I reče Gavran: "Ne ponovilo se"

Povodom inscenacije "posljednje večere" slash "bakhanalija" za otvaranja Olimpijskih igara, došlo je do raznoraznih slojeva društvene rasprave – koje ću ovom prilikom hladno preskočiti, skupa s performansom kao takvim. Zanimat će me dobre stare reakcije zdesna, fundamentalističke reakcije – zato, naime, što se radi o sloju koji, unatoč nekim stoljećima prosvjetiteljstva iza nas, i dalje nismo apsolvirali. Gdje se pojavi, tako neapsolviran, fundamentalan je sloj, apsolutne prioritetnosti. First things first. 

Nećemo o biskupu Košiću. Zadriglo svešteno lice, notorno po bivanju od najgoreg soja sveštenih lica, koje proglašava okolo ljude đavlima, govori tu iz previše interne pozicije institucionalne uvrijeđenosti da bi bilo iole relevantno. Oni će se pjeniti, jasno, i bit će očekivano koliko i znakovito za crkvenu koncepciju kršćanskih vrijednosti da će u performansu pronaći uvredu tih vrijednosti, jasno-jasno.

Zapeo mi je radije za oko način na koji je Večernji list inscenirao babinjak s tri hrvatska svjetovna odličnika desne političke orijentacije (dva otvoreno, jedan uvijeno) i sociologom Draganom Bagićem kao legitimacijskim privjeskom. Nazvali su to: "naši analitičari i umjetnici dali su nam svoje mišljenje".

Nakon takta zadanog izjavama – kud će prst nego u govno – globalnih desničarskih muževa poput Elona Muska ("krajnje nepoštovanje prema kršćanima") ili Bible Belt GOP glavonje Mikea Johnsona ("šokantno i uvredljivo za kršćane diljem svijeta"), riječ su prvo dobila, jer u tome se i sastojala agenda, tri lokalna desničarska muža. 

Građanski usredišteni "naš Krešo" Dolenčić odredio se protiv neprimjerenosti idenja "na provokaciju i moguću uvredu neke religije, nacije ili čega već". Rječito, nema šta. 

Ako je redatelj Dolenčić svoje smatranje dao u svojstvu "umjetnika" (štogod), PR-ovac Mate Mijić bi im onda valjda išao pod "analitičare" (poznato drveno željezo). Mijić je, svojim karakterističnim stilom mračnjaka s dna kace, razvezao o internom francuskom "dvostoljetnom identitetskom sukobu" u okviru kojega "revolucionarni zanos 'nove Francuske'" prigrljuje neopaganštinu, ne libi se "vrijeđati katoličku vjeru i izrugivati se s kršćanskim simbolima" te divinizira "perverziju i hedonizam". 

No, tek dionica Mire Gavrana traži posvećivanje posebne pozornosti. Bit ću transparentan: ona me nagnala na pisanje. Počujte literarnu bravuru: "To je tipični primjer vjerske netolerancije. Tužan sam zbog tog događaja. Na žalost on je logično proizašao iz paljevine Bogorodičine crkve u Parizu prije nekoliko godina i paljenja brojnih drugih crkava po Francuskoj o čemu mediji u Europi uglavnom šute. U toj 'ludosti' ima sistema. Najmanje što može učiniti Svjetski olimpijski odbor je isprika svim kršćanskim vjernicima. Ne ponovilo se." 

Quoth the raven: "Nevermore".

Novinari su dometnuli i da Gavran "smatra kako je parodiranje Posljednje večere neukus i provokacija koja nema veze s umjetnošću". Rečenica se ne nalazi u znacima navodnika, no eksplicitno je pripisana Gavranu – neutvrdivo je jesu li ga novinari doslovno prenijeli ili sumirali svojim riječima. Ako se osjeti falsificiranim, neka se žali upravi Večernjaka, a ja ću do daljnjega tretirati kao njegove riječi.

Gavranov je ispad relevantan ne toliko što se radi o produktivnom književniku ("najnetalentiraniji suvremeni hrvatski pisac", da citiram jednu pticu oka sokolovog) koliko što se radi o aktualnom predsjedniku Matice Hrvatske. I Gavranov je ispad posebno poticajan zato što idealan kao egzemplar: po faktorima koji ga čine, u tekstu i podtekstu, moguće je taksativno navesti bitne točke fundamentalističke strukture svijesti (pet njih).

 

1. TOČKA: IZJEDNAČAVANJE BLASFEMIJE S VJERSKOM NETOLERANCIJOM

 

Upada u oči da je prvi i osnovni Gavranov problem u nerazumijevanju načela sekularnosti. Ustav Republike Hrvatske definira ga u članku 40., kojim se jamči sloboda vjeroispovijedi i javnog očitovanja vjere, kao i članku 41., koji nalaže jednakost svih vjerskih zajednica pred zakonom te odvojenost svih od države. Isto tako, člankom 38., također svojstvenom sekularnim ustavima, jamči se "sloboda mišljenja i izražavanja misli". 

Pustimo sad je li se uopće u spornom performansu radilo o blasfemiji. Tema je da su oni to doživjeli kao blasfemiju – i, drugo, otkud im pravo da se bune na blasfemiju? Gavrana i gavrane bi na ovom mjestu valjalo upozoriti: premda postoje određena izuzeća s obzirom na čl. 38. (pobrojao sam ih ovdje), blasfemija ne spada u te rijetke izuzetke. Dalje bi morali i sami moći izvesti konkluziju: ne, blasfemija nije isto što i vjerska netolerancija. 

Kao što to nije ni sekularnost, koja upravo štiti i garantira vjerska prava. Druga stvar što istovremeno garantira i pravo blasfemijskog govora.

Jedino ako će se Gavran poistovjetiti s ovakvima poput Mijića – vječitih kontrarevolucionara 1789. – i proglasiti izmicanje od cjelokupne paradigme sekularnog društva? O, odlično! Možemo li dobiti napismeno da jedan prononsirani domoljub i k tome predsjednik Matice hrvatske ne priznaje prvu konstitutivnu pretpostavku Republike Hrvatske?

 

2. TOČKA: TEORIJA ANTIKRŠĆANSKE ZAVJERE

 

Da bi se radilo o vjerskoj netoleranciji, moralo bi se raditi o napadanju ili sabotiranju samog nečijeg ustavnog prava na vjeru i (javno) ispovijedanje vjere. Možemo prihvatiti Gavranov nabačaj, nije problem, i oličiti to kroz sinegdohu paljenja crkvi. 

Gavranovo tupilo očitovalo se u prvom koraku deriviranjem vjerske netolerancije iz same blasfemijske geste. Neka ga je intuicija ipak vodila do dokučenja da se to ne može samo tako izvesti, da nije dovoljno. Ipak bi moralo biti i nekog paljenja crkvi – tek takvo što bi zaista bilo vjerska netolerancija. Tupilo mu se u drugom koraku stoga očitovalo pripisivanjem izgorjelosti Notre-Dame 2019. nekoj zavjeri antikršćanskih sila iz koje je – pazi sistema u teoriji zavjere! – performans s olimpijskog otvaranja logično proizašao. 

Jesmo ubrali manevar? Ako sekularno legitiman drag queen performans i ne možeš predstaviti kao paljenje crkvi, uvijek ga možeš paralogički povezati s paljenjem crkvi kao dio iste ujdurme i stoga kvalitativno istu stvar. Tko onda još da kaže – batalimo naše ustave – da blasfemija nije isto što i vjerska netolerancija?!

 

INTERMEZZO: VITEZOVI MEKE STOLICE

 

Tvoj paralogizam zvuči poznato. Teoriju o paljevini Notre-Dame nije, nota bene, izmislio Gavran. Mogli smo je recimo slušati u realnom vremenu od viteza velikih teza Romana Bolkovića. Obnoć je sve znao o slučaju Notre-Dame i sve nam je objasnio na društvenoj mreži, uključujući i zašto su na ovom svijetu od paljevine Notre-Dame jedina gora pojava, kako je rekao, "imbecili" koji po društvenim mrežama "obnoć sve znaju o Notre-Dame" (jedino mu promakla ta vlastita slijepa pjega). Pa je iz okolnosti da je Notre-Dame izgorjela u tzv. Velikom tjednu deducirao isključenost mogućnosti da je "neki bauštelac odbacio čik". Radilo se, nije bilo drugog mogućeg objašnjenja, o paljenju Vjere u ime Razuma. Što znači da "uopće nije potrebno insinuirati Islam ili ma što već po društvenim mrežama kao interpretativna histerija bukti: ta, dovoljno je biti Francuz".

Bolkovićevu nadriforenzičku mudroserinu o pozadini požara preuzeo je, gle tko, Mate Mijić – i tada zaglumljujući analitičarsku gažu u Večernjaku. Prosuo se koliko je dug i širok člankom pregnantno naslovljenim "Francuski sekularizam koji zagovara hrvatska ljevica vodi spaljenim katedralama". Velika teza je glasila da je požar "vanjska manifestacija puno dubljeg unutarnjeg urušavanja", naime toga da su srušeni "vrijednosni stupovi naše europske kršćanske civilizacije". Nije utoliko "slučajnost što se ova tragedija dogodila baš u Francuskoj", već odraz okolnosti da ta zemlja odavno više nije "najstarija kći Crkve", da u njoj više ne žive "produhovljeni ljudi koji su svoju naprednost iskazivali gradnjom, a ne rušenjem", nego "kvazi naprednjaci", koji "teže samo zadovoljavanju vlastitih primitivnih potreba", odnosno da je ta država "prije više od dva stoljeća iščupana iz svojih korijena i krivo nasađena u revolucionarnu teglu sa škrtom zemljom natopljenom krvlju", koja (pazi sad!) "takve uzgaja i tolerira". Nevjernike valjda ne bi trebalo "tolerirati" u demokratskoj državi – implicira li to produhovljeni Mate?

Ali komtura Bolkovića nije prepisivao samo mali brat Mate. Zadesio se tu i znameniti Ivica. Šola, koji drugi. U vidu svog karakterističnog masakra nad hrvatskim jezikom. Zadržavajući nezanimanje za doslovan uzrok požara, tražeći krivnju u mračnoj metaforici i još mračnijoj metafizici, samo s obratom u odnosu na Bolkovića i Mijića, koji su tvrdili da je ne treba tražiti u islamistima, nego se zagledati u same Francuze, odnosno "nas" kao kršćansku Europu otpalu od Vjere u ime Razuma. U Šolinoj varijaciji na temu ipak su islamisti odgovorni za spaljenost kršćanstva, tj. "svoje duše i korijena"; s urnebesnim i umobolnim naslovnim twistom: "islamisti su učenici Francuske revolucije".

Pridružio se u stopu i politički prirepak Zekanović, s tezom da ključan podatak nije u tome što je gorio kulturno-povijesni spomenik, već što je gorila (stavio je u verzal) CRKVA, uz navodne desetke takvih incidenata "diljem Francuske i zapadne Europe". Dodavši očekivane insinuacije o nikakvoj slučajnosti, nego konzekvencama odricanja naše civilizacije od svoje kršćanske podloge. 

A kad se kaže Zekanović, reklo se 1001 zvekanović koji će stupati stazama antimodernističke i protuprosvjetiteljske pomrčine uma, tražeći objašnjenje loše karme crkvenih objekata u francuskom predvodništvu europskog napuštanja teokratskog monarhizma. Među tim i takvim zvekanima oglašava se sad graktanjem i Gavran – u svojstvu, ponovimo, predsjednika institucije koja se deklarira kao glavna i mjerodavna za hrvatski nacionalni i kulturni identitet na poljima znanosti i umjetnosti te opću prosvjetu Hrvata. 

 

3. TOČKA: ZAMJENA TEZA O STRANI UZURPACIJE PRAVA

 

Nije mi drago što se moram ponavljati – sam sebi zvučim kao da otkrivam toplu vodu – jer to je vazda ta ista priča. Sva problematika ustavne odredbe o odvajanju vjerskih zajednica od države u crkvenim je ambicijama nametanja svog partikularnog etičkog kodeksa za univerzalni, općedruštveni. Halo, ako po nekom vjeronauku nešto važi za grijeh i neprihvatljivost (npr. abortus ili homoseksualnost) – to obavezuje isključivo pripadnike dotične vjerske skupine, ne i ostale građane. Ne može ući u republičku legislativu kao opća norma. Baš kao u viralnom mimu: tvoja religija meni ništa ne određuje, određuje samo tebi – nauči razliku.

Nekome je sveta "posljednja večera", nekome su svete krave, nekome Leteće Špageti Čudovište, a ja ću evo reći da je svet bijeli luk (češnjak za one koji tako govore). I nije problem da (definicija vjerskih sloboda) bude svet za mene niti da to javno i naglas ispovijedam kao svoju vjeru. No, što ako zatražim da svi – bez obzira što niste moje vjere – imate pasti na koljena pred Sv. Bijelim Lukom i ni za živu glavu da bi pomislili reći da vam smrdi? Složit ćemo se da bih bio malo munjen.

A što ako ne padnete na koljena, nego, štoviše, bez pardona iskrivljujete lica i čepite nos? Tada ću se ja – tatarata – uvrijediti. Vrisnut ću mučenički: vi ne poštujete i omalovažavate moju svetinju! 

I, dobro, mogu ja i vrištati i duriti se, nikakav problem. 'Ko mi brani? Nije društveni problem, jer moje durenje je samo moj problem. No, što ako svoju uvrijeđenost ne prakticiram u svoja četiri zida nego je javno istaknem kao zahtjev da me se ne vrijeđa na taj način? O čemu bi se radilo? O pretenziji oduzimanja drugome one temeljne slobode: da o bijelom luku ispovijeda drugačije nego ja. O pasivno-agresivnom činu političke nezajažljivosti i uzurpiranja tuđeg: pridavanju prava svojoj uvrijeđenosti da vedri i oblači svima o tome kako moraju misliti i govoriti. 

Možda ću reći: u redu, neka misli o bijelom luku za sebe tko što hoće, ne mora vjerovati i padati na koljena, ali zašto k tome mora i blatiti ono što je meni sveto, ponižavati mi moje češnjaštvo, napadati ga i izrugivati? Ali takvo pitanje predstavljalo bi tek preformulaciju neshvaćanja koncepta sekularnosti društva. Ne radi se, naime, samo o pravu nevjerovanja, već, širim pojmom, da slobodno govorimo o ideološkim pojavama. Kad bih išao inzistirati da nije okej podrugljivo se izražavati o svetim režnjevima, radilo bi se o pukoj drugačijoj artikulaciji uskrate ustavno garantirane građanske slobode, proširivanja stava mirno kao svenadležnog, začepljivanja nevjernicima ustiju u ime ideološkog diktata.

 

4. TOČKA: IMPLIKACIJE "PROVOKACIJE"

 

A može li ipak moj idiosinkratični komad povrća poslužiti kao analogija za milenijsku vjersku tradiciju i etičke kodekse derivirane iz nje, s običajnom vrijednošću koju nasljedno priznaje veliki broj ljudi, pače većinski?

Anglosaksonci barataju idiomom sense of entitlement, koji je tehnički moguće prevesti, no ne funkcionira u prijevodu na isti način, dok u našem jeziku nema odgovarajućeg idioma. Osjećaj polaganja prava, u smislu da ti stvari pripadaju po difoltu. Kod teškoća većinskih crkvi da pojme koncept nebivanja mjerodavnima za sav narod radi se o sense of entitlement na bazi samog svojstva učlanjenosti većinske populacije. Dalo bi se govoriti i o zadržanim refleksima iz doba kad se svenadležnost podrazumijevala. U predmodernom selu – netaknutom izumom građanske republike – crkvena zvona opominju sve seljane da će misa i da su se dužni nacrtati. U fazama prethodećima prosvjetiteljstvu (nekadašnjima ili suvremenima) apostazija nije opcija, kažnjava se smrću. Ne barata se mogućnošću da bi se tko mogao proglasiti nevjernikom i reći da se na njega ne odnosi. 

Leksik otkriva sve. Kad Gavran grakne "Provokacija!" – gnijezdi se u činjenju ultimativnog argumenta od činjenice većinskosti, s karakterističnim cerenjem siledžije iz okrilja dominantne skupine. Već samo isticanje na takav način da se radi o "provokaciji" implicira odnošenje na hegemonski skup uvjerenja – i s podrazumijevanjem nedopustivosti da ga se provocira, govorenja nečega što će skup naći provocirajućim po sebe kao nositelja mjere normaliteta.

U tom grmu pretenzije na mjeru normaliteta leži zec. Gavran nije u stanju koncipirati demokraciju zato što je pretpostavlja po pogrešnom klišeju o "vladavini većine". Nije u stanju koncipirati građansko društvo zato što nije u stanju napustiti ideju podrazumijevanja mjere normaliteta s fiksnog mjesta državne religije. Ma koliko mu moralo biti poznato – učilo se i u školi – da u građanskom društvu državne religije ne može biti, s teokracijom kao antonimom republike.

I, da, konstitutivni ustroj RH kao sekularne republike upravo znači da će za nju Gavranov kršćanski Bog imati jednak legitimitet kao i moj bijeli luk – ni manji ni veći. Argumentum ad populum ne predstavlja savršeno ništa pred Ustavom, pred kojim sve vjeroispovijesti moraju biti jednake. Za one koji nisu kršćanski vjernici sva kršćanska simbolika s punim pravom smije biti bizaran, opskuran imaginarij nekakve čudnovate sekte – Sveto Trojstvo taman kao Leteće Špageti Čudovište pastafarijanaca. Jesam li ja jedini za kojega je sveta vrsta povrća ili je kršćana u RH 90% ne čini apsolutno nikakvu razliku s obzirom na to koliko su ostali građani, koji ne pripadaju danoj vjerskoj zajednici, dužni stati u stav mirno pred njenim vjerskim učenjima. U definiciji je demokratske republike da su kršćani, u ovom slučaju katolici, tek skupina ljudi čiji skup uvjerenja ne postaje nadležniji za ostale, odnosno općenormativan, u ovisnosti o veličini skupine.  

 

INTERMEZZO: ELEGIJA O DEKRISTIJANIZACIJI 

 

Vlast i nadmoć neke društvene skupine teško da će počivati na goloj sili, na represiji – shvatio je Gramsci. Da bi bila održiva, mora se zasnivati na idejnoj razini – na uspješnoj prodaji ostatku društva svog partikularnog interesa kao općeg i svog vrijednosnog sklopa kao jedinog normalnog (odnosno, naturalizaciji ga kao zdravog razuma). 

Hegemonija ima kroz to i sublimacijsku dimenziju: umjesto da društveni konflikt završava kao zakon onoga s većom toljagom, prebačen je na teren simbolike, ideologije, kulture – kao vođenje rata drugim sredstvima. Po Chantal Mouffe, funkcionalna demokracija upravo traži sukobe političkih pozicija kao ratove diskursa u pokušajima nametanja se za hegemonski, u borbi za prevlast. 

Mate Mijić se ne bi složio! Kakva borba za prevlast kad jedina moguća hegemonija, zna se, ima pripadati Crkvi! Apriornom bogomdanošću. U istom onom članku, razvijao je misao po kojoj nam ne treba pluralizam konfliktnih diskursa niti demokracija kao takva već ujedinjenost u kristijaniziranosti javnog prostora. Spomenimo se opet: dekristijanizacija je stvorila preduvjete za gorenje Notre-Dame. "Slično će se dogoditi i u Hrvatskoj dozvolimo li da samozvani progresivci, koji upravo Francusku često navode kao primjer idealne sekularne države, vjeru ograniče isključivo na privatnu sferu. Kratak je put od nasilnog izbacivanja vjeronauka iz škola, tjeranja molitelja iz kruga bolnica, ušutkavanja svećenika i jednostranog raskidanja Vatikanskih ugovora do požara na Kaptolu ili u splitskoj katedrali, najstarijoj u svijetu, koji ćemo u nevjerici promatrati. Gubitak vjere nedvojbeno vodi tomu da zadarski Sv. Donat, Sv. Marija i Sv. Stošija završe kao nakupina kamenja poput rimskog Foruma koji okružuju."

Mijićevu jadikovku razvlaštenog klerikalca ponovila je Šolina kolumna nepunu godinu kasnije, pa i baš u formi pritužbe na sekularnost zbog tobožnjeg izgnanstva vjere u privatnu sferu. Što je dosta prozirno kao krivi spoj i podvala. Šola, kao i Mijić, izvrće tavu i jaja preko falsifikatorskog prikazivanja definicije sekularnosti, koja zapravo baš garantira slobodu javnog ispovijedanja kršćanske ili bilo koje druge vjere. 

I iz jednog i iz drugog vrišti onaj sense of entitlement – samo, pozor, ranjena verzija (himbeno ranjena, ako ćemo baš, ali to ostavimo psiholozima ili barem novitolozima). Javni prostor paraju elegije božjih purana zbog toga što živimo u pluralističkom ratu diskursa umjesto nekadašnje apsolutne i neprikosnovene hegemonije kristijanizacije.

 

5. TOČKA: SPIN O UGROZI VJERSKIH SLOBODA 

 

Tvoj paralogizam zvuči poznato. Ono što Gavran ostavlja u podtekstu već smo u tekstu čitali kod mijića i šola. Izmišljanje netolerancije ili čak progona kršćana – kao tobože imanentnog sekularnoj paradigmi – lažna je ambalaža iza koje se krije razdraženost idejom jednakosti pred zakonom svih vjerskih zajednica, k tome u odvojenosti od države. Zadnje što bi dominantna denominacija željela je da bude izjednačena s ostalima, kao samo jedna od religija i ideologija. A ne mili joj se ni prohibicija utjecanja na državna posla. Samo što to božji purani ne mogu tako otvoreno reći. 

Rogoborenje protiv statusnog razvlaštenja – koje barem u teoriji Crkvi odriče status državne religije – prepakirano je kao dizanje glasa protiv napada na vjerske slobode. Što je najgore, slovo Ustava se slabo provodi; u praksi stoji baš obratno nego u paranoidnoj strukturi desničarskog uma, jer teorija sekularne države je ostala mrtvo slovo na papiru. Desetljeća vjeronauka po školama učinila su svoje. Koliko je samo malih mijića uzgojeno hegemonijom za pripuštanje na televiziju – i koliko publike za mijiće?

Ne, mi imamo u RH vjeronauk u školama, imamo molitelje u krugu bolnica i ostale instrumente uspostave The Crkve privilegiranom i hegemonskom (pretežno preko Vatikanskih konkordata). Božji purani izvrću time što sekularno suzbijanje teokratskih praksi, koje je slabo na djelu, ali bi zakonski trebalo biti na djelu, predstavljaju kao aktualno suzbijanje same slobode vjeroispovijesti, ušutkivanja ih u javnom prostoru. 

Ako ne mogu diktirati javne politike, to eto znači da se njima uskraćuje prava – s opet implikacijom u sense of entitlement na status društvenog omniautoriteta, kome je s nebesa podareno pravo diktiranja vlastitih kodeksa kao općih normi i progonjen je ukoliko mu se ne dozvoli da vedri i oblači.

 

IZVOD IZ USTAVA RH: GRANICE (NE)TOLERANCIJE

 

U okašnjelom vatikanskom priopćenju povodom pariške scene doznajemo kako je "Sveta Stolica ražalošćena" viđenim, uz dodavanje filozofirajućeg ukaza: "Sloboda izražavanja, koju se očito ne dovodi u pitanje, nalazi svoju granicu u poštovanju drugih." Ali to nije točno! Tako je možda u Vatikanu, konstituiranom kao tip autokracije, s vladarom i podanicima. Kao građani sekularnih demokracija, nismo podanici i ne moramo i sami poštovati vaša pravila, vaše vrijednosti i vaše svetinje ukoliko nisu i naše – upravo onako kao što vi ne morate poštovati moj ukaz o svetosti bijelog luka, ako vam smrdi možete ga bez obaziranja nazvati smrdljivim i zaobilaziti.

U autokracijama je obavezno ispovijedati ono što je ideološki kodificirano. Neka je demokracija samo onoliko demokracija koliko ništa ne nalaže na tom planu. Regulira se tek minimalan odnos građana prema drugim građanima. Uopće se ne moramo ni voljeti ni poštovati tuđa ideološka uvjerenja, posve je legitimno imati ih i na nišanu. Ideologije su po definiciji predmet rasprave, sukoba, na slobodnom teritorij nepoštivanja ideja. Sve što trebamo je suho prihvaćati neotuđiva prava drugih građana garantirana ratificiranim međunarodnim konvencijama i pratećim ustavima.

Konkretno u RH, te su granice (ne)tolerancije propisane, opet kažem, ustavnim odredbama iz čl. 40. i 41., kojima se jamči sloboda vjeroispovijedi i javnog očitovanja vjere, kao i javnog obavljanja vjerskih obreda i osnivanja svojih učilišta i ustanova. Točka. To je i sve što se jamči. Akti netolerancije – kakvi bi bili nedemokratski, protuustavni, predstavljali prijestup konstitutivnih postavki – svode se na onu sinegdohu paljenja crkvi. Ne odnose se na rat diskursa. 

Treba li crtati? Presudna je razlika između paljenja crkvi i rata diskursa. Prvo je zabranjeno, i treba biti zabranjeno, potonje je legitimno, i mora biti legitimno. Poštovati smo dužni u smislu da ne onemogućavamo aktima sile neku vjersku skupinu u javnom prakticiranju njenih obreda, ispovijedanju njene vjere, osnivanju njenih ustanova, itd. Ali, pod jedan, momenti uskrate privilegiranog statusa ne spadaju pod sinegdohu paljenja crkvi, a pod dva, posve nam je slobodno da do mile volje ne poštujemo, preziremo, javno ismijavamo ili psujemo bilo koji sistem vjerovanja kao ideologiju i općenito da se postavljamo diskurzivnim neprijateljstvom prema crkvama, pa i da "vrijeđamo vjerničke osjećaje". To je ne samo društveno zdravo nego i neotuđivo demokratsko pravo također. 

 

EPILOG

 

Ako već nije bilo potvrđeno bizarnim egzibicijama poput nedavnog graviranja zlatnim slovima u mramoru banalne administrativne rečenice – čiste autoparodije, kad smo već kod paranoje o parodiranju – ova Gavranova prostačka, primitivna, divljačka izjava povodom scene s olimpijskog otvaranja definitivno je potvrdila: Matica hrvatska pod ravnanjem je presmiješnog predsjednika, jednog politički nepismenog sirotana koji ne zna tko mu glavu nosi.

Povodom upućivanja u saborsku proceduru Nacrta Zakona o hrvatskom jeziku, Gavran je u prosincu gostovao na Hrvatskom katoličkom radiju. Nakon prvog saborskog čitanja, koje je dobro prošlo, bitno je također – istaknuo je – i da je potporu novom zakonu jednoglasno dao Rektorski zbor, kao i (zvona zvone) nadbiskup Kutleša. Ovdje moram najozbiljnije pitati: je li Gavran uopće pri sebi kad ide takvo što naglas reći, bez pardona? Otkud nastrana ideja random vjerskog funkcionera pitati za blagoslov (odobrenje, zeleno svjetlo?) jednog republičkog zakona?! Tako je mogao pitati i episkopa Kirila v.d. mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, glavnog riječkog imama Mujkanovića, čazmanskog svamiđija Brahmajñananandu ili možda i mene iz slavonske ravnice, što se tiče bijelog luka. Mene zapravo s potpuno istim pravom i težinom kao Kutlešu! 

Alo, crne ptice! Vjerske zajednice u sekularnim republikama strogo ne smiju imati utjecaj na donošenje zakona! Osnovna stvar čitave legislative države na koju se Gavran kune! Možda da zaista zatražimo napismeno da naš junak ne poznaje ili ne priznaje zaglavni kamen hrvatskog zakonodavnog ustroja?

Razmislimo malo o tome. Ako Sveta Stolica ima licencu da bude demokratski nepismena – jer ni ne stoluje u demokraciji – koje je Gavranovo opravdanje za teokratska poimanja proceduralnog legaliteta ili legitimiteta blasfemije? Je li on uopće predsjednik Matice hrvatske ili Matice vatikanske? 

Možda ćemo reći da kao predsjednik i nije neka iznimka te da se samo dobro uklapa u dugu Matičinu tradiciju klerikalnog konzervativizma, što ne bi bilo daleko od istine. U tom slučaju moramo pitati – što je uopće nama Matica hrvatska? Mislim, statusno. Registrirana je kao neprofitna nevladina udruga. Nešto, dakle, posve neobavezno. Kako ne djeluje službeno ispred RH, država nema ni obavezu preuzimanja odgovornosti za nju. 'Ajde. Pa ipak, upravo je Matica hrvatska, u mandatu Mire Gavrana, stajala iza pripreme i donošenja jednog republičkog zakona! Izgurala ga, takoreći, na mišiće. Kao neobavezna udruga ona može zastupati što god hoće, pa i klerikalne pozicije u izravnoj suprotnosti s ustavnim fundamentom RH. Samo, otkud onda, ako već zastupa takve direktno antirepubličke, antidržavne pozicije, da RH spremno i inercijski pridaje takav značaj Matici hrvatskoj – s ključnim utjecanjem na ništa manje nego nacionalnu legislativu? 

Ili: kako to da se na svečanom otvaranju one žive pišurije od spomen ploče o svečanom trenutku predlaganja Vladi RH "da se donese Zakon o hrvatskom jeziku" – nacrtaju glavama i bradama premijer, ministrica kulture i ministar obrazovanja? Ako Gavran može istupati kao zadnja sirovina, bez poznavanja ili uvažavanja onoga najelementarnijeg o državi, na konto neobaveznosti udruge koju vodi – kako to da mu država onda dolazi na noge uveličati i legitimirati tu neobaveznost kao nešto što ipak istupa ispred države?

Retorički pitam, jasno. Nećemo se praviti da ne znamo kako ni sama naša duboka ili plitka država ne zna tko joj glavu nosi po pitanju vlastite ustavne konstituiranosti. 

Quoth the raven: ne ponovilo se.