Sve je teže shvatiti kako mnogi radnici uopće uspijevaju spojiti kraj s krajem

Stiže jesen, a samim time i oživljava cjelokupna društvena scena pa tako i sindikalni aktivizam u borbi za bolje danas i sutra radnika. Na žalost, ta borba počesto se svodi na puke parole, ali traje nekad s većim, a nekada s manjim intenzitetom. S čelnikom najveće sindikalne organizacije u Hrvatskoj Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Mladenom Novoselom  razgovarali smo o najaktualnijom problemima poput inflacije, rada sindikata, vlade, poslodavaca... 

Inflacija i nadalje divlja. Kako je preživjeti s najnižim i medijalnim plaćama, koje ima većina radnika u Hrvatskoj?

Medijalna plaća trenutno iznosi oko 990 eura, što znači da polovica radnika ima plaću manju od tog iznosa, a to danas znači da sa svojim plaćama teško preživljavaju. Statistika govori da je prosječna plaća u zadnjih godinu dana rasla brže od inflacije. No svi znamo da su troškovi života prosječne obitelji narasli znatno više od opće stope inflacije, jer su hrana i neke druge nužne potrepštine poskupjeli i višestruko više. Prosječna plaća je također varljiv kriterij, jer istovremeno svjedočimo i velikom povećanju nejednakosti. Istina je da su zbog uvjeta na tržištu rada nekim radnicima plaće porasle i znatno više od inflacije, no mnogima nisu ni toliko. Dakle odgovor na vaše pitanje jest da je sve teže shvatiti kako mnogi radnici uopće uspijevaju spojiti kraj s krajem.

Vladine razvikane mjere su neučinkovite i nedovoljne. Sada se ponovo ide u neki dogovor Vlade i trgovačkih lanaca. Kakva su vaša očekivanja i kako ih komentirate?

Vladine mjere sigurno dijelom pomažu ublažiti učinak inflacije, i s te strane možemo ih pozdraviti, ali je isto tako jasno da one mogu biti samo privremeno i djelomično rješenje. Jedino trajno rješenje je rast plaća, koji je Hrvatskoj bio nužan i prije ove inflacije, a sada je samo dobio na važnosti. Vidimo da profiti mnogih poduzeća i dalje rastu, pa sigurno postoji prostor za pravedniju raspodjelu dobiti između radnika i poslodavaca. A postoji i prostor za povećanje produktivnosti rada, što moraju odraditi poslodavci boljom organizacijom rada i investicijama u tehnologiju, a država ih u tom smjeru mora potaknuti. Nažalost, porezne izmjene posljednjih godina ne idu u tom smjeru, već naprotiv izravno demotiviraju poslodavce od povećanja produktivnosti i bruto plaća. To postaje veliki problem za ovu zemlju.

Jesu li sindikati sami mogli učiniti više na suzbijanju inflacije. Najavljivan je i štrajk, ali ništa od toga. Konkretno što ste vi napravili kao sindikat?

Jasno je da visoka i dugotrajna inflacija nije nikome u interesu, ali zadatak sindikata nije da se bave suzbijanjem inflacije, a posebno ne ove sadašnje za koju se svi slažu da nije uzrokovana rastom plaća. Naš je zadatak prije svega u takvim uvjetima štititi realnu vrijednost plaća i nastojati spriječiti ono što se sada u velikoj mjeri događa, a to je da radnici plaćaju cijenu inflacije koju sami nisu izazvali. Naš fokus su stoga kolektivni pregovori, a oni se u većem dijelu privatnog sektora odvijaju na razini pojedinih poduzeća. Stoga je tu trenutno puno sindikalnog rada i aktivnosti, ali koji se nažalost u javnosti ne vide, jer medijima nisu zanimljivi. Naravno, štrajk je zakonito i prihvatljivo sredstvo pritiska na poslodavce kad se dogovor ne može postići pregovorima. SSSH aktivno podržava naše sindikate i njihove podružnice u kolektivnim pregovorima i štrajkovima, ali odluku o stupanju u štrajk moraju donijeti sami radnici. A tu smo još uvijek žrtve tri desetljeća visoke nezaposlenosti, u kojima su nam ispirali mozak tvrdnjama tipa „ako ti nećeš raditi za plaću koju nudimo, ima ih na ulici deset drugih koji hoće“. Ta vremena su međutim prošla, radnika nema dovoljno, a njihova pregovaračka i štrajkaška snaga, ako se sindikalno organiziraju i krenu u kolektivnu borbu za bolje plaće i uvjete rada, danas je puno veća. Nažalost, mnogi radnici, pa i sindikati, kao da toga još uvijek nisu dovoljno svjesni.

Konstituirano je novo Gospodarsko socijalno vijeće čiji ste član ispred sindikata. Kakva su očekivanja i na čemu ćete inzistirati u radu kroz GSV?

GSV je savjetodavno tijelo Vlade, odnosno forum dijaloga sa sindikatima i poslodavcima o svim javnim politikama koje utječu na tržište rada i položaj radnika. No rasprave su jedno, a postizanje i provedba konkretnih dogovora drugo i tu itekako ima potrebe i prostora za napredak. Ono što nam je trenutno posebno bitno je otvoriti razgovor o politici plaća, koja u ovoj zemlji i dalje ne postoji, a pojedine mjere posljednjih godina, posebno one vezane uz poreznu reformu, bile su u tom smislu za radnike dugoročno štetne. Dobro je da prosječna plaća raste, ali brine nas što se ispod toga kriju sve veće razlike, odnosno novo raslojavanje radnika koje često nije utemeljeno na realnoj vrijednosti rada. Dok nekima plaće osjetno rastu, s druge strane imamo velike skupine radnika čije plaće stagniraju i postupno se ujednačavaju oko razine minimalne plaće, jer njezin rast proteklih godina nije pratio paralelni rast svih razina plaća. To su stvari o kojima bi država trebala voditi računa, jer utječu na stupanj nejednakosti i socijalne kohezije u društvu, no nažalost ne vidimo da se to događa.

Trinaestu i četrnaestu plaću te dječji dohodak naši radnici još uvijek i po ulasku u EU mogu samo sanjati. Zašto teče tako spor proces ostvarivanja tih prava?

Dodatna materijalna prava su naravno uvijek dobrodošla, ali ne mogu biti nadomjestak za dobru i poštenu plaću. Glavni problem je ipak što se naše plaće daleko presporo približavaju razini plaća u starim, a i većem dijelu novih članica Europske unije. Mnogi poslodavci u Hrvatskoj još uvijek ne shvaćaju da je redovan rast plaća nešto normalno i dobro za cijelo društvo, a posebno ne shvaćaju da bi o plaćama i raspodjeli novostvorene vrijednosti trebali pregovarati s radnicima organiziranima u sindikate. 

Slogan „Plaće i rad po mjeri čovjeka“ u srži je vašeg najavljenog programa od prije nešto manje od godinu dana kada ste ponovo izabrani na čelo sindikata. Koliko se to ostvaruje?

Na Devetom kongresu SSSH održanom krajem prošle godine u fokus našeg programa rada stavili smo povećanje plaća i općenito poboljšanje kvalitete radnih mjesta u Hrvatskoj. Rekli smo tada da za četiri godine minimalna plaća u Hrvatskoj mora biti najmanje tisuću eura neto, a prosječna najmanje tisuću i pol. To je cilj koji možemo postići samo sinergijom rada na svim razinama sindikalnog organiziranja, od Saveza, preko naših sindikata, pa do njihovih podružnica i članova. Svakoga tjedna naši sindikati potpišu po nekoliko novih kolektivnih ugovora kojima povećavaju plaće i druga prava naših članova i ostalih radnika. Naravno da bismo htjeli da taj proces ide brže, da su povećanja veća i da češće možemo pregovarati na razini cijelih sektora, a ne samo pojedinih poslodavaca, ali to ne ovisi samo o nama. Ono što ovisi o nama i iza čega čvrsto stojim, jest da svaki naš sindikat i svaka podružnica uvijek mogu dobiti maksimalnu pomoć SSSH u kolektivnom pregovaranju, a kad zatreba i u organiziranju interesnih štrajkova i drugih sindikalnih akcija.

Kako funkcionira tada usvojena rezolucija o jedinstvu radnika javnog i privatnog sektora?

SSSH je središnjica koja u podjednakoj mjeri okuplja sindikate javnog i privatnog sektora. Oduvijek smo vjerovali u važnost solidarnosti i zajedničke borbe radnika privatnog i javnog sektora i tom se idejom vodili u našem radu. Kongresna rezolucija rezultat je potrebe da važnost te solidarnosti dodatno istaknemo, jer se ponovo nalazimo u vremenima kad nas mnogi žele dijeliti i uvjeravati da imamo suprotne interese. Sindikati SSSH znaju da to nije tako, a to pokazuju i naše akcije. Naravno, voljeli bismo da ta izgradnja solidarnosti i zajedništva ide i šire od naše organizacije, i na tome također radimo koliko možemo.

SSSH ima sto tisuća članova. To je velika snaga za dobar političko pozicioniranje, odnosno daje snagu da se utječe na razne načine kroz izbore. Koliko SSSH koristi tu snagu, a dojam je da do sada to nije činio dovoljno?

S oko sto tisuća članova naših sindikata, SSSH je jedna od najsnažnijih članskih organizacija uopće u Hrvatskoj. Iako snaga sindikata leži u broju i organiziranosti naših članova, odnosno u tome što ih možemo povesti u kolektivne akcije, pogrešno je smatrati da članovi sindikata čine nekakvu vojsku koju mi možemo izvesti u bilo kakvu bitku. Sindikati su demokratske organizacije i naši prioriteti i akcije ovise o odlukama naših sindikata i njihovih članova. Među našim ciljevima je naravno i utjecaj na politiku u interesu radnika, no istovremeno moramo poštovati i činjenicu da su naši članovi različitih političkih orijentacija. SSSH svake izbore koristi kao priliku da nametnemo u javnost teme koje su bitne radnicima i tražimo stranke i kandidate da se o njima izjasne. Želimo dakle utjecati na javnu raspravu u predizbornoj kampanji i našim članovima pomoći da donesu informiranu odluku vodeći računa i o toj dimenziji politike, ali to ne znači da im možemo narediti za koga moraju glasati, niti bismo to željeli.

U programskim odrednicama do 2026. dat je naglasak i na integraciju sindikata. Svjedoci smo da je sindikalna scena usitnjena i da je to veliki problem, a da integracije ostaje samo mrtvo slovo na papiru.

Nažalost fragmentacija sindikalne scene jest jedan od naših najvećih problema i razloga zašto sindikalni pokret u Hrvatskoj nije snažan koliko bi mogao biti. Naš postotak sindikalno organiziranih radnika po prilici je jednak onome u Njemačkoj ili Austriji, ali te zemlje imaju jednu sindikalnu središnjicu koju čini manje od deset sindikata. A mi imamo tri reprezentativne središnjice i više od 600 sindikata, od čega veliki broj nije niti u jednoj središnjici. SSSH čini ono što može, a to je da potičemo i pomažemo integracijske procese i unutar i izvan naše organizacije. No razmrviti sindikalnu scenu puno je lakše nego ju ponovo ujediniti. U pravilu, zemlje koje imaju jedinstveni sindikalni pokret nalaze se u toj poziciji ili zato što su uspjele održati jedinstvo od samih početaka, ili zato što su prošle kroz neko traumatično iskustvo nakon kojega su shvatili da svi sindikati moraju stajati zajedno, kao što je to bilo u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata.

Stječe se dojam da su sindikati u defenzivi te da poslodavci i njihove udruge preuzimaju dominaciju u javnom prostoru pa dobivaju i podršku. Slažete li se s takvim viđenjem?

Mislim da je taj dojam rezultat činjenice da su sindikati medijima zanimljivi prvenstveno kad rade prosvjede protiv Vlade ili je barem verbalno napadaju. Utjecaj na Vladu i javne politike jest važan dio našeg rada, ali temelj je ipak kolektivno pregovaranje, koje se nažalost u medijima puno slabije vidi, osim kad dođe do štrajkova. Dakle, rekao bih da je taj dojam rezultat toga što trenutno nemamo velikih otvorenih frontova s Vladom, ali imamo puno malih s poslodavcima. Naravno da bih volio da nas ima više u medijima i da sindikati još aktivnije koriste trenutnu situaciju na tržištu rada koja nam ide u prilog, ali ne mogu se složiti s ocjenom da smo u defenzivi.

Koji su ključni problemi sindikata i sindikalnog djelovanja.

Uz probleme kojih smo se već dotakli, kao što su fragmentacija pa i činjenica da mnogi radnici, pod utjecajem tri desetljeća visoke nezaposlenosti, još uvijek nisu posve svjesni snage koju ako se organiziraju mogu imati danas, tu su i dalje problemi s nepoštovanjem prava na sindikalno organiziranje i kolektivno pregovaranje u dijelu privatnog sektora. Uz naše specifične, suočavamo se naravno i s istim izazovima koji muče sindikalni pokret i u drugim zemljama, a rezultat su nekontrolirane globalizacije i prevladavajućih ekonomskih politika. No treba sagledati i pozitivniju stranu, na kojoj imamo postotak sindikalne organiziranosti koji je pristojan u europskim okvirima i bolji nego u većini novih članica Europske unije. Da sumiram, imamo puno izazova i problema, no isto tako moramo biti svjesni da smo po našoj snazi i rezultatima rada ipak bliže sredini, nego dnu Europske unije.

Je li predsjednik Vlade Plenković i njegovi pobočnici razumiju što je zadatak sindikata ili su im poslovično poslodavci ipak bliži?

Nisam siguran da je ijedna hrvatska Vlada dosad uspjela u potpunosti razumjeti funkcioniranje i društvenu ulogu sindikata, a posljedično ni svoju ulogu u stvaranju poticajnog okruženja za razvoj sustava kolektivnog pregovaranja i autonomnijeg uređivanja tržišta rada od strane socijalnih partnera. Sve su Vlade, pa tako i ova, bile osjetljivije na utjecaj poslodavaca nego sindikata, ali mislim da smo posljednjih godina ipak imali kakvu-takvu ravnotežu, posebno što se tiče izmjena Zakona o radu koje prvi puta nisu išle na štetu radnika.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu