Tjednik "Danas" kao zalog za sutra

Obično se smatra da vijest u novinama traje jedan dan, tekst u tjedniku koji dan dulje. Ima, ipak, listova koji su po novinarskom pristupu i profesionalnom dignitetu zaslužili da ih se pamti godinama nakon što su prestali izlaziti. I da se od njih uči. Upravo takav bio je zagrebački Danas, informativno-politički tjednik koji je obilježio burne osamdesete.

Nastao kao projekt tadašnje novinske kuće Vjesnik, kao svojevrsni pandan tada dominantnom beogradskom NIN-u, Danas je uz uzlete i padove izlazio od 1982. do 1992. godine. Otvarajući do tada tabuizirane teme i dajući prostor širokoj lepezi mišljenja, pa i tadašnjim političkim disidentima, list je od početka bio izložen političkim pritiscima. Već prvo uredništvo na čelu s legendarnim Jožom Vlahovićem zaradilo je partijske ukore, opomene i tzv. drugarske kritike, da bi ubrzo bilo smijenjeno. I dok je za vrijeme Jugoslavije iz vladajućih (jedno)partijskih krugova prozivan za "idejna skretanja", početkom 1990-ih nova politička nomenklatura na čelu s HDZ-om napadala je Danas kao "protuhrvatski list".

U Danasu su pisali mnogi još i danas aktivni novinari, sada raštrkani po drugim redakcijama: Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Marinko Čulić, Zoran Daskalović, Jasmina Kuzmanović, Tanja Torbarina, Ratko Bošković, Jasna Babić, Đurđica Klancir... O Danasu kao "zastavi liberalne Hrvatske" na tribini u prepunoj zagrebačkoj knjižnici "Bogdan Ogrizović" u četvrtak su govorili njegova tri glavna i odgovorna urednika – Mirko Galić, Dražen Vukov Colić i Mladen Maloča. Pod njihovim je palicama Danas doživio svoje najsjajnije, ali i najmučnije trenutke, sve do prisilnoga gašenja 1992. godine, nakon više od 500 brojeva i s nakladom koja je dosezala i 200.000 primjeraka.

Desetljeće izlaženja Danasa poklapa se s dvije smrti, jedna je smrt Josipa Broza Tita, a druga smrt tadašnje Jugoslavije. Danas je bio list koji je u 1980-ima imao ulogu koja se ni trideset godina poslije ne bi smjela zaboravljati i ignorirati, rekao je uvodno Mirko Galić, glavni urednik Danasa od 1985. do 1988. godine. Galić je na čelo lista došao nakon Živka Milića za čijeg je mandata, nakon smjene prvog uredništva, Danas potonuo, i sadržajno, i profesionalno i tiražom.

- Imao sam sreću da dođem na čelo Danasa u vrijeme kada je on mogao kukurikati, a da ne završi u loncu, što se dogodilo 'prvom' Danasu, koji je zbog svojih slobodarskih ambicija završio gotovo pred eliminacijom. Došao sam u vrijeme početka političkog otvaranja, Perestrojke i Glasnosti. U Jugoslaviji su zapuhali topliji vjetrovi, mogla su se postavljati razna pitanja i otapati ledovi. Uspio sam spasiti najvitalniji dio redakcije i dovesti nove, najbolje novinare. Danas je od 35.000 prodanih primjeraka došao do 100.000. List se uspio uspostaviti kao pluralna tribina u vrijeme hrvatske šutnje i početka agresivne politike Slobodana Miloševića. Nismo razgolićavali samo sportaše, nego i politiku tadašnje Jugoslavije pokazavši sva ona stidna mjesta miloševićevske politike. Prvi smo postavili pitanje Golog otoka, Jasenovca... Danas je postao najutjecajniji politički tjednik u tadašnjoj Jugoslaviji s nekom vrstom poludisidentskog statusa, kazao je Galić.

Nakon Galićeva odlaska za dopisnika u Pariz, Danas preuzima Dražen Vukov Colić, dotadašnji dopisnik iz Bonna. Za njegova urednikovanja tjednik je nastavio uspješno broditi u sve burnijim jugoslavenskim prilikama.

- Antun Gustav Matoš kao veliki pjesnik i gospodin drug Vladimir Bakarić slagali su se u jednoj jedinoj stvari: obojica su u razmaku od sedamdeset godina ustvrdili da Hrvatska može imati velikih novinara, ali da ne može imati velikih novina. Ipak, ideja novinarstva je pobijedila i mi smo se pojavili 1982. godine. Prije nas, vrata svijeta je otvorio Vjesnik u srijedu (VUS), koji je, poput Danasa, ugašen silom. VUS je ugašen zbog Hrvatskog proljeća, a Danas zbog osporavanja jednostranačkog sustava. Prvi priča o nezasluženim partijskim privilegijama, prvim istinama o skrivenim dugovima i katastrofalnom gospodarstvu, a kasnije i zbog kritike kratkovidne političke propagande, istine o ratnim zločinima, prisvajanju Bosne i privatizacijskoj pljački. Hrvatski novinari znali su raditi i velike novine, ali hrvatska javnost i politika ipak nisu nikad do kraja 'probavili' velike hrvatske novine, rekao je Vukov Colić.

U kratkim je natuknicama nabrojao razne (političke) peripetije kroz koje je Danas prolazio u deset godina izlaženja, da mnogima nije odgovaralo što je Danas prešišao NIN, Politiku i druge jugoslavenske listove, da je redakcija bila protjerana da radi na Velesajmu, da su dobili partijske kazne, da su "nakon invazije Šuvarovih gojenaca – drugova Ninoslava Pavića i Denisa Kuljiša – pali na trećinu dosadašnje tiraže, da bi pod Galićem vratili ugled i tiražu", a pod njim je ta redakcija dvije godine držala nakladu od 130.000 primjeraka i u konačnici (neuspjelog) pokušaja spašavanja Danasa da prijeđe u ruke privatnog vlasnika za vrijeme urednikovanja Mladena Maloče.

- Unatoč svemu, ostaju činjenice da je Danas pobijedio Miloševića mnogo prije nego li ga je osudila hrvatska politika i da je Danas popisao sve strukturalne grijehe jednog društva na rubu izumiranja, ali ipak nije dobio načelnu bitku s onima koji su uzaludno tvrdili da će Hrvatska već sutra biti Švicarska, rekao je Vukov Colić, dodajući kako je "Danas dokaz da osamdesete nisu bile samo trend, stil, moda i život u ritmu muzike za ples nego i doba ozbiljnih medijskih i političkih preispitivanja koja se nisu skrivala iza prošvercane zapadne svakodnevice".

Posljednji glavni urednik Danasa bio je Mladen Maloča čije je javno izrečeno pitanje "ima li smisla danas govoriti o Danasu", u njegovu istupu dobilo indirektan odgovor.

- Ideja Danasa je ideja slobodnog novinarstva, prava na vlastito mišljenje i dijalog. Tu je ideju, osim u jednom kratkom periodu, list uspio održati do posljednjeg broja. Unatoč tome, Danas je u aktualnim analizama 1980-ih zanemaren. Nije zaslužio takav zaborav. Vjerujem da je današnjim mladim generacijama teško shvatljivo u čemu je bila vrijednost Danasa, jer on iz današnje perspektive ni sadržajno ni grafički ne djeluje dovoljno izazovno, ali ga treba smjestiti u kontekst vremena u kojem je izlazio, pod stalnim pokušajima kontrole birokratskih struktura koje su nastojale disciplinirati medije. I u takvim okolnostima osnovni moto Danasa bio je poštivanje činjenica i prepoznavanje trendova u društvu, rekao je Maloča.

Podsjetio je na Danasovo pisanje o Kosovu, koje je bilo suprotstavljeno srbijanskoj politici, na sjajne ekonomske novinare i komentatore Ivu Jakovljevića, Milana Gavrovića i Dragu Buvača, koji su zagovarali ekonomske reforme na tržišnim principima, ili otvaranje zabranjenih tema poput verbalnog delikta i tajnih kadrovskih lista.

Danas je objavio i dnevnik kardinala Stepinca, stenogram Tuđman - Rašković i intervju s tadašnjim ministrom obrane generalom Veljkom Kadijevićem... Početkom 1990-ih tiraža je bila na vrhuncu, oko 200.000 primjeraka, Danas se prodavao širom Jugoslavije tada već umiruće države, samo u Beogradu u 10.000 primjeraka, a na Kosovu se čak i šapirografirao.

- Pokušali su nas ušutkati iznutra i izvana. U vlastitoj nam je tiskari onemogućeno tiskanje i distribucija. Prigovaralo nam se da ne prepoznajemo vrijeme, ali samo koju godinu kasnije pokazalo se da se sve na što smo tada upozoravali vratilo Hrvatskoj kao bumerang. Posljedice se osjećaju i danas u svoj tragičnoj veličini. Posljedice privatizacijske pomame vidljive su svakome tko prođe pored praznog i mračnog Vjesnikovog nebodera. Izlaženje Danasa prekinuto je u lipnju 1992. godine, uz obrazloženje da zbog financijske situacije idemo na kolektivni odmor, prisjetio se Maloča.

Pokušaj da se uz pomoć poduzetnika Tedeschija starijeg potom pokrene Novi Danas nije uspio zbog pritisaka i onemogućavanja distribucije, unatoč početnoj tiraži od 44.000 primjeraka, koju, prema nekim procjenama, ne postižu svi današnji tjednici u Hrvatskoj zajedno.

- Danas je otišao gotovo u tišini iako je represija nad njim i njegovim zaposlenicima bila ista kao kasnije prema Feralu i Radiju 101. Zato je važno podsjećati na te turbulentne devedesete kako se one ne bi ponovile, zaključio je Maloča.

Moderator tribine Željko Ivanković, i sam nekadašnji novinar Danasa, upitao je sudionike tribine za što bi se politički tjednik Danasovog profila trebao danas zauzimati i može li se današnje novinarstvo izboriti za takve visoke profesionalne standarde i utjecaj. Mirko Galić smatra da je takav scenarij teško moguć, jer današnjim novinarima nedostaje tako potrebna sumnja u tzv. neupitne istine. Dražen Vukov Colić sumnja da njegovi današnji tekstovi imaju jednaku snagu kao oni koje je pisao u Danasu, posebno na internetu, gdje se "javljaju uvijek isti pacijenti s komentarima", nedostaje prava javnost i samostalnost novinara koji se često nalaze u "klopci između dvaju centara moći".

Mladen Maloča je upozorio na današnji depriviligerani status novinara, koji su često žrtve vlasnika medija i korporacija te na nedostatak profesionalizma.

Da je Danas sustavno zapostavljen, pa čak i među onima koji su nekad u njemu surađivali, oslikao je Ivanković podsjetivši da se list u  opsežnom katalogu nedavne izložbe o 1980-ima uopće ne spominje. Novinar 24sata Boris Rašeta, koautor spornog teksta i nekadašnji danasovac, na tribini se ispričao za "propust" koji se dogodio "bez zlih namjera". Pozvao je – kako je rekao – "danasovsku galaksiju autora" da mu pripomognu u novom projektu stvaranja televizijske serije o hrvatskom novinarstvu od sredine 1980-ih do 2000-ih.

Da naslijeđe Danasa ipak nije samo u evociranju uspomena ili kroz pisanje nekadašnjih danasovaca u komadićima aktualnog medijskog prostora, dokazuju mladi ljudi koji su u publici marljivo zapisivali izrečeno na tribini. Samo je pitanje hoće li imati prostora da to jednog dana i iskažu.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija