Obamin rat za reformu američkog zdravstva

Eto što ti je kalendarska godina, proleti začas, naporno radiš i trudiš se uporno kao mazga dostići neki cilj, a na kraju ispadne kao u onoj narodnoj - gdje si bio, nigdje, što si radio, ništa. Tako nekako razmišlja Barack Hussein Obama nakon 2013.,  po analitičarima najgore godine u njegovu dosadašnjem predsjednikovanju, u kojoj mu se popularnost na domaćem terenu srozala na najniže grane. A sve zbog njegova životnog projekta, popularno zvanog Obamacare, novog zakona o zdravstvenom osiguranju Amerikanaca koji zdušno gura unatoč žestokom protivljenju suparničke Republikanske stranke. Kako je moguće, sigurno se pita ovih dana 44. američki predsjednik, da sam prezren zato što želim da siromašniji i bolesniji Amerikanci napokon dobiju pravo na redovitu liječničku brigu? Zar zato što želim da se cijeli svijet prestane smijati Americi u kojoj - moćnoj i velikoj - gotovo 50 milijuna ljudi nema zdravstveno osiguranje? I još se moram ispričavati i trpjeti da me proglase lažljivcem godine, poluglasno promrmlja Obama dok u tišini radne sobe usamljen pokraj kamina ispija omiljeni mu organski čaj od šumskih bobica. Potom se ugrize za usnu i požali što je, pokušavajući narodu uliti povjerenje, u govorima ponavljao i ponavljao kao papiga: Svi vi koji imate zdravstveno osiguranje i zadovoljni ste, ne bojte se, vama će sve ostati isto i vaše zdravstveno možete zadržati. 

Ali to obećanje, bolno je svjestan sada američki predsjednik, bilo je nemoguće ispuniti. Svemoćne privatne konglomeracije zdravstvenog osiguranja, kao u nekom osvetoljubivom činu, krenule su "zbog novih uvjeta poslovanja" brisati ugovore s građanima. Oko četiri milijuna Amerikanaca protekle je jeseni otvorilo kuverte i s nevjericom čitalo - otkazujemo vam usluge i više nemate zdravstveno osiguranje. Obama se krenuo opravdavati, ali bilo je kasno, titula za laž godine po izboru čitatelja PolitiFacta dodijeljena je upravo njemu. Iz Bijele kuće i nadalje isprika ispriku stiže, zamuckujuće rečenice pristižu često jer puklo je najglasnije tamo gdje bi Amerikanci trebali biti najjači - u visokoj tehnologiji interneta.

Obamin internetski fijasko

Naime, složena internetska stranica, na kojoj se Amerikanci trebaju prijavljivati za novo Obamacare-zdravstveno, katastrofalno loše funkcionira - samo za dobivanje korisničkog imena i zaporke nekima je trebalo po tjedan dana. Tko zna koliko je stotina tisuća ljudi jednostavno odustalo nakon noći provedenih ispred kućnog računala u pokušajima da ubace svoje ime, prezime i ostale podatke u sustav. Traženje krivca, međusobna optuživanja i posipanja pepelom slabo pomažu jer za Obamu je ovo utrka s vremenom - zacrtano je da svi Amerikanci do početka travnja 2014. ili imaju zdravstveno ili plaćaju kaznu ako to osiguranje odbiju. A postojećim ritmom to neće biti lako ostvarivo. I prvi siječnja donio je dodatnu nervozu jer liječnici počinju primati pacijente po novim pravilima, a  bolesnici su u strahu hoće li ih sestra moći pronaći u sustavu, propisati im redovite doze lijekova i poslati ih na potrebne pretrage. Liječnici kažu - ako računalo ne pronađe osiguranika u bazi podataka, radimo samo najnužnije i sve ostalo odgađamo. Kroničnim bolesnicima takvo što, jasno vam je, izaziva totalnu paniku.

Kaotičan je i vrlo kompliciran Obamacare-zakon (bože blagoslovi naš HZZO, možebitno će ovdje uzdahnuti mnogi korisnik usluga hrvatskog zdravstvenog sustava). Prosječan Amerikanac ne voli da mu država kaže što, kada i kako da radi, pa makar i po cijenu zdravlja. Uglavnom dobro zna koliko plaća police zdravstvenog osiguranja, za razliku od prosječnog Hrvata koji se u te računice rijetko upušta. Uzmimo za primjer radišnog samca u Zagrebu, zovimo ga Josip, s prosječnim zagrebačkim neto dohotkom od 6500 kuna. Poslodavac za Josipovo zdravstveno uplaćuje 1300 kuna HZZO-u mjesečno (pozamašnih 13 posto), a Josip je zdrav kao dren i godinama nije pohodio liječnika. Josipu bi dio od tih 1300 kuna baš dobro došao jer vuče otplatu starog kredita već godinama, ali hrvatski zakoni takvo što ne dopuštaju, zna se red i HZZO svoj dio kolača dobiti mora. Američki sustav vam tu daje prostora, možete riskirati i plaćati manje za zdravstveno, a razliku sebi staviti u džep. Recimo da je na snazi neki američki zakon i Josipu sutradan gazda kaže: Čuj, Joža, u vezi onih 1300 kuna doprinosa za zdravstveno, iduću godinu ako želiš potpišemo da ti plaćam samo 500 kuna mjesečno u HZZO jer i tako nikad ne ideš na bolovanje, prebacim ti 500 više u neto plaću i uštedjeli smo skupa 300 kuna, a ti si dobio više love. Josip s upitnikom iznad glave upita u čemu je štos, a gazda mu odgovori: Ako se razboliš, onda ćeš morati platiti pola za sve kod doktora. Ajme, ako me strefi infarkt onda ću morati platiti tko zna koliko bolnicama, prestraši se Josip i shvati koju odgovornost treba preuzeti, ali istodobno mu je primamljiva pomisao da će imati 500 kuna više u džepu već na idućoj plaći. Pri tome Josipa preplavi osjećaj kao da je u kockarnici zavrtio rulet, a brza poskakujuća kuglica je upravo i jedino on.

Kockarnica zdravlja

Većina zaposlenih Amerikanaca takvome kockanju pristupa jednom godišnje, kada treba odlučiti koju od ponuđenih varijanti izabrati. Ma neću se razboljeti i neću doživjeti prometnu nesreću i ne moram baš ove godine na sistematski, optimistički samome sebi prognozira mnogi Amerikanac ponosan na mogućnost izbora u "zemlji sloboda" te zaokružuje jeftiniju i rizičniju varijantu zdravstvenog osiguranja. Donedavno je mogao čak i odbiti uplaćivati u zdravstveno u cijelosti, ali Obamacare mu takvu slobodu ukida i zauzvrat nudi niz opcija koje bi cijenom trebale biti prihvatljive. Da je barem riječ o izboru boje čarapa, a ne o zdravlju - naime, većina korisnika novog zdravstvenog osiguranja, pokazalo se, bira lošije opcije. Uključili su se i znanstvenici koji proučavaju ljudsko ponašanje upozorivši da prevelika mogućnost izbora zapravo paralizira. U takvoj situaciji birate ono što je najlakše shvatiti, a ne ono što je najbolje za vas, upozorili su bihevioristi i pozvali Amerikance da pažljivo proučavaju nova pravila igre jer je u pitanju održavanje zdravlja. A zdravlje pojedinca i nacije u velesili nije baš blistavo. 

Sjedinjene Države, u usporedbi s mnogim zemljama takozvanog razvijenog svijeta, zaostaju po očekivanoj dugovječnosti stanovništva, broju bolničkih kreveta i mnogim drugim pokazateljima, a istodobno na zdravstvo troše nesrazmjerno više. Nemilosrdni analitičari koji prebiru gdje bi se moglo uštedjeti izračunali su da se čak trećina zdravstvenih fondova potroši na - posljednju godinu života. Ekonomija umiranja je vrlo skupa i tema je škakljiva, ali svi smo, u Hrvatskoj ili Americi, bili svjedoci teških bolničkih dana nekog člana obitelji ili bliskog prijatelja. Redaju se intenzivna njega, razgovori s kirurzima, pretrage, besane noći i uvijek se nadamo da će oboljeli skupiti snage, prizdraviti i ustati iz postelje. Nekad se na sreću to i dogodi, ali statističarima to nije dovoljno. Oni žele znati kada se isplati pokušati liječiti, a kada treba odustati i - uštedjeti. Razvili su zapadnjaci sustave bodovanja u intenzivnoj bolničkoj njezi (proguglajte ICU Scoring Systems) koji su nalagali da se pacijentu smanji briga ako je izračunata mogućnost smrti 95 ili više posto. Iako su takvi programi doživjeli neuspjeh, u pripremi su neki novi statistički izračuni jer svima je jasno da će se negdje morati početi štedjeti. Možda bi bilo najbolje da čudo donesu ideje poput Calico i sve nas preko noći učine zdravima i dugovječnijima. Calico je Googleov projekt kojemu je cilj produljiti ljudski život, objasnio je prije nekoliko mjeseci jedan od osnivača Googlea Larry Page, koji je izračunao da bi nam u prosjeku svima na planetu srce kucalo tri godine dulje kada bismo naučili kako izliječiti karcinome.

Novi lijek za novi profit

Bombastičnih projekata poput Googleova ne nedostaje - svijet je krcat istraživačkim timovima koji prevrću baze podataka, mrcvare bijele miševe i zure u nanočestice pod mikroskopom ne bi li otkrili eliksire mladosti. Kako bi bilo bajkovito da novi preokreti u liječenju postanu opće dobro, no ne zavaravajmo se, iza svega je glad za golemom zaradom. Uzmite za primjer nevjerojatnu tabletu Solvadi koju nazivaju najvažnijim medicinskim izumom u protekloj 2013. Solvadi preciznom učinkovitošću bez nuspojava liječi većinu slučajeva hepatitisa C i možda je mogao pomoći da Lou Reed još bude s nama. Ali - cijena kure tromjesečnog liječenja Solvadijem veća je od 400 tisuća kuna, a američki proizvođač će na tableticama u idućoj godini, brzo su naravno izračunali na američkoj burzi, okrenuti debelih tri milijarde dolara. I američkom i hrvatskom prosječnom bolesniku sada ostaje moliti Svevišnjega (ili HZZO činovnike) da se lijek što prije pojavi na listi subvencioniranih jer je vrlo mali postotak onih koji mogu tek tako istresti stotine tisuća novčanica iz džepa. 

Aktualni američki predsjednik upravo je zato toliko zagrizao da mu Obamacare uspije. Svjestan je vjerojatno nepreglednog ponora između s jedne strane nasmijanih farmaceutskih moćnika, koji u ispeglanim bijelim kutama uzbudljivo elaboriraju o učinkovitosti novih lijekova, i s druge strane oboljelih nesretnika, koji u podstanarskoj sobici tiho jecaju jer su im ukinuli ili ograničili zdravstveno osiguranje i nemaju više prebijenog dolara za plaćanje medikamenata iz vlastita džepa. U raspolućenom američkom društvu brojnih nepravdi Obama posrće na mnogim frontovima, ali ustraje u pokušaju da milijunima siromašnijih priušti mogućnost češćih i dostojnijih posjeta liječniku. Već u proljeće 2014. brojke će pokazati pravu sliku jer još deseci milijuna novih korisnika Obamacarea, ponajprije mladih, potrebni su da bi povijesni projekt uspješno zaživio i učinio američko društvo zericu solidarnijim.