Nolan je snimio film kakav i zaslužujemo. Ne loš. Dapače, nego veliki, a nebitan Foto: Universal
“Evo ide budala”. To je o Robertu Oppenheimeru, tvorcu atomske bombe, rekao Albert Einstein. Kontekst i perspektiva pokazuju da je Einstein bio u pravu. Devet godina nakon američkog tragičnog trijumfa u Hirošimi, Oppenheimer, čovjek bez kojeg bombe a time i visedecenijske američke globalne dominacije ne bi bilo, gubi sigurnosnu dozvolu i pristup državnim tajnama. Što znači da gubi praktično sve - s naslovne stranice Time magazina u ilegalu, među nepodobne i otpisane. S krova svijeta u kanalizaciju, iskorišten, kanibaliziran i konačno ispljunut od sistema kojem je postao smetnja.
Christopher Nolan, scenarist i redatelj “Oppenheimera“, trosatnog, komornog, uglavnom crno-bijelog i veoma verboznong art-filma majstorski zamaskiranog u formu blockbastera ne dijeli Einsteinovo mišljenje. Ove rečenice, koje je kao i ostatak dijaloga ova dva ključna znanstvenika dvadesetog stoljeća zabilježila Einsteinova tajnica, nema u filmu. Sve ostalo je tu od riječi do riječi, minuciozno istraženo i dokumentirano. To nije slučajan previd.
Nolan razumije tragiku u Oppenheimeru, ali ne prihvaća njegovu budalastu naivnost. U interpretaciji Cilliana Murphya, Oppenhiemer je muškobanjasti ekscentrik, šarmantan, erotičan, zajeban. Pogledajte Joe Elseov dokumentarac, “The Day After Trinity“ (1981), i sasvim drugačiji Oppenhimer (nadimak Opie) dobiva jasne konture: bolesno mršav, tih, gotovo proziran.
Nolan i Murphy vide Oppenhiemera kao superiornog tipa koji je naprosto preinteligentan da bude blesav. Biti budalast znaci biti nevješt, iznenađen, nepripremljen, ne-seksi. Ali takav Oppenheimer ne bi bio vrijedan hollywoodske ambicije i Universalovih 100 milijuna dolara budžeta, plus još toliko za marketing.
Nolan pristupa filmu kao da igra šah protiv Stanleya Kubricka (Nolan bi pobijedio!), s impozantnom intelektualnom radoznalošću i formalnom bravurom koja nije viđena još od samog Stanleya. Uzmite iste priču, iste glumce, isti budžet. S bilo kim drugim kao redateljem - ali baš bilo s kim, uključujući Spielberga, Petera Jacksona ili Ridleya Scotta - i ljudi bi izlazili nakon prvih trideset minuta cerebralnog nadmudrivanja i dijaloga prepunog rečenica poput ove: “Kompartmenlizacija je trebala biti protokol!”. Ili, “Ti znaš izotope”.
Ovako, Oppenhiemer je u prvom vikendu u američkim kinima zaradio 85 milijuna dolara (30 više od najoptimističnijih prognoza), sve s Barbie kao konkurencijom. Dvadeset posto gledalaca vidjelo je oba filma u paketu!?
Oppenheimer u Nolanovom filmu traži moralno opravdanje u nesofisticiranoj nadi da će samo postojanje bombe toliko zastrašiti svijet da se niti jedan političar neće usuditi stisnuti kataklizmičko dugme. Ili da će čovječanstvo na intelektualnom i emocionalnom nivou transcendirati potrebu za ratom. U realnosti, Truman je bombu upotrijebio gotovo isti dan kada ju je Oppenheimer isporučio. Los Alamos test je bio 16. srpnja, a Hirošima 6. kolovoza.
Ovo je zato manje storija o tragičnoj naivnosti dobrih namjera, a više o birokratskoj i ekonomskoj “banalnosti zla” (Hannah Arendt). Sva Oppenheimerova genijalnost, renesansni naučni i menadžerski talent, ne znače ništa i ne vrijede ništa od trenutka kada je bomba stavljena na raspolaganje političarima. Njegov usud nije to sto se drsko približio Suncu (ili bogu), nego zato sto se stavio u službu aparata koji je u dilemi što da radi s novom igračkom baš koliko je beba u dilemi što da radi sa zvečkom. Ili s Barbie.
U dvadeset prvom stoljeću državni aparati augumentirani su - prije no što u cijelosti budu zamijenjeni - korporativnim. Ono sto je Oppenheimer dao Trumanu – apsolutna moć – isto je ono što AI programeri danas daju gazdama poput Elona Muska, Marka Zuckerberga i Tima Cooka.
Što mislite, hoće li oni imati moralnih i etičkih dilema da detoniraju najopasnije dimenzije umjetne inteligencije? Što bi na to, a na osnovu svog iskustva s gazdom, rekao Oppenheimer? Stvarni, ne filmski.
Zato s velikom skepsom treba uzeti vijest da smo napravili pomak u kontroli galopirajuće tehnološke revolucije kada je neki dan Joe Biden priveo AI moćnike u Bijelu kuću s molbom (baš tako, molbom, jer nema načina da ih natjera na bilo što) da stanu na loptu u daljem razvoju umjetne inteligencije. Biden je zamolio, a Amazon, Anthropic, Google, Inflection, Meta, Microsoft i OpenA su, jel’te, pristali da dobrovoljno nadgledaju i korigiraju AI rizike. Ključna riječ je dobrovoljno.
AI samit je neobvezujući i nedorečeni politički performans odigran u jedinstvenom trenutku u povijesti kada bi se AI možda i mogao staviti pod kontrolu. U paralelnoj kronologiji to odgovara momentu prije no sto je Oppenheimer testirao bombu, kada su svi scenariji još bili mogući.
To znači da je na našem satu pet do dvanaest. Kada se kazaljke poklope, kao što su se poklopile u Los Alamosu, bit će kasno. Očekivati da će Musk, Zuckerberg, Biden, a u skoroj budućnosti možda opet Trump, donijeti moralnu, etičku, humanu odluku, naivno je i budalasto.
U tom smislu svi smo mi Oppenheimer. Da je Nolan snimio takav film ne bi imao hit. Ovako, dobili smo film kakav i zaslužujemo. Ne loš. Dapače, nego veliki, a nebitan.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu