da je zagrebačka policija već od Lučkoga pa sve do Maksimira jednostavno hapsila mladiće s dalmatinskim naglaskom ili u autima s dalmatinskim tablicama. To nije fikcija, već surova realnost: prije utakmice s Norveškom nekoliko desetaka građana privedeno je na pravdi boga, samo na temelju 'procjene', da bi u gluho doba noći ili sutradan ujutro bili pušteni bez ikakve prijave. Komentar nekih policajaca je, kažu u Torcidi, bio poprilično znakovit: 'Vidimo se za derbi. Do Zagreba ćete možda doći, ali u stadion nećete ući'.

Na jugu države, gdje je ta ista reprezentacija ionako odigrala par ozbiljnih utakmica - i to tek od 1995. i samo do 1997. godine, pa polako stasava već treća generacija koja je neće gledati na jedinom pristojnom stadionu u Hrvatskoj - ništa se od toga nije shvatilo previše tragično. Dok je HNS-a ovakvog kakav jest, prema nacionalnoj vrsti ondje su više ili manje ravnodušni. U zadnje vrijeme čak pomalo zlobni.

Uglavnom, jednim malim priopćenjem Torcida je opet ukrala show. Mediji su se u pravilu zakačili za njegov sami kraj, gdje se britko odgovara kapetanu Dariju Srni i njegovom višegodišnjem nevještom glumljenju da nema pojma što se u hrvatskom nogometu uopće događa, a kamoli kako se cipelari Hajduk čiji je on deklarirani navijač i zašto je ne tako davno trideset tisuća ljudi demonstriralo na splitskoj Rivi.

Ali, pustimo igrače 'svetinje', oni su s časnim iznimkama ionako fokusirani na vlastite karijere i egzistiraju u nekom svom balončiću. Mahom na Mamićevo napuhivanje, ali pokoji od njih - poput upravo Srne - pupčano je vezan na, recimo, Igora Štimca.

Možemo pustiti na miru i Zdravka Mamića, zajedno sa svim njegovim 'napadajima iskrenosti', 'otvaranjima duše' i drugim mahom izlizanim forama, koje ionako služe tek zamagljivanju i skretanju medijske pažnje. Sami smo krivi jer ga se uopće shvaća ozbiljno i što živimo u državi u kojoj on uopće predstavlja bitan faktor. Registrirajmo tek da ga iz više razloga žuljaju upravo Hajduk i Torcida, premda će prodavati priču da u hrvatskom nogometu Splićani ionako više ne igraju u glavnim ulogama.

Možda u sportskom smislu zbilja i ne igraju, no glavna utakmica već duže vrijeme vodi se na nekim drugim terenima. Ondje gdje - Mamićevoj logistici, medijskim gazdama i prirepcima, političkim vezama, javnim milijunima, filijalama i sucima usprkos - baš ta Torcida dominira.  

Nema tome dugo, tek četiri ili pet godina, da je na jednoj od prvih sjednica Skupštine Hajduka u doba Željka Keruma i Joška Svaguše, kada su još živjeli u iluziji da će dobiti rat protiv naroda i oteti klub po receptu isprobanom u Zagrebu, na govornicu stupio stariji gospodin imena Tomislav Tadinac. Inženjerskim rječnikom i ležernim stavom u stilu Stanka Poklepovića on je u samo nekoliko rečenica objasnio zašto u Splitu takav scenarij proći neće.

'Nećete nikada dobiti rat protiv Torcide. A znate li zašto? Zato što ona uvijek ima dvadeset godina! I kad jedni mladići odu, uvijek će se neki novi pojaviti. Mi starimo, a ona je uvijek mlada', objasnio je Tadinac Svaguši i ekipi, ionako zabezeknutima jer su ih umjesto očekivanih baklji i palica na toj istoj Skupštini - osiguranoj s nekoliko rodova policije i hordom privatnih zaštitara i razbijača - dočekali napadi paragrafima, amandmanima, prijedlozima i formalnim pismenim zahtjevima.

Proročanstvo se pokazalo sasvim točnim: Hajdukovi navijači u međuvremenu su zbacili politički nametnuta vodstva kluba, onda ga na rubu bankrota konačno i oteli politici - ali istovremeno i odbili preuzeti Hajduk u svoje ruke, već nametnuli model izravne demokracije i neposrednog biranja vodećih ljudi. Bilo je to tek mini-finale dugotrajnog i mukotrpnog projekta započetog onim famoznim 'Kodeksom', setom pravila ponašanja koja bi, kako je lijepo primijetio Zorislav Antun Petrović, bilo sasvim logično uvesti kao obvezan dokument barem u sva javna poduzeća.

Uglavnom, puno je vode proteklo pod raznim mostovima, ali bogme je i nekoliko generacija protutnjalo kroz Torcidu. I svaki put kad očekuješ pad i konačni raspad, ona se uvijek nekako iskobelja i uskrsne još jača. Prošle su još stotine akcija i inicijativa, od performansa poput 'žutog Peristila' i 'ovaca pred Poljudom' do tužbe pred Europskom komisijom, od humanitarnih akcija do ironičnog 'monitoringa' prvenstva po uzoru na bedaste sastavke Hrvatskog helsinškog odbora. Od spektakularnih proslava i koreografija do, evo, prilično izvjesnog uspjeha guranja izmjena cijelog jednog zakona, što je u parlamentarnoj povijesti Hrvatske dosad nezabilježen slučaj.

To, da Sabor zbilja prihvati jednu sasvim nepolitičnu inicijativu zainteresirane javnosti, pa 'sa strane' usvoji zakon koji zbilja nekog vraga može značiti.

A ključna bitka, ona koja se može tek nazrijeti ispod površine, još uvijek se vodi na dva fronta. Na prvome, u kojemu policijska tortura i besmisleno treniranje strogoće zakona itekako imaju svoj cilj, splitski navijači bore se za opstanak hrvatskog nogometa kakvog poznajemo. Onoga sažetog u krilatici 'I pape i dida bili su Torcida', dakle sporta u kojemu će se sintagma 'svoj klub' moći izgovarati u svom pravom značenju. Ne treba ići dalje od Poljuda i njegovih barem deset tisuća gledatelja na svakoj utakmici, groznim rezultatskim vremenima usprkos. I ne treba veći dokaz od tih tridesetak milijuna kuna godišnje, koliko Hajdukovi navijači iskeširaju kroz pivo, jogurt, japanke i dječje dude varalice - klupske proizvode koji u stvarnosti predstavljaju oblik samodoprinosa za njihov narodni klub.

Takve odanosti i identifikacije jednostavno nikada ne bi bilo da se duša prodala vragu, ili da se poput nekih drugih slučajeva poljubilo prsten velikom gazdi hrvatskog nogometa.

I ne bi je bilo bez navijača, dakle Torcide, koja u sumornim sportskim vremenima služi kao respirator, ali i noga u dupe kada klubu to zatreba. Pa i kada upali pokoju baklju: ona sasvim sigurno nije ubila nikoga, kao što je jedan stadion ubio mladog nogometaša Hrvoja Ćustića, kao što su neki još uvijek službeno nepoznati kriminalci likvidirali menadžera Dina Pokrovca i kao što je Mamić zajedno sa sponzorima i jatacima eutanazirao kompletan hrvatski nogomet.

Ne, problem za politiku jest da u splitskom slučaju jednostavno postoji brojnost koja nikako da opadne, već se sustavno gradi i povećava. Ovdje, dakle, također ne uspijeva zagrebački recept. Ili, da se parafraziramo spomenutog gospodina Tadinca: policija može podijeliti koliko god hoće prijava i mogu se ispisati tisuće zabrana pristupa utakmicama zbog bizarnih prekršaja poput sjedenja na krivom mjestu ili dva piva popijena prije utakmice, a na Poljudu će se uvijek pojaviti more ljudi. Možete se boriti protiv nje, ali osim što uvijek ima dvadeset godina - Torcida, rekli smo, ima čudesnu sposobnost regeneracije.

Drugi front na kojemu se danas vodi odlučna bitka onaj je načelni, gotovo pa teoretski: svojom 'unutarnjom' demokracijom Hajduk je posljednjih godina poremetio apsolutno sve uhodane tokove u hrvatskom nogometu i postao jedini stvarno opasan protivnik cijeloj piramidi moći, ali i političkoj kasti kojoj je sama ideja neposredne demokracije blasfemična.

Pokazao je, naime, da se može 'počistiti ispred svog praga', pa onda još ići dalje - pošteno. I gotovo protestantski strpljivo i marljivo, makar u međuvremenu bio izložen torturi vraćanja tuđih dugova, lopovski postavljenom sistemu i blaženoj nezainteresiranosti cijelog društva za nogomet, za koji većina ionako misli da je klinički mrtav. Ili, filovana medijskim površnostima i beskičmenjačkim sportskim novinarstvom, misli da je Zdravko Mamić menadžer ranga Billa Gatesa, kojemu na putu do utopijskog cilja - a onda valjda i barem kojeg gledatelja na Maksimiru - stoje još samo huligani, provokatori i zločesti kmečavci sa juga.

To je ona stvarna opasnost za vladare sporta i, da se vratimo na početak teksta, stvarni razlog zašto Dinamov gazda muti vodu svojim već negledljivim i nečitkim paradiranjem po medijima.

I on zna da će ga vrijeme vrlo brzo pojesti, a da će ideja Torcide samo nastaviti živjeti i razvijati se. Torcide koja će s tribina Željku Jovanoviću postaviti pitanje 'Kako je u močvari?', a tek koji mjesec kasnije bez kompleksa prozvati i Kolindu Grabar Kitarović zbog svrstavanja na mračnu stranu. U ovim bitkama će, nema sumnje, prije ili kasnije pobijediti, jednostavno jer u suprotnom valjda nikakva logika ili pravda na ovom svijetu ne bi imale smisla.

Za to se ipak ne treba bojati jer, kažemo, Torcida uvijek ima dvadeset godina. Strpljen - spašen, uspjeh će time biti još slađi.