Žurnalistička tuga na jugu: Šefe, treba li koga upucati?

„Šefe, trebamo li pucati na nekoga? Dežurnih novinara ima do dva iza ponoći.“

Rečenica je izvadak iz prepiske koja kruži društvenim mrežama u Makedoniji. Pripisuje se vlasniku jednog internetskog portala koji je razgovarao s prvim čovjekom centra za komunikacije vladajuće stranke u Makedoniji, a koji je na to odgovorio: „Ne, u redu smo za danas.“

Unatoč interesu koji je dijalog izazvao u makedonskim novinarskim krugovima, nitko od protagonista nije se oglasio da bi negirao ili potvrdio njegovu autentičnost. Jednako kao što je prije nekoliko godina šutnjom popraćena objava zahtjeva za intervju upućena premijeru Nikoli Gruevskom u kojem mu se novinar obratio s „Pastiru naš“.

Za svakoga tko poznaje makedonsku medijsku scenu autentičnost se čini neprijepornom. Naprosto, nuđenje novinarstva koje zapuca na zapovijed dio je makedonske svakodnevice, jednako kao i zapošljavanje partijskih aktivista kao novinara te otpuštanja na najmanji znak nediscipline.

U toj dogovornoj trgovini sve manje sudjeluju sami novinari ili oni koji se tako – potpuno neosnovano – žele zvati, a sve više medijski „sopstvenici“, zapravo „gazde“, kako ih mi zovemo jer se i ponašaju u maniri balkanskih kabadahija za koje je novinarstvo roba kojom se pazare neki drugi poslovi, stol za kojim se dijele privilegije ili traži sloboda, jer mnogi imaju putra na glavi i mogli bi se naći u zatvoru po više osnova.

Junak naše prepiske je, na primjer, unatoč pokušaju sluganstva, na kraju ipak pritvoren. Previše se zaigrao i opustio, pa je od ljudi uzimao novac predstavljajući se kao čovjek blizak ministrima koji može utjecati na zapošljavanje ili dobivanje posla na natječajima državnih poduzeća. Ljudi su plaćali, jer su jednostavno navikli na korupciju. Objavljivanje razgovora s visokim vladinim dužnosnikom mnogi smatraju i njegovom osvetom nakon što je ostavljen na cjedilu.

A gdje su u svemu tome novinari? Eno ih, nezaposleni pokreću portale i blogove na kojima urlaju iskazujući sav jad i bijes. Oni malobrojni koji su još zaposleni strahuju da ih se zbog pogrešno postavljenog pitanja ne označi kao „komunjare“ dok se ispred redakcije iskrcava kombi s novom „novinarskom“ postavom koja će ih zamijeniti. Šute, gutaju i u tišini skupljaju tugu gledajući kako propagandistički rak metastazira na sve strane. Ili se smiju od muke kad nadobudna mlada kolegica na pogrešnoj presici postavlja, odnosno čita, pitanja namijenjena sasvim drugom čovjeku, pa i nakon što joj se kaže da je pogriješila, za svaki slučaj uporno traži odgovor. Razlog je jasan: bez odgovora se ne smije vratiti u redakciju.

Pa gdje su novinari? Zašto se ne bune, pitat će netko?

Još uvijek se nadaju. I boje se. Nadaju se da će se nekako provući, da neće doći pod radar velikog oka i da će sa što manje kompromitiranja ipak sačuvati plaću. U zemlji s 30 posto nezaposlenih u kojoj je radno mjesto privilegij i u kojoj 40 posto zaposlenih na mjesec prima manje od 200 eura, gdje se novinari, a posebno urednici, produciraju po partijskim štabovima, teško je ostati principijelan i zadržati posao. Jalova je to nada - kako se pokazuje - jer je sve više kvalificiranih novinara s dvadesetogodišnjim iskustvom bez posla, a mediji se zatvaraju kao od šale.

Istini za volju, u Makedoniji, zemlji s dva milijuna stanovnika, ima zaista previše medija - samo je lokalnih i nacionalnih televizija sedamdesetak. Vlast koristi tu činjenicu da bi selektivno zatvorila sve što makar malo naginje kritici.

Najefikasniji alat je, naravno, novac koji se slijeva putem vladinih oglasa. Posljednje analize kažu da je makedonska vlada u zadnjih nekoliko godina u medije putem kampanja ulila 20 milijuna eura. Naravno, to nisu službene brojke, jer vlada nijednom nije objavila koliko je para i kojim medijima dala – a davala je za edukativne kampanje tipa „da budemo bolji ljudi“ „da budemo tolerantniji“ „da se više smijemo“ „da čitamo knjige“, „protiv abortusa“, „izaberi život“, protiv droge i alkohola, da bacamo smeće u kante, da ne pušimo i „otvorimo srce“ (što god to značilo) – ali je izvjesno da se takve kampanje vrte samo na provladinim medijima.

Budući da nezavisnih na žalost gotovo i nema, više nije moguće primijetiti razliku ni u zastupljenosti vladinih reklama, a bogami ni u uređivačkoj politici. Pa tako isti dan nekoliko televizijskih dnevnika počinje istim prilogom i istom rečenicom, otprilike: „Pokazalo se da je premijer bio u pravu kada je rekao...“, dok nekoliko dnevnih novina i portala ima isti tekst s istim naslovom.

No, nisu samo vladine kampanje korumpirajući alat. Reklamiraju se i tvrtke koje nemaju nikakvu potrošačku funkciju, primjerice Društvo za upravljanje elektranama. Komercijalni oglasi i reklame su pod dirigentskom palicom vlade jer ona upravlja upravnim odborima najvećih reklamera. Naravno, i u Makedoniji vrijedi deviza da nijedan ručak nije besplatan, pa se tako mediji koji koriste vladine reklame za vrijeme izborne kampanje pojavljuju kao donatori vladajuće stranke.

Televizije koje bjesomučno emitiraju spotove vladajuće stranke (premda riječ spot i nije baš odgovarajuća, to su zapravo snimke često dulje od 60 minuta) ili novine koje objavljuju kandidate na svakoj drugoj, ali doslovno na svakoj drugoj stranici nikad ne naplate ustupljeni prostor, nego predviđeni iznos koji bi trebao biti plaćen doniraju, daju „dobrovoljno“.

Za zadnje lokalne izbore koji su održani u ožujku vladajuća stranka VMRO DPMNE uredno je prijavila 15 milijuna eura donacija iz privatnih medija preko pruženih usluga. Kažu da su vlasnici tih donatorski raspoloženih medija bili poprilično pokisli kad su se vidjeli na popisu donatora, ali se službena kritika nije čula. A kako i bi?

Osim reklama, ima još jedna metoda, manje ugodna za discipliniranje novinarstva. Riječ je o tužbama za klevetu i uvredu. Makedonija je pod mentorstvom i uz pritisak međunarodne zajednice nedavno dekriminalizirala klevetu, ali vlasti, koje su djela klevete i uvrede koristile za zaplašivanje i ekonomsko iscrpljivanje kritičkih medija, sada tužbe, umjesto na kazneni, šalju na građanske sudove. Sve je drugo ostalo isto. Ako ste na udaru, ne gine vam tužba jer je neki rukovoditelj u naslovu ili postavljenom pitanju vidio povredu svog lika i djela.

Iako su iznosi koji se traže ograničeni na 2000 eura za novinara, 10.000 za urednika i 15.000 za vlasnika medija, uvijek se traži maksimalan iznos. Istini za volju, još nijedna presuda po novom zakonu nije donesena, ali jedna se tužena kolegica prošli tjedan morala pojaviti na pet različitih suđenja. A tuže je dužnosnici: od šefa tajne policije do parlamentaraca. Svi povrijeđeni i uvrijeđeni. Kako stići na sve parnice?

U takvoj je situaciji nezavisna uređivačka politika gotovo nemoguća. I kada se televizije, tjednici i novine zatvaraju zbog „ekonomskih razloga“, svima je jasno o čemu je riječ. Oni koji opstaju zahvaljujući ludoj upornosti ili pomoći stranih fondacija i donacija izloženi su nevjerojatnim napadima, ocrnjeni kao „plaćenici“ i „izdajnici“, te su uz oporbu, LGBT-populaciju i pse lutalice redoviti kandidati za „tri minute mržnje“ koje publika redovno dobiva kao u Orwelovoj „1984“.

Stoga ne čudi što su iz javnog diskursa potpuno nestali kritičko promišljanje, analiza i kontekstualizacija događaja. Sapunice i kontrolirane vijesti sve su što prosječna publika dobiva. Samo takva anestezirana javnost ne reagira na stalno zaduživanje, na gradnju desetaka besmislenih spomenika i preuređenje glavnoga grada u fasadni barokni cirkus. Samo takva javnost nije u stanju pozvati vladu na odgovornost. Vladu koja je u nekom kvazirevolucionarnom transu kaže da radi sedam dana u tjednu 24 sata, ili skraćeno 24/7.

Zato nitko ne sumnja u autentičnost rečenice s početka: „Šefe, treba li pucati na nekoga?“. Puca se iz svih oružja na sve što mrda, na sve što se ne slaže, na sve što se usudi pitati, i to nemilosrdno i bez prestanka. Jer, kako kaže nesretni vlasnik portala u svom sluganskom zanosu, novinari i njihove gazde su „na raspolaganju 25/8“.