Svega sat-dva nakon što je danas sa 103 glasa za, 2 protiv i 3 suzdržana, Sabor ratificirao sporazum CETA između Kanade i EU, Zelena akcija reagirala je priopćenjem u kojem oštro osuđuje što je parlament po hitnom postupku potvrdio Sveobuhvatni gospodarski i trgovinski sporazum zbog „netransparentnosti čitavog procesa i potpunog odsustva bilo kakve javne rasprave vrijedne spomena o ovoj prevažnoj temi“.
Time je, upozoravaju, Hrvatska postala treća država članica EU koja je ratificirala ovaj kontroverzni sporazum.
Zelena akcija jednako (ne)odgovornima smatra i stranke 'nominalne ljevice' i 'nominalne desnice' u Saboru, čime su pokazali da, kako kažu ekolozi, među njima nema bitne razlike u zastupanju međunarodnih centara moći.
Priopćenje Zelene akcije donosimo u nastavku:
CETA je pobudila dosad neviđen interes europske (i kanadske) javnosti zbog kontroverznih odredbi kojima se štite interesi velikih transnacionalnih korporacija, a na uštrb javnog interesa. Ratifikaciji CETA-e na europskoj se razini protivi koalicija od preko 500 sindikata, organizacija civilnog društva i političkih stranaka. Peticiju protiv sporazuma potpisalo je preko 3.5 milijuna europskih građana i građanki, dok se preko 2000 jedinica lokalne i regionalne samouprave proglasilo zonama slobodnima od TTIP-a (sličan sporazum s SAD-om) i CETA-e. Podsjećamo i da je više od trećine europarlamentaraca_ki odbilo dati svoj glas za ratifikaciju sporazuma u Europskom parlamentu.
Unatoč tome, saborski se zastupnici i zastupnice, uz nekoliko pozitivnih iznimaka, ponašaju kao da se radi o samo još jednom međunarodnom sporazumu kojeg treba što prije rutinski ratificirati. No iz jučerašnje je rasprave postalo očito kako većina njih ne barata ni osnovnim činjenicama o samom sporazumu i njegovim najkontroverznijim dijelovima. Bilo je upravo zapanjujuće promatrati kako vodeće stranke nominalne ljevice i nominalne desnice lako postignu konsenzus oko ovako bitne i za građane_ke potencijalno vrlo štetne teme. Time su još jednom zorno pokazale kako na području ekonomske politike i zastupanja interesa međunarodnih centara moći među njima nema suštinske razlike.
U čitavoj je priči posebno problematična i činjenica da nije naručena nikakva studija utjecaja CETA-e na hrvatsko gospodarstvo i društvo. Stoga srljanje s njenom ratifikacijom nije moguće opravdati niti čisto ekonomskim interesima poput gospodarskog rasta i otvaranja novih radnih mjesta. Štoviše, službene studije Europske komisije prognoziraju zanemariv ekonomski rast na razini EU (rast BDP-a od 0,07%-0,08%), dok nezavisne studije, poput one koju je napravio Tufts University, predviđaju gubitak od preko 200.000 radnih mjesta i daljnje povećanje društvenih razlika.
Jedini stvarni dobitnici u ovoj priči biti će transnacionalne korporacije koje ovim sporazumom dobivaju mogućnost traženja astronomskih odšteta za zakone, politike i mjere koje štete njihovim interesima. Ujedno im se otvara čitav niz novih lobističkih kanala kojima mogu direktno utjecati na donošenje novih zakona, čak i prije nego što se u proces uključe predstavnička tijela poput nacionalnih parlamenata ili Europskog parlamenta.
Ratifikacijom ovog sporazuma, bez stvarne rasprave o njegovom sadržaju i implikacijama, hrvatska je politika pokazala neprihvatljivu razinu neozbiljnosti te se, više ili manje svjesno, svrstala na stranu zaštitnika interesa krupnog kapitala, a na štetu ostatka društva.