Snježana Prijić-Samaržija: Kultura neznanja se brzo širi, zahvaća sve segmente društva i izaziva neočekivane posljedice

Jesu li crnci uistinu manje inteligentni od bijelaca? Takve tvrdnje mogle su se čuti u posljednje vrijeme u javnosti i povod su za razgovor s rektoricom Sveučilišta u Rijeci. Filozofkinja, redovna profesorica u trajnom zvanju, Snježana Prijić-Samaržija na čelu je riječkog sveučilišta u drugom mandatu, a bila je jako je tražena i kao „žena godine“, u izboru časopisa Zaposlena. Pobačaj, ženska prava, bioetika, teorija spoznaje, teme su kojima se bavi od početka karijere, a upravo su to važna pitanja danas i u svijetu. Ponovo je na udaru pravo na pobačaj, muškarci napadaju žene čak i u Saboru, neznanju i znanju pridaju se ista prava, kao da se sloboda govora u demokraciji sastoji u tome da se ozbiljno uzima u obzir svačije mišljenje o bilo kojoj temi, a svako inzistiranje na činjenicama proglašava se jednoumljem. 

Koje sve probleme otvaraju tvrdnje koje su se pojavile i u hrvatskoj javnosti da su crnci manje inteligentni od bijelaca? Nasuprot tome, većina genetičara zapravo tvrdi da je rasa društveni, a ne genetski konstrukt. A i inteligencija se, mjerena IQ-om, kvocijentom inteligencije,  može poboljšavati.

Pročitala sam intervju s Nevenom Sesardićem na kojeg se referirate. Profesor  je sasvim sigurno jedan od naših najboljih filozofa znanosti koji je svoju karijeru razvijao na uglednim internacionalnim institucijama. I ovaj stav je konzistentan njegovim ranijima, on odvaja znanosti ili vrijednost istine od etike ili etičkih vrijednosti. Koliko sam uspjela razabrati samo iz intervjua Nevena Sesardića, njegov je glavni stav je da i genetika, a ne samo društvo, utječe na psihološke karakteristike pojedinaca i grupa. Mislim da u tome nema ničeg spornog. Iz Sesardićevog stava iščitavam i svojevrsnu kritiku socijalnog determinizma, raširene postmoderne ideje da društveni kontekst objašnjava sve i da je stoga sve neka vrsta konstrukta. Iščitavam i neodređen stav prema biološkom determinizmu, možda i to da je genetski element važniji, ali ipak bih zaključila da nastoji reći da su pojave kompleksnije.  

Sesardić tvrdi da, ako je iznio rezultat nekih znanstvenih istraživanja, to ne znači da je zauzeo etički stav. Iz navođenja znanstvenog rezultata da postoji genetička osnova zbog koje crnci imaju niži IQ logički ne slijedi i da je on rasist. To je, strogo uzevši točno, ali ima tu nekoliko meni spornih točaka. On polazi od pretpostavke da crnci imaju niži IQ, a da je jedino otvoreno pitanje je li to genetski ili društveno uvjetovano. Ne postoji konsenzus oko pretpostavke o nižem IQ, a njegova polazna postavka je osobito sporna u svjetlu istraživanja neurorazličitosti i znanstvene dvojbe mjere li postojeći IQ testovi uistinu relevantne kognitivne performanse. Drugo, sporna je njegova začuđenost činjenicom da se nakon iznošenja jedne izdvojene znanstvene teorije o IQ-u crnaca, koja je negativna prema toj nesporno ranjivoj skupini, rasprava prelila u područje etike i ljudskih prava. To što logički izravno ne slijedi da zagovara rasizam ne isključuje pitanje i je li rasist. Kao što je odlično objasnio psiholog Gerd Gigerenzer, objašnjavajući zašto su ljudi racionalni iako čine neke logičke pogreške, konverzacijski kontekst, ono o čemu pričamo, nameće kao racionalno i relevantno upravo pitanje zagovara li Sesardić i rasističke etičke zaključke. 

Mnogi znanstvenici iz iste analitičke tradicije kojoj pripada Sesardić nisu društveni konstruktivisti, a smatraju da etika, pravičnost i humanost imaju prednost pred znanstvenim istinama jer ne možemo biti sigurni da su trenutni znanstveni stavovi istiniti. Moj je stav negdje na sredini. Nisam za odvajanje istine od vrijednosti, niti za žrtvovanje istine etici kao ni etike istini. Zalažem se za hibridne vrline, što znači kontinuirano harmoniziranje najbolje dostupne znanstvene istine i etičkih vrijednosti. 

Kad bi se sličan pristup primijenio na narode, možda na nas, na Hrvate, ne bismo se visoko plasirali ni po ekonomskim dostignućima ni po testovima učenika. To je možda dobra ilustracija koliko je pogrešno ocjenjivati grupnu inteligenciju. Uostalom, neki tvrde i da su siromašni manje inteligentni.

Želite reći kako statistike i empirijska istraživanja imaju svoja metodološka ograničenja te da moramo biti vrlo oprezni s generalizacijama. Slažem se, naravno. Na temu generalizacija iz statistika postoji mnogo šala. Meni se u ovom kontekstu kao zanimljiva nameće ona koja zaključuje da iz statističkog podatka da su većinu golemih prijevara i ratova započeli bijeli muškarci slijedi da bi trebalo ispitati njihove kognitivne sposobnosti, IQ kao i profile osobnosti. 

Pojedinci i grupe nisu jednaki. Neke su od tih razlika definirane društveno, a neke su u potpunosti ili djelomično genetski uvjetovane. Postoje grupe plavookih, grupe smeđokosih, grupe žena kruškolikog oblika tijela, grupe muškaraca koji imaju okserice, grupe niskih i grupe visokih, a to su sve u potpunosti genetski uvjetovane razlike. Unatoč tome, nikome na pada na pamet smatrati da zato imaju različita prava. Ono što Sesardić, međutim, u jednom trenutku intervjua kritizira je baš, kako to naziva, ideologija egalitarizma. Egalitarizam, bar u svom najširem značenju, je poglavito politički stav da svi ljudi zaslužuju jednak politički i etički tretman bez obzira na razlike koje mogu biti genetički ili društveno uvjetovane. Ako se bavite utvrđivanjem uzroka nižeg IQ-a crnaca i egalitarizam prozivate ideologijom, onda uočavam temelj za otvaranje pitanja misli li se ovdje da ne bismo trebali sve ljude tretirati kao jednake u pravima i slobodama. 

Sad se i genetika koristi za širenje rasizma i šovinizma, iako i mi sami ponekad trpimo pogled svisoka sa zapada. A upravo proučavanje gena pokazuje koliko smo izmiješani. Bi li pomoglo da filozofi studiraju i biologiju?

Šovinizmi i rasizmi oduvijek su koristili znanost kako bi si zajamčili legitimitet. Nacistička rasna teorija o superiornosti arijevaca nastojala je pokazati da postoji znanstveno utemeljenje za diskriminaciju. Najčešće su zloupotrebljavali psihologiju i psihijatriju. Povijest pamti i užase koji su činjeni ranjivim grupama temeljem tadašnjih znanstvenih spoznaja o kognitivnim sposobnostima. Žene su lobotomizirane dvostruko češće nego muškarci jer se, temeljem tada poznate znanosti, to smatralo najboljim tretmanom za raširenu žensku histeriju. Žene i siromašni češće su bili izlagani liječenju hidroterapijom i elektrošokovima. Siromašni su izlagani prisilnoj sterilizaciji kako bi se u sljedećim generacijama smanjio kriminal i njihovo umiranje od gladi zbog imbecilnosti i nesposobnosti da se pobrinu za sebe.

Rezultati znanstvenih istraživanja nisu po sebi ni etični ni neetični, oni pokazuju ono što pokazuju i njihova se vrijednost mjeri kriterijima racionalnosti, opravdanosti ili istine. Međutim, znanost se razvija, a teorije se mijenjaju, pa stoga moramo biti izuzetno oprezni pri primjeni znanstvenih istraživanja. Oprez je osobito nužan kad možemo naštetiti dobrobiti već ranjivih društvenih skupina. Dužnost svakog znanstvenika jest pomoći, nikada ne štetiti i biti vođen prvenstveno idejom kultiviranja humanosti. Pitam se jesu li znanstvenici koji su lobotomizirali žene vjerovali da imaju znanstvenu dužnost biti neosjetljivi na patnju jer su u posjedu znanstvene istine ili su zapravo bili vođeni i predrasudama prema ženama.     

Prema jednom istraživanju, razlozi zbog kojih se u nas prekida školovanje su nedovoljne sposobnosti, ograničena profesionalna orijentacija te manjak novca. Ali i dalje imamo previše odlikaša, loše razloge za odabir studija i stipendije koje dobivaju oni kojima ne trebaju. Rezultat je pad broja visokoobrazovanih. Kako to komentirate?

Naveli ste nekoliko vrlo važnih tema, ali vjerujem da užarena javna rasprava o inflaciji odlikaša ukazuje da je taj problem zašao u zonu alarma. Nacionalni ispiti i najnovija događanja vezana uz intervencije roditelja radi petica još jednom su pokazali da ocjene nisu pokazatelj znanja učenika. Ako se nešto uskoro ne promijeni, naše će svjedodžbe i diplome postati nerelevantni papiri, a naš obrazovni sustav, koji nije u stanju valorizirati kompetencije, ozbiljno će se kompromitirati. To je čak i znatno ozbiljniji problem nego što se čini na prvi pogled. Nije samo tipična devijacija društava prožetih različitim oblicima korupcije, već se dovodi u pitanje relevantnost i smisao obrazovnog sustava. Društvo koje izgubi osjećaj za važnost obrazovanja na sigurnom je putu prema različitim vrstama ekstremizma i destrukcije. 

Moram biti i samokritična prema sustavu kojem pripadam. Na sveučilištima smo odavno uočili da nam novi studenti ne uspijevaju pratiti gradivo pa smo, kako ne bismo snižavali kriterije, uveli posebne edukativne programe nadoknade nedostajućih kompetencija i pripreme za studiranje. Unatoč tome, čujemo prigovore poslodavaca da završeni studenti nemaju relevantne kompetencije i da tamo moraju prolaziti dodatne obuke. U svijetu je već započeo trend da velike tvrtke ne pitaju za diplome, nego samo testiraju kompetencije i eventualno sami organiziraju edukacije za poslove koji im trebaju. Kad se ovaj svjetski trend spoji s našim domaćim, bojim se da će biti još teže provesti nužne strukturalne reforme. Zato treba odmah reagirati, plaće i status nastavnika povećati, postrožiti selekcijske postupke za nastavnike te uvesti transparentnost i mjere koje će vratiti kvalitetu u sustav.

U čemu je problem u raspravi o pobačaju? Uže vodstvo Klinike za ženske bolesti i porode u odgovoru Ustavnom sudu 2009. godine navelo je da za njih "život počinje spajanjem ženske i muške spolne stanice", ne odgovorivši na pitanje kad embrij postaje ljudsko biće. 

U osnovi objektivno teške rasprave o pobačaju jest činjenica da nam znanost ne može točno reći kada započinje život osobe s pravom na život. Ta je tema stoga prepuštena filozofima i teolozima koji su polemizirali poglavito oko toga što konstituira osobu s pravom na život te koja su svojstva temelj za pripisivanje svojstva 'biti osoba'. Budući da je bjelodano da ni embrij, ni fetus ne mogu biti tretirani osobama, prešlo se na raspravu o pitanju kad započinje život. Nije postignut konsenzus jer je stav opcije 'za život' da je to trenutak začeća, dok je stav opcije 'za izbor' da je takva ocjena neprihvatljiva iz mnogo razloga. Pravna regulativa velike većina zemalja u Europi, utemeljena na znanstvenim izvješćima eksperata, također ne prihvaća da je to trenutak začeća jer nema osnove da se embriju pripiše status osobe s pravom na život, a ako je začeće kriterij početka života, nemoguće je po istom kriteriju definirati kad život završava. Zato je uzet znanstveni kriterij koji može na jednak način označiti početak i kraj života, a to je moždana aktivnost. Ako život završava s moždanom smrti, onda je početak moždane aktivnosti i kriterij početka života. To ne znači da je početak moždane aktivnosti i početak života osobe sa svim pravima, ali može se uzeti kao prijeloman moment za početak života. Prva moždana aktivnost počinje daleko kasnije od desetog tjedna trudnoće, do kad se u pravilu obavlja pobačaj na zahtjev. Točno je i da će se, ako se ne obavi pobačaj, embrio i fetus razviti u osobu i zato je pobačaj vrlo ozbiljna moralna odluka svake žene i muškarca. Međutim, ženino pravo na raspolaganje vlastitim tijelom i životom daje joj i moralno pravo da pobaci do trenutka do kada život nije započeo. Osim toga, ženina prava kao osobe daleko premašuju prava potencijalne osobe, ali to je daljnja argumentacija. 

Mislite li da je potrebno pobačaj uvrstiti u Ustav? 

Ne osjećam se kompetentnom zauzeti konačan stav treba li pobačaj ući u Ustav ili je dovoljno imati pouzdan zakon kojim se regulira pravo na pobačaj na zahtjev. Ipak, sklona sam ustavnom reguliranju, jer bi se time nadideološka tema provedbe prava žena obranila od političkih igri i zloupotreba. Svjedočimo civilizacijski regresivnim politikama, gdje se frustracije ljudi i politički bodovi često mobiliziraju na pitanjima uskraćivanja prava ovim ili onim ranjivijim skupinama. U tom kontekstu, humanizam nam nalaže da se ljudska prava i slobode ipak moraju osigurati što snažnije i zaštititi od različitih političkih igara moći.   

Koliko su protivljenja pobačaju usmjerena i na šire smanjenje ženskih prava?

Nema dvojbe da je uskraćivanje prava na pobačaj sastavni dio šire priče o ograničavanju  reproduktivnih sloboda i prava žena. O tome se rjeđe govori, ali oni koji se zalažu za zabranu pobačaja istovremeno su i za zabranu korištenja kontracepcije izuzev metode plodnih i neplodnih dana. Jednako tako su protiv umjetne oplodnje i prenatalne dijagnostike. Nije usko vezano uz vaše pitanje, ali se argumentacija proširuje i na protivljenje brakovima i partnerstvima istospolnih parova koji nemaju potencijal reprodukcije. Retorika koja se često vezuje uz ove teme vezana je uz pitanja individualizma ili sebičnosti žena te prirodnog stanja stvari gdje žena rađa i iz kojih se izvodi društvena dužnost žena da se prvenstveno brinu o obitelji. Sve to ukazuje na činjenicu da se na istim argumentima i stavovima temelji i zahtjev za uskraćivanje prava na pobačaj, kao i zahtjev za redukcijom prava ženskog sudjelovanja u javnom prostoru rada, ali i prava i slobode istospolnih parova. 

Bavite se i epistemologijom, naukom o spoznaji, o znanosti. Danas čak i neki znanstvenici govore o vjerovanju, a ne o znanju. Proširena je i nevjerojatna ideja da svatko ima svoju istinu. Povjerenje u znanost pada, u nas naročito. Hoće li epidemija neznanja proći?

Smatram da su svi spomenuti fenomeni dio šire kulture neznanja. Ona obuhvaća skepticizam prema znanosti, rastuće pseudo-znanstvene pokrete utemeljene na teorijama zavjere, kult amaterizma koji prezire stručnjake i, konačno, stav da svatko može imati svoju istinu. Svatko, naravno, može imati svoje mišljenje, ali to ne znači da je u posjedu svoje istine. Izgubio se važan modernistički znanstveni ideal da su neka vjerovanja objektivno intelektualno vrjednija od drugih jer su točnija i bliža istini. A to su, u pravilu, vjerovanja znanstvenika koji su trenirani da traže istinu te za to imaju institucionalno visoko-organizirane i kontrolirane uvjete. Mislim da je potrebno istaknuti da su za ovo stanje odgovorni svi. Znanstvenici su odgovorni jer su se izdvojili u kule bjelokosne i počeli kultivirati elitizam, zbog čega je reputacijski moment prevladao nad autentičnim znanjem. Javni intelektualci snose odgovornost jer su se počeli zabavljati post-modernističkom protestnom idejom post-istine i relativizma. Građani su zaboravili na svoju građansku dužnost da donose informirane sudove i svoju su frustraciju društvenom situacijom prelili u proteste protiv svih autoriteta, pa i znanstvenih. Na koncu, tu je i moćni svijet profita, medija i korporacija i politike koji je, svaki iz svojih razloga, stvorio pretpostavke da društvene mreže manipuliraju i homogeniziraju balone istomišljenika otpornih na drugačija mišljenja. U pravu ste kad kažete da se radi o epidemiji jer se kultura neznanja brzo širi, zahvaća sve segmente društva i izaziva neočekivane posljedice. Bojim se da će je biti teže liječiti i od ove pandemije koronavirusa. Ono što je jasno jest da neće proći sama od sebe, niti će postati endemska. Znamo i što je jedini odgovor, a to su kvalitetno obrazovanje i kvalitetan građanski odgoj kroz čitavu vertikalu od vrtića do sveučilišta.      

Je li tu osnovna prepreka to  što ne znamo kako doći do znanja? Ili je samo riječ o tome da za svako znanje treba trud? 

Oboje. Dio kulture neznanja jest i stav da je percepcija značajnija od sadržaja, sklonost brzim i jednostavnim sadržajima te tzv. soft vještinama prezentacije i komunikacije, nesklonost epistemičkoj disonanci i osjećaj osobne uvrijeđenosti drugačijim mišljenjem, umjesto da pokažemo civilizirano poštovanje i pokušamo o tome razmisliti. Svako autentično znanje zahtijeva trud, snažnu samodisciplinu i vrijeme za apsorbiranje sadržaja,  posebice danas kad znanje raste geometrijskim progresijom. Najgore bi bilo da se zbog toga što je objektivno teško biti pouzdano informiran okrenemo imitaciji znanja.

Kraj očite činjenice da je Putin napao Ukrajinu i da su deseci tisuća Ukrajinaca i Rusa već izgubili život, nemali broj političara, novinara i drugih traži mu opravdanja, čak i nakon što sam kaže da su mu uzor osvajanja Petra Velikog. Je li i tu problem u neznanju ili u moralu? 

Nema dvojbe da Putinova agresija zaslužuje svaku osudu, kao i činjenica da smo i ranije mogli osuditi njegovu vladavinu jer već odavno nije demokratska, nego nasilna i diktatorska. Režimi poput Orbanovog, Dodikovog i drugih koji mu otvoreno povlađuju, bilo iz ideoloških ili pragmatičnih razloga, također zaslužuju veliki oprez. Međutim, mislim da nam želja za razumijevanjem i zauzimanjem etičkog stava nalaže da pogledamo i širu sliku. To što s jedne strane imate negativca, ne znači da je s drugih strana sve dobro. Uzroci i uloge različitih dionika ovdje trebaju biti analizirani upravo zbog iznalaženja rješenja koje će što prije zaustaviti ubijanja, a onda i dugoročno stabilizirati situaciju u svijetu. 

Je li moguće smanjiti korupciju u Hrvatskoj?

Uvijek je moguće, a svakako je nužno i potrebno. No, za to treba volje, a vi me jamačno pitate možemo li smoći političke volje da se to uistinu i dogodi. U ovom trenutku ne vidim da imamo situaciju koja bi mogla išta značajno promijeniti. Korupcija je duboko ukorijenjena u naš svakodnevni život, a ne samo u živote elita o čijim aferama čitamo u medijima. Obični građani koji osuđuju korupciju i elite koje si međusobno pogoduju prakticiraju iste modele ponašanja na svojoj razini. Funkcioniraju po principu da za sebe traže vezu kada god imaju priliku, vezu za liječnika, za posao, za povećanje plaće ili za kartu za kazalište, a opravdanje nalaze u drugima koji rade isto. Svi znamo da imamo stoljetno nasljeđe funkcioniranja u koruptivnim sustavima, pa kao da je ono upisano u naš habitus. Svi znamo kakvi smo, svi ostali u svijetu znaju da smo zato problematični za suradnju i investicije, a znamo i da naši rezultati i kvaliteta života zbog toga trpe. Zapeli smo i nitko ne osjeća da mora prvi potegnuti. Naravno, najveća je odgovornost na vlasti, ali odgovornost je i na svakoj instituciji i svakom građaninu. 

Ni znanost nije pošteđena velikih problema. Što valja mijenjati?

Znanost treba modernizirati i prilagoditi suvremenom svijetu koji se brzo mijenja. Moram reći da se u Europi događaju lijepe i važne stvari poput otvorene znanosti koja nastoji svima osigurati pristup znanstvenim podatcima, a ne samo bogatima koji mogu skupo platiti pristup člancima privatnih izdavača koje su oni dobili besplatno. Uvode se novi kriteriji evaluacije znanstvenog rada, koji uključuju i valoriziranje rada za unaprjeđenje kvalitete života ljudi, a ne samo mjerenje publikacija. To su potezi koji vraćaju nadu u pravednost i nastoje spriječiti korupciju sustava. Po meni, dva su najvažnija projekta koji dugoročno mogu sustav učiniti otpornijim i žilavijim na devijacije. Prvi jest stvaranje europskih sveučilišta, transnacionalnih entiteta koji bi kroz internacionalizaciju, suradnju i transparentnost trebali osnažiti i podići razinu funkcioniranja sveučilišta. Drugi jest prva velika strategija Vijeća Europe o obrazovanju. Ovo tijelo koje predstavlja savjest Europe, po prvi puta kreira mehanizam sustavnog  kultiviranja demokratskih kompetencija u cijeloj obrazovnoj verikali. Imam sreću da sam uključena u oba procesa. 

Vaš rad na čelu riječkog sveučilišta prepoznat je i izvan Hrvatske. Koje su vam bile najveće prepreke? 

Nikome nije zanimljiva kuknjava institucija i prirodno je da svi očekuju rezultate. Naravno, ima mnogo prepreka, među kojima su uvijek i financijska ograničenja te birokratska ili organizacijska tromost koja onemogućuje provedbu promjena. Kod nas sve zahtijeva mnogo više vremena i borbi s otporom, nego kod naših kolega u zapadnoj i sjevernoj Europi. Moja najveća prednost jest što sam na vrijeme shvatila da nam internacionalna umreženost i povezanost s tijelima i sveučilištima u Europi daju mogućnost da rješenja tražimo i na širem prostoru, ali i da sami kreiramo politike koje nam pomažu ostvarivati svoje ciljeve.    

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu