Skoči na glavni sadržaj

Ukrajinske bilješke Nenada Popovića (7)

ukrajinske-biljeske-nenada-popovica-7-7738-10522.png

'Naši Ukrajinci' koji su sad u Kukcima nam pomažu da sredimo kuću kad jedni turisti ujutro odu a novi stižu oko tri ili četiri. Ne znaš da li da se smiješ ili plačeš. Saznajem da se druga obitelj koja je otišla u Njemačku, mjesto kraj Essena, namjerava čim prije doći do Harkova jer im je nakon tri granate ostala jedna soba 'koja bi se dala urediti'
Foto: HINA/PAP/Viacheslav Ratynskyi

1.6.2022. – 97. dan rata

Za razliku od velikog svijeta, u Hrvatskoj se na intelektualnoj sceni ne vodi neka vidljivija debata o agresiji Rusije na Ukrajinu. Čudim se, jer se očigledno zbiva nešto fundamentalno, u povijesnom i strukturalnom smislu. Čudno, jer Hrvatska ima za to sve alate, analitičke i iskustvene. Čovjek ima dojam kao da se granice mišljenja, kritike, argumentacija ali prije svega zanimanja završavaju na hrvatskim granicama. Pogled na teme internetskih časopisa za intelektualce, pisce i sličnu čeljad meni je upravo zapanjujuć.

Toranj od akademske i slične bjelokosti, spokoj kao da se vodi pod staklenim zvonom na nekom udaljenom svjetioniku na pučini. O fenomenu, razlozima i genezama bih sad mogao spekulirati par stranica, ali to bi bila nagađanja i esejiziranja. Što je besmisleno kad tu pojavu naprosto ne razumijem. To s političkim i geografskim granicama kao krajem interesa vrijedi ne samo s obzirom na Europu u plamenu. Niti o Bosni i Hercegovini se ovdje ne pišu analitičkiji ili problemski tekstovi, to kao i dublji problemi Srbije, Slovenije, Mađarske ne objašnjava se niti na njih ukazuje. Sasvim glupo: glede BiH nema na primjer diskursa o onima koji nisu 'osviješteni' (čitaj partijski pripadnici) ili 'genetski' Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. A što se zbiva u Mađarskoj, Sloveniji, Italiji, Crnoj Gori doslovno su goruća politička i društvena, opća pitanja.

Nešto malo o Rusiji/Ukrajini iznesu se samo pro-ruska, odnosno prema Ukrajini skeptična mišljenja, ne jako nego više okolo pa na ćoše. Eksplicitno samo Radnička fronta u parlamentu, i to izvedeno iz načelnog odbijanja NATO-a, kao američkog, kapitalističkog, kolonijalističkog, agresivnog i tome slično, pretpostavljam. Pri čemu je, ne samo kod nas, na djelu komunistička tradicija da 'Moskva uvijek ima pravo', što je skoro jedno stoljeće bila vjerska dogma i aksiom, a očigledno ostala kao kompleks i ritual, ma tko sjedio u Moskvi, glavnom gradu jedine zemlje socijalizma, zbog toga stalno ugrožene. Ritual odanosti Moskvi je odavno ispražnjen a sad sjaji punim sjajem, jer je u međuvremenu centrala novoruskog fašizma s  vođom i božanstvom Vladimirom Putinom na čelu. Ta fiksacija unatoč slikama ustanka na Majdanu u Kijevu, gdje su bogme danima agirale 'mase' i djelovala kao preslik i nastavak Francuske revolucije i Pariške komune, a i Februarske revolucije također. Još k tome, Majdan je bio prenošen u živo. Jesu li ti vođe hrvatske Radničke fronte tada na Majdanu vidjeli klasični primjer kontrarevolucije? Naciste?

No, Hrvatska me zapravo više ne zanima. Ovo bilježim kao promatrač kroz durbin. Par ljudi me još zanima u Hrvatskoj, šaka njih, definitivno premalo za vlastitu zemlju. (Hvala bogu da me strane redakcije više ne zovu da 'kao intelektualac' opišem 'ovdašnju situaciju', jer o njoj više pojma nemam. To je počelo s trenutkom kad mi je izašla knjiga 'Život s njima /u Hrvatskoj/', a s 24.2. potpuno mi je nestala iz vidokruga.)

 

3.6.2022. - 100. dan rata

Ovo pišem malo prije jedan nakon ponoći. Kao svaki dan, oko deset navečer me spopadne nešto između tuge i očaja, pa sjedim u kuhinji i buljim u prazno. Misleći samo na 'naše Ukrajince' koji se bog zna kako osjećaju. To bude kad Slađana ode u krevet s laptopom a mace se razmjeste oko nje na spavanje. Sramim se, naravno, tih napadaja, jer trauma nije moja nego te obitelji iz Harkova koja je zaglavila u nigdini jednog sela u Istri. Moja tuga je luksuz. Metoda da se priberem takvih večeri: sažvakati xanax (sažvakan djeluje brže) i dvije čaše jakog crnog vina, pa čekanje da se oči počnu sklapati. Tad mogu otići leći i pod lampom čitati nešto treće. Jučer i prekjučer priče iz slovenskog djetinjstva Paula Parina, sad pozamašnu knjigu jedne američke profesorice naslova 'Nationalism'. Hvalim boga da mi je ostala nepročitana u biblioteci.

Michael Thuman u Die Zeitu ima (na internetu dostupnu) kolumnu o Rusiji koju poznaje kao svoj džep. Veli da Rusi žive posve normalnim životom, a da su im vijesti iz Ukrajine daleke kao da su iz Sirije. Vojnici se novače na dalekom istoku i dubokim provincijama. Zovu se 'kontraktniki' i vojno su slabo izobraženo pješaštvo ('infanterija'). Rat da će trajati koliko je Putin živ, godinama još.

Paralelno skurilne i neobjašnjive vijesti o masakrima svaka dva tri dana po SAD-u. U osnovnim školama, pred crkvama, po bolnicama, dućanima, diskotekama. Naoružanje napadača je standardno, vojna jurišna automatska puška i poluatomatski parabelum, dakle teški revolver. Dobije se u dućanu uz predočenje legitimacije čim se navrši osamnaest godina.

 

4.6.2022. – 101. dan rata

'Naši Ukrajinci' koji su sad u Kukcima nam pomažu da sredimo kuću kad jedni turisti ujutro odu a novi stižu oko tri ili četiri. Ne znaš da li da se smiješ ili plačeš. Saznajem da se druga obitelj koja je otišla u Njemačku, mjesto kraj Essena, namjerava čim prije doći do Harkova jer im je nakon tri granate ostala jedna soba 'koja bi se dala urediti' za stanovanje. Kako to oni znaju tako detaljno? Muževi i braća su tamo branitelji pa šalju dnevno detaljne obavijesti. SMS-ovim i slikama, razgovori su zbog roaminga preskupi. Mi tu svedeni smo na simboliku: već danima su velike dizalice u pulskom brodogradilištu osvjetljene u bojama ukrajinske zastave.

 

7.6.2022. – 104. dan rata

Jučer na jednom  od web siteova (AP?) snimka Vladimira Zelenskog u Sewernodonetzku pred demoliranim stambenim zgradama. Izgleda iznureno od umora, na sebi ima iznošeni zaštitni prsluk, odsutno gleda u pravcu fotografovog objektiva. Gdje se nalazi vode se ulične borbe. Bog zna kako je uopće doputovao, vlakom, kolima, koliko sati? Rusi naime raketiraju, mitraljiraju sve što u Ukrajini samo pokuša poletjeti. Posebno mi je impresivna ta snimka, jer do par mjeseci Zelenski bio je zgodan, prijazno nasmiješen, sav u uglađenom understatementu. Sad je pak do sada neviđen šef jedne velike zemlje, u akciji, makar mu je neboder pao na glavu. Svi ostali 'svjetski' premijeri i predsjednici upravo blistaju i presijavaju se, uvijek spremni na replike, okretni na koktelima, šarmiraju jedni druge kad se treba namjestiti za grupnu fotografiju, pucaju od zdravlja, a hrvatskim čak i gumbi na sakou koliko im tjelesno dobro ide. A Zelenski im je trebao biti, a donedavno i bio, neka sporedna figura, kao i ta njegova zemlja Ukrajina: eto, zabunom za predsjednika izabran glumac, dok oni… što?

Sivi birokrati, od svoje dvadesete napredujući članovi pa funkcionari svojih nekakvih vele-stranaka. Prazne biografije a s napredovanjem u partiji sve skuplje kravate, sve do odijela marke Brioni. Što je kraj tog puta i vrhunac. U tim odijelima tad jedan drugoga nazivaju 'leaderima'. Zelenski Vladimir je pak iz knjige 'Autsajderi' Hansa Mayera, posebno iz pasaža o 'dvostrukom autsajderu'. Zelenski je glumac - što je čak i u prezrenom staležu umjetnika, pisaca i slične čeljadi nešto skoro najniže, 'komedijaš', zabavljač, vicmaher - a onda još i Židov. Dakle, nešto gore se ne može biti. S ogromnim užitkom pratim kako 'pravi predsjednici i premijeri' ne znaju kako da s njim razgovaraju, kako se blesavo smješkaju i namještaju ozbiljna lica, kako su im posjete Zelenskom 'prava avantura'. A kako su samo ozbiljno-dostojanstveni u odijelima Brioni kad posjete Yed Vashem. S odlično od nekog napisanim govorima u džepu s kojima onda zajebavaju Knesseth.

 

8.6.2022. – 106. dan rata

Nacional je objavio da je u Rusiji raspisana tjeralica za romanopiscem Dimitrijem Gluhovskim zbog, izgleda, objave na Instagramu u kojoj traži obustavu rata koji da je 'protiv cijelog naroda'.

 

Prvi tekst iz ciklusa Ukrajinskih bilješki Nenada Popovića možete pročitati ovdje, drugi ovdje, treći ovdje, četvrti ovdje, peti ovdje, a šesti ovdje

Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku