Ostavite svaku nadu, vi koji slavite Praznik rada

"Višegodišnja globalna ekonomska kriza, koja se nadovezala na lošu strukturu gospodarstva te posljedice široko rasprostranjene korupcije i kriminala, Hrvatsku su od nekada prosperitetne zemlje pretvorili u visoko zaduženu zemlju s visokom stopom nezaposlenosti. 

U takvim prilikama veliki dio građana gotovo svakodnevno prisiljen je na odricanja zato što pripada vojsci nezaposlenih, ima niske plaće ili mirovine, te je stoga više nego inače potrebno podsjetiti na značenje Međunarodnog praznika rada. Bit države i politike je da ona služi svojim građanima, da kreira političko-ekonomske prilike i zakonske okvire samo u interesu građana, a ne u interesu elita ili stranaka. Pravo na rad temeljno je ljudsko i socijalno pravo kao što je pravo nezaposlenih građana da iskazuju svoje neslaganje s politikom za koju smatraju da im ne omogućava novo zapošljavanje.

Stoga u Hrvatskoj svi moramo zajednički raditi na pronalaženju najboljih mogućih ostvarivih rješenja kako bi zemlja konačno izašla iz krize i krenula putem razvoja i napretka", tako glasi poruka predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke u povodu Praznika rada upućena svekolikom općinstvu.

Da je riječ o 1. aprilu, a ne o 1. maju, čovjeka bismo možda i ozbiljno shvatili. Ovako, teško je oteti se dojmu da se gadno sprda s nama.

Kada to uparimo s nedavnom žalopojkom premijera Zorana Milanovića o tome kako "živimo u kulturi prema kojoj nešto meni pripada, nešto mene ide, bez obzira na to jesam li to zaradio ili ne" te kako "trošimo previše", tada je jasno da je na djelu opako ismijavanje vlastitih građana garnirano ozbiljnim podcjenjivanjem njihove inteligencije.

Problem je, jadaju se dvojica čelnika države, glomazan državni aparat koji je preveliko opterećenje za proračun. Međutim, upravo su njih dvojica lideri kaste koja se zubima i noktima drži "onoga što me ide i što meni pripada".

Leko, recimo. Sjednicu Sabora zaključio je  11. travnja, pri čemu je tog petka radni dan zastupnicima trajao ravno 13 minuta. Iduću će, prema najavama, sazvati za 14. svibnja, dakle, četiri i pol tjedna kasnije.

To ih "ide", to im "pripada"

Unatoč riziku da se ovaj napis proglasi demagoškim i populističkim, pobrojat ćemo relevantne činjenice. U ta četiri i pol tjedna u kojima se ne moraju pojaviti na radnom mjestu (ne moraju, doduše, nikada) saborske zastupnike redovno "ide" i "pripada" plaća. Prema Zakonu o obvezama i pravima državnih dužnosnika, najobičniji zastupnik prima osnovnu plaću po koeficijentu 5.27, koji se množi s bruto osnovicom 4221,762 kuna, što daje bruto plaću od 22.248,69 kuna, pa ako je zastupnik iz Zagreba (u kojem je najviši prirez od 18 posto), na račun mu sjeda 12.331,32 kune. Nitko od njih 151, naravno, ne dobiva toliko nisku plaću jer, s poreznim olakšicama, uz to idu i razna dodatna beriva ili im se plaća ono što obični smrtnici moraju sami iskeširati. Potpredsjednici i predsjednici radnih tijela parlamenta te potpredsjednici i predsjednik Sabora imaju, jasno, više koeficijente po kojima im se obračunava plaća.

U desetoj najgoroj svjetskoj ekonomiji prema The Economistu i 15. najbjednijoj zemlji na globusu, narodni deputati, uz osnovnu plaću, imaju i pravo na zastupnički paušal od 1500 kuna mjesečno te naknade za odvojeni život od 1000 kuna mjesečno, koja se, nekim čudom, ipak ne isplaćuje dok Sabor ne zasjeda. Onima s prebivalištem daljim od 50 kilometara od Zagreba "ide" i "pripada" im i podmirenje troškova unajmljivanja stanova do 2500 kuna mjesečno te 500 kuna naknade za režijske troškove. Oni koji žive između 50 i 100 kilometara od Zagreba, a ne koriste smještaj u glavnom gradu, nego do njega putuju vlastitim automobilom, imaju pravo naknade mjesečnih troškova do 2500 kuna. Kada službeno putuju, zastupnici imaju pravo na dnevnicu od 150 kuna te dvije kune naknade po prijeđenom kilometru koriste li privatno vozilo u službene svrhe. Podmirenje troškova cestarine se podrazumijeva. Usto, zastupnicima na raspolaganju stoje i službeni automobili za razvažanje po Zagrebu, valjda kako ne bi morali potrošiti nekoliko desetaka kuna na taksi.

Uvaženim našim poslanicima omogućeno je i korištenje sredstava javnog prijevoza (autobus, vlak, zrakoplov, trajekt i dr.), za što im se refundiraju troškovi.

Zakon kaže i da "dužnosnici imaju pravo na životno osiguranje" pa tako po glavi zastupnika plaćamo i godišnju premiju za policu osiguranja od nesretnog slučaja u iznosu od 700 kuna.

Saborski zastupnici, poznato je, subvencionirano piju i jedu (istina, ne baš kvalitetno).

U službi elita i stranaka

Prije pet godina uvedena je mjera štednje po kojoj su se zastupnički klubovi morali odlučiti za dvoje dnevne i jedne tjedne novine koje će besplatno primati, umjesto svih tiskovina koje su do tada mogli dobivati. Naravno da ta mjera nikada nije zaživjela i da svi klubovi i dalje uredno primaju sve novine bez plaćanja kako ne bi morali posegnuti u vlastite džepove. Takav je to, naime, soj ljudi. To ih "ide", to im "pripada".

Godišnji odmor ne prijavljuju, jer im je cijeli mandat zajamčen kao jedan veliki godišnji, što većina i koristi. Bolovanje ne trebaju otvarati, to je ostavljeno na savjest svakome pojedinačno, pa se na prste jedne ruke mogu pobrojati oni koji su to kroz sve mandate učinili, jer, naravno, bolovanje znači i smanjenje plaće. Imaju jednogodišnji otkazni rok iz snova – ne uspiju li se izlaktariti na neku listu i ponovno upasti u parlament, a pritom se ne snađu ni u stvarnom životu, prvih šest mjeseci imaju pravo na punu, a drugih šest na polovicu plaće. Osim toga, svaka stranka po zastupniku godišnje dobiva 325.725,10, a po zastupnici 358.297,61 kunu za rad na terenu, jačanje demokracije, širenje parlamentarizma i ostale trice i kučine uz pomoć kojih u Hrvatskoj uspijeva isključivo partitokracija.

U zapisnik neka uđe i da su zastupnici ove godine, do 1. svibnja, na plenarnoj sjednici radili tek 41 radni dan (da, da, znamo, u ostale dane su na službenim putovanjima, rade u bazi, truć, bla...), dok je šljaker domaći obični u istom razdoblju morao odrmbačiti 85 radnih dana i nema majci odlaska na pauzu dužu od zakonom dopuštenih pola sata. Pritom ih većina sretnika radi za prosječnu plaću od 5427 kuna, manje sretni za minimalac od 3017 kuna, dok deseci tisuća nesretnika rade, a ne primaju plaću. Onih 370 tisuća nezaposlenih i 314 tisuća blokiranih nećemo ni spominjati, nemaju se čemu nadati. Svi oni skupa o prekovremenim satima, paušalima, plaćenom prijevozu, životnom osiguranju na teret poslodavca mogu samo maštati. Koja je sve materijalna prava, iz kolektivnih ugovora ili bez njih, ova nazovi socijaldemokratska vlast radnicima uspjela poukidati u dvije i pol godine, više nitko nije u stanju nabrojati.

Tako otprilike izgleda Lekina "istinska solidarnost sa svim nezaposlenima i obespravljenim hrvatskim radnicima". Krajnje je licemjerna stoga Lekina nadahnuta poruka kako je "bit države i politike da ona služi svojim građanima, da kreira političko-ekonomske prilike i zakonske okvire samo u interesu građana, a ne u interesu elita ili stranaka". U ovom prknu od države dobro se živi samo u politici i od politike. Ostali nemaju šanse.

Pravednost iz pakla

No, da ne budemo nepošteni, nije samo jadnog Leku spopala Talija, muza komedije. I premijer Milanović nam se izvolio obratiti s kojom o Prazniku rada. Tako je, uz uobičajeno lamentiranje o malignoj ostavštini prethodnika, prvi ministar pozvao na veliki zaokret u ponašanju i vođenju države. "Vlada je pokazala spremnost da to učini, ali to je projekt koji može uspjeti samo ako u njemu sudjeluje cijelo društvo. Veliki broj građana dokazao je spremnost na privremena odricanja i strpljenje. Svi mi koji donosimo odluke to moramo cijeniti i dokazati građanima da njihovo odricanje daje rezultate", kaže Milanović, ne navodeći ipak i spremnost svoje bratije na odricanja. Čovjek ne voli populiste, moš' ga ubit'. Ali zato voli skupocjenu oktansku ergelu pod prozorima Banskih dvora, najnovije smartphone, armiju revolving-door uhljebljenika, ministre koji izvan partije nemaju dana radnog staža, derneke s tajkunima, ples Maora i odlaske na privatna druženja državnim avionom na Krk. To mu "ide", to ga "pripada". Kao što je, sada već davne 2007. godine, bio u zabludi da ga kao friško izabranog šefa oporbenog SDP-a pripadaju neke beneficije, pa je odmah po izboru pohitao u MVP i MUP raspitati se ima li kao predsjednik SDP-a pravo na diplomatsku putovnicu i tjelesno osiguranje za sebe i članove obitelji. Nije ga tada "išlo".

Prvomajskog pera latio se i predsjednik države Ivo Josipović, da slučajno netko ne bi pomislio kako nije primijetio da nas je "kriza iscrpila, unoseći nesigurnost i strah za budućnost". Prisnažio je i dubokom mišlju kako su "pravo na rad i zasluženu plaću, primjerene uvjete rada, dostojan život radnika, umirovljenika i njihovih obitelji te pomoć onima koji su bez posla ili ne dobivaju primjerenu plaću, zahtjevi solidarnosti, pravednosti i humanog društva, a Hrvatska može i mora ostvariti te vrijednosti". Neupitni ekspert za uočavanje očitoga puno je noći probdio smišljajući kako odgovoriti ovom "važnom trenutku, trenutku odgovornosti, trenutku važnog povijesnog ispita, trenutku u kojemu nitko ne bi smio zatvoriti oči i propustiti učiniti baš sve da pobijedimo recesiju, nezaposlenost i bijedu". Od tolike brige i iscrpljenosti pred povijesnim izazovom nije ni primijetio kako mu se Ured pretvorio u ekskluzivnu turističku agenciju za odabranu klijentelu (koja, doduše, baš i ne ordinira po prestižnim destinacijama) i subotnju birtiju za folklorna društva, mlade maketare i klubove ljubitelja ptica pjevica. Predsjednikove džezve i all-inclusive aranžmane u ovom mandatu fasovali smo više od 200 milijuna kuna. Ne treba zanemariti ni solidni kontingent savjetnika, s plaćama u rangu od ministarskih pa naviše. U neformalnom čavrljanju predsjednik će se podičiti kako mu je suradničko-savjetnički tim kvalitetniji i sposobniji od bilo koje vlade do sada, uključujući i aktualnu. Već u idućoj rečenici potužit će se da su mu ljudi potplaćeni. Ali, predsjednik je skroman tip, svjestan situacije i manje-više je zadovoljan. Realan je i objektivan, pa se, razumijevajući da mu je koncept fantomske nove pravednosti doživio potpuni fijasko jer društvo kojemu je na čelu nikada nije bilo devastiranije i raspolućenije, marno okrenuo ideji nove ustavnosti. Ispravno je i državnički mudro procijenio da samo novi Ustav može spasiti zemlju u rasulu. Premda će mnogi zlobnik i neotesani bezobraznik zaključiti da predsjednik to opet, kao i sve drugo proteklih godina, radi isključivo za vlastiti ćar.

I ovog 1. maja, dakle, svečano jedemo grah. Trojica navedenih i pripadajuća stranačka i kabinetska potrčkala jest će ga radi brojnih kamera. Ostali će stajati u predugačkom redu (nadamo se, bez tučnjava gladnih oko kazana kao prošle godine) jer će im to vjerojatno biti jedini topli obrok u dužem periodu.

Mi nemamo prvomajsku epistolu. Možemo samo prigodno parafrazirati Lasciate ogni speranza, voi ch'entrate iz Danteova "Pakla" – Ostavite svaku nadu, vi koji mislite da imate što slaviti za Praznik rada. Stoga uvjereni da je danas u Hrvatskoj uvredljivo i nepristojno čestitati Praznik rada, pogotovo s političkih adresa, mi neutješno kondoliramo radu i radniku.