Skoči na glavni sadržaj

Što se to događa u Splitu?

sto-se-dogada-u-splitu-7414.jpg

Stvoren je dojam da se malo gdje tako ležerno kao u Splitu prihvatilo sugestije o ostanku doma. Budimo pošteni, ulice Splita su najvećim dijelom prazne koliko i u drugim dijelovima Hrvatske. Bačvice, Žnjan i sve druge plaže pružaju avetinjsku sliku većinu vremena, a Marjan je sasvim sigurno najveća javna površina u Hrvatskoj kojoj je sasvim zabranjen pristup
Foto: HINA/ Mario STRMOTIĆ

Dok ovo pišem prošlo je nešto više od trideset sati otkako je don Jozo sa Sirobuje poslao kvragu i papu, i nadbiskupa, i policajce, i novinare, i epidemiologe, i ministre, zapravo svakoga s nešto mozga u ovoj zemlji. Rabijatniji članovi njegove pastve su poneseni njegovim uzorom vratima priklještivali i udarali novinarku i snimateljicu, razbijali im alat za rad, sprječavajući ih u izvještavanju o župniku kojega nije briga hoće li se itko oko njega zaraziti dok on svih oko sebe šalje kvragu, istom onom vragu koji je i smislio tu koronu.

U tih tridesetak sati tri župljanina iz incidenta su uhapšena, protiv njih je prvi put upotrijebljena nova odredba Kaznenog zakonika o napadu na osobe koje rade posao od javnog značaja. I protiv župnika su također podnesene prijave. U rasponu od PU splitsko-dalmatinske do ministra unutarnjih poslova i policija je shvatila da don Jozi treba stati na kraj, bez obzira što su to trebali shvatiti i napraviti i ranije. Oglasila se i Splitsko-makarska nadbiskupija isprikom i osudom uz pokazivanje dosad neviđene demokratičnosti jer don Jozi "ne mogu ništa". I splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban je između nadahnutih rečenica o prirodi Uskrsa progovorio o "ludosti, a ne o hrabrosti" napadača.

Mediji su se s pravom raspisali o slučaju, čulo se i gradsku oporbu, društvene mreže su se užarile, raskantalo se i poneko prijateljstvo. Portalski trol-komentatori su zasukali rukave kako bi dokazali da je "ona mala" dobila šta je zaslužila. Pred bizarnom građevinom u istočnom friško legaliziranom predgrađu okupili su se i dežurni momci u crnom, s fantomkama na glavi, bengalkom u rukama, "Za dom spremni" šalom i zastavom njihove verzije Hrvatske, sve kako bi transparentom i parolom o novinarima crvima preuzetom s Torcidinih grafita rekli što im prolazi kroz glavu. U tih tridesetak sati bilo je dovoljno vremena čak i da policija identificira ove pod fantomkama i pohapsi ih, pa i podnese prijave za svaki detalj vidljiv na slikama i video snimcima.

Svašta se dakle izdogađalo, samo je splitska gradska uprava svih tih tridesetak sati ostala vjerna sebi. Tek u ponedjeljak predvečer, dan i po nakon što su vrata crkve na Sirobuji zatvorena preko ruke novinarke Dalmatinskog portala, a kamera N1 bačena na pod udarcem iz jurećeg automobila, na službenoj Facebook stranici gradonačelnika Andre Krstulovića Opare osvanula je objava. Prvo se zahvalio svima koji su ostali doma za blagdane, i izrazio ponos na "takvih 99 % sugrađana".

"Ona manjina koja svojim ponašanjem krši mjere i upute, pri tom se služeći i nasiljem i napadom na novinarke te narušavanjem javnog reda i mira za svaku je osudu. Upravo takva manjina može upropastiti sve ono dobro što smo dosad postigli u ovoj borbi protiv COVID-19", sve je što je rekao o dosad najtežem incidentu otkako je zemlja "zaključana" zbog virusa, i nakon što se dogodilo sve ono - i još ponešto - iz uvoda teksta. A i to tek kad su kraju privedeni neradni, sveti dani.

"Neodgovorne pojedince", istina, prije njega je spomenula i službena gradska web stranica, ali s potpisom stožera civilne zaštite, kao da to tijelo - a ne gradonačelnik, dogradonačelnici, predsjednik gradskog vijeća, vladajuća koalicija... - upravlja gradom, a ne samo mjerama protiv COVID-19.

Otprilike istodobno kad i Opara, opet se oglasio i gradski krizni stožer najavivši pojačane ophodnje civilne zaštite po Sirobuji, s tim što do toga nisu došli vlastitim razmišljanjem, nego na zahtjev županijskog stožera i policije, formalno i neformalno nadređenih, a zahtjevi su vjerojatno stigli i s više razine od one spomenute u priopćenju. Doduše, ako ćemo pravo i po onome kako su dosad radili, "postupanje na zahtjev" je očito bolje rješenje nego da im se prepustilo da djeluju sami.

I tu negdje kriju se neki od odgovora na pitanje "Što se to događa u Splitu?", pitanje koje inače ne volim, jer se postavlja svaki put kad se u Splitu dogode stvari koje se znaju događaju i drugdje ali ovdje obično snažnije odjeknu. Ovoga puta, očito, nešto se doista događa.

Kad se korona virus tek dokotrljao u Hrvatsku, sjećate se toga premda izgleda kao da je bilo u prošlom životu, danima su izvještaji o broju pozitivnih sadržavali rečenicu kako u Dalmaciji zaraženih, ili bar pozitivnih, nema. Po društvenim mrežama kotile su se navodno duhovite ideje o zatvaranju Svetog Roka "dok nam je na vrime", bilo je i ponešto upućenih teorija o blagotvornosti suncem probuđenog vitamina D, nije nedostajalo ni "najluđi smo, neće to na nas".

Bacite oko sada na onu kartu Hrvatske s brojem pozitivnih po županijama. Osim Zagreba i Zagrebačke županije, te Krapinsko-zagorske županije na samoj "čarobnoj granici", jedina s troznamenkastim brojem bila je Splitsko-dalmatinska, i to sasvim blizu "rezultatu" u glavnom gradu. Naravno da su se time i "duhovitosti" preselile s druge strane velebitskog tunela, svi su najednom znali da će najvećih problema biti "tamo dolje".

Vrlo brzo stvoren je dojam, dijelom nametnut, dijelom stvaran, da se malo gdje tako ležerno kao u Splitu (i šire po Dalmaciji) prihvatilo sugestije o ostanku doma kao zasad najefikasnijem poznatom načinu suzbijanja širenja virusa. Budimo pošteni, ulice Splita su najvećim dijelom prazne (ili pune, ovisi jeste li pesimist ili optimist) koliko i u drugim dijelovima Hrvatske. Bačvice, Žnjan i sve druge plaže pružaju avetinjsku sliku većinu vremena, a Marjan je sasvim sigurno najveća javna površina u Hrvatskoj kojoj je sasvim zabranjen pristup. Pogledajte, uostalom, web kamere https://www.whatsupcams.com/hr/webcams/hrvatska/splitsko-dalmatinska/sp…. Bombe iz nacionalnog stožera o "kafićima zatamnjenih stakala" pokazale su se (uglavnom) kao ćorci.

No, lokalni mediji itekako su imali i imaju fotoreporterskog i snimateljskog posla na popularnijim okupljalištima, sve do sad već notornih snimaka piciginaša i masovnih sjedeljki na Firulama, ili pokušaja prilično masovnog otvaranja sezone kupanja prije par dana na Kašjunima. Da ne govorimo o nekim doista bizarnim primjerima poput večera i misa u Solinu i Klisu, sve do nekih sličnih događaja koji su ostali na razini glasina. Uostalom, i dosad najteži incident između snaga reda i građana dogodio se u Splitu, u najmanju ruku nespretnim, po mnogima skandaloznim, policijskim privođenjem dviju žena i muškarca koji im je htio priskočiti u pomoć u blizini Bačvica.

Autor ovoga teksta "drži stranu" koja smatra da bi prisutnost na ulicama trebala svakako biti manja, jer kombinacija lijepog vremena i lokalne mitologije, sve do "šta će ti život bez rizika" (makar i tuđeg) može biti pogubna. Jednostavno, i da ne duljim ono što je općenito poznato, svako opuštanje prije vremena može produžiti i otežati trajanje "zatvora", bez obzira što - vjerujem - nitko to ne radi samo da bi širio zarazu i produžavao agoniju. Međutim, ako ćemo to prihvatiti, i ako ćemo paziti (a pazimo) gdje se i koliko krećemo, treba očekivati jednake standarde. Još pogubnije i za pridržavanje pravila, a možda i za epidemiološku sliku, mogu biti predblagdansko povlađivanje prehrambenom šopingu u cijeloj zemlji, ili još gore, odobravanje jedinog javnog događanja u Hrvatskoj u posljednjih mjesec dana, drevne i inače prekrasne hvarske Procesije za križen. Pa sada čekajmo dva tjedna hoće li rotkvice i kapulica, odnosno počast baštini iz registra UNESCO-a - u vrijeme kad su otkazane slične, globalno poznatije vjerske svetkovine - donijeti novi zamah. A onda 7. svibnja stiže splitska procesija za Sudamju, hoće li i nju odobriti ili će se nadbiskupija ipak držati svoje dosadašnje politike? Odobre li je, eto nova dva tjedna čekanja, s paralelnom vrlo riskantnom plažnom sezonom.

No, kako vrijeme protječe, počinjemo žaliti za vremenima kad je picigin bio najveći problem u borbi protiv COVID-19, jer je na svjetlo dana u punom sjaju izvirila politika, oličena u upravljačkoj zapuštenosti Splitsko-dalmatinske županije, ali i ne samo nje. Po svjedočenjima kolega koji ih prate na dnevnoj bazi, rad županijskog stožera prepun je gafova od početka, pa je vjerojatno i tu bilo intervencija s obzirom da je u jednom trenutku potpuno nestao dožupan Luka Brčić koji je tom tijelu bio na čelu. Zatajivanje informacija, objave sumnjive vjerodostojnosti, nespretni istupi, stajanje članova stožera rame uz rame na pressicama, sve je to samo vrh ledene sante, sada ponešto otupljen promjenama u stožeru. A onda se dogodila eksplozija u Vukovarskoj ulici, u staračkom dom u Splitu.

Stranice i stranice su već ispisane o liku i djelu Ivana Škaričića, koji je sasvim zasluženo postao sinonim za način upravljanja kakav u županiji (i većini pripadajućih gradova i općina) imamo skoro trideset godina. Istina, riječ je o nacionalnom "sportu", ali držimo se teme. Taj stranački kadar, basnoslovno nekvalificiran za posao na koji je prije sedam godina instaliran jer i on "negdje mora raditi", dočekao bi bez ikakvog stresa mirovinu da se nije dogodila pandemija. Nekako zamišljam - sudeći po izjavama koje smo od njega svih ovih desetljeća čuli - da u korona virusu vidi osobni udar na zasluženu karijeru. Nažalost, ovoga puta otkriće načina na koji je starački dom vođen - u kombinaciji s ponešto vanjskih faktora zbog nejasnoća tko je koga i koliko puta zvao zbog štićenika sa simptomima - neće rezultirati tek kakvom medijskom aferom i eventualnom ostavkom, nego i ljudskim životima. I to tko zna koliko njih, kad se uračunaju štićenici, zaposlenici doma, njihove obitelji, kontakti...

Ima slučajeva i u drugim domovima za starije, ali to su pojedinačni slučajevi koje se očekivalo, i koji su zapravo normalni, i nimalo neuobičajeni svuda u svijetu, mnogo uređenije zemlje od Hrvatske su imale prave pošasti po sličnim ustanovama. Ovo što se dogodilo u Splitu nije posljedica pandemije, nego djelovanja ljudi koji su proboj poput toga trebali spriječiti. I djelovanja ljudi (i stranke ili stranaka) koji su imenovali ljude koji su proboj trebali spriječiti. Zato - bez obzira tko je kriv ili tko će na kraju ispasti kriv za konkretni slučaj - snose izravnu odgovornost za ono što je ravnatelj opisao kao "malo je eskaliralo".

Afera sa splitskim domom imala je i dodatnu dimenziju u ispadu interventnog policajca prema nekolicini splitskih novinara na zadatku pred domom. Policijska uprava se zbog toga brzo ispričala, za razliku od policijskog sindikata i veterana specijalne policije koji bi te vražje novinare - pa još i s nekim čudnim imenima - očito nešto žustrije "rješavali".

Štićenici staračkog doma sada su zbrinuti, nažalost nekoliko ih je već umrlo zbog zaraze, vrlo je moguće da će ih biti još. No, situacija se kako tako sanira, i kad pomisliš da je došlo vrijeme za malo mira, toliko potrebnog svakome u lancu ljudi koji rade na zaustavljanju virusa pojavi se nešto novo. Ovaj put je to don Josip Delaš i njegovo ludovanje na Sirobuji, pa sada opet treba trošiti energiju na saniranje nečega što je trebalo biti spriječeno. Do sljedeće prilike.

Ako u nečemu ipak treba tražiti tračak nade, onda je to činjenica da otkako je u Hrvatskoj krenula priča s korona virusom, valjda već više od mjesec dana - ako mi nije što promaklo - nitko ne zna ni gdje je, ni što radi Željko Kerum. Malo je, ali čovjeka veseli.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu