Učiteljice krive za skupi ajvar? Ili su se ipak ekonomski analitičari malo zabunili?

1. EKONOMSKI ANALITIČARI I BOJKOT TRGOVAČKIH LANACA. TKO JE KRIV, TKO, TKO?

Nama koji nismo ekonomisti ekonomiju objašnjava 10-ak osoba u medijima, najčešće obrazovanjem ekonomista, načinom djelovanja lobista, a ideološkim opredjeljenjem, čikaških[1] (neo)liberala. Većinom su to oni koji navijaju za bogataše, smanjili bi poreze i državu, a siromašni su im sami krivi za siromaštvo. Besprijekorno dotjerani, uz hiper-ozbiljan nastup stila Miroslava Lilića koji u Dnevniku objavljuje vijest da je umro Drug Tito, nama ekonomskim neznalicama nastoje ponovno objasniti da su njihovi partneri i vlasnici kapitala u pravu, a siromašni, naša država i mi u krivu. Nikad osmijeha na njihovu licu, situacija im je uvijek ekonomski izazovna, teška i dramatična, uvijek kapital teško diše. Mi osim što nismo ekonomisti nismo tu niti da mislimo – ti medijski ekonomski analitičari misle za nas. Oni i njihovi korporativni partneri su subjekt, a mi trebamo biti samo objekt ekonomije. Padamo ničice pred njihovim ekonomskim autoritetom dok izgovaraju sintagme kakve su Makroekonomski Pokazatelji, Mahstriški Kriterij, Fiskalna Konsolidacija ili njima najdražu - Strukturne Reforme. 

I doista, ma koja god da se ekonomska činjenica nama građanima sruči na glavu, čikaški ekonomski analitičar će na portalu ili TV-emisiji baš za svaku pronaći krivca u prevelikim porezima, posebno PDV-u, i prevelikom i neučinkovitom javnom sektoru, odnosno prevelikom broju preskupih „uhljeba“. To im je uobičajena „ekonomska analiza“ koju prezentiraju iz dana u dan, neovisno o konkretnoj temi. 

Tako je i sad s inflacijom, odnosno previsokim cijenama u našim trgovačkim lancima. Prvo su probavali kroz medije objašnjavati da je skupa hrana plod prevelikog PDV-a. No nije im uspjelo, jer iako građani nisu ekonomski analitičari, ipak razumiju da 2 % ili 10 % razlike u PDV-u između dvije države ne može dovesti do 50 % ili 100 % različite cijene na policama dućana tih država. Tisuće komentara ispod tih tekstova bili su komentari građana koji znaju zbrajati jednostavne brojeve i ismijati trik s objašnjenjem inflacije zbog PDV-a. Kad nije uspio trik s PDV-om, prebacili su se na nešto drugo – rast plaća zaposlenih u javnom sektoru. 

 

2. NISU TRGOVCI I UGOSTITELJI NIŠTA KRIVI, ZAŠTO STE IH IZAZIVALI? 

Sigurno ste čuli za cinizam zamjene krivca opisan primjerom mlade žene koja našminkana, u minici, s jasno vidljivom skupom ogrlicom oko vrata, noću ode sama šetati po sumnjivom kvartu na kraju grada. Kad se dogodi silovanje ili pljačka – ona je kriva, izazivala je. Nisu krivi oni, silovatelji i pljačkaši, od njih se i očekuje da siluju i pljačkaju mladu dotjeranu ženu koja sa skupom ogrlicom dođe njima u kvart. Što bi oni drugo trebali raditi u takvom slučaju? Je li tako, ili ipak nije? 

Nova teorija o inflaciji naših medijskih ekonomskih analitičara, nakon što teorija s PDV-om nije uspjela, zasniva se na jednom ideološkom konstruktu, jednom ekonomskom polunačelu i lažnoj analitici. Ona kazuje sljedeće: 

U poslovanju je onaj tko puno zarađuje (biznismen) moralan ako u poslovanju nastupa s pozicija najvećeg mogućeg egoizma. Prema zastupnicima te ekonomske ideologije, neoliberalnog kapitalizma, takav gotovo psihopatski pojedinac svojim maksimiranjem egoizma i profita ujedno pomaže i cijelom svijetu. Taj ideološki konstrukt vidljivo puca gdje god je i polu-primijenjen, ali nema veze - ideologija nije tu da se primijeni i uspije, ona služi medijskoj obmani. Naši čikaški analitičari propovijedaju da ako trgovački lanci u Hrvatskoj mogu uzeti 2 eura za proizvod kojeg u Europi prodaju za 1 euro – oni to trebaju napraviti, tako pomažu svijetu. Jer – „zar netko misli da su trgovački lanci tu da ne zarađuju!?“ Nije važno to da u Europi itekako zarađuju prodajući to i za 1 euro, a u Hrvatskoj navodno jedino mogu zarađivati ako istu stvar prodaju za 2 eura. 

Polunačelo koje spominjem najjednostavnije objašnjava guru naših čikažanina - monetarist Milton Friedman: nova masa novca potiče inflaciju, a novu masu novca mogu stvoriti jedino dva izvora – država (tiskanjem novog novca) i banke (plasiranjem novog zamišljenog novca). To je u principu točno, no vrijedi u zatvorenom sustavu. Friedman pod sustavom zamišlja američki sustav, a u širem smislu čitav svijet pod američkom ekonomskom dominacijom. Svijetom vladaju dolar i Wall Street, pa sav novi novac cirkulira unutar zatvorenog sustava na koji utječu američke banke i (fiskalna, monetarna i ina) politika američke vlade. Kad američki FED, Black Rock, Morgan Stanley, burza na Wall Streetu ili obližnja poslovnica Standard & Poor'sa promjene neki broj ili slovo, čitav svijet se trese. Sasvim je druga situacija u otvorenim malim državama, kolonijama, poreznim oazama ili državama koje su resorti ili polu-resorti (nažalost, Hrvatska gubi obilježja države, a poprima pojedina obilježja kolonije, porezne oaze i resorta). U takvim državama nisu samo lokalne vlade niti lokalne banke one koje stvaraju novu masu novca, već veliki dio mase novca - pa i inflatorne -  „prolazi“ kroz državu neovisno o njoj samoj. Stranci dolaze s novim novcem, kupuju, prodaju, trguju i iznose novac, a da ni lokalna politika niti lokalne medicinske sestre ili učitelji u tome svemu nisu čak ni objekt, a kamoli subjekt. 

Lažna medijska analitika, ako se iznošenje nekoliko tvrdnji može nazvati analitikom, lukavo miješa godine, zaboravlja poneke brojeve i manipulira pojedinim pokazateljima. Neke se navodi, neke zaboravlja. Negdje su apsolutni iznosi (npr. milijarde), negdje porasti (%), a kad odgovara ideologiji odnosno agendi – onda su stope porasta (isto %). Običan medijski konzument ekonomske analize ionako ne zna razliku između rasta vrijednosti, stope rasta i promjene stope rasta. Analitičari lukavo građanima iz mora podataka izabiru predstaviti da je npr. masa plaća u javnom sektoru u 5 godina porasla X milijardi (i „masa“ i „milijarda“ zvuče VEEELIKOOO), ali ispuštaju da je masa privatnih plaća porasla za još više milijardi. S druge strane, kad treba umanjiti zaradu onih koji zarađuju, onda ne navode koliko su milijardi BDP ili profiti porasli u 5 godina, nego u tom slučaju navode „pad stope porasta“ ili „postotak marže“. To su mali brojevi, decimale. Kad spominju inflaciju i rast plaća javnog sektora, lukavo zaboravljaju pojedine godine i redoslijed događanja, namjerno stvarajući dojam obrnute kauzalnosti. Namjerno prikazuju porast plaća javnog i privatnog sektora u 2024. godini, a prešućuju 2022. ili 2023. godinu. Itd. 

Kad se ta tri principa sklope u cjelinu, dobili smo sljedeću teoriju koju nam naši čikaški ekonomski analitičari uglavnom prezentiraju da bi obranili trgovačke lance od kritika za previsoke cijene: 

Za porast cijena hrane u trgovačkim lancima kriva je hrvatska država koja je posljednjih godina dramatično povećala plaće u javnim i državnim službama, plaće dijela tzv. uhljeba, i tako dramatično povećala masu novca u optjecaju. Kad su trgovački lanci vidjeli da tih 14% zaposlenih odnosno 6% građana Hrvatske ima dramatično veću novu količinu novca, iz altruizma prema svijetu odlučili su je smjesta uzeti tako da su povisili cijene, npr. s 1 na 2 eura. I sad tih 6% građana Hrvatske, tih novoobogaćenih 6% medicinskih sestara, učitelja i policajaca mahnito povećava potražnju po našim šoping-centrima. Istovremeno preostalih 94% ljudi koji nisu toliko obogaćeni kao uhljebi  kupuje za 2 a ne 1 euro po duhu svetom, odnosno iz altruizma prema altruističnim trgovačkim lancima.

Sjajna teorija koju za razliku od Teorije Prevelikog PDV-a običan građanin bez poznavanja brojeva ne može prozreti kao trik, a ujedno sadrži i standardnu hajku koju godinama ti isti čikaškiekonomski analitičari koriste u medijima – za tegobe 94% građana Hrvatske optuži onih preostalih 6% građana - medicinske sestre, učitelje, vojnike, socijalne radnike, policajce, a naravno, i činovnike po bespotrebnim javnim uredima. Možda se ta teorija o uhljebima koji uzrokuju inflaciju primi.

 

3. PA KOLIKI JE TAJ „INFLATORNI“ PORAST PLAĆA UČITELJA, U ODNOSU NA NEKE DRUGE PORASTE? 

U skladu s Friedmanovim evanđeljem, naši čikaški analitičari inflaciju predstavljaju kao prvenstveno monetarni problem, i to unutarnji (Hrvatska kao zatvoreni sustav). Pri tome uglavnom kao jedini izvor novog novca navode hrvatsku državu, odnosno „tiskanje“ (javnu potrošnju) novog novca, suptilno prešućujući da dobar dio novog novca fiktivno „tiskaju“ banke koje su privatni sektor i dobrim dijelom posuđuju i građanima i privatnom sektoru (npr. u inflacijski armagedonskoj 2022. Hrvatska je bila na vrhu Europe po rastu kredita poduzećima). Uzrok inflacije njima je baš hrvatska državna potrošnja, odnosno porast plaća u javnom sektoru. 

Ta teza je jako pogrešna. Ili naši ekonomski analitičari ne rade točne analize, ili je riječ o namjeri, odnosno agendi. Medijskoj obmani. Primjere nekih (samo nekih, međusobno isprepletenih) novih inflatogenih milijardi eura koje su se pojavile u godinama 2022., 2023. i 2024., uključujući i čitavu 2024. u kojoj su u travnju javne plaće doista primjetno narasle, prikazuje sljedeći grafikon  (vrijednosti su VIŠAK u odnosu na vrijednosti iz 2021. koju sam uzeo jer je 2020. bila pandemijska i nereferentna): 

 

 

Točno je da se od 2021. na dalje pojavilo puno novih milijardi eura koje su pumpale inflaciju. Samo što je teško pogledom na sve te milijarde zaključiti da su baš plaće javnog sektora presudne, baš tih 3,8 milijardi. Znatno veći broj milijardi eura plasirale su komercijalne banke, dakle naštampale i podijelile svoj zamišljeni bankarski novac. U tome krediti građanima čine više nego dvostruko veću masu novog novca od mase novog novca u plaćama javnog sektora. Ne samo da su građani počeli posuđivati sve veće količine novca za sve skuplje stanove, nego su i gotovinski nenamjenski krediti (za sitnu potrošnju) počeli opasno rasti, do te mjere da je čak i uspavani miljenik inozemstva guverner HNB-a Boris Vujčić morao reagirati. Građani su pokušavajući kupovati proizvode i usluge sve većih cijena posudili skoro toliko novog novca koliko iznosi porast plaća javnog sektora. Dakle, za taj dio inflatogenog učinka teorija ekonomskih analitičara o građanima koji imaju više postojećeg novca pa povećavaju potražnju nije točna, nego se radi o obrnutom procesu – balkanski siromašni snobovi imaju istu potražnju uz povećane cijene, pa sve više novog novca posuđuju od banaka. Na slici je vidljivo i da su i proračunske dotacije mirovinama i dječjim doplatcima unijele u optjecaj veću masu novih eura nego plaće javnog sektora, a da je impresivni priljev gastarbajterskih dotacija hrvatskoj masi novca porastao točno isto kao i plaće javnog sektora – 3,8 milijardi. Plaće rastu i u inozemstvu, pa Hrvati obiteljima u Hrvatskoj šalju sve više. Ekonomski analitičari potpuno ignoriraju tu zaboravljenu inflatornu masu novca, a zaboravljaju i preko 16 novih milijardi od turista. Zaboravljaju i sivu ekonomiju (30 % BDP-a!) i crnu ekonomiju, također inflatorno važnih, u novim milijardama,  masivnijih od plaća javnog sektora. Na slici nisu sve nove milijarde koje su enormno napumpale i službeni (legalni) BDP, ali jasno je da brojni dobitnici inflacije postoje u privatnom sektoru. To nisu nužno onih 1,1 milijun koji se vode kao zaposlenici u privatnim pravnim osobama i čije se plaće uvijek koriste za usporedbu s javnim sektorom, nego su tu i obrtnici, slobodna zanimanja, poljoprivrednici, a vjerojatno i neki od 90 tisuća formalno nezaposlenih, a bome i vlasnici kapitala, dionica, štednji i sl. Kroz sve kategorije zaposlenih, i privatnih i javnih, kao i donekle umirovljenika i nezaposlenih, proteže se čak 500 tisuća Hrvata koji zarađuju (i) iznajmljivanjem nekretnina. U Hrvatskoj je više iznajmljivača nego „uhljeba“. 

Neki ekonomski analitičari priznaju da glavnina inflacije (inflacija 2022.) nije vezana uz plaće javnog sektora, ali samo zato da naglase da je 2024. godina drugačija – da je 2024. godine glavni motor inflacije „dramatično“ veća masa novca u rukama učitelja i medicinskih sestara. To je u slučaju pobune potrošača protiv cijena u dućanima besmisleno jer se bojkot ne odnosi na porast cijena u 2024. godini, nego na visinu cijena, koja je najviše narasla prije 2024. godine, te na vidljivu razliku hrvatskih i europskih cijena istih proizvoda u istim lancima. 

 

 

 

Iz prethodnih grafikona je vidljivo da je današnja cijena proizvoda na polici dućana najviše napumpana prije početka isplata prvih bitnije većih plaća u javnom sektoru u travnju 2024. godine. Taj zamišljeni kruh s prethodne slike je od 2021. godine do početka 2024. godine poskupio s 1,00 na 1,39 eura, a nakon isplata većih plaća javnog sektora od travnja nadalje poskupio na 1,44 eura. Čak i da je samo plaća javnog sektora uzrok kompletne inflacije cijena hrane u 2024. godini, to je tek 5 centi razlike i nije razlog bojkota. A dodatno - jasno je da ni ta mala inflacija 2024. nije izazvana samo novom masom javih plaća. Npr. od travnja do kraja 2024. godine prilično je narastao broj zaposlenih, mahom u privatnom sektoru, a on je ostao povećan i nakon turističke sezone. Otprilike 75 000 potpuno novih zaposlenika u 2024. unijelo je u sustav 75 000 novih plaća, što sasvim sigurno ima značajan utjecaj na potrošnju, moguće usporediv s utjecajem povećanja plaća 245 000 zaposlenika javnog sektora kod kojih se radi samo o masi razlike između prijašnje i nove plaće. 

 

 

I, da ne zaboravimo – masa plaća u privatnim tvrtkama unijela je znatno više novih milijardi eura u optjecaj nego masa plaća javnih i državnih službi: 

 

 

Na grafikonu je prikazana „masa plaća“, vrijednost koja se kod medijskih analiza spominje isključivo u kontekstu javnog sektora, kao nekakvo teško breme. Ali za temu inflacije jako je zanimljivo vidjeti da je masa plaća u privatnom sektoru do 2024. rasla zapravo brže nego u javnom sektoru. Međutim, postoji razlika između rasta plaća i rasta mase plaća, a ona ovisi o broju ljudi na koji se masa odnosi. U periodu od 2020. - 2024. jako je porastao broj zaposlenih, a taj porast vezan je gotovo isključivo za privatni sektor. Prilično je vezan za uvoz jeftinije radne snage iz regiona, s istoka ili dalekog istoka. Pojednostavljeno - iako je i u privatnom sektoru došlo (moralo je doći) do velikog rasta mase plaća, poslodavci su nastojali istom količinom novca pokriti sve više radnika. Zbog toga je sama plaća pojedinca koji radi u privatnim tvrtkama rasla sporije nego ukupna masa plaća u privatnom sektoru. Zašto je to važno? Zato što 150-200 tisuća novih zaposlenika privatnih tvrtki (2020. - 2025.) znači novih 150-200 tisuća kupaca u hrvatskim trgovačkim lancima. Među njima postoje varijacije u potrošnji - ne troši isto Srbin koji je kuhar u našem restoranu, Bošnjak u našoj IT-firmi ili Nepalac koji biciklirajući razvozi plave kutije. Nisu niti jednako plaćeni, nemaju niti iste potrošačke ili štedne navike, a dio novca i iznose iz Hrvatske. Međutim, ma koliko plaća i posljedična prosječna potrošnja tih novih 150-200 tisuća ljudi bila manja od plaće i potrošnje 245 tisuća medicinskih sestara, učitelja, policajaca, sudaca ili vatrogasaca, ta nova privatna potrošnja postoji. Nije zanemariva. Ljudi jedu, piju, peru se. A ta masa plaća u privatnom sektoru narasla je 70 %. Čak i tijekom te 2024. godine, godine u kojoj je najviše narasla masa javnih plaća – masa privatnih plaća je narasla još prilično više od toga. Više je novih privatnih milijardi u dućanima nego javnih. Inflacija je čudna biljka, nije sve jednostavno, ali ne treba ispustiti iz vida da su u javnosektorskoj 2024. godini veću količina novih milijardi upumpali porasti plaća privatnog sektora (4,11 mlrd), kredita kućanstvima (2,50 mlrd.) i mirovina (2,47 mlrd,), nego plaća javnog sektora (1,98 mlrd).

 

4. ŠTO JE BILO 2022. GODINE? KOLIKO JE RASLA PLAĆA UČITELJA, A KOLIKO CIJENA STANA, KERAMIČARA ILI PIZZE? 

Nakon tvrdnji da su za inflaciju krivi „uhljebi“, u nemogućnosti da u javnom prostoru nađem analizu koja bi to potvrdila, pokušao sam proguglati. Nije puno, nisam ekonomist pa vjerojatno ponegdje i griješim[2], ali su brojevi i pogledi dovoljno zanimljivi da vam ih ovdje predočim. BDP je pokazatelj ukupne vrijednosti dobara i usluga proizvedenih u zemlji tijekom cijele godine. Mene je zanimalo kako je u odnosu na tu vrijednost stajala masa novca konsolidiranog državnog proračuna, kao i neke druge vrijednosti. Ako 2020. godinu uzmemo kao referentnu i promatramo koliko je što raslo 2020. - 2024., onda to izraženo postotkom rasta izgleda otprilike ovako: 

 

 

BDP je tijekom tih godina rastao prilično jače ne samo od plaća (i privatnih i javnih) nego i od državnog proračuna. Čini se da je država uzimala manje nego ranije, a plaće javnog sektora čak nisu rasle niti proporcionalno rastu proračuna[3], a kamoli BDP-a i cijena. Ako je proračun činio sve manji udio u BDP-u, onda se sve veći udio BDP-a vrtio u privatnom sektoru i sivoj ekonomiji. U nekom zamišljenom svijetu zatvorenog sustava to bi značilo da privatni poslodavci mogu proporcionalno davati sve veće plaće svojim privatnim zaposlenicima i istovremeno ostvarivati i sve veće profite. Međutim, čini se da plemeniti egoistični kapitalizam nije donio proporcionalno dobro svima u lancu, plaće su u privatnom sektoru dizane manje nego što je rastao BDP. Tu ne treba zanemariti strukturu privatnog sektora, u kojoj su mahom novozapošljavani niskokvalificirani radnici u turizmu i građevinarstvu, s malim plaćama, a razvila se i čitava nova grana ekonomije oko toga - humano-robovlasnički uvoz, smještaj i iznajmljivanje Nepalaca i ostalih nepalaca tvrtkama. 

Vjerojatno je privatni obrtaj sve veće količine milijardi ne samo potpirio tu jaču hrvatsku inflaciju (a nisu je uzrokovale plaće učitelja koje su bitnije porasle tek 2024., kao niti PDV), nego i stvorio u Hrvatskoj kategorije gini-dobitnika i kategorije gini-gubitnika inflacije. Malobrojni dobitnici su svakako u dijelu privatnog sektora, nažalost ne u radničkom niti proizvođačkom, a medicinske sestre i učitelji su svakako na gubitničkoj strani, makar im se plaća 2025. možda vrati na stari paritet. Ako medicinska sestra ima 100 tisuća ušteđenih ili naslijeđenih eura za stan i 2020. je za to mogla kupiti nekakav stan, sad taj isti stan košta 150 tisuća i nikakvim većim plaćama ga neće doseći. Banke trljaju ruke, a Boris Vujčić se smješka onako lijepo kao i inače. 

Što je s plaćama zaposlenih u privatnim tvrtkama? Tek u travnju 2024. godine plaća učitelja (VSS) postala je viša od prosječne plaće u Hrvatskoj (SSS). Plaća nepalaca i ostalih zaposlenika privatnih tvrtki je porasla, ali te konkretne 2024. godine slabije nego u javnom sektoru. To je detalj koji uzrokuje bijes poslodavaca na „groznu“ državu. Iako nisu u pravu, treba ih razumjeti - izuzetno je teško naći radnika, posebno stabilnog i s nekom kvalifikacijom, a taj problem postaje jači kad u javnom sektoru plaće postaju malo konkurentnije. Znaju i njihovi predstavnici u medijima Irena Weber i Hrvoje Stojić da viša cijena hrane (...nego u Njemačkoj) nije plod veće plaće učitelja, ali moraju iskoristiti medijsku priliku da na temu inflacije malo lobiraju na sasvim drugu temu jer povisivanje plaća u javnom sektoru plaće njihovih radnika čini nekonkurentnijima. Ipak, ekonomski analitičari trebali bi predočavati pravu analizu, a ne da to moraju raditi oni koji nisu ekonomisti. Tijekom ovog perioda na neke natječaje u javnom sektoru javljali su se samo kandidati koji ne zadovoljavaju uvjete natječaja, na neke se nije javljao nitko, a na nekim intervjuima su sami kandidati zahvalili na ponudi, prekinuli intervju i odustali kad su saznali koja je plaća u javnom sektoru. U privatnom su imali veće plaće (napomena: ne, nije samo IT u pitanju, već dobar dio VSS i SSS-tehničkih zanimanja). Vlada je morala 2024. povisiti koeficijente i plaće da ne dođe do prestanka funkcioniranja pojedinih službi u javnom sektoru. U medicini je svakako najgore, pojedini gradovi ostaju bez segmenata javne zdravstvene zaštite, ali i u drugim sektorima postoji problem. Funkcionalni problem je kad je konobarska (NSS) zarada primjetno veća o zarade asistenta (VSS) na fakultetu. Ono što bi ekonomski analitičari trebali medijski propagirati bilo bi povisivanje onih plaća u privatnom sektoru koje su niske nauštrb dijela profita (tamo gdje se može, uglavnom kod velikih i pogotovo stranih igrača), odustajanje privatnog sektora od sive ekonomije (npr. isplata minimalnih plaća tamo gdje one to nisu, iznošenju dobiti iz zemlje[4], iznajmljivanja na crno, nefiskaliziranih tijekova u ugostiteljstvu i turizmu i sl.) i svakako uvođenje jačeg poreznog destimuliranja rentijerstva i gini-raslojavanja, te tako steći kredibilitet stvarnih ekonomskih analitičara, a ne lobista malobrojnih dobitnika inflacije i čikaških boraca protiv države.

Vratimo se baš na 2022. godinu, godinu najveće inflacije (preko 10 %, a prva sljedeća po veličini od 8 % je 2023.).  Porast BDP-a i mase novca bio je tada znatno veći od porasta plaća u javnom sektoru. Kakve su bile cijene te 2022. godine u odnosu na 2020. godinu? Evo ovakve: 

 

 

Ne samo da su zli uhljebi i penzioneri 2022. mogli kupiti manje pizza ili kvadrata stana u odnosu na 2 godine ranije, nego se i kompletan način života shodno novim ekonomskim okolnostima promijenio. Život prije i nakon korone drugačiji je prvenstveno u ekonomskom smislu. Neki pripadnici javnog sektora koji su do 2020. pripadali srednjem sloju sad su morali prestati odlaziti na pizze ili uzimati kredite za stan, postalo je preskupo. Neki su uzeli kredite za stan, sad znatno veće i s većim ratama (vrijednost stambenih kredita je porasla 20 %), ali zbog toga još jače odustali od odlazaka na pizze i u hotele. Oni koji su nastavili stanovati u najmu – morat će plaćati sve više za taj najam. Učiteljice i medicinske sestre ne pohode zagrebački Advent. 

 

5. PA TKO JE ONDA SKRIVIO INFLACIJU, AKO NISU UČITELJICE?

Dogodilo se svašta, a ja koji nisam ekonomist stvar bih podijelio na nekoliko grupa međusobno podupirućih uzročnika inflacije koji su djelovali istovremeno i sinergistički proizveli rast cijena na hrvatskim policama dućana. 

 

A) Najvažniji uzročnici – eksterni, uvozni. Temeljna svjetska inflacija koja je pogodila Hrvatsku 2021. - 2025. je uvozna, na nju nikakav utjecaj nisu imali ni Plenković ni PDV, a posebno ne hrvatski učitelji ili drugi javni ili privatni građani Hrvatske. Pandemija je kratkotrajno povisila cijene nekih proizvoda ovisnih o lancima dobave, a svjetski moćnici i vlasnici najvećeg bogatstva sa Zapada odlučili su postati još bogatiji. Programirali su inflaciju kao još jednu krizu nakon koje sve manje moćnika ima sve više bogatstva, a sve više ostalih ima manje kupovne moći. Kad je pandemija prestala, cijene nisu pale na staro, nego su moćnici krenuli u kompletnu promjenu svijeta, između ostaloga i korištenjem rata (Ukrajina) u ekonomske svrhe. Jeftini energenti i sirovine namjerno su postali skupi da bi određeni bogataši postali bogatiji. Tiskanje novca od strane SAD i EU pod raznim krinkama tobožnjeg pomaganja doseglo je degutantne razmjere. Nakon uvođenja ekonomskih sankcija i preusmjeravanja lanaca dobave s jeftinijih roba i energije na one skuplje, evo nam sad i carina (!), i to na „slobodnom“ i zapadnom (!) čikaškom tržištu. Budući da su kreatori inflacije istovremeno oni isti koji su i naši euroatlantski partneri, ali ujedno i središnji promotori ideologije koju ovdje zastupaju naši čikaški medijski ekonomski analitičari[5], ova sva inozemna krivnja za inflaciju uglavnom se u našim medijima svodi na iracionalni napad Rusije na Ukrajinu. Nakon čega, i zbog čega, eto, sve mora biti tako kako jest, pa i cijena tjestenine i čokolade. Zbog rusije i ukrajine. 

 

B) Srednje važni uzročnici – interni hrvatski destinacijsko-mentalitetni uzročnici inflacije. Hrvatska inflacija je nažalost i veća od ove koju smo uvezli izvana jer smo na tu svjetsku inflaciju pridodali i tipičnu balkansku psihologiju, a prilično nas je pogodila i destinacijsko-nekretninska atraktivnost kod stranaca koji imaju veze s Hrvatskom. 

Jedan od krakova utjecaja stranaca jesu stranci kao turistički gosti. Nakon katastrofalne pandemijske 2020. godine turisti su mahnito nahrupili. Samo u 2021. i 2022. godini kroz državu s 3,8 milijuna Hrvata prošlo je 26 milijuna stranaca, i to stranaca s više novca u novčaniku, spremnih da ih potroše, na usluge i u maloprodaji. Ukupno je bilo 145 milijuna noćenja, što je kao da tijekom svih 365 dana u godini imate kontinuirano 200 tisuća turističkih stranaca u Hrvatskoj, stalnih sugrađana svaki dan, ali nešto veće platežne moći i veće želje za potrošnjom. Izraženo novcem? Dok je porast mase uhljebskih plaća 2020. - 2022. unio u optjecaj 0,5 novih milijardi[6], strani turisti su 2021. i 2022. ukupno unijeli oko 12 milijardi više nego 2020. godine (usput: netko je te milijarde ovdje dobio). Tih 12 milijardi nije naštampala hrvatska država, a niti su ga hrvatskim građanima posudile hrvatske banke. Napomena – ovo sve se odnosi samo na legalno prijavljene turiste u komercijalnom smještaju. Kad se pridodaju strani vlasnici nekretnina koji ljetuju, ugošćuju prijatelje ili iznajmljuju na crno drugim strancima – količina ovdje unesenih milijardi je bitno veća i od tih 12 milijardi.

Sljedeće vezano za strance su nekretnine, faktor s više krakova. Stranci su samo u te dvije godine (2021. - 2022.) u Hrvatskoj kupili oko 23 tisuće nekretnina, vrijednosti po jednom izvoru 1,7, a po drugom 2,2 milijarde eura. Novih eura u Hrvatskoj, inflatogene gotovine. Odakle takav interes za hrvatske nekretnine u svijetu? Osim lijepe obale i sunčane klime, interes je dramatično porastao nakon pandemijske inflacije i zbog toga što je Hrvatska bila – porezna oaza. Ovdje se kupuje kešom, nema ograničenja i nema poreza. Na mnogim mjestima u svijetu oglašavalo se da treba investirati u hrvatske nekretnine jer Hrvatska, kao ni Kajmanski otoci – nema porez na nekretnine. Informaciju o prednostima ulaganja i nepostojanju poreza na nekretnine u Hrvatskoj na svojim stranicama svojim građanima objavljivali su 2021. godine čak i npr. US Department of State ili Australian Taxation Office. Procjena je da stranci posjeduju danas već oko 200 tisuća nekretnina u Hrvatskoj, na najboljim lokacijama, vrjednijih od prosjeka[7]. Što su Vlada i naši medijski ekonomski analitičari radili po tom pitanju, pitanju nepostojanja poreza niti restrikcija kojima bi se spriječio ili demotivirao prelazak naših najvrjednijih turističkih ali i urbanih lokacija u ruke stranaca? Jesu li prvi uvodili, a drugi bar tražili porez i nekakva ograničenja? Ne. Održavali su poreznu oazu i punili ekonomiju novim, ali jednokratnim milijardama eura od tih kupoprodaja, a lokalno stanovništvo eutanazirali nikakvim porezom na cimer-fraj i prisustvom bogatih turista kojima se prodaju vožnja brodićem, dagnje, crno vino ili bar suveniri od školjki. Ako da bog – nefiskalizirano. I tako stvorili jednu kategoriju Hrvata, ugostiteljsko-rentijersku, kojoj ne samo da ne smeta inflacija, već je i sama podupire kreativnim smišljanjem novih cijena. Oni, za razliku od učiteljica, sami kreiraju svoj hod u skladu s inflacijom, pa možda i malo iznad toga.

A kad smo kod nekretnina, treba spomenuti i začarani inflatorno-špekulantski krug izgradnje, prodaje i poskupljenja te, u nereguliranoj Hrvatskoj - robe kao i svake druge. Kad se pomiješaju velika potražnja stranaca za nekretninama u Hrvatskoj s inflacijom koja i domaće bogataše tjera da također očuvaju vrijednost novca kupovinom nekretnina, dolazimo do situacije da se u državi s brojnim praznim nekretninama neprestano grade nove, potražnja za praznim nekretninama je veća od ponude, a istovremeno medicinske sestre i učitelji ne mogu sebi priuštiti kupovinu jedne jedine u kojoj bi stanovali. Psihologija tu igra vrlo veliku ulogu, ali ne samo kod straha od pada vrijednosti novca, već i prokletstva psihologije destinacije odnosno resorta. Svaki Hrvat sanja o tome da kupi što više nekretnina i da ih renta. Neće valjda rintati kad ovdje svi rentaju. Rentanje je jedina kapitalistička aktivnost koja se ovdje smatra poželjnom, dosanjanim kapitalističkim snom. Stoga ne samo da inflatorno djeluje potražnja i umjetno stvaranje nestašice nekretnina na tržištu, što podiže cijene stanovanja, već i sve ostale aktivnosti poduzetnika vode do većih cijena njihovih proizvoda i usluga – moraju što brže zaraditi što više da bi kupili nove nekretnine. I vlasnik turističkog brodića na Jadranu i vlasnik pizzerije i vlasnik keramičarskog obrta i IT-stručnjak i odvjetnik naprosto moraju dizati svoje cijene. Ne (samo) zato što je poskupio čelik i plin, već i zato što većim cijenama i većim zaradom brže mogu skupiti dovoljno keša za novu nekretninu u kolekciji. Jasno, to sve mogu ako postoji potražnja. A postoji. Samo što u tome učitelji i medicinske sestre imaju tek perifernu ulogu, ne kao subjekti nego kao objekti[8]. 

Konačno, vezano za građevinski sektor koji je osim turizma i ugostiteljstva ovih godina motor rasta BDP-a koji je u Hrvatskoj jedan od najvećih u EU, enormna fondovska sredstva naštampanog novca spomenuta u prethodnom poglavlju slijevaju se u Hrvatsku (kohezijski fondovi, NPOO...) i preko državnih investicija u privatni sektor. Gradi se na sve strane, a riječ je o milijardama inozemnog javnog novca. Npr. sredstva dodijeljena Republici Hrvatskoj za financijsko razdoblje 2021.-2027. u tekućim cijenama iznose više od 14 milijardi eura iz VFO-a, te nešto više od 11 milijardi eura iz NGEU. 

Balkanska psihologija s druge strane kod opće populacije uključuje ponašanje siromašnog snoba, pojedinca koji ne živi u skladu sa svojim mogućnostima nego mora pokazati da ima i da može, čak i onda kad nema i ne može. I siromašan si ovdje naprosto mora priuštiti neki dubai-fud, raskošno vjenčanje, ovogodišnju verziju mobitela, brendirani bicikl, vožnju uberom a ne tramvajem, jer - ne smije izgledati da je siromašan. Za razliku od Nijemca ili Slovenca koji na porast cijene od 10 % odustaje od proizvoda ili usluge, Hrvat i kod porasta od 50 % mora sam sebi dokazati da je i dalje sve isto, da i dalje može. U Hrvatskoj tržište ne funkcionira. S te strane katastrofalni tajming uvođenja Eura – usred inflacije (jedan od niza razloga zbog kojeg je guverner Boris Vujčić trebao ne samo odavno otići, već i odgovarati) pridonio je znatno većoj psihološkoj dimenziji pumpanja inflacije nego u nekoj drugoj državi. Potrošnja je između svega ostaloga u ovom periodu pumpana sve većim kreditima kućanstava, Hrvati su unatoč sve slabijoj kupovnoj moći nastojali ići ukorak s cijenama, kako nekretnina, tako i proizvoda i usluga. U Hrvatskoj se čini da i trgovci i ugostitelji jednostavno ne mogu smisliti toliko visoku cijenu koja ne bi mogla proći, a hrvatska Vlada, HNB, porezna uprava i agencije uglavnom su imune na situaciju i zapravo kod velikih igrača - posebno onih stranih - skoro ništa ne reguliraju, a kamoli kontroliraju. Taj izostanak regulacije i kontrole je realna krivnja države, a ne zakašnjelo povisivanje plaća učitelja i medicinskih sestara. Samo što o toj stvarnoj krivnji države čikaški ekonomisti šute.

 

C) Sitni uzročnici – svi ostali. Potresi u Zagrebu i Petrinji uzrokovali su unos nekoliko europskih milijardi eura dodatne pomoći, a ujedno i u situaciji pada broja radnika znatno pomogli dodatnom povisivanju cijene građevinskih radova. Doznake gastarbajtera obiteljima u Hrvatskoj također su znatno rasle, riječ je o milijardama. Konačno, u moru svih ostalih 100 manjih doprinosa, jasno je da je inflaciji donekle pomogao i rast plaća, i privatnih i javnih. Ali taj utjecaj je dovoljno malen da ga ozbiljni ekonomski analitičari ne bi trebali niti spominjati prije nego spomenu ovo sve ranije navedeno. 

Svi ti faktori koji su djelovali simultano proizveli su multiplicirajuće dobar učinak na jedne (malobrojnije) građane Hrvatske i multiplicirajuće loš učinak na druge. Bogati su još bogatiji, siromašni siromašniji. Polako krećemo prema stanju turističkih država Azije i sjevera Afrike, gdje malobrojna manjina bogatih i stranci žive luksuzno u resortima i ograđenim čuvanim naseljima, a većina siromašnijih izvan zida, pa i u slamovima. Ogromna masa novca došla je u ruke manjine Hrvata, raznim kanalima. Ako su dobro preusmjerili taj novac, u dvije ili pet nekretnina, za 10 godina će ih imati 20. I rentati. S njima su unutar resorta i stranci, vlasnici najjačih trgovačkih lanaca, banaka, hotela i ostalih kompanija, te sad već 200 tisuća nekretnina na najatraktivnijim lokacijama. S vanjske strane zida ostaju svi ostali, kumulativni Matejevi odnosno Marksovi gubitnici. Tko nije do 2020. kupio stan – neće ga kupiti nikad. Ili će životariti siromašno pod teretom rate kredita ostatak života. Hvale je vrijedan pokušaj Vlade da 2024. odnosno 5 (godina) nakon 12 pokuša medicinske sestre i učitelje plaćom ostaviti unutar srednjeg sloja. Ali ono što će se dogoditi, a što kao sreća u nesreći nije ni loše, ipak će javne medicinske sestre i učitelji ostati izvan zida resorta. Liječiti i učiti siromašne, one koji nemaju novca za privatne poliklinike i škole unutar zida rezerviranog za dobitnike inflacije. 

 

6. PRIDONOSE LI NARKO-KARTELI BDP-u I INFLACIJI? ZAŠTO HRVATSKI EKONOMSKI ANALITIČARI ZABORAVLJAJU SIVU I CRNU EKONOMIJU?

Na sjeveru Meksika, uz granicu sa SAD-om, narkokarteli obavljaju veliki posao u trgovini drogom i ilegalnom transportu ljudi te znatno ili čak presudno povećavaju masu novca i stvarni BDP na tom području. Formalno nezaposleni, njihovi prihodi se ne uračunavaju u „prosjeke isplaćenih plaća za listopad“ meksičkog zavoda za statistiku, a gazde ne prijavljuju dobit poreznoj upravi niti plaćaju porez. Međutim, njihov novac se upumpava u lokalne trgovine, plaćaju se usluge i sl. Kroz Hrvatsku kao koridor godišnje po procjenama prođe 20 milijardi dolara vrijednosti droge, a nepoznata je vrijednost zarade od ilegalnih migracija. Jedan dio te i slične službeno nezabilježene crne ekonomije, koja je privatni sektor, svakako ostaje i u hrvatskom optjecaju novca. 

Postoji i siva ekonomija. Hrvatska u 2023. godini po EU-izvješću ima nakon Bugarske drugi najveći udio sive ekonomije u Europi – čak 29,7 % BDP-a! S druge strane, Austrija ima 6,6 %, Njemačka 8,8 %, Slovačka 13,1 %.... Statistike u Hrvatskoj, kako one službene tako i one ekonomskih analitičara, udio države u BDP-u, poreznu presiju i „odnos plaća u javnom i privatnom sektoru“, s pripadajućim usporedbama s drugim EU-državama, uporno iskazuju negirajući postojanje sive ekonomije kao velikog sudionika u BDP-u. Tako je i sad s inflatornim analizama. Kod usporedbi plaća javnog i privatnog sektora[9], za tih 6 % građana Hrvatske koji rade u javnim i državnim službama (većinom VSS) uvijek u kalkulaciju prosjeka uzimaju sve njihove plaće, ali za usporedno prezentiranje privatnog sektora uzimaju tek reduciran broj onih koji prihoduju – samo dio privatnog sektora kojem se isplaćuje plaća (većinom SSS). Izostavljaju one koji žive od legalne zarade (obrtnici, slobodna zanimanja, poljoprivrednici...) bez da si isplaćuju „plaću“, one koji su formalno nezaposleni a nekako nabavljaju novac, a i one kojima novac dolazi od vlasništva i profita, dividendi, kamata, iznajmljivanja nekretnina... Ponegdje i u sivom ili crnom području. Nije to u ovom trenutku priča o moralu, nego o inflaciji i kupovnoj moći, ali je dobro spomenuti mogući razlog iz kojeg čikaški ekonomski analitičari izbjegavaju uračunavanje svega ostaloga – jer je siva ekonomija dio privatnog sektora pa bi se uračunavanjem svih prihoda privatnog sektora pokazalo da privatni sektor možda ipak živi bolje nego što ispada selektivnom usporedbom prosječnih legalno isplaćenih plaća za 1,4 milijuna zaposlenih u Hrvatskoj. Minimalnu plaću je u 2024. godini primalo 95 tisuća zaposlenih. Jasno je da postoje tvrtke u problemima i one koje su poslovni model razvile na jeftinoj radnoj snazi kojoj takva plaća odgovara. Njima je teško isplatiti i minimalnu. Međutim, nije teško zamisliti da dio od tih 95 tisuća ipak dobije veće plaće, a legalno je isplaćen samo dio. Da, to je porezna evazija (ah, kako eufemistički zvuči ta riječ, pa nećemo valjda privatnom sektoru javno reći neku grublju riječ) i ima posljedice i na visinu PDV-a kojeg se mora skupljati više jer se nekih drugih poreza skupi manje, ali za ovu temu je bitno da se u statistikama i računanjima prosjeka takve plaće vode kao minimalne, a ostatak se ne percipira kao inflatorni faktor. 

 

 

Jedno od čestih medijskih strašila koja rabe čikaški ekonomski analitičari je i famozni Udio Države U BDP-u. Gledam EU dokument u kojem Njemačka ima udio države 48,38 %, Slovačka 47,92 %, Hrvatska 47,40 %, a Slovenija 46,48 %. Ne spominjem to radi tih brojeva, oni mogu biti i drugačiji, nego zbog principa – da, to je državna potrošnja u usporedbi s legalnim BDP-om. Što bi bilo kad bismo procijenjenu sivu ekonomiju, koja stvarno postoji, uključili u izračun stvarnog BDP-a? S ovim brojevima, ispalo bi da Njemačka ima 44 %, Slovačka 42 %, Slovenija 38 %, a Hrvatska 36 % Države U BDP-u. Stvarnom BDP-u. 

Istraživanje tvrtke Visa Consulting & Analitics i Kearney iz 2024. ukazalo je na hrvatsku sivu ekonomiju od čak 30,5 % BDP-a, a kao razloge navelo neformalnost plaćanja, plaćanje u gotovini (danak naručitelju istraživanja), ali i „jednu od najnižih opasnosti za počinitelja da će biti kažnjen u Europi“, kao i „izrazito nisku grižnju savjesti“ kod onih koji posluju na sivo ili crno! Pitanje: nisu li ovi isti čikaški ekonomski analitičari dugogodišnjim medijskim napadima na državu i poreze doprinijeli ovakvom stavu o neplaćanju poreza u Hrvatskoj? Za ovu temu zanimljivo je da po procjeni iz tog istraživanja trgovina na veliko i malo u Hrvatskoj godišnje utaji 2,5 milijarde eura odnosno 43 % zarade. Nisam ekonomist, pa bih jako volio vidjeti emisiju Otvoreno na temu „Siva ekonomija u trgovini“ u kojoj nam ekspert Slobodan Školnik objašnjava kako se to radi, a ekspert Drago Munjiza u tom kontekstu objasni što je marža od 2 %, što je mala (stvarna? prikazana? iznesena iz zemlje?) dobit, a što profit koji nije ekstraprofit, kad 43 % prihoda jednostavno - zatajiš. 

 

7. ZAKLJUČCI O EKONOMSKIM ANALITIČARIMA I BOJKOTU TRGOVINA 

Uz nekoliko časnih iznimaka, većina onog što su kao tzv. „analizu“ u našim glavnim medijima građani dobili od čikaških ekonomskih analitičara u vrijeme bojkota trgovina – nije nikakva analiza. Riječ je uglavnom o pamfletima protiv dizanja javnih plaća i shuffle-verglanju o PDV-u, a ne o analizi razloga visokih cijena hrane na našim policama dućana. Taj uobičajeni modus operandi te gomilice čikažana i inače je vrlo dosadan i štetan, obmanjujuć za javnost, a u slučaju inflacije i cijena na policama dućana maskirao je prave probleme. Urednici medija trebali bi prestati davati prostor repetitorima sintagmi o PDV-u i javnom sektoru, a ako zbog sponzora baš moraju davati prostor tim konzultantima i PR-ovcima krupnijeg kapitala koji se predstavljaju kao analitičari bilo bi dobro da istovremeno daju prostora i nekim ekonomistima koji svoj uzor ne vide baš u Čikagu. 

Bojkot trgovina je i dobra i loša stvar. Prve dvije moguće dobre posljedice bojkota uopće nemaju veze s nazivnim ciljem istog. Jedna je to da su se hrvatski građani konačno uspjeli masovno i nepodijeljeno okupiti oko nečeg što nije sport, što ulijeva nadu da će u budućnosti možda biti i drugih tema oko kojih će to biti moguće, kao što je to normalno u drugim državama Europe. Druga je to što gomila riječi i brojeva oko visine cijena koje su građani ovih dana imali u svojim glavama možda dovede do redukcije mentaliteta balkanskog siromašnog snoba odnosno života iznad ekonomskih mogućnosti. Ta promjena mentaliteta može imati pozitivne posljedice i na pojedinca, ali i društva i države u cjelini. U smislu samih ciljeva bojkota dobra je informacija trgovačkim lancima da su viđeni, da sad cijela nacija zna za razlike u cijenama u odnosu na druge države. Iako imaju veliku snagu, možda i veću od građana i Države, možda ipak dio zarade preusmjere u smanjivanje cijena, a oni inozemni među njima prestanu Hrvatsku tretirati drugačije nego druge države. S te strane, sama organizacija prvog dana bojkota je iznenađujuće remek-djelo i organizatoru(ima) treba odati veliko priznanje. 

Postoje i loše stvari oko bojkota. Bojim se da naknadna strategija organizatora nije dobra. Produljivanje i kompliciranje bojkota samo je dovelo do razvodnjavanja koje je dalo vodu na mlin medijskim protivnicima – više nije tema koliko je neki naknadni dan bojkota uspio, već koliko je slabije uspio od onog prvog. To je trebalo očekivati. Bolja strategija je, kad je javna pozornost zadobivena, nastaviti u informativnom modusu – kontinuirano obavještavati javnost o pojedinim slučajevima u pojedinim lancima, te tako utjecati da se neke štetne prakse s vremenom prekinu, a neke cijene smanje. Također tražiti i obznanjivati bar anonimne dojave insidera, npr. naših proizvođača, o pojedinim nepoštenim praksama distributera i lanaca. I naši proizvođači imaju problema s nekim distributerima i lancima. Drugi i ozbiljniji problem je mogućnost bacanja neopravdano negativne percepcije na trgovinu i dobavljače u cjelini, te stvaranja hajke na njih. Kao što je neselektivna hajka na „javni sektor“ besmislena, moralno i intelektualno promašena, tako je i neselektivna hajka na trgovačke lance besmislena, moralno i intelektualno promašena. Djelatnosti kojima građani dolaze do mogućnosti kupovine osnovnih proizvoda esencijalni su dio našeg postojanja. O tom lancu ovisimo svi – od naših proizvođača, preko distributera do polica dućana s kojih mi odabiremo ono što nam je nužno za život. Tu postoje stotine tisuća ljudi, nedužnih ljudi, koji kao i mi kupci ovise o normalnom funkcioniranju cijelog sustava. I vlasnik i berač krumpira i vozač i prodavač i mi. Zato bi umjesto neselektivne hajke i ocrnjivanja čitave branše u kojoj većina savjesno, časno i teško obavlja svoj posao fokus trebalo usmjeriti na specifične detalje, određene menadžerske odluke i štetne prakse. Cijene ne mogu pasti na predinflacijske razine, ali sigurno ima prostora da se kod pojedinih proizvoda nađe neki bolji odnos interesa vlasnika lanca i njegovih kupaca, kakav primjećujemo u drugim državama. 

Dosadna medijska podjela na tzv. „sektore“, javni i privatni, besmislica je stvorena kao ideološki konstrukt, prilično glup ali pitak, s ciljem da međusobno zavadi sve siromašnije građane po potpuno pogrešnom kriteriju - iz kojih sredstava se kome isplaćuje plaća, te da skine pozornost s onih bogatih koji jako i sve više zarađuju. Zarađuju i na jednima i na drugima, i na učiteljicama i na većini proizvođača i na nepalcima. Od skupljeg ajvara nema koristi niti učiteljica, ali vjerojatno niti 99 % proizvođača, distributera i prodavača tog ajvara, bar ne onih domaćih. Korist ima 1 % bogatih, nerijetko poslovnih partnera ili ideoloških gurua naših čikaških ekonomskih analitičara.