Važno je vjerovati u Slobodu

Taj sedamnaesti siječnja je, naravno, bio tmuran. Zima u Bosni romantično izgleda samo na razglednicama s planinskim motivima. U gradovima ni tako. Na jednom od tuzlanskih mostova grupa nogometnih navijača "Fukara", kako im je već službeni naziv, razvila je transparent na kojem je velikim slovima – mala se od onog smoga ni vidjela ne bi - pisalo: "Dobrodošao treneru svih trenera".

Da, tog je dana, sedamnaestog siječnja 2014., u Tuzlu, na posao, prvi put došao Miroslav Ćiro Blažević: doveo ga je novi predsjednik FK Slobode Azmir Husić, tajnoviti, mladi, očito vješti bosansko-američki bogataš.

Da je 1979. ili 1985. godina, Ćirino treniranje Slobode ne bi bilo nikakvo čudo. Ćiro je, međutim, stigao ove godine i našao istu tu Slobodu u drugoj najgoroj ligi na svijetu – najgora prva je: Premijer liga BiH – s pet bodova manje od Jedinstva iz Bihaća, s timom u kojem barem pola igrača nije poznato ni u vlastitoj kući i, općenito, u stanju kolosalnog očaja.

Ova subota, dvadeset i devetog ožujka, bila je baš lijep i sunčan dan. I bilo je toplo. No, sve da je nebo imalo siječanjsku boju, lakše bi se podnosilo. Na Stadionu "Tušanj" igrali su Sloboda i ono Jedinstvo od maloprije. Teren, kako se to već kaže, idealan, broj gledatelja: sedam i pol tisuća.

On je, naravno, iz svlačionice izašao zadnji, osmjehnuo se onako đavolski i podigao ruke. Sumnja li netko da su se čule samo dvije riječi: "Ćiro, majstore!" I tako stotinu puta prije nego što je počela utakmica i još toliko dok je trajala. O onome poslije, valjda, ne treba govoriti: Sloboda je pobijedila dva – nula, sada ima isto bodova kao Jedinstvo, povratak u ono famozno "društvo najboljih", zapravo društvo najboljih među najgorima, sasvim je izvjesno, očaj je promijenio adresu, a Ćiro je – hodajuće sredstvo za reanimaciju -  sedamdesetdevetogodišnje božanstvo.

Karl Marx je, ali u svoje doba, imao pravo. Religija je bila opijum za mase. I danas je, vjerojatno, negdje.

Pet minuta laganog hoda treba od Tušnja, kako se zovu i stadion i naselje, do zgrade Vlade Tuzlanskog kantona, točnije onoga što je od nje ostalo nakon prvog u nizu požara na nedavnim socijalnim protestima u Bosni. Na tih pet minuta od nimalo reprezentativnog sportskog objekta počelo je ono što će dobiti ime "bosansko proljeće". Ispred zgrade u kojoj su nekada davno, jako davno, sjedili najznačajniji gospodarstvenici tuzlanskoga kraja, svakog od dana revolucije nije bilo više ljudi nego na subotnjoj utakmici. Istina, neki od onih s tribina sigurno imaju iskustvo s protesta, moguće je, sasvim moguće, kako su kartu kupili i akteri paljenja vladinih ureda - nuspojave tranzicije koja je opustošila industrijske centre, barem, Bosne i Hercegovine - s matičinim brojem, adresom i stažom jedino na burzi rada.

"Šta je naroda... K'o nekad", rekla je jedna Tuzlanka opisujući kolonu navijača na putu prema stadionu. Tako, kao nekada, osjećalo se sedam i pol tisuća ljudi ove subote u kojoj je Ćiro, je li, bio majstor, a oni, navijači Slobode, za promjenu sretni.

Nogomet je opijum za mase. U tome, da se razumijemo, nema ništa loše, jer kako je rekao Blaise Pascal prije nešto stoljeća: "Ljudi nikada ne čine zlo tako savršeno i tako veselo kao onda kada to čine iz vjerskog uvjerenja".  Navijači su ipak benigniji...

Vrag je, kažu, u detalju, a tih detalja je u priči i Ćiri i Slobodi toliko da se čini kao da se na Tušnju – ne u Tušnju, tako se jednostavno ne kaže, kao što se ne igra za, već u Slobodi – događa šejtanska skupština u trajnom zasjedanju.

Miroslav Blažević nikada nije krio koja je bila njegova strana u Drugom svjetskom ratu. U prvoj minuti subotnje utakmice navijači su na sjevernoj tribini razvili transparente s budućim – točnije redizajniranim, starim – grbom kluba iz Tuzle. A na njemu je, kao i nekih davnih godina, zvijezda petokraka sa srpom i čekićem unutra. Za nefalit, rekli bi u Dalmaciji.

Slobodu nisu osnovali nikakvi entuzijasti, dokona buržoazija, studenti na praznicima, neki čobani, budale – što bi rekao Ilija Čvorović – već pravi, iskreni komunisti: Mitar Trifunović Učo, Leonard Banker i Augustin Mott. No, onog listopada 1919. klubu nisu dali današnje ime. Učo je predložio, pa se i usvojilo, da se zove "Gorki", po pjesniku Maksimu Gorkom.

Dvadeset dvije godine Sloboda je bila u prvoj jugoslavenskoj ligi i, uglavnom, u takozvanoj zlatnoj sredini. Takva je, valjda, sudbina radničkih klubova: da imaju dva tima u ligi, oni bi opet završili u toj zlatnoj sredini. A Sloboda je baš bila radnička: oni su je napravili, u njoj su im igrala djeca, njihove tvornice su je plaćale i ona je određivala raspoloženje ponedjeljkom. Kada bi u nedjelju gubila, prvi radni dan nikako nije bio za prebacivanje norme. Kada bi dobivala, mamurluk od tuzlanskog piva ometao je neposrednu proizvodnju.

"Mi nismo smjeli biti prvaci", rekao je u nekom davnom intervjuu Fuad Mulahasanović Lica, jedan od najboljih igrača koje je Tuzla ikada vidjela uživo i valjda jedini u poznatom dijelu svemira koji nije htio, baš nije htio ići u Chelsea. Njemu je jednostavno bolje bilo u Tuzli nego u Londonu. Da je otišao, Frank Lampard bi mogao reći da nosi isti broj kao Lica. Tko ne vjeruje, džaba je ovo čitao.

Nije, dakle, Tuzla nogometna pustinja Gobi, nego grad u kojem su igrali: Rizo Mešković, Fahrudin Omerović, Dževad Šećerbegović, Mustafa Hukić, Nedžad Verlašević, Fahrudin Avdičević, Mersed Kovačević, Jusuf Hatunić... Beskrajno talentirani igrači kojima je svašta padalo na pamet: recimo, da pod drugim imenima i za domaće vino subotom igraju za hrvatske niželigaše, a nedjeljom u prvoj ligi SFRJ; da ukradu kartone sudiji... E, jebi ga, s takvim ponašanjem se i nije moglo više nego biti drugi u Jugoslaviji. I to jednom.

Punih dvadeset godina je Sloboda bila i bosanskohercegovački prvoligaš, a jedino gore od toga je biti bosanskohercegovački drugoligaš. Stariji navijači iz Tuzle ni dan danas ne shvaćaju da postoje države i lige u kojima je moguće da Sloboda službene utakmice igra protiv timova čiji su najbolji igrači nekad na Tušanj dolazili kao na Nou Camp, a oni malo lošiji djevojke zavodili pričajući kako su im Lica i Šećer rekli da nisu loši. Šećerbegović, da i to razjasnimo, ništa gori nije bio od Dragana Džajića, samo što nije stanovao blizu sportskim redakcijama.

"Jednom u Beogradu, mi krenuli na pripreme reprezentacije. Zvijezda ostala da igra jednu zaostalu utakmicu u srijedu protiv titogradske Budućnosti. Zvijezda dobije utakmicu, ali ništa spektakularno, a Vladimir Petrović Pižon, njihov kapiten, odigra prosječno. Sutradan u Večernjim novinama ogromnim slovima piše: Pižon ovo, Pižon ono… Da bi to napisali o nekom od nas u Tuzli, mi bismo morali predriblati i odbranu, i redare, i miliciju, i publiku…", kazao je Fuad Mulahasanović.

Kako je nestajala tuzlanska industrija, tako je kopnila Sloboda. I činilo se, ali zaista, onoga dana kada je ispala da se više neće vratiti nigdje i nikada. Što je Azmira Husića natjeralo u nju, još nije najjasnije. On je, međutim, doveo Ćiru i opet je kao nekada...

Ne, nije uopće važno hoće li na kraju ove sezone Sloboda biti prva među drugoligašima. Važno je vjerovati u Slobodu. Ne samo u nogometni klub iz Tuzle, ali svakako i u njega. Jer, kako reče pjesnik po kojem se Sloboda zvala neko vrijeme: "Ono što vjeruješ – to i postoji."