Zdravko Mamić Foto: Facebook
Pandemija koronavirusa će, nema u to baš nikakve sumnje, razoriti dobar dio svijeta kakvog poznajemo, a mi naivni se nadamo da će na njegovim razvalinama niknuti neki novi, bolji i pravedniji svijet. Valjda
Evo, recimo, nogomet. Prije dvadeset i nešto godina je Ronaldo – da onaj pravi, debeli – rekao da ni jedan nogometaš ne vrijedi 100 milijuna maraka (u to vrijeme još nije bilo eura), da bi nedugo nakon toga zaredali transferi veći od 100 milijuna eura. Da o plaćama, bonusima i marketinškim aranžmanima najboljih i ne samo najboljih nogometaša i ne govorimo. No, to su, kažu nam oni koji sve o tome znaju, zakonitosti tržišta, pravila famozne ponude i potražnje. Ljudi to vole i ljudi su za to spremni platiti.
Da bi u svega nekoliko tjedana nestalo i to tržište i oni koji žele i mogu račune nogometaša futrati desecima i stotinama milijuna eura. Pa se sada reže svima od Messija naniže, a mnogim je klubovima ugrožen i goli opstanak. Tako vam je to s tim zakonitostima tržišta. Čak i u Dinamu.
Dinamovi igrači, istina, nisu prihvatili smanjenje plaća bez razgovora s upravom, na što je on (ne, nismo pobrkali rodove, ali o tome nešto kasnije) smijenio kompletan stožer trenera Nenada Bjelice. Otkaze su po kratkom postupku dobili pomoćni treneri Rene Poms i Nino Bule, trener golmana Silvije Čavlina, kondicijski treneri Martin Mayer i Karlo Reinholz te analitičar Jasmin Osmanović. Možda bi zbog stresa uzrokovanog karantenom i potresom u Zagrebu netko jako potresen i rastresen mogao pomisliti da je Bjeličin stožer uistinu smijenila klupska uprava – dakle Vlatka Peras, Amra Peternel i Krešimir Antolić – da se dan kasnije na svojoj Facebook stranici nije oglasio, pogađate, Zdravko Mamić.
Bivši Dinamov izvršni predsjednik, koji se dobrih godinu i pol dana prije pojave koronavirusa proročanski samoizolirao u Bosni i Hercegovini, objavio je da su Bjelica i suradnici u posljednjih 20 mjeseci inkasirali ukupno 37 milijuna kuna (od čega Bjelica 24 milijuna) uz opasku „game over”. Riječ je, inače, o pet posto Dinamovih prihoda od Uefinih natjecanja i transfera u spomenutom razdoblju, jednom od najuspješnijih u klupskoj povijesti. Nakon objave onoga što se dosad nazivalo poslovnom tajnom, Mamić se oglasio i s dodatnom mudrom rečenicom „Štedi se kad se ima, ne kad se nema”, što je baš zgodan povod da se podsjetimo kako se to štedjelo kad se imalo u vrijeme Mamićevog službenog gospodarenja maksimirskim klubom.
Neovisno o značajnim prihodima od transfera igrača i Uefe, Dinamo je od 2006. do 2017. iz proračuna Grada Zagreba dobio 273 milijuna kuna. Osim toga, od 2006. do 2010. inkasirao je 30 milijuna kuna i od Zagrebačkog holdinga, a lijepo je na sve to leglo i 10 milijuna kuna od Turističke zajednice Grada Zagreba 2006. i 2007. Bilo je to, nesumnjivo, vrijeme kad se imalo.
A kako se u to vrijeme štedjelo pokazuju presude i optužnice. Tako su Zdravko i Zoran Mamić 2018. godine nepravomoćno osuđeni zbog izvlačenja 116 milijuna kuna iz Dinama putem transfera i porezne prevare od 12,2 milijuna kuna. Druga optužnica uključuje i Mamićevog sina Marija, a prema njoj je famiglia putem fiktivnih usluga za transfere preko off shore tvrtki izvukla još 144 milijuna kuna te klub neosnovano zadužila za plaćanje dodatnog iznosa od 55,8 milijuna. Treća optužnica po kojoj će se suditi Zdravku Mamiću tereti ga da je s računa kluba u Austriji izvukao iznos od 16,7 milijuna kuna, od čega je dio prebacio na svoj račun, a dio podignuo u gotovini i zadržao.
Sve zajedno je to oko 345 milijuna kuna, čak i nešto više od onog iznosa javnog novca koji su u Mamićevo vrijeme Dinamu uplatili Grad Zagreb, Holding i TZGZ. Štedi se kad se ima, pa onda sve to skupa pa još i više nestane a potencijalni krivac pobjegne od hrvatskog pravosuđa preko granice. A onda kao formalno-pravno bivši gazda kluba te aktualni osuđenik i optuženik smjenjuješ trenere kluba koji je formalno-pravno „neprofitna organizacija u vlasništvu svih njezinih članova“.
Nema tog virusa koji bi toliko izolirao Mamića od Dinama da ovaj ne bi imao svoje prste baš u svemu što se u Maksimiru događa...
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu