Žena, majka, otočanka

Vrgada - mali otok u murterskom arhipelagu, udaljen 30 minuta vožnje brodom od Pakoštana.

Linije koje zimi prometuju četiri puta na dan prevoze samo putnike jer automobila na otoku nema. Toplo je i vedro, onako kako nije bilo danima, pa je tako prvi jutarnji brod  bio pun košara s kruhom, torbi na kotačiće, građevinskog materijala, poljoprivrednog alata i svega što se na otoku ne može nabaviti.

Na Vrgadi živi nešto više od 150 ljudi koji su tamo cijelu godinu, a kada im se pridodaju "vikendaši"  i oni koji dolaze preko ljeta, ta se brojka penje do 500. U ljetnim mjesecima otvoreno je nekoliko restorana i kafića, međutim tijekom zime oni nemaju za koga raditi.

U centru naselja miješaju se stare kamene kuće i nova žuta, crvena i narančasta nedovršena zdanja. Velik dio njih, nešto više od 100, zjapi prazan. One stare su pred urušavanjem, jer se obitelji ne mogu dogovoriti o vlasništvu, a novije su uglavnom napravili oni koji na otok dolaze preko vikenda.

Žilu kucavicu socijalnog života Vrgadina predstavljaju dvije klupice ispred dućana s pogledom na nedavno obnovljenu luku, gdje se oko 11 sati muškarci različitih generacija spontano okupljaju da bi popili pivo.

"Moja baba je cilu kuću sazidala. Dok je did naviga, ona je maltu mišala", kao iz topa kaže Šime, jedan od mladića, o životu žena na otoku, zbog čega smo i posjetili Vrgadu. Odveo nas je kod svoje tete Ivke čija je priča slična onima ostalih Vrgadinki. 

Dok su se muževi bavili ribolovom i pomorstvom, one su se brinule o ostatku kućanstva. A to je podrazumijevalo sve ostalo – od odgajanja djece do građevinskih poslova i odlaska u polje. Time su patrijarhalni odnosi, karakteristični za mediteranske obitelji, poljuljani. Majka ovdje predstavlja glavni autoritet.

Osim toga, njihov težak fizički rad nešto je zbog čega ih muški članovi obitelji posebno cijene, pa tako Šime, kojeg smo sreli ispred dućana, o ženama u svojoj obitelji priča samo u superlativima.

"Kopale smo cili dan, a muževi su išli na brod. Sada je sve drugačije. Nadali smo se  da će ono što radimo u poljima ostati. A to je sad sve zaraslo, mladi imaju neki svoj život i ne zanima ih poljoprivreda", priča Ivka dok sprema ručak za unuku.

Muž joj je umro 1986. godine i danas živi s kćeri čiji je muž pomorac, a djeca joj se školuju na kopnu.  Kako kaže, mirovina od 2000 kuna dovoljna joj je jer uvijek „uleti“ netko od članova obitelji. Međutim, glavni problem je odlazak na kopno.

"Doktor bi trebao doći ovdje jednom mjesečno kako bi obavio osnovni pregled i izmjerio tlak. Ako se nešto hitno dogodi, moramo čekati minimalno sat vremena da bi dočekali brod za grad. Postoji i brod za hitne slučajeve, ali u tom se slučaju prijevoz plaća 300 kuna. Ima godina dana da nisam obavila neke preglede", priča Ivka.

Žene na Vrgadi živjele su isto kao i žene na drugim otocima. Velik broj muževa nakon 1955. godine zaposlio se u tadašnjoj Jugoslavenskoj tankerskoj plovidbi, a potom bi se odselili u Zadar, gdje bi dobili stan. Kada bi im djeca bila dovoljno odrasla za samostalni život, žene bi se s muževima vratile na otok, gdje su se, dok god im je tijelo dopuštalo, bavile poljoprivredom.

Život na otoku tema je o kojoj je napisano nekoliko znanstvenih radova. U jednom od njih "Žensko iskustvo migracija i starenja – pogled s otokâ" Sanja Podgorelec s Instituta za migracije i narodnosti i Mario Bara s Hrvatskog katoličkog sveučilišta pišu kako je danas na hrvatskim otocima moguće razlikovati četiri skupine stanovnica: nemigrantice, koje nisu nikada napuštale otok, otočanke, koje su dio obrazovanja i  cijeli radni vijek provele izvan otoka, a po umirovljenju se vratile na otok, doseljenice, koje su na otok došle radi zasnivanja obitelji, te neotočanke, koje veći dio godine ili stalno žive na otoku, a pripadaju skupini migranata umirovljenika. 

Danas, mlade žene nisu toliko aktivne kao što su bile njihove prethodnice. Tradicija o mužu koji je na brodu i ženi koja doma odgaja djecu nastavlja se, ali sada ne uključuje poljoprivredne aktivnosti jer tko je normalan "vidio sadit' u polju kada za tim nema potrebe", kako je rekla jedna od mladih majki kojoj muž plovi po Indijskom oceanu.

Osim ribolova, poljoprivrede i  ugostiteljstva, drugog posla na otoku nema. Mlade žene u potpunosti su posvećene djeci i brizi za starije svekrve.

Nikolina, tridesetrogodišnja konobarica koja ne ulazi u tu kategoriju, jedna je od rijetkih koje imaju posao na Vrgadi.

"Kafić je od sestrinog muža i ja im nekad uletim. Nitko ovdje ne zapošljava nekog sa strane, jer se ne isplati. Na primjer, u dućanu rade otac, majka i sin. Isti je princip ovdje i u ostalim ugostiteljskim objektima koji rade preko ljeta", priča Nikolina pa nastavlja, "život na otoku je miran i ima svojih prednosti, ali meni je nekako žao djece jer ovdje nemaju puno prilika". 

Predsjednik Mjesnog odbora Vrgada Eriden Livić položaj žena na otoku gleda kroz prizmu socio-ekonomskih procesa koji su karakteristični za sve manje otoke. Kao glavni problem, uz činjenicu da se slabo ulaže u razvoj otoka te da su sredstva za Vrgadu u proračunu Općine Pakoštane oskudna, Livić navodi migracije kao uzrok odumiranja stanovništva.

"Danas se samo gleda kako će se otići s otoka i nitko ne želi napraviti nešto ovdje. Mlade žene  ostaju kratko. Nakon što djeca završe osnovnu školu, kompletna familija seli se u veći grad na kopnu. Već dugi niz godina u školi je 12 učenika i tužno je što se  uglavnom nitko neće vratiti", Kaže Livić.

Ipak, dio njih vrati se za vrijeme božićnih praznika. Život se tu, pa čak i potkraj prosinca, događa vani – na ulicama i u dvorištima. Dok muškarci sjede ispred trgovine, mlade žene šeću se s djecom kroz naselje, a njihove starije sumještanke "češljaju" obalu u potrazi za školjkama, kopaju u vrtu i hrane kokoši.

Jednu od njih sreli smo kako na uzbrdici gura kariolu i istodobno priča s prijateljicom.

"Skoro pa svaka kuća na otoku prima mirovinu, ali svatko tko drži do sebe nešto radi. Ja san tu 40 godina i svake godine posadim malo kapule, poma, krumpira. Da imam za unučad kad dođu u posjet. Da nema toga, ne znam što bi od sebe, bit će da bi poludila", kazala je i nastavila dalje svojim poslom. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.