Odrast: Što možemo naučiti od globalnog juga?

U Zagrebu je proteklog tjedna održana 9. Međunarodna konferencija o Odrastu. Radi se o najvažnijoj svjetskoj konferenciji na ovu temu koja se svake godine odvija u drugoj državi. Okupila je šestotinjak mladih i zrelijih znanstvenika, istraživača, aktivista i sličnih zanimanja. Deveto, zagrebačko izdanje organizirali su Institut za političku ekologiju, Društvo za održivi razvoj, Institut za društvena istraživanja, Multimedijalni institut, Kustoski kolektiv WHW i Znanstvenici za klimu. 

Za one koji nikada nisu čuli za ovaj pojam, Odrast je skup političkih, ekonomskih i društvenih ideja i teorija, kao i društveni pokret, kojima je zajednička kritika paradigme ekonomskog rasta, svojstvene zemljama jezgre, odnosno "globalnog sjevera" i utemeljene u težnji za beskonačnim rastom nakon kojeg nam ostaje samo okolišna i društvena nepravda te ekološka šteta. 

Ideje i teorije utemeljene su na principima političke ekologije i ekonomije, feminizma, okolišne pravde, itd. Ova mješovita skupina ljudi različitog stupnja lijevo orijentiranih političkih ideja, inače poznata po tome da svaki pojedinac ima jedinstveno mišljenje, našla je zajednički jezik u potrebi za doprinosom ublažavanju štete od klimatskih promjena.

Reorganizacija društvene proizvodnje

Odrast se zalaže za smanjenje globalne potrošnje i proizvodnje te zagovara socijalno pravedno i ekološki održivo društvo u kojem bi stupanj razvoja, umjesto bruto domaćim proizvodom (BDP), bio mjeren društvenim i ekološkim blagostanjem. Odrast kao društveni pokret okuplja sve ljude koji smatraju da budući razvoj društva mora biti u skladu s ekološkim potrebama i ograničen mogućnostima planeta. Smatraju da je potrebna reorganizacija društvene proizvodnje i način korištenja resursa i materijala u skladu s navedenim ciljevima. 

Takva društvena transformacija podrazumijeva odmak od aktualnog načela beskonačne eksploatacije resursa. Zahtjev je utemeljen u ideji racionalizma tržišta koje bi, potpomognuto beskonačnim nizom znanstvenih analiza i izvještaja s terena globalnog juga, konačno bilo dovoljno uvjereno u potrebu društvene promjene da prestane juriti svoju profitnu stopu. 

Odrast se također zalaže za pošteniju distribuciju bogatstva i rezultata rada, kao i za bolju samoorganizaciju radništva, bolju zaštitu zajedničkih dobara i usluga te društvenih skupina, a posebno onih marginaliziranih, kao i za lokalno samoorganiziranje.

Iskustva s juga

Prezentacije na konferenciji su bile kratke i dinamične, s namjerno mnogo prostora ostavljenog za raspravu i komunikaciju. Paneli su bili istovremeni, tako da je bilo potrebno pažljivog upratiti program i u mnoštvu diskusija odabrati one koje osobno smatramo najzanimljivijima. Budući da se u regiji u proteklih desetak godina održao velik broj sličnih konferencija, doprinosi globalnog sjevera nisu nam nužno bili najkorisnije nove informacije. Iskustva globalnog juga s druge strane su gotovo nepoznanica. S obzirom na to da je na YouTube kanalu konferencije moguće pogledati niz panela i prezentacija, a na Biltenu pročitati intervju s jedinim glavnim govornikom koji nije dopustio snimanje svog izlaganja, ovdje ćemo se fokusirati na informacije koje ćete teže pronaći u našem javnom prostoru. 

Iako je na panelima bilo govora o ekonomiji, znanstvenim i praktičnim izazovima, radničkom samoorganiziranju i socijalnim pitanjima, osobno su nam bila najzanimljivije prezentacije i radionice o klimatskim promjenama i poljoprivredi. Dok su izlaganja govornika iz zemalja globalnog sjevera uglavnom bila potpomognuta znanstvenim ispitivanjima, čak i kad je bilo govora o organiziranju u zajednici, ona s globalnog juga bila su bogata iskustvima s terena. Razlika je bila očita.

Rješenja dolaze odozdo

Nakon upijanja novih i korisnih pristupa, primjera i informacija, počelo me intrigirati pitanje razlike uloženih sredstava i konkretnih rezultata, kako na "sjeveru", tako i na "jugu". Bilo je to tokom panela "Sjeme odrasta na jugu? Učenje iz prakse i borbe južnoafričkih čuvara sjemena". Nemamo dovoljno prostora za prepričati sve o čemu se u izvrsno strukturiranom panelu govorilo, pa recimo stoga da je sažetak objavljen u konferencijskoj najavi, svakako ispunio očekivanja. Ukratko, naglašena je razlika u kulturama sjevera i juga, pa tako i pristupima bilo kojem od pitanja koja su raspravljana, poput dekolonijalizma, feminizma, antirasizma.

Uspostavljena je i opozicija akademskog učenja naspram učenju iz prakse s upozorenjima da ignoriranje kulturalnih razlika može predstavljati ozbiljne prepreke u ciljevima koje Odrast želi ostvariti. 

Rješavanje tih teorijskih pitanja ilustrirano je primjerom Plenuma seoskih žena (Rural Women Assembly RWA) čije je sjedište u Africi, i djeluju u sedam afričkih zemalja: Lesotu, Malaviju, Mozambiku, Svaziju, Južnoafričkoj Republici, Zambiji i Zimbabveu. Protiveći se daljnjoj ekstrakciji resursa na područjima ovih zemalja, one svojim sugrađanima nude alternativne načine ostvarivanja sredstava za život. Fokusiran u primarnoj mjeri na poljoprivredu, RWA se bavi autohtonim sustavima znanja, vlasništvom nad zemljom, rodnim odnosima, lokalnim prehrambenim sustavima, pravima intelektualnog vlasništva, prehrambenim suverenitetom, agroekologijom, agrarnom reformom i pravom na hranu. Tokom ovog panela počela mi se formulirati misao o tome kako neposredne potrebe u zajednici uvjetuju metodu pristupa problemu klimatskih promjena na sjeveru i na jugu.

Dalmatinska iskustva

Slušajući o aktivnostima i metodama djelovanja RWA nisam mogla istovremeno ne uspoređivati s onim što sam susrela na dalmatinskim otocima i onome o čemu sam čitala u kontekstu raznih i brojnih indijskih ruralnih pokreta. Na globalnom jugu aktivnosti se mogu svoditi na najbazičnije poput opismenjavanja žena koje doslovno ne znaju čitati i pisati, preko toga da ih se istovremeno uči računovodstvu do toga da se paralelno na političkoj razini sve uspješnije rješavaju pitanja prebacivanja vlasništva zemlje sa muškaraca (koji su često odsutni jer rade u gradovima) na žene. Na globalnom sjeveru, kojem kao dio Europske unije, danas pripadaju i dalmatinski otoci indeksi razvijenosti znatno su viši. 

Na primjer otok s kojim sam prije godinu-dvije imala prvi projektni klimatski susret suočio me s dubinom izazova kako se nositi s klimatskim promjenama na terenu u Hrvatskoj. Taj otok ima indeks razvijenosti 6 od 8. Čak 25 posto stanovnika koji se neki način bave poljoprivredom imaju visoku stručnu spremu, dok je bogatstvo otoka među najvišima u zemlji. Na otoku postoji desalinator, sve veći broj solarnih panela i plodno polje koje se navodnjava drip-irigacijom, ali nije optimalno iskorišteno. Sve ove stvari implementirane su jer su generirale neki oblik profita, a ne radi zadovoljavanja neke primarne nezadovoljene potrebe. Hrana koja se na otoku proizvede, na otoku se i konzumira, osim ribe, koja je, žale se, sve manja i sve je manje ima. Sve u svemu, klimatske promjene oni ne vide. Uvijek je bilo suša i poplava, uvijek će, kažu, i biti. Problem riješen skupim investicijama, trend zadovoljen. Globalna potrošnja CO2 nije smanjena, ekonomski lanac postao nije postao održiv, usprkos neiskorištenim i ekološkim potencijalima. Da volje i ima, zainteresirane radne snage nema. 

Iskustva s kontinenta

U kontinentalnom dijelu Hrvatske, slična ali malo drugačija priča. Lokalni poljoprivrednici također imaju sva skupa dostupna rješenja, većina kupljena europskim novcem, a u planu su i druge investicije. Siromaštvo je nešto veće, a s tim i realna potreba. Zemlja gubi humusni sastav, što je posebno velik problem s obzirom na posrnulu Petrokemiju i nevjerojatno visoke cijene gnojiva na međunarodnim tržištima (trend čiji se pad ne očekuje zbog procesa povlačenja investicija iz fosilnih goriva). Toliko visokim cijenama da je Petrokemija ponovno pokrenuta, tako da može hraniti njive novim slojem problema koji je uopće i doveo do gubitka humusa. 

Ipak, problema nema, hrane ima, infrastruktura je spremna, znanje postoji, implementacija promjena na terenu šteka. Jer potrebe, u usporedbi s globalnim jugom, vidimo sada, zapravo nema. Žale se tako domaći poljoprivrednici, brojke ne funkcioniraju. Ne mogu oni s nekim agrošumarstvom ili ekološkom poljoprivredom, koju gura po novome Europska unija zaraditi toliko koliko mogu od nepreglednih monokulturnih polja. Čak i kad skupljaju subvencije za "ekološke" inovacije, poput biodizela, opet sade nepregledne monokulture, i problem se nastavlja. Ne računaju da je inflacija izjednačila cijene ekoloških prehrambenih proizvoda s uvoznima, jer su cijene transporta toliko narasle, i nikad više neće pasti. Ne računaju da veći broj biljaka koje se u ekološkoj poljoprivredi sade zajedno i čiji se plodovi ubiru u različitim mjesecima, možda na godišnjoj razini može nositi istu količinu prihoda, ako ne i veću, ako usporedimo cijene sada tokom inflacije.

Budućnost pripada jugu

S druge strane na globalnom jugu sasvim drugačiji problemi. Nakon što nauče seoske žene čitati, pisati i računati te im daju vlasništvo nad zemljom, umrežavaju ih spajanjem autohtonih znanja. Njima ne treba predugo objašnjavati prednosti toga da umjesto rada u neformalnom sektoru, ili teškog siromaštva, mogu saditi, konzumirati (a ne kupovati) i prodavati namirnice koje mogu ubirati većinu mjeseci u godini. Ono pak što je njima problem je ono čega mi imamo i "viška" - manjak sredstava za projekte velikih razmjera i implementaciju autohtonih praksi, znanja i vještina. 

O tome što je najjednostavnije rješenje za problem nezadovoljenih primarnih potreba stanovništva globalnog juga najjezgrovitije je govorio Roland Ngam koji je kazao kako su pohlepa i brutalnost globalnog sjevera doveli planet do ruba života te da je za rješavanje velikih infrastrukturnih osnova, koje su nužne globalnom jugu da se nosi s klimatskim promjenama, potrebno svega deset posto od onoga što je sjever ukrao "lomeći kičmu generacijama njihovih predaka".

Izvrtanje projektnih praksi

Slušajući panel za panelom i uviđajući oblik, obrasce i razlike prenošenja znanja, vještina i praksi npr. u Europi i Africi, počelo se nametati pitanje kako sjever može uhvatiti korak s jugom u implementaciji ekoloških rješenja na terenu, u zajednici. Što bi bio najnezahtjevniji i najlakši input koji bi generirao maksimalni output? U kontekstu projektne logike, koju mi njome pogođeni, u pravilu navodimo kao faktor koji ograničava ili onemogućava stvarne učinke (ali i u kontekstu europskih fondova kojima se financiraju skoro sve progresivne aktivnosti u gotovo svim poljima ljudske djelatnosti u Europi i šire), minimalni input (najjefitnije, s najmanje rada) s maksimalnim outputom (visok stupanj implementacije na terenu) bilo bi djelomično izvrtanje nekih projektnih praksi. 

Na primjer na većini konferencija bilo kojeg tipa od znanstvenih preko političkih do radničkih, najčešće će glavni govornici biti sa sjevera, dok će publiku uglavnom činiti, ne nužno zemlje globalnog juga, ali zemlje ekonomske periferije, svakako. U kontekstu klimatskih promjena i teorijsko društvenih pravaca poput Odrasta, lekcija s konferencije koju nosim sa sobom je da ako stvarno imamo namjeru nadići svoja ograničenja, poput toga da imamo sva teorijska rješenja na planeti, a nijedno praktično i ostvariti ciljeve zacrtane na početku ovog teksta, onda moramo u budućim projektima u najmanju ruku dovoditi ljude s juga, sjesti, slušati i upijati znanja, prakse i vještine onih žena koje žive ekološke prakse i klimatske poremećaje. 

Nešto optimističnije ili ambicioznije promjene zahtijevale bi da u zemlje globalnog juga na iduća događanja ne idu visoko obrazovani ljudi iz Europe, nego najobičniji ljudi izvan konferencijskog sektora, a koji rade ili žele raditi sa zemljom, i slično, zatim sindikalisti, i svi oni koji su puno više u praktičnim primjenama novih znanja i vještina, nego mi koji znamo sve objasniti o tome kakva nam znanja i vještine trebaju, a onda ne znamo što bismo s njima konkretno radili.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu