Pero na onom svijetu: Beograd kakav je trebao biti

Samo je njemu moglo pasti na pamet da valjda deset dana prije isplate dođe u Sarajevo, otvori račun u banci i sve to vrijeme čeka honorare iz „Feral Tribuna“. Svakog, baš svakog od tih deset dana išao je u prvi poslijeratni shopping centar. Ako ga Čenga nije mogao voziti u „Fe-ve“ – taj se veliki dućan inače zvao „VF“ – sjedao je u taxi i glasno se divio činjenici da u Sarajevu postoje radio stanice koje puštaju rock and roll i taksisti koji ga slušaju.

On je, sasvim sigurno, bio jedini navijač Košarkaškog kluba „Široki Breg“. Ne pasionirani i ne uvijek, već samo kada „Široki Breg“ igra protiv „Borca“ iz Banja Luke. „Ništa čiča Draža, a? Ćevapi ladni, ražnjići suvi, šampanjac, jebeš šampanjac, nema zajebancije sa 'Širokim Bregom'. Zna se, bre, ko će da bude prvak, za kurac ste spremali zakusku“. 

Samo je s njim bilo najnormalnije u četiri sata ujutru, po najgoroj bosanskoj hladnoći, čekati autobus iz Splita u kojem su putovali primjerci knjige „Godine raspada: hronika srpske propasti“ u izdanju „Ferala“.

Autor je rečenice koju svatko tko još malo, samo malo drži do sebe, ponavlja svakom zgodom, uz dopuštenu i, ovisno o službenom jeziku, neophodnu ijekavizaciju: „Ja pripadam narodu koji je retko glup“. 

Za njega se pouzdano zna da je Ljiljanu Smajlović, nakon što je pobjegla iz Sarajeva i od, kako to kaže Sejo Sexon, zavjere ustaško-džihadske, pa u Beogradu kasnije dogurala i do glavne urednice „Politike“, u redakciji „Vremena“ dočekao riječima: „Marš u pičku materinu četničku“. 

On je, a da nije imao niti jednog jedinog razloga, u poslijeratno Sarajevo došao sa osjećajem stida i na promociji knjige „Ćorava kutija“ – zaplakao. Ne sam, skriven u toaletu ili po dolasku tamo gdje je već spavao, već pred publikom u knjižari „Buybook“.

Uostalom, on je napisao: „Zato je Sarajevo – u najgorim godinama opsade – postalo opšte mesto srpske osvete; više se u državnim medijima gotovo niko i nije trudio da objasni da ono što se dešava nikakve veze s ratom ima – likovalo se nad Sarajevom, upravo na gore citiran Kalajićev način. A to, da izvinite, ja lično, Beogradu nikad neću zaboraviti!“ (Ako nekoga uopće još zanima, Kalajić je Dragoš, konjina na kvadrat, a rekao je i ovo: „Kad sam video kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati – osetio sam radost“.)

Zbog ratova na području pokojne Jugoslavije prekinuo je više prijateljstava nego što prosječan čovjek može imati za dva života. Zbog ljubavi prema glazbi je spržio više zvučnika nego što ih ukupno ima na Zvezdari. Zbog inficiranosti novinarstvom nije prestajao pisati ni dok se borio s rakom, financijskom agonijom portala xxzmagazin, nasljednika e-novina ubijenih sudskim procesima, novčanim kaznama i nikakvim oglasima.

Bio je jedan od najboljih novinskih pisaca na takozvanim ovim prostorima. Bio je jedan od najboljih pisaca srpskog jezika. Bio je nevjerojatno duhovit. Bio je pun prezira prema Srbiji od početka devedesetih pa do ove minute. Bio je naslušan, nagledan, načitan, nemoguć, drag, beskrajno drag, donosio je budalaste odluke, pušio je kao da bez cigarete ne zna disati, znao je, naravno da je znao, razočarati neke ljude, ali nikada, baš nikada, nije prestao biti onaj što je u Sarajevu – čiji je počasni građanin postao – plakao od stida zbog onoga što ga je, ma kakav rak, rak je bio blaži, ubijalo. 

Bio je i više ga nema. Petar Pero Luković je umro u ponedjeljak, 12. veljače ili februara. Imao je sedamdeset i četiri godine. 

Posljednje predratne novine koje sam kupio bio je beogradski tjednik „Vreme“, a posljednji pročitani tekst prije prvog rafala ispod prozora napisao je on. Rubrika se zvala kao i ona knjiga iz „Buybooka“, dakle „Ćorava kutija“. Te televizijske kritike bile su, naravno, i televizijske kritike, ali i razorni politički komentari, satirične minijature i demonstracija spisateljskog majstorstva koje su ga činile važnijim i boljim piscem od mnogih koji tako misle samo i isključivo o sebi.

Sve svoje novinarske idole sam upoznao, sa većinom radio, nekima bio i urednik, ako se tako može reći za uživanje u čitanju teksta bez zareza viška i biranju najboljeg od pet-šest-deset mogućih, dobrih naslova. 

„Proživeo sam sve patnje lutajućih autora koji su svoje radove nudili kome su stigli; upoznao sam njihove putne torbe, kofere i tašne; gledao sam ih umorne, s pesničkim žarom u očima, vesele i razdragane, kako nam nude ovu ili onu pesmu, i ovaj ili onaj stih, uvereni da sve to razumem i shvatam, da sam njihov čovek na njihovoj strani, jedan od ratnika, gotovo snajperista, majstor i legenda istovremeno, zaštitnik srpskog Stiha, kralj novinarstva, jedino razumno i duhovno stvorenje na ovim meridijanima… Zaticao sam na svom stolu pesme ispisane rukom, s posvetom, savršeno iskucane na starim mašinama koje sam već zaboravio; zaticao sam pisma u kojima su objašnjenja bila triput duža od poema, nalazio sam udvaranja od muškaraca koji nisu prepoznavali da se nešto žensko krije u njima i da je, ipak, ljubav prema nepoznatom uredniku nešto o čemu pripadnici istog pola ne govore javno“. Nekome tko je ovako pisao, urednik je trebao… Pa da, recimo, ode po pivo i cigare. 

Vijest o njegovoj smrti pročitao sam na portalu „Slobodna Bosna“ i odmah javio Čengi – onom Čengi što je vozio u „Fe-ve“ – a on je upitao: „Je l' od raka il' od muke?“. Kasnije je dopisao: „Rak od 2019., a drugo od kad ga znamo“. E, to je dugo. Dovoljno dugo da se i raziđemo i da nekome, nevažno kome, sklonom nepotrebnom zapitkivanju, Pero kaže: „Mi imamo prošlost“.

Sada zbilja imamo samo prošlost. Sarajevsku, beogradsku, punu dima i njegovih sumanutih priča o tome kako je po kazni uređivao porno magazin iz kojeg mu je tajnica svakog jutra, prije nego se zaputi na posao, na kućni telefon javljala tko ga u redakciji čeka sa sjekirom, a tko je gol i sa erekcijom pozirao ispod portreta pokojne babe, pa poslao fotku za naredni broj.

U toj je prošlosti svakoga zvao ljubavi, računajući i Savu koji je nešto, tko zna više što, radio dok je Pero selio one man dopisništvo „Ferala“ od Dorćola do gdje bi našao malo slobodnih, jeftinih kvadrata. „Savo, ljubavi“ nije bilo beskrajno smiješno samo njima: Peri i Savi. „Navikao se čovek, šta da radi, a i baš super zvuči“, objasnio je.

Andrej Nikolaidis je napisao, rekao, nevažno, kako je ono što je najbolje u Beogradu, najbolje na svijetu, dok je ono najgore u Beogradu, najgore i na svijetu. O tome najgorem Pero je napisao milijardu kartica teksta. Najboljim ga je činio i on, baš onakav kakav je bio, a bio je, da se gradivo ponovi: jedan od najboljih novinskih pisaca na takozvanim ovim prostorima, jedan od najboljih pisaca srpskog jezika, nevjerojatno duhovit, pun prezira prema Srbiji od početka devedesetih pa do ove minute, naslušan, nagledan, načitan, nemoguć, drag, beskrajno drag, donosio je budalaste odluke, pušio je kao da bez cigarete ne zna disati, znao je, naravno da je znao, razočarati neke ljude, ali nikada, baš nikada, nije prestao biti onaj što je u Sarajevu – čiji je počasni građanin postao – plakao od stida zbog onoga što ga je, ma kakav rak, rak je bio blaži, ubijalo.

Pa eto, ubilo ga je. „Pero sa onog sv(ij)eta“ je na onom svijetu. Ako tamo nema redakcije, nekog piva i crvenog „Marlbora“, ne brinite, vratit će se. Znam čoveka. Mi imamo prošlost. Našu, bolju prošlost.