Učenje o holokaustu – hoće li se mijenjati muzejski postav u Jasenovcu?

Stradanje Židova u Drugom svjetskom ratu mučna je tema s kojom se različite države i društva nose na različite načine. U Hrvatskoj, slažu se upućeni, učenje o holokaustu u osnovnim i srednjim školama posljednjih petnaestak godina bitno se poporavilo, barem što se tiče planova, programa i edukacija nastavnika, ali – sudeći po prijeporima koji još postoje – pitanje je koliko te informacije učenici temeljito i dugoročno usvajaju.

Jedan od kamena spoticanja je i muzejski postav u spomen-području bivšeg ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac, pruža li on doista realnu sliku stradanja ne samo Židova, nego i Srba, Roma i Hrvata, protivnika kvislinškog režima NDH, ili zamagljuje povijesne činjenice.

Da su teme holokausta, memoriranje žrtava i suočavanje s odgovornošću za počinjene zločine u vrijeme NDH još uvijek otvorene teme, pokazala je i tribina u Židovskoj općini Zagreb.

Dok su povjesničari i predstavnici židovskih organizacija upozoravali na revizionizam, negiranje i ignoriranje povijesnih činjenica, predstavnici nadležnih ministarstava ili su odšutjeli čitavih dva sata ili su poziciju vlasti pokušali opravdati „kompleksnošću teme“ i „opasnošću od zloupotreba u političke svrhe“.

O holokaustu se negdje uči jedan sat, a negdje 70

Prema ocjeni Nevena Budaka, profesora na Odsjeku za povijest zagrebačkog filozofskog fakulteta, od 2000. godine školski udžbenici povijesti su se bitno popravili i gotovo nema brutalnih iskrljivljavanja prošlosti.

Isto je i s poučavanjem o holokaustu. Do 2000. godine, u našem obrazovnom sustavu uopće se nije govorilo o holokaustu, nego samo o ustaškim zločinima i zločinima nacista u NDH nad Srbima, Židovima i Romima, bez naglašavanja holokausta kao posebne komponente ustaških i nacističkih zločina.

Stanje se bitno promijenilo donošenjem Nacionalnog programa odgoja i obrazovanja za ljudska prava 1999. godine, a potom i nakon 2003. godine uvođenjem kroskurikularnog modela poučavanja po kojem se o holokaustu može učiti u više predmeta – ne samo u povijesti, nego i u hrvatskom i stranim jezicima, psihologiji, sociologiji, filozofiji i vjeronauku.   

Budak je iznio iznenađujući podatak da se osnovnoškolci prvu puta susreću s pojmom holokausta u 7. razredu i to na nastavi vjeronauka, a tek potom kroz povijest u 8. razredu.

Što se tiče srednje škole, o holokaustu i Drugom svjetskom ratu se ponovno se uči tek u 4. razredu i to, kako je upozorio Budak, tek potkraj školske godine kada već kreću pripreme za državnu maturu, pa se nerijetko taj dio, zajedno sa suvremenom hrvatskom poviješću, ili zbrza ili se čak uopće ni ne obradi.

Problem je i što nije čvrsto određen broj sati u kojima se obrađuje holokaust, pa to može biti od samo jednog sata do 35, odnosno 70 sati, ovisno o vrsti škole, nastavnom programu i o modelu poučavanja, odnosno poučava li se kroz jedan ili više predmeta ili kao izvannastavni sadržaj.

Prema službenim podacima Agencije za odgoj i obrazovanje,  izrađeno je niz brošura i priručnika sa smjernicama kako podučavati o holokaustu, a oko 1.200 nastavnika prošlo je stručne edukacije, od kojih dio i u inozemstvu.

Unatoč tome, Budak upozorava da se nastavnici više fokusiraju na zločin i počinitelje, a manje na žrtve, odnosno više govore o Kristalnoj noći, rasnim zakonima, usponu Hitlera, Auschwitzu i Jasenovcu, ali vrlo malo govore o otporu Židova i o tome kako su se same žrtve osjećale i ponašale u tim okolnostima.

Još je indikativnije i da, unatoč svim pripremama i edukacijama, nemamo pravu sliku što nastavnici doista predaju kada se zatvore vrata učionice i krene nastava.

„U Hrvatskoj ne postoji nikakvo istraživanje o tome kako to stvarno izgleda. I to ne samo što se tiče edukacije o holokaustu nego i inače, iz bilo kojeg predmeta.  Znamo kako su stvari zamišljene, ali o rezultatima nemamo pojma. Jedino kakvo-takvo istraživanje bi moglo biti državna matura, ali i to samo o faktografskim znanjima. Mi educiramo nastavanike, damo im nastavna pomagala, osmislimo program i pustimo ih u učionicu, a hoće li oni tamo govoriti da treba liberalne političare „objesiti i sreljati“ ili će govoriti nešto drugo, to nitko ne zna, dok učenici to ne snime mobitelom, pa nastane eksces“, upozorio je Budak.

Winebaum: Postav u Jasenovcu iskrivljuje istinu

Edukacija o stradanjima u Drugom svjetskom ratu, prirodi nacističke ideologije i kvislinških režima, ne odvija se samo u školi. Odlasci na mjesta sustavnih mučenja i likvidacija, važni su i za djecu i za odrasle. No, usporedna statistika, ona hrvatska i ona europska, porazna je po ovdašnju stvarnost.

Nacističke logore Auschwitz-Birkenau u 2016. godini posjetilo je 2.053.000 ljudi, a lani je ustaški logor Jasenovac obišlo samo 12.805 posjetitelja.

Iz Hrvatske je čak 11.750 ljudi otišlo obići Aushwitz, a Jasenovac – u 'vlastitom dvorištu' – upola manje, njih 5.883.

Ignoriranje Jasenovca doprinosi i prijepor oko njegovog muzejskog postava koji izaziva različite reakcije. Predstavnici srpskih, židovskih i romskih organizacija višekartno su upozoravali na površnost koncepta uspostavljenog 2006. godine,  u kojem izostaje povijesni kontekst i počinitelj zločina.  

U službenom obrazloženju takvog pristupa, u Javnoj ustanovi Spomen-područje Jasenovac objašnjavaju da je takvim muzejskim postavom „osiguran prostor za govor žrtve“ te da je to „u skladu sa znanstvenom metodologijom koju primjenjuje suvremena historiografija i muzeologija, a temelji se na sagledavanju pojedinačnih osobnih sudbina u kontekstu masovnih zločina što kod posjetitelja ne potiče samo suosjećanje nego i snažan kritički stav prema zločinu i nasilju općenito“.

Da mnogi posjetitelji Memorijalnog muzeja u Jasenovcu ipak takvim ne doživljavaju rečeni postav, jasno je bilo i iz istupa Laurencea Weinbauma,  glavnog direktora Svjetskog židovskog kongresa za Izrael.

U četvrtak, uoči tribine, posjetio je Jasenovac i kako je rekao, ostao jako uznemiren onime što je vidio.

„Postav ne šalje jasnu poruku, iskrivljuje istinu, ima nekorektnu priču koja je raspršena na sve strane. To je jedna od najgorih izložbi koje sam posjetio“, rekao je Weinbaum, koji je ujedno i glavni direktor Izraelskog vijeća za vanjske poslove.

Problematična je i tehnička izvedba, osvjetljenje i postav eksponata, za neke artefakte je trebao kleknuti da bi ih vidio. To se, smatra, treba promijeniti iz temelja, i krenuti u stvaranje potpuno novog prikaza.

„Poruka takvih postava treba uznemiriti posjetitelje na ljudskoj razini, a to ovdje nije slučaj. Ne znam kako će djeca i obični posjetitelji shvatiti što se tamo zapravo dogodilo“, rekao je.

Zbog svega ne treba čuditi da je lani Jasenovac posjetilo svega 9 školskih ekskurzija, za razlku od djece iz Poljske koja u velikom broju posjećuju Auschwitz.

Nužna pomoć međnarodnih znanstvenika

Weinbaum smatra da bi hrvatske vlasti trebale podržati osnivanje stručnog međunarodnog tima znanstvenika s iskustvom u organizacij i prezentaciji takvih memorijalnih centara

Na pitanje iz publike po čemu je nedorasla zadatku prilično jaka zajednica povjesničara u Hrvatskoj, kao i niz sveučilišta i instituta na kojima se uči i proučava povijest, Weinbaum je odgovorio da „treba vremena da se povijesna saznanja do kojih su došli zanstvenici profiltriraju i da dođu do udžbenika, u čemu ih ometa političko vodstvo koje to ne dozvoljava“ te da međunarodni tim „svemu može dati širu perspektivu“.

„Naravno, nemam iluzija da bi odmah došlo do promjena. No, to je svakako i interni problem. Svijet može reći da radite krivo, ali vi ovuda hodate“, rekao je Weinbaum.

Kao dobar primjer suočavanja s prošlošću istaknuo je primjer Njemačke   njezinog preuzimanja odgovornosti. Primjer Hrvatske je svakako različit, ali – istaknuo je – svi imamo odgovornost sjećati se, obrazovati i prenijeti poruku idućim generacijama. To nije samo pitanje patnji Židova, Roma, Srba i drugih, nego test zdravlja svake demokracije da se slobodno i objektivno sagleda povijest.

„Kad je Hrvatska postala neovisna u 1990-im, preuzela je neke simbole iz NDH, ali se pravdala da ona nije njezin slijednik, pozivajući se i na partizansku prošlost. No, ako sagledamo hrvatsku sadašnjost, ti su se argumenti pokazali neuvjerljivim, jer ne postoji volja za preuzimanje odgovornosti za zločine iz NDH, a svjedoci smo i glorifikacije koljača. Ako Hrvatska nastavi tim putem, zdravlje hrvatskog društva će biti narušeno“, upozorio je Weinbaum.

Podsjetio je na iskustva Poljske, Mađarske i Rumunjske u kojima se desetljećima šutjelo o zločinima, gdje se ranije nije dozvoljavalo povjesničarima da istražuju bolne strane povijesti, a sada - kada su krenuli - ti su povjesničari proglašeni izdajicama i neprijateljima.

Riječ je prije svega, smatra Weinbaum, o negiranju i poricanju, a ne o revizionizmu. O jednostavnom prebacivanju krivnje na nekog drugog.

„Nitko ozbiljan u Hrvatskoj ne može poreći da je ovdje pobijeno 30.000 Židova, osim nekih luđaka koji su iznimke, ali je problem u interpretaciji. Tumači se, naime, da je za to kriva Njemačka, da je sve od tamo diktirano. To je propaganda u mnogim državama“, objasnio je Weinbaum.

I Ministarstvo kulture za promjenu postava

I dok se Marko Košiček, glavni savjetnik ministrice znanosti i obrazovanja, iz prvog reda nije javljao za riječ, iz publike se ipak oglasio Dražen Klinčić, voditelj Odjela za dokumentaciju kulturne baštine u Ministarstvu kulture.

Tako smo doznali da se istoga dana kada je delegacija Židovskog svjetskog kongresa i Židovske općine Zagreb posjetila Jasenovac, u Ministarstvu kulture dogodio paralelni susret.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek sastala se s predstavnicima Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA), Muzejsko-dokumentacijskog centra „Memorial de la Soah“ iz Pariza, zaklade „Topographie des Terrors“ iz Berlina i Kuće Anne Frank iz Amsterdamu. Sastanku su prisustvovali i Ivo Pejaković, ravnatelj JUSP Jasenovac te Andriana Benčić, kustosica u JUSP Jasenovac i hrvatska članica IHRA-e.

I tamo se razgovaralo o osuvremenjivanju muzejskog postava u Jasenovcu i „boljoj kontekstualizaciji postava s naglaskom na povijesna istraživanja i individualizaciju kako žrtava i njihove patnje, tako i počinitelja zločina“.

„Prihvaćeno je da će biti međunarodni savjet u koji će biti uključeni međunarodni stručnjaci za holokaust. Suglasili smo se da je potrebna jača suradnja na nizu aspekata“, rekao je Klinčić, ali i dodao da je područje Jasenovca „vrlo komplicirano“ zato što je jako stradalo u ratu 1990-ih, fond je vraćen tek 2001. godine, a novi postav uspostavljen 2006.

„Svjesni smo da postav možda nije najbolje prikazao ulogu počinitelja, individualizaciju žrtve i zločinca te da bi trebalo jasnije prikazati slijed događaja. Vjerujemo da će se u budućnosti sa zainteresiranim ekspertima i javnošću, pogotovo sa židovskom zajednicom i ostalim manjinama i Hrvatima koji su tamo stradali, postići da postav bude suvremeniji i da će bolje prikazivati ono što se stvarno dogodilo“, rekao je Klinčić.

Nije zaboravio dodati da je hrvatska povijest 20. stoljeća „vrlo kompleksna i složena“ i da je jako teško „izuzeti se od zlouporabe određenih podataka za različite ideološke i političke svrhe s bilo koje strane“.

Odgovorila mu je Sanja Zoričić Tabaković, voditeljica Shoah akademije pri Židovskoj općini Zagreb i predstavnica židovske nacionalne manjine Grada Zagreba.

„Bila sam četiri godine članica Savjeta Spomen-područja Jasenovac. Zajedno sa Srbima i Romima smo se trudili oko promjene postava tumačeći zašto smatramo da je on potpno promašen. Jedino što smo 'uspjeli' u te četiri godine je da već četiri godine nema Savjeta. Nikada nas Ministarstvo kulture nije pozvalo na razgvor da nas pita zašto mi zapravo bojkotiramo službenu komemoraciiju u Jasenovcu. Dražava surađuje sa Yad Vashemom, sa Shoa akademijom u Parizu, s Kućom Anne Frank iz Amsterdama, s Muzejem Holokausta iz Washingtona, a s nama koji smo tu iza ćoška – ne“, rekla je Zoričić Tabaković.

Prema njezinom mišljenju nije riječ o navodno 'kompliciranoj situaciji' nego o ignorantskom odnosu Ministarstva kulutre i Ministarstva zanosti i obrazovanja prema židovskoj zajednici. Među nostalim, sramotno se malo daje za Jasenovac, svega 2 milijuna kuna godišnje.

Na primjedbu Klinčića o velikim izdvajanjima za židovska groblja, Sanja Zoričić Tabaković je rekla da je to točno, ali da moraju biti svjesni da židovska zajednica ipak nije sva umrla i da postoji, istina u ostacima ostataka, ali da je ipak još – živa.

„Prilično je uvredljivo da se o nama priča kao da nas nema, a ipak nas malčice još ima“, poručila je Sanja Zoričić Tabaković.

Prema svemu, sporni muzejski postav u Jasenovcu će se mijenjati, i to vjerojatno u suradnji s međunarodnim stručnjacima, samo je pitanje tko će u tome sudjelovati, u kojem će to smjeru ići i – ono najvažnije - hoće li država, ili oni koji će to činiti u njezino ime, ponovno preskočiti židovsku zajednicu i predstavnike drugih stradalih u tom ustaškom logoru.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu