J'ACCUSE: OPTUŽNICA PROTIV DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA

Netko je možda čuo, netko možda nije, ali bilo bi arogantno polaziti od pretpostavke da svi jesu, pa samo ukratko: dospio sam na sud zbog kratkog statusa na facebooku koji dovodi u pitanje besprijekornu čistoću zbivanja za VRA Oluja.

U Obavijesti koju mi je Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku (dalje: ODO) poslalo 14.12. prošle godine, točkom 1. me se informira da postoji "osnovana sumnja na počinjenje prekršaja iz članka 25. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije" (dalje: ZSD), da bi me se točkom 2. upoznalo s pravom (garantiranim i člankom 109.a Prekršajnog zakona) da u tijeku postupka, između drugih mogućnosti, dostavim pisanu obranu. Isto stoji i u Pozivu okrivljeniku na glavnu raspravu, koji mi je Općinski sud u Osijeku uputio 18.1. ove godine. Ne piše ništa o tome da pisana obrana ne smije biti javno publicirana. Što upravo činim, pred glavnu raspravu zakazanu za 18.2., uostalom u duhu čl. 165. st. 2. Prekršajnog zakona, koji je i propisuje kao javnu. 

Optužnim prijedlogom koji je uslijedio za Obaviješću, stanoviti Ž.I., zamjenik Općinske državne odvjetnice, predlaže u ime države Općinskom sudu da me "proglasi krivim i osudi" – na temelju čl. 25. st. 1. ZSD – zbog "uvredljivog teksta" kojim sam "povrijedio osjećaj dostojanstva branitelja i građana RH koji su pročitali navedenu objavu ili za nju saznali".

Ograničavati slobodu govora u vezi jednog par excellence političkog pitanja ne tiče se, međutim, samo ZSD-a, nego i – kao što sam upozorio i razložio u tekstu "Sloboda govora (mržnje)", objavljenom 12.2. na portalu Forum.tm, koji prilažem uz ovu pisanu obranu – članka 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Odnosno, dijalektike između njegovih stavaka 1. i 2., koja se u Ustav RH preslikava kao dijalektika između čl. 38. (kojim se jamči "sloboda mišljenja i izražavanja misli") i čl. 16. (kojim se jamčene slobode i prava može ograničiti "samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje", ali "razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju").

Na ODO-u je stoga – za legitimirati ograničavanje moje slobode izražavanja – teret dokazivanja kako sam inkriminiranom izjavom ugrozio slobodu i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. U tu svrhu, ono u svom optužnom prijedlogu tumači čl. 25. ZSD na određen način. Intencija moje pisane obrane je pokazati kako se u slučaju takvog tumačenja, članak ukazuje kao protivan čl. 10. Konvencije i nastavnim ustavnim odredbama. 

Svoju pisanu obranu iznosim u formi optužnice zato što pretresom optužnog prijedloga, povrh odgovaranja na sve njegove točke protiv mene, povratno optužujem ODO da je, u nedostatku pravne osnove, fundiralo to na političkoj osnovi – i, štoviše, samim time, upravo sa svoje strane vrši političku diskriminaciju za kakvu goni mene. 

Optužnica koju iznosim protiv ODO neće ipak biti poput one ODO-a protiv mene, s izvođenjem pred sud. Ne podnosim to (zasad) kao sudsku tužbu protiv RH. U tom bi se slučaju radilo o zasebnom postupku, kojem ne bi bilo mjesta u sklopu ovog. Ne, ja je podnosim upravo u sklopu ovog postupka. Zolijansko J'accuse...! – forma, dakle, otvorenog pisma (ili u ovom slučaju, otvorene pisane obrane), s optuživanjem po nekim drugim osnovama. Ne odnosi se na sudsko terećenje ODO, nego na to da optužni prijedlog protiv mene ne stoji – u smislu ovog postupka – upravo po osnovama grešaka i propusta na koje ću u nastavku uprti optužujućim prstom, uključujući i ogrješenje o Konvenciju i Ustav.

Svoju pisanu obranu iznosim pritom kao javnu samom formom zolijanskog otvorenog pisma – a u ime prvorazredno političke naravi delikta koji mi se stavlja na teret. Pitanje na razmatranju je ono granica slobode javnog govora i osnova njenog ograničavanja – i kao prijepor od javnog i političkog značaja, javnost mu je neizostavna lokacija; jedino je i primjereno do krajnosti se poslužiti propisanim javnim karakterom glavne rasprave.

J'accuse, točka 0: RJEŠENJE (KP-DO-979/2021-2) JE POLITIČKI NAVIJAČKO

Moje iskustvo s ODO u sklopu slučaja izjave o Oluji imalo je svoju nultu ili pilot epizodu, prethodeću prijavi protiv mene (ili barem mom saznavanju 14.9. u policijskoj postaji za tu prijavu). Dana 25.8. sam, naime, prijavu ODO podnio ja. Sastojala se od tri osnove tuženja.

Kao prvo, prijavio sam odgovorno osoblje Glasa Slavonije – novinara Tomislava Prusinu i glavnog urednika Bojana Divjaka – po čl. 25. ZSD, zbog članka od 14.8. kojim je, baš kao u zakonskoj formulaciji, stvoreno neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, koje je rezultiralo masovnim povredama mog dostojanstva, a na temelju razlike u političkom uvjerenju: digoše moralnu paniku zbog toga što sam se usudio imati različito od većinskog, uprli prstom u mene kao nekoga nad kime se zbog toga treba zgražati, a i poduzimati konkretnije sankcije. Efektivno, nahuškali javnost na mene. Slijedom objave članka došlo je do troznamenkastog broja najbrutalnijih uvreda, prijetnji i poziva na razne oblike progona, primarno na facebook stranici samog Glasa Slavonije. Drugo, prijavio sam to do čega je slijedom članka došlo: veliki broj počinitelja po čl. 139. i 147. Kaznenog zakona (dalje: KZ), koji se odnose na kaznena djela prijetnje, odnosno uvrede. Treće, veliki broj počinitelja prijavio sam i po čl. 325. KZ: što se kaže, za govor mržnje.

Za razliku od prijave protiv mene, moju prijavu ODO je odbacilo, Rješenjem od 29.9.2021., koje u ime države potpisuje stanoviti R.T., zamjenik Općinske državne odvjetnice. 

Za drugu od tri osnove Rješenje mi doduše daje za pravo, priznajući da su ta djela počinjena, na odgovarajućim društvenomrežnim mjestima ("zaista neprimjereno obiluju raznim i brojnim uvredama upućenima podnositelju prijave, navodima kako ga treba protjerati iz države, dati mu otkaz i kazneno ga progoniti"). Jedino što sam napućen da to mogu progoniti isključivo privatnim tužbama, jer državni odvjetnik nije ovlašteni tužitelj za ova kaznena djela i ne može pokrenuti kazneni progon.

Što se tiče treće osnove, Rješenje je odbacuje, jer da "opisano vrijeđanje podnositelja prijave i spomenuto zastrašivanje navedenim slikama nisu iskaz mržnje počinitelja prema podnositelju prijave zbog njegove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti" (itd.). Što je promašeno kao obrazloženje utoliko što za to nisam ni naveo da prijavljujem kao govor mržnje uperen prema meni. To nigdje u prijavi – provjerljivo je u predmetu – ne stoji tako. ODO je tu raspravljalo samo sa sobom. Ono na što sam upozorio je naprosto prisutnost šovinističke agresije – neovisno prema kome. Sve je vrvjelo od omalovažavajućeg govora o srpskom porijeklu, tretiranju "trofaznosti" kao psovke, ZDS pokliča, itd. Kad bih kao slučajni namjernik vidio da netko na ulici pred okupljenom masom izvikuje npr. "Juden Raus", mogao bih ga kazneno prijaviti za to bez obzira što nisam Židov i što se ne odnosi na mene. Čisto zato što svjedočim kaznenom djelu, prema već nekome. Ili kad bih svjedočio kako je netko nekome nešto ukrao, nekoga silovao... ne moram sam biti žrtva. Zato sam tu osnovu u obrazloženju prijave i izdvojio kao zasebnu u odnosu na drugu. 

U ovom slučaju većina takvih komentara čak i jest bila eksplicitno usmjerena prema meni – imputirajući mi ovaj ili onaj udio "srpske krvi", trofaznost utičnica po kući ili da sam Ivan-ups-Jovo (podrazumijevajući to kao nešto loše i automatski argument protiv mene) te pozivajući s tim u skladu na izgon iz države ("u domaju nek radi sa vucicem") i druge vidove progona – ali nisam ih za kazneni progon kandidirao zato što usmjereni prema meni. Već zato što su po definiciji govor mržnje, bez obzira na metu i usmjerenost. Čak ću se složiti da najdublje motivacijsko dno tih komentatora u obrušavanju na mene ne mora biti u mržnji prema mom pretpostavljenom etničkom porijeklu. Oni su, kaže Rješenje, reakcija na moj stav i stoga – stoga! – "iako ista predstavljaju potpuno neprimjereni način javnog kritiziranja tuđih stavova, nisu ostvarena bitna zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 325. stavka 1. KZ/11". A u kom su onda smislu neprimjereni ako nisu neprimjereni upravo u tom smislu? I kako onda nisu ostvarena bitna obilježja (ne)djela?

Hajde da i dopustimo da im prvi pokretač nije bio u rasnoj mržnji kao takvoj i da mi sav taj šovinizam ne bi izvikivali da nisu bili isprovocirani mojim stavom o blagdanu. Ali zabrinjavajuće je da ODO nalazi kako takav govor mržnje (od ZDS-a nadalje), k tome s eksplicitnim pozivanjem na progon, nije kažnjiv sam po sebi, neovisno o motivacijskom okidaču. Čak je i Glas Slavonije u članku neposredno do potjernice za mnom (htijući moju izjavu podvaliti pod govor mržnje) kritizirao praksu suviše popustljivog tretiranja govora mržnje – ili, kako je bilo izvučeno u naslov, "zgražanja bez sankcija". Ali mene tu još nešto kopka: treba li iz volje ODO-a da kažnjivost "neprimjerenih" komentara relativizira njihovim pretpostavljenim motivacijskim okidačem – iščitati odraz nevoljkosti da ide strogo po slovu zakona goniti nešto do čega je došlo u vidu reaktivnog poriva na moje "omalovažavanje legitimnog i legalnog blagdana" u RH, čemu kao porivu pridaje opravdanost? Pa ako se na razini poriva radi o razumljivoj i opravdanoj reakciji, onda nije kažnjivo kao govor mržnje unatoč "neprimjerenosti" načina – premda neprimjerenim biva upravo u formi govora mržnje?

Odgodimo zasad zaključak – ali zadržimo taj upitnik.

Obrazloženje u sklopu Rješenja završava jednim momentom posvemašnje konfuzije: ODO zaključuje kako otuda što "iz utvrđenih činjenica proizlazi da prijavljene radnje" ili nisu kaznena djela "za koja se progoni po službenoj dužnosti" (to za drugu osnovu prijave, po čl. 139. i 147. KZ) ili nemaju bitna obilježja kaznenog djela (to za treću osnovu prijave, po čl. 325. KZ) – treba odbaciti moju prijavu... sad pažnja, ne protiv velikog broja počinitelja iz druge i treće osnove, nego odmah protiv Prusine i Divjaka. Što nema nikakvog smisla, jer sam na ne može jasniji način – i to je također provjerljivo u predmetu – Prusinu i Divjaka prijavio nevezano o KZ-u, po zasebnoj osnovi, prema čl. 25. ZSD-a. Što se u Rješenju prethodno i konstatira.

A čime je u njemu prethodno obrazloženo odbijanje prijave po toj osnovi? 

Za početak, upozoren sam kako pogrešno smatram da se radi o kaznenom djelu. Ništa ja, međutim, nisam išao smatrati na planu pravne kvalifikacije – niti sam to tako naveo – samo sam prijavio da mi je učinjeno ono što u navedenom zakonskom članku piše, pa neka ODO dalje postupa. Nije izvjesno je li opaska o kvalifikaciji u Rješenju dana samo usput, kao neobavezna opaska, ili kao rezon zašto ODO neće dalje postupati, ali kako god bilo, nije se moglo raditi o valjanom rezonu za nepostupanje. Zato što je ODO to u paralelnom predmetu i samo potvrdilo. Kako je evo postupilo kada sam ja prijavljen, a prijavljen sam po kaznenoj osnovi, za djelo iz čl. 325. KZ? Shvatilo je – usuglašeno s obrazloženjem koje sam u svoju obranu dao 14.9. u policijskoj postaji – da elemenata za to nema ni pod razno, pa je, umjesto odbacivanja prijave, osnovu progona prekvalificiralo u prekršaj po čl. 25. ZSD, isti onaj iz moje prijave u dijelu protiv Prusine i Divjaka. Dozlaboga bi cinično stoga bilo da mi ODO odbijanje obrazlaže time da se ne radi o kaznenom djelu nego prekršaju – istovremeno dok mu za goniti mene po istom zakonskom članku (slijedom nečije kaznene prijave koja je to krivo navela) nikakav problem ne predstavlja što se ne radi o kaznenom djelu. Je li samo do volje da se nešto goni, a nešto ne?

Dobio sam ipak i nekakvo obrazloženje zašto se na suštinskom planu moja prijava odbija: da sporni novinski članak samo "sadrži citirani stav neimenovanog građana", navodi se u Rješenju – klasičnim manevrom priziva na puko novinsko konstatiranje da je nešto zasmetalo anonimnom denuncijantu, što se nikako ne prelijeva kao odgovornost na one koji konstatiraju – jer prijavljeni novinar i urednik nisu morali ili mogli znati da će "ovakav članak izazvati brojne komentare čitatelja na spornu objavu podnositelja prijave", tj. da će doći do kaznenih djela do kojih je došlo, budući da su "imali pravo očekivati da će se svi koji pročitaju ovaj članak u eventualnim komentarima istoga suzdržati od mogućeg počinjenja nekog kaznenog djela, jer je činjenje kaznenih djela općenito zabranjeno i kažnjivo". 

Krasne li logike. Realno, taj je novinski članak potjernica i huškanje, jer kako drugačije nazvati javno stavljanje na stup srama zbog golog političkog stava, uz otvoreni poziv da me treba osuditi i sankcionirati i čak prozivanje institucija zašto se meni dopušta da nekažnjeno ispovijedam nedopustiv stav. Dakle, nahuškaš široko čitateljstvo, ali onda nemaš ništa s tim što su nahuškani napravili, jer formalno je za očekivati da oni to po zakonu ne smiju raditi. Primijetimo da pod ovim obrazloženjem postaje uopće teoretski nemoguća utuživost huškanja: za bilo koje i bilo kakvo, uključujući infamno Šešeljevo, zbog kojega je osuđen u Den Haagu. Svaki bi se huškač mogao pozvati na izvod o nemoranju ili nemoženju znati da se nahuškani neće suzdržati od počinjenja kaznenih djela, jer je činjenje kaznenih djela općenito zabranjeno i kažnjivo. 

Razmislimo još malo o takvoj logici obrazloženja u Rješenju: za odbaciti moju prijavu, išlo je ODO argumentirati ni manje ni više nego nepotpadanje huškanja pod zakonski zasnovanu kažnjivost. Tu se – osim što barem Haški tribunal potvrđuje pravnu zasnovanost – postavljaju dva logična pitanja s obzirom na čl. 25. ZSD u okviru hrvatskog zakonodavstva. Prvo: kako je izvedivo formulaciju o stvaranju neprijateljskog, ponižavajućeg i uvredljivog okruženja, na temelju neke od navedenih osnova, shvatiti na način da ne obuhvaća i huškanje poput onoga iz Prusininog članka? Drugo: što će i biti "stvaranje okruženja" ako ne huškanje? S kakvim će se legitimitetom onda formulacija uopće na nešto odnositi ako se neće odnositi na takvo što? Tu je da u našoj mladoj demokraciji potajno služi isključivo progonu nepoćudnih političkih mišljenja?

Rješenje produžuje u ekskulpiranje Prusine i Divjaka preko isticanja da se javno iznošenje mog "mišljenja o vojno-redarstvenoj akciji 'Oluja' (...) uvelike razlikuje od stava pravnog poretka i većine građana Republike Hrvatske", uslijed čega sam "svjesno pristao i na javnu kritiku takvog mišljenja". Pristajanje na javnu kritiku nije uopće sporno, ali što bi ovdje bio "stav pravnog poretka" o političkoj temi kao što su zločini u kontekstu Oluje? Na pravnim porecima poput onog RH nije da imaju svoje političke stavove – kojom logikom bi bilo kakav drugačiji stav ispadao iz pravnog poretka i postajao protupravan. Na njima je, da između ostaloga, upravo jamče pluralitet stavova na politička pitanja (sukladno čl. 38. Ustava RH). Kako ODO navodi, zakonodavno tijelo RH proglasilo je 5. kolovoz blagdanom, no za izvoditi iz same te činjenice da politički stav poput mog biva u sukobu s ničime manje nego pravnim poretkom RH, bilo bi potrebno pravnom poretku pripisati određen politički stav, k tome kao ekskluzivan, isključivo dopušten, kojim se potire i kriminalizira sve eventualno drugačije. Što bi predstavljalo najgrublje moguće ogrješenje o Konvenciju, koju je RH ratificirala. 

ODO tu efektivno, umjesto da se zadrži na razmatranju čina Prusine i Divjaka, prijavu protiv njih odbacuje pozivajući se na moj navodni prekršaj prema pravnom poretku RH, u prijestupu nekog pretpostavljenog političkog stava pravnog poretka, kako bi, pod imenom prava na javnu kritiku mog stava, od podlijeganja odgovornosti po čl. 25. ZSD oslobodio nešto drastično drugačije od puke javne kritike: diskriminatorno huškanje, klasičnu novinsku potjernicu. 

Predmet igra ulogu u cjelovitosti moje pisane obrane, kao optužnice ODO-a, utoliko što s postupkom pokrenutim protiv mene čini spojene posude upravo na ovom mjestu politizacije pravnog poretka. Falično jezgreno postavljanje na temelju kojega je R.T. u ime ODO u ime države odbacio moju prijavu protiv Prusine i Divjaka po čl. 25. ZSD, preslikalo se na identičan način u optužni prijedlog kojim je Ž.I. u ime ODO u ime države po čl. 25. ZSD pokrenuo postupak protiv mene. A to postavljanje je mjera izvrtanja naglavačke smisla i duha rečenog članka rečenog zakona.

J'accuse točka 1: OPTUŽNI PRIJEDLOG JE ŠEPRTLJA

ODO primjerice obrazlaže kako sam nešto izjavio u "novinskom tekstu objavljenom na Internetskoj stranici lista Glas Slavonije od 15. kolovoza 2021.". Radilo se o dvobroju za 14. i 15. kolovoza, ali tekst je na internetskoj stranici lista objavljen već 14-og. Treba li napominjati i da se pridjev "internetskoj" piše malim početnim slovom? Možda čak nije nevažno. ODO će isto tako konstatirati kako je policijska postaja podnijela izvješće "protiv Ivana Cinglela" ili pozvati da tijekom postupka bude ispitan "okrivljeni Ivan Cinglel", premda se ne prezivam tako. Možda da se ja onda i ne odazovem tom ispitivanju, kad se već odnosi na nekoga tko se drugačije preziva? Ili čak da mi taktika obrane kompletno bude da ovdje ni nisam optužen ja, već neznan netko tko se slično preziva?

Ako ćemo ozbiljno: radi se o najbanalnijoj razini šlamperaja, lapsusa calami kakvi se događaju svakome. Pa ipak, ODO bi se trebalo pobrinuti da se u finalnoj verziji ovakvih akata – sudbenih, kojima je cijela ideja i legitimacija u tvrdoj faktografiji i koji pretendiraju na kažnjavanje nekoga! – greške ne potkradu barem u sektoru identiteta okrivljenika ili osnovnih činjenica o slučaju. Ali ne bih ništa na tom planu govorio da se princip šlamperaja u nastavku nije očitovao na manje banalne načine.

J'accuse točka 2: OPTUŽNI PRIJEDLOG POČIVA NA DILETANTIZMU "SEMANTIČKE ANALIZE"

Na ispitivanju u policijskoj postaji – iznoseći obranu u svojstvu osumnjičenika po čl. 325. KZ – izjavio sam kako sam išao postaviti jedan misaoni izazov opazivši da se kod nas u Hrvatskoj legitiman vojni cilj koji je ishođen u akciji Oluja slavi bez dovoljno svijesti o tome da je paralelno činjeno etničko čišćenje. U optužnom prijedlogu, ODO to parafrazira (uz ne baš najtočnije citiranje), pa ustvrđuje kako je takav sadržaj moje obrane proturječan mojoj "izjavi iz dispozitiva", tj. facebook statusu zbog kojega se evo sudimo. Da je proturječan, dokazuje "semantičkim analiziranjem" mog statusa. A što je analiza pokazala? Da "navedena izjava ima konotaciju tvrdnje da je vojno redarstvena operacija Oluja zapravo zločinačka operacija".

Jedini način na koji je tu moglo ustanoviti proturječje je da moj lapidaran aforizam uzme kao tvrdnju ne da je Oluja bila i zločin (pripisuje to samo mom naknadnom objašnjenju), već samo i jedino zločin. ODO me, reklo bi se, optužuje da sam zločinom prozvao i sam vojni cilj, delegitimiravši ga kompletno. Čudno tumačenje, imajući u vidu da sam u policijskoj postaji rekao isto što i novinaru Glasa Slavonije mjesec dana ranije. ODO uvjerava sud da ja nemam onakav stav kakav kažem da imam, jer ono moj stav zna bolje nego ja. Zašto bih onda uopće i govorio to što govorim? Da bi bolje zvučalo po mene pred sudom? Ali zar doista zvučim kao netko tko kalkulira na taj način ili pak kao netko tko govori onako kako i misli? Da je prvi slučaj posrijedi ne bih ni dospio na sud, čini mi se.

ODO smatra da njegovo arbitrarno tumačenje nearbitrarno proizlazi iz teksta statusa kad ga se podvrgne analizi. Mogu samo pretpostavljati da je to izvuklo iz toga što sam ga – čestitajući "svima koji slave" – završio tek riječju "zločin", ne domećući nikakve ograde. 

ODO pritom, kao prvo, ne uzima u obzir da je riječ o lapidarnom aforizmu, kakvi svojom formom ne trpe elaborirana nijansiranja, objašnjavanja i ograđivanja. 

ODO, kao drugo, ne poznaje i ne razumije jezičnu logiku tvorbe mog aforizma. Premda onima koji imaju nešto sluha ne bi trebala doći kao tako teška zagonetka. Ne nalazim nužnim gnjaviti općinstvo ili Općinski sud mentalnim procesom koji je stajao u pozadini (kao da to nekoga zanima), ali sad moram kad prvi ODO od pokušaja "semantičke analize" radi inkriminacijsku osnovu. Odmah npr. upada u oči i uši da se tu nešto išlo reći na neobičan način, ne najpravocrtniji za prenijeti informaciju, nikako sveden na sadržaj propozicije, nego s primatom u stilizaciji. Tko iole osluhne, čut će da je ton šeretski i s namjerno kićenom ironijom u izražavanju, kaćiperskoj, koja npr. počinje riječju "Čestit". Radi se o izrazu koji je kao šifra za čestitati neke blagdane (za koje se prije koristilo "sretan") ušao u modu u sklopu novohrvatskog jezičnog purizma. Kako meni taj afektirani novogovor ide na jetra i dobijem osip čim čujem izraz "čestit" u funkciji čestitanja, došlo mi je rugati mu se (nerijetko mi dođe). Budući da za Dan pobjede još uvijek nije uvriježeno koristiti ga, bit će za početak ispravna jedino ona semantička analiza koja prepozna da se događa neko podrugljivo zabavljanje s prvom riječi u aforizmu. Za čitanje kojem pak ne bude ništa čudno i samo produži na drugu, ne opazivši ironični podsmijeh spram prve, moglo bi se slobodno reći da nije ništa shvatilo. U istom stilizacijskom duhu: umjesto prostog, pravocrtnog čestitanja na etničkom čišćenju, nastavio sam se u per negationem formi izricanja iste te stvari ("pobjeda nad etničkim nečišćenjem"), kako bih mogao čestitati Dan toga, za ostati u taktu ironične subverzije praznikovanja. A kako ono glasi šablona kojom konvencionalno završavaju čestitke za blagdane? Običava se reći: "svima koji slave". Ovdje ima još jedan opći moment. Službe koje vidimo da budno prate moj facebook profil i od njega rade javni značaj prvog reda – mogle su na njemu naći i pregršt ispoljene alergije na blagdane. To čak nije ideološki uvjetovano, jer odnosit će se kako na božiće i uskrse, tako i na nove godine ili prve majeve. Takav sam, iritiraju me prigodničarska čestitanja općenito, obljetnice i proslave i sve slično – ukratko, ne volim tu obrednost, s ugrađenim viškom repetitivnosti, šablonskosti, frazerstva, generičkih deklamacija za koje se čak ne može ni znati jesu li himbene utoliko što normativno očekivane i otuda nikada jasne kao izraz slobodnog poriva. Prešlo bi u višak digresije da idem to ovdje dodatno elaborirati i legitimirati, a ne vidim ni potrebu. Hoćemo li sada kriminalizirati i tu vrstu alergije? Je li dozvoljeno ne biti obožavatelj nikakvih praznika ni blagdana? Uvažimo li moje pravo da to ne budem, sud treba primiti na znanje i legitimnost moje pobude da u nastavku aforizma sarkastično oponašam uvriježenu konstrukciju "svima koji slave". Dodatak "zločin" nametnuo se kao idealan završetak aforizma, kako zbog preklapajućeg preplitanja sintagme "slaviti zločin" sa sintagmom "svima koji slave", tako i zbog postizanja efekta u kojem je radi održanja zadanog subverzivnog takta morala biti izolirana samo strana zločina. Ali zadržati se na izgovaranju nečega ne znači odmah negirati ono što je ostalo neizrečeno, te iz toga ni pod razno ne proizlazi da bih tvrdio kako je Oluja bila samo i jedino zločin, odnosno zločin kao takva.

ODO, kao treće, zaboravlja da je u prirodi provokacije da potencira upravo provokativni dio. Izvod po kojem sam tobože samu operaciju nazvao zločinačkom (valjda u samom njenom vojnom cilju), ODO završava zaključkom kako – budući da "izraz krajnjeg nepoštovanja prema svim onim građanima" (itd.) – tako sročena izjava "nikako ne predstavlja misaoni izazov koji poziva na društveni dijalog na temu zločina počinjenih u toj operaciji". Usput ću samo postaviti pitanje ne bi li – iz semantičke analize formulacije – proizlazilo da ona, ne ističući navodnost zločina počinjenih u operaciji, implicitno priznaje da jesu počinjeni? I zašto se onda mene goni ako i samo ODO (krenemo mu li analizirati rečenicu semantički) to priznaje? Ali nešto drugo me tu više zanima. Otkud zaključak da se onda ne radi, kako sam tvrdio, o misaonom izazovu s pozivom na društveni dijalog? Premisa zaključka bi bila da se na dijalog poziva jedino onda kada se iskazuje poštovanje. Ali i iskaz nepoštovanja prema nečemu također može predstavljati poziv na oblik dijaloga. Premda ni to "dijalog" uopće nije moj izraz (iz obrane koju sam dao u policiji), pa da bi se moglo utvrđivati proturječnost s karakterom aforizma koji da ne poziva na dijalog. Ono kako bih ja to rekao je: poziv na preispitivanje. Društvenih tabua i dogmi. Za to ne moram povesti "dijalog" s potpalima – dostaje da provociram tabu. Baš kako i rekoh. Što nije jasno u odabiru riječi izazov? U čemu je proturječje? Ali, pozor: iz toga nikako ne slijedi, kako bi to ODO htjelo, da sam nepoštovanje išao iskazati prema "svim onim građanima", putem tobožnjeg nazivanja akcije same zločinačkom, u vojnom cilju. Iskazao sam ga prema onome prema čemu sam i rekao da jesam, još ljetos Prusini na telefon i potom na ispitivanju; još jednom: da se ishođenost legitimnog vojnog cilja slavi bez dovoljno svijesti o tome da je paralelno činjeno etničko čišćenje. Namjeru provokacije u odnosu na taj društveno normirani deficit svijesti ne negiram, kao ni nepoštovanje prema tom deficitu spremnosti na društvenu katarzu u suočenju s prošlošću, niti sam u ijednom momentu ijedno negirao.

Diletantizam ODO-ve "semantičke analize" krije se u preuzetnosti nakane. Pretendira da je dokazalo nedokazivo. Svoje tumačenje nameće kao metafiziku semantike statusa. Gdje je vještačenje ovlaštenog stručnjaka za semantičku analizu koje potvrđuje da je značenje ušančeno u mojim riječima baš to i takvo kakvo ODO tvrdi? Ne postoji, nego se sve svodi na autoreferentno samosvjedočenje: značenje je nužno takvo zato što ja, ODO, kažem da je takvo, jer sam ga ja pročitalo kao takvo. Što ćemo s kodiranošću podrugljivom intonacijom u oponašanju ritualnih načina govora i općim taktom subverzije, koji praktički svaku riječ u sklopu aforizma stavlja na semantičku poledicu? Za to je potreban sluh, a sluh nije instrument s kojim je ODO pristupilo svojoj "semantičkoj analizi". Moja pobuda za provokacijom može nekoga živcirati ili mu biti antipatična, ali to ne daje ovlasti za tretiranje aforizma kao egzaktne propozicije iz čijeg će doslovnog čitanja onda navodno proizlaziti da sam Oluju per se nazvao zločinačkom. Nisam ni sam ovlašteni stručnjak za semantiku, ali čak i kad se ne bi radilo o mojim riječima, koje sam sam sročio, pa bih im valjda i znao značenje, teret dokazivanja nije na meni, već na onome tko moju krivicu izvlači iz proizvoljnog tvrđenja da sam rekao nešto što nisam i u najgorem je slučaju moja semantička analiza protiv njegove. (Podsjetio bih i na presedan Lingens v. Austria, gdje se utvrđuje da ne postoji temelj za ograničavanje slobode govora u slučajevima nepodložnosti činjeničnom dokazivanju ni s jedne strane. Ne moram ja dokazati da je značenje doista bilo takvo kakvo tvrdim, nego ODO mora, da bi se radilo o utemeljenosti prekršajnog gonjenja, da je bezostatno takvo kakvo ono tvrdi – dok ipak nije izvedivo ni jedno ni drugo.)

Guranje se u semantičku analizu s pretenzijom pravorijeka nije samo tako, za pasti s marsa u disciplinu. Napominjem da najkasnije nakon kasnog Wittgensteina, potom i Barthesa, Derride, poststrukturalizma, dekonstrukcije, nije moguće polju semiotike pristupati kao da toga svega nije bilo u njenom razvoju, bez svjesnosti o neminovnom "iskliznuću" značenja i uvjetovanosti konkretnom upotrebom, na licu mjesta neke jezične "igre". Da jezik ne čine egzaktne propozicije na način logičkog pozitivizma. Da je odnos teksta i značenja posredovan konotativnim kodiranostima, a dolaženje do značenja samo "guljenje slojeva luka" tih kodiranosti. Tajna uspjeha kod semantičkih analiza biva stoga u uvijek jednoj zapitanosti više, u opreznom, skeptičnom guljenju slojeva – bez toga ne ide. Svijest da se nikada ne može biti posve siguran u značenje onoga što se pročitalo je preduvjet. ODO se, međutim, na toj klizavici i poskliznulo, koliko je dugo i široko. Nema ovih rezervi i, u jagmi da dokaže nešto što ne može, nastupa kao slon u semantičkoj staklarni: pretendira da može s apsolutnom izvjesnošću tvrditi značenje koje misli da je iščitalo iz mog aforizma oguljenog na propoziciju. Ukazuje na diletantizam i neupoznatost s osnovnim pojmovima suvremene semiotike uopće pomišljanje da bi se moglo raditi o nečemu na taj način dokazivom kao nearbitrarno. Jedinica iz gradiva k'o kuća.

J'accuse točka 3: OPTUŽNI PRIJEDLOG OBILJEŽAVA POLITIČKA NEPISMENOST

Što je najbolje, ja čak ne bih ni morao poricati ODO-vu "semantičku analizu", jer o inkriminacijskoj osnovi se ne bi radilo čak ni kad bi bila u pravu da sam Oluju kao takvu nazvao zločinom. Radilo bi se samo o tome da sam s takvim mišljenjem u krivu. Ali i dalje ne o tome da nemam pravo na bivanje u krivu. Otkad je zabluda temelj za biti prekršajno gonjenim? 

ODO se zato ni ne poziva isključivo na netočnost moje tobožnje tvrdnje (kako ju je već proizvoljno učitalo), nego dodaje kako ona "predstavlja izraz krajnjeg nepoštovanja prema svim onim građanima koji operaciju Oluja, pored operacije Bljesak, smatraju odlučujućom i ključnom pobjedom" RH (te da je okončala rat i vratila okupirani teritorij). Ne optužuje me se zbog netočnosti stava, nego zbog udara stavom na neke druge ljude, preko iskazivanja im nepoštovanja. 

Samo malo. Tko poriče da je Oluja značila i ključnu pobjedu i okončanje rata i povratak teritorija? Valjda nitko, radi se o evidentnostima. Ako se iskaz nepoštovanja prema nekima sastoji tek u dovođenju u pitanje ovih kratkih, golih činjenica, zato što tako smatraju, onda je stvar bespredmetna, jer i sam smatram, jer to ne bi bilo upitno čak ni kad bih tvrdio – na stranu sad, kažem, što ne tvrdim, na pamet mi ne pada, prvi ću reći da bih bio zadnja budala u tom slučaju – da je sve skupa kao sam vojni cilj bilo nešto zločinačko. 

Znakovito je već ovo kako ODO nalazi da bih u slučaju da to tvrdim – samim bivanjem u krivu iskazao kažnjivo nepoštovanje prema onima u pravu. Primjećuje li se opasnost principa? Svjedoci smo aktualne društvene podjele oko cjepiva, pri čemu se ne radi o jednakovrijednim stavovima, nego su jedni grubo u krivu, a drugi u pravu. Bi li, prenošenjem principa, oni koji su u pravu trebali ove što su u krivu optužiti za nepoštovanje time što u krivu – i to za kažnjivi oblik nepoštovanja? Gdje je ODO da prepozna čije su pozicije netočne i sukladno tome pokrene protiv njih prekršajne postupke, ispiše optužne prijedloge? I ne bi li se tako moglo sa svakom stvari u kojoj ima nekih koji nešto grubo netočno smatraju i moglo bi ih se nazvati zbog toga zadnjim budalama?

Ili su samo neke teme pravno zaštićene na način da se odstupanje od zadane istine izjednačava s napadom na one koji od nje ne odstupaju?

Upravo iz ovoga proizlazi osebujan način na koji ODO interpretira tekst čl. 25. st. 1. ZSD, kao zakonske osnove po kojoj me goni. Nešto zamišljeno da štiti od diskriminacije – dakle one društveno slabije, koji su u manjini, od šikaniranosti zbog toga – izokreće u štićenje prava većine da u nekim stvarima ne bude onih koji će razmišljati drugačije od nje. Egzistencija takvih otpadnika predstavlja odmah povredu dostojanstva pravovjernih – što je sintagma koju se može naći u čl. 25. ZSD i na nju se onda pozvati.

To je ODO-u potrebno tako legitimirati zato što se ustavno garantiranu slobodu izražavanja može ograničiti jedino u slučaju ugroze viših vrijednosti iz čl. 16. Ustava: "sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje". Mora se moći pisati da sam ja svojom izjavom nekako ugrozio prava i slobodu drugih (ili čak sam pravni poredak i javni moral!). 

Nevolja je samo što niti opis napada na druge slobodom izražavanja nije ostavljen na volju slobodne interpretacije, nego Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP), slijedom Konvencije, izričito inzistira na tome da sloboda izražavanja pokriva i izjave koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju (ili, kako reče pučka pravobraniteljica u vezi s trulim jajima nedavno, koje vrijeđaju, šokiraju ili omalovažavaju). 

ODO nije toliko politički nepismeno da ne bi shvaćalo kako nije stoga dovoljno identificirati uvredljivost moje izjave za prišiti joj kažnjivost. Samo po sebi ne prolazi kao napad na druge koji bi opravdavao ograničavanje slobode govora. Mora se raditi o nekoj odmah diskriminaciji uvredljivošću. Politički nepismenim optužni prijedlog postaje u momentu kad odluči – za potrebe prodaje priče o takvom diskriminiranju – napadom na slobodu i prava uvrijeđenih mojim stavom proglasiti njihovu pretenziju da se, obratno, meni oduzme slobodu i pravo (na taj za njih uvredljivi stav); povredu njihovog dostojanstva pronaći u samoj činjenici da netko o problematici zločina u Oluji razmišlja drugačije od onoga kako smatraju da je jedino prihvatljivo; pod napad na njih podvesti golo nepristajanje na to da naturaju kako se mora o nečemu misliti.

J'accuse točka 4: OPTUŽNI PRIJEDLOG SLUŽI SE NADRIFILOZOFIJOM

Za fundirati takvo shvaćanje povrede dostojanstva – kao "diskriminitarnog uznemiravanja" s moje strane – ODO se upušta u filozofsko definiranje pojma, kako bismo mogli znati o čemu govorimo i kad govorimo o povredi pojma. Pa kaže: "Ljudsko dostojanstvo se definira kao ukupnost vrlina koje pobuđuju poštovanje (osjećaj časti, ukus, odmjerenost, poštenje) koje neka stvar ili radnja zaslužuju. Ono je urođeno (svako ljudsko biće posjeduje inherentnu vrijednost samom činjenicom svog postojanja), pozitivno, koje potiče osjećaj ispunjenja i zadovoljstva."

Na ovaj način ODO sugerira da se radi o univerzalnoj i mjerodavnoj definiciji dostojanstva. U potrazi za izvorom, koji je propustilo dati kao referencu, propuštanjem kroz google tražilicu našao sam jedino dionicu "ukupnost vrlina koje pobuđuju poštovanje (osjećaj časti, ukus, odmjerenost, poštenje)" kao definiciju danu na Hrvatskom jezičnom portalu i na Wiktionary. Dionica izolirano bi još mogla proći (barem kao gramatički suvisla, ako izbor samih vrlina i ostavlja okus nedorečene, praznjikave proizvoljnosti), no pasus u cjelini se nadaje kao neobično loša referentna točka: bljutava platitida, a usudio bih se reći i napabirčena hrpa besmislica, silogistički nepovezana i interno kontradiktorna te naložena šupljim stereotipima. 

Za početak se očitava ekvivokacijsko šaltanje u vidu definiranja četiri kategorije odjednom pod firmom jedne. Prvo je tu dostojanstvo kao svojstvo nekih osoba: onih koje obilježavaju vrline navedene u dionici poznatoj googleu. Ta je dionica, kao središnja u rečenici, sprijeda i straga flankirana dodacima koji je čine gramatički nemuštom: počinje se raditi o – gle konstrukcije – ukupnosti vrlina koje pobuđuju poštovanje koje neka stvar ili radnja zaslužuju. Što zaslužuju? Poštovanje. A to su poštovanje eto proizvele nečije vrline. A proizvele su ga za neku stvar ili radnju. Govorimo li onda o poštovanju kao onome što pobuđuje skup vrlina ili o poštovanju kao onome što stvari/radnje zaslužuju ili pak – da prespojimo – skupu vrlina u funkciji stvari/radnji koje ih zaslužuju? Ili o svemu skupa odjednom – dok ništa nema smisla? U svakom se slučaju u rečenici radi o praznom brbljanju lišenom i smisla i stila i sintakse. Uz to što smo u okviru jedne jedine rečenice ekvivokacijski preskočili s definiranja dostojanstva kao eventualnih svojstava (vrlina) osoba na definiranje ga kao nešto eventualno pripadajuće stvarima ili radnjama. U drugoj rečenici tome se pridodaje, dižući za duplo ekvivokacijski ulog, definiranje dostojanstva kao unutarnjeg osjećaja i kao vrijednosti proizlazeće iz samog bivanja ljudskim bićem. 

Kao unutarnji osjećaj u tom izdanju predstavlja naklapanje bez pravog značenja, fingiranje definicije. Da je dostojanstvo nešto "pozitivno"? To znači sve i ništa. Da "potiče osjećaj ispunjenja i zadovoljstva"? I seks potiče osjećaj ispunjenja i zadovoljstva. I kokain navodno potiče. Ništa time nije stvarno definirano.

Ono što po sebi stoji, što bi vrijedilo reći, je da iz same činjenice rođenja proizlazi obaveza da se prema osobi odnosimo kao doista osobi, subjektu umjesto objektu, a i sami da se prema sebi odnosimo kao prema subjektu (Krleža je govorio o kutiji olovnih slova, koja nije mnogo, ali je "jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa"), s pripadajućim ljudskim, odnosno političkim pravima (uključujući, kad smo već kod toga, i pravo na slobodu izražavanja, koje ne može biti tek tako ograničavano!). Možemo to nazvati i: kao prema dostojanstvenom biću. No, autoru je izgleda prošlo ispod radara da dostojanstvo na taj način i u odnosu na tu kategoriju definirano, predstavlja, svojom premisom univerzalnosti i svepripadajuće, sveinkluzivne urođenosti, izravnu kontradikciju spram dva načina na koji je dostojanstvo istovremeno definirano u prethodnoj rečenici: vrlinama kao svojstvima pojedinih osoba i onoga što zaslužuju pojedine stvari i radnje, pri čemu se i jedno i drugo odnosi na eventualnosti, a ne nešto što bi se podrazumijevalo činom rođenja. Same za sebe kao razdvojene, u odnošenju na različite stvari koje ne moraju biti međusobno isključive, te kad bi bile suvislije sročene, možda bi sve te definicije i mogle biti dovedene do imanja nekog smisla, ali se ovako postavlja pitanje: što se naposljetku definira tim živim kupusom definiranja svačega i svakako? Savršeno ništa. Pričanje da bi se pričalo; proizvodnja floskula kao privida neke definiranosti; da se može reći da je dana.

J'accuse točka 5: OPTUŽNI PRIJEDLOG BIVA PARALOGIČAN PRI DOKAZIVANJU

"Da bi izjava okrivljenog predstavljala diskriminatorno uznemiravanje", uviđa ODO, "mora doseći razinu ozbiljnosti odnosno štetnosti koju je moguće kvalificirati kao povredu dostojanstva osobe". Da bi to dokazalo, istura dva faktora, od kojih bi prvi bila činjenica da je "sporna izjava objavljena na dan obilježavanja državnog blagdana Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja", čime sam, tvrdi ODO, "iskazao krajnje nepoštovanje značaju samog blagdana", povrijedivši tako "osjećaje dostojanstva velike većine građana, a naročito sudionika vojno redarstvene operacije". 

Obratimo pažnju: radi se o metodi dokazivanja egzistencije prekršaja (ODO je, napominjem, to i samo tako postuliralo). Ne, dakle, razine ozbiljnosti/štetnosti kao povećanja težine već dokazanog prekršaja, nego je zbog naravi inkriminacije dostatna razina ozbiljnosti/štetnosti kvalifikacijski kriterij preko kojega ODO tek dokazuje njegovo postojanje. Ugniježđena je, međutim, logička greška u tu ambiciju dokazivanja da je nešto krivo (prekršaj) time da je učinjeno u krivi čas, ako nije prethodno jasno da nešto uopće jest krivo, da sam čin kvalitativno predstavlja prijestup (zakona). ODO bi prekršajni kvalitet htjelo izvoditi iz samog vremena radnje (da sam ja to baš na sveti blagdan), ucjepljujući na taj način u njega ono što kao biva njime dokazuje, nudeći kao argument tvrdnje nešto što u sebi pretpostavlja istinitost te tvrdnje. Logička greška kružnog zaključivanja; ili, učenije, cirkularnog (pseudo)argumenta, kada je već u premisama sadržana konkluzija; latinskim imenom (pravo voli latinski više nego logiku katkad): petitio principii. 

Paralogičan, pseudoargumentativan – uz to što politički nepismen, o čemu smo već govorili – je i sam koncept diskriminatornog prekršaja kao povrede nečijeg dostojanstva nehonoriranjem nekog blagdana na točno određen način. Zato što tu ne udaram ja na nečiju slobodu i pravo (da se na određeni način drži o blagdanu), već se, obratno, pod prijetnjom sankcijama udara na moju slobodu i pravo (da se o blagdanu ne držim na isti takav način). Mogu li svi ti uvrijeđeni mojom izjavom – kako ODO kaže, "velika većina građana" – do mile volje, ako žele, o blagdanu upaliti mirisne svijeće, razviti zastavu i pasti na koljena? Ja im to sigurno nisam zabranio. Jesam li ih diskriminirao zbog eventualnog činjenja tako? Čime sam ih to diskriminirao, da mi je znati – što im točno uskratio od njihovih sloboda i prava? Pojam diskriminacije veže se uz stigmatizaciju ili teškoće u ostvarivanju (ljudskih) prava zbog svojstava ili okolnosti navedenih u čl. 25. st. 1. ZSD. Što je i razlog zašto se ne veže uz sudbine pripadnika većinskih skupina. Nije, primjerice, suvisao koncept diskriminiranosti i stigmaziranosti zbog pripadnosti heteroseksualnoj populaciji; po def. stigmu mogu nositi ili probleme u ostvarivanju prava imati homoseksualci. Vezanje pojma društvene stigme uz nešto što je društveno dominantno, budući da se odnosi na "veliku većinu", apsurdna je ideja. U sam pojam stigme ugrađeno je svojstvo obilježenosti zbog negativnog, nepoželjnog, posramljivanog razlikovanja od svih ostalih oko sebe (ili barem skoro svih). Iz manjinske pozicije ne biva se u posjedu moći ikoga diskriminirati, u tome je stvar. Pa tako ni manjinsko političko uvjerenje ne može rezultirati društvenom diskriminacijom većinskog političkog uvjerenja, ili da bi netko najednom počeo nositi stigmu jer mu je takvo uvjerenje... dok i "velika većina građana" ispovijeda isto takvo uvjerenje!

Implicirano je da spada u ljudska prava uvrijeđenih da određuju kako i ja poput njih moram upaliti mirisne svijeće, razviti zastavu i pasti na koljena, u protivnom ih sprečavam u ostvarivanju njihovog prava da mi o blagdanu kontroliraju držanje. Preostaje još samo da me optuže za govor mržnje prema blagdanu. U psihologiji bi se kod ovog izvrtanja strane diskriminacije govorilo i o pasivnoj agresiji priziva na svoju povrijeđenost time što se netko ne želi ponašati onako kako ti hoćeš da se ponaša, efektivno mu odričući upravo njegovu slobodu i pravo na to, ispoljavajući pretenziju krojenja mu (inače te – stavljaš mu pod nos kao njegovu krivicu – povređuje). Radi se o neodgovarajućoj atribuciji pojma diskriminacije. Možemo govoriti o tome da sam ja svojom izjavom nekoga uvrijedio ili uznemirio (ako tako kažu), ali dodavanje kvalifikacijskog epiteta o diskriminatornom uznemiravanju nosi implikaciju da je nečije ljudsko pravo u tome da ograniči moju slobodu političkog uvjerenja i javnog izražavanja tog uvjerenja. Ali time se upravo zadire u moje ljudsko – a i ustavno – pravo na to, za ograničiti koje ne dostaje navesti da svojim mišljenjem nekoga vrijeđam. Niti zamijeniti teze o tome tko koga diskriminira.

Koncept povrede nečijeg dostojanstva – time što se usuđujem misliti o nečemu drugačije nego što netko smatra da je jedino dopušteno – pati osim toga i dalje od definicijske nejasnosti. U kom smislu ODO tvrdi da je "velikoj većini građana" povrijeđeno dostojanstvo? Imali smo ono četiri kategorije. Kao nešto "pozitivno" i što "potiče osjećaj ispunjenja i zadovoljstva"? Taj je, unutarnji osjećaj, vidimo, naveden kao posljedica dostojanstva (ono ga potiče), i dalje ne doprinoseći utvrđivanju što je točno to što sam ja povrijedio kad se kaže da sam povrijedio dostojanstvo. Onda kao "ukupnost vrlina koje pobuđuju poštovanje". Ali te vrline netko ima kao svojstvo – i nećemo valjda reći da njihova egzistencija ovisi o meni i mojim izjavama? Ne raspolažem moći dodavanja ili oduzimanja ljudima vrlina koje imaju ili nemaju. Možda kao "stvar ili radnja" koje zaslužuju poštovanje (pobuđeno nečijim vrlinama)? Osim što je još uvijek riječ o gramatički nemogućoj, zbrkanoj konstrukciji, čim pričamo o stvarima/radnjama, ne pričamo o (eventualno povrijeđenom) dostojanstvu ljudi. Ili kao urođeno, inherentno svojstvo proizlazeće iz same rođenosti kao ljudsko biće? No, u biti je nečega inherentnog da je trajno, neodvojivo i samozadano, dakle ne stoji u ovisnosti o nečemu što ću ja reći. 

Na ovom se mjestu osvećuje nadrifilozofski debakl u pokušaju definiranja pojma. 

J'accuse točka 6: OPTUŽNI PRIJEDLOG JE U FAKTIČKOJ DUBIOZI

Kao drugi faktor dokaznog materijala, ODO istura tvrdnju da moja izjava "ne korespondira s povijesnim činjenicama" – čime da sam također povrijedio osjećaje dostojanstva velike većine građana.

Rekli smo: taman i kad bih bio u krivu – biti u krivu, u zabludi, nije samo po sebi prekršaj. No, kako ODO egzistenciju prekršaja izvodi preko imperativa da razina ozbiljnosti/štetnosti bude dostatna za kvalifikaciju o povredi dostojanstva kao diskriminatornom uznemiravanju – konstatiranje da sam u krivu će mu predstavljati jedan od faktora rasta te ozbiljnosti/štetnosti.

Problem je samo u tome što se i zadovoljava da konstatira, ne nudeći ni jedan jedini argument za tvrdnju o nekorespondiranju. Dok je u suprotnom smjeru vrlo lako iznijeti argumente da moja izjava itekako korespondira s povijesnim činjenicama. 

4.8. prošle godine (dan prije famoznog blagdana i objave mog korespondirajućeg statusa) Documenta je izdala priopćenje Neprocesuirani zločini 26 godina nakon VRA Oluja, u kojem se, povrh brojnih zločina koje su od 1991. do 1993. nad civilima hrvatske nacionalnosti počinili "pripadnici srpskih vojnih i paravojnih postrojbi" (što je, između ostaloga, uporište nespornog legitimiteta VRA Oluja, pri čemu priopćenje ističe i da je velika većina hrvatskih branitelja časno sudjelovala u njoj), navodi i zločine počinjene pod okriljem Oluje. Pri čemu mnogi od njih "još uvijek nisu istraženi ni procesuirani, što nažalost baca mrlju na čitavo hrvatsko društvo jer nismo pokazali dovoljnu političku zrelost za suočavanje s činjenicama iz vlastite prošlosti". Izrijekom se, kao poznate javnosti, spominje zločine počinjene u Gruborima, Gošiću i Varivodama, "no valja napomenuti da su i u drugim mjestima tijekom i neposredno nakon vojno-redarstvene akcije počinjeni zločini nad srpskim civilima, ali i nad dijelom etničkih Hrvata, koji su živjeli u zajednici sa Srbima i ostali u svojim kućama" (navodi se, taksativno, dvoznamenkast niz takvih mjesta). Procjene istraživača glase da je ubijeno više stotina civila, odnosno ratnih zarobljenika. 

Što se tiče procesuiranja, Documenta ističe kako je u 26 godina od Oluje hrvatsko pravosuđe pokrenulo 4 kaznena postupka za ratne zločine nad krajinskim Srbima, protiv ukupno 9 pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi, uz dvije osuđujuće presude i dvije oslobađajuće. Istovremeno, navodi se da je u hrvatskim državnim odvjetništvima evidentirano "6.390 kaznenih prijava za zločine počinjene za vrijeme i nakon operacije 'Oluja', od čega se 439 odnose na pripadnike oružanih snaga", s 2.380 osuđenih osoba, "ali javnost nikad nije bila upoznata s njihovim imenima i djelima za koja su osuđene". Sugestija je između redaka prilično jasna: kako se radi o dramatično različitim brojkama u odnosu na one iz prve rečenice ovog pasusa, očito se ove što se mjere u tisućama nije kvalificiralo kao ratne zločine, nego kao neznano što protiv neznanih nekih, bez obzira što se zbivalo za vrijeme i nakon Oluje. 

Neovisno o kvalifikacijama, brojke u pitanju su činjenice. O zločinima do kojih je došlo "za vrijeme i nakon" Oluje. I mjere se u tisućama delikata. Činjenice oko kojih ne može biti prijepora, kao dio službene statistike. Prijepor nastaje oko kvalifikacije o etničkom čišćenju, kao zločinu višeg reda. Odnosno, o sistemskom (a ne puko ekscesnom karakteru) egzodusa do kojega je posredstvom Oluje došlo – kao onome što sam ustvrdio. I na tom planu, međutim, sve vrvi od činjenica. Brijunski transkripti su činjenica. Tuđmanov poziv krajinskim Srbima da ostanu kod svojih kuća bez bojazni za život i imovinu samo da bi odmah potom rasistički likovao kako "nisu stigli pokupiti ni svoje prljave gaće" – činjenica je. Kovanje s Jurom Radićem akcijskog plana o smanjenju postotka srpske populacije u RH na ispod 3% – činjenica! Operacija "Zauzeto Hrvat" – činjenica! Kao i svaki mogući oblik sabotaže povratka izbjeglica. 

Moguće se i opet pozvati na izvještaje Documente: "Hrvatske vlasti nisu činile dovoljno kako bi zaštitile pripadnike srpske etničke manjine koji su odlučili ostati ili se vratiti svojim kućama. Zakonska regulativa u mnogome je imala diskriminatorne odredbe u rješavanju pitanja povratka, problemi rješavanja statusnih pitanja – dokazivanja prebivališta, imovinskih prava, radnih prava, te reguliranja pitanja mirovine. Povratnici su nailazili na brojne administrativne i pravne prepreke, među ostalima Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, Zakon o obnovi, ukidanje čl. 180. Zakona o obveznim odnosima, po kojem bi država snosila odgovornost za terorističke akte."

ODO to što je službena Hrvatska imala interes ne rekognizirati elemente etničkog čišćenja, pa nikad i nije – baš onako kao što je i pravosuđe samo nevoljko išta od ratnih zločina procesuiralo, za golemu većinu toga stavivši prst u uho kako bi se moglo pozvati na to da ništa ni o čemu nije čulo (mogli smo tijekom godina čitati i sudove s informiranih mjesta koji mali broj klasificiranih i procesuiranih ratnih zločina pripisuju ne manjku pravosudnih kapaciteta za to već manjku "političke volje") – koristi da ustvrdi nešto puno ambicioznije: da moja izjava uopće ne korespondira s povijesnim činjenicama. Budući da postoje te i te činjenice, koje također nije moguće negirati neovisno o tome smatrali ili ne da dostaju za kvalifikaciju o etničkom čišćenju, nije potrebno dokazivati da ga je bilo u nekom ovjerenom obliku kako bi se i bez toga moglo s potpunom izvjesnošću reći da ne stoji tvrdnja ODO-a (niti izvlačenje iz toga faktora dokazivanja egzistencije mog prekršaja), jer u najmanju ruku to što rekoh na već neki način korespondira s činjenicama. 

J'accuse točka 7: OPTUŽNI PRIJEDLOG JE BOMBAŠ

"Dodatnu dimenziju" povrede dostojanstava, koju sam svojom izjavom izazvao, ODO traži u težnji okrivljenog "da izrazi svoja politička i ideološka stajališta neprimjerenom izjavom koja ponižava prvenstveno sudionike vojno redarstvene operacije, koje predstavlja zločincima, a potom i sve građane čijoj nacionalnoj ili društvenoj skupini isti pripadaju, okrivljeni izražava stav da isti nisu vrijedni dužnog poštovanja, na koji način je spornom izjavom stvoreno ponižavajuće i uvredljivo okruženje" (i da se stoga optužni prijedlog ukazuje "na zakonu osnovanim", točka, Q.E.D., stvar je tobože dokazana). 

Ako ova rečenica zvuči čudno, kao da nešto nije u redu s njom – to je prvo zato što gramatički ne štima (u pozadini se čuje i očit manjak sluha za jezik, no uz paralelnu brzinu na obaraču za semantičke analize s provizornim pravorijecima o zadnjem značenju nekog jezika). Ali pustimo i to. Važnije zbog čega nešto s rečenicom nije u redu je to što sadržava tri upadljive, eklatantne besmislice. 

Sve sam sudionike VRA Oluja, kaže ODO, predstavio zločincima? Još jedna logička greška, skok u zaključivanju, invalidan silogizam, jer to naprosto ne proizlazi iz onoga što sam rekao. Non sequitur. Baš onako kao što su i u Documenti mogli reći sve što su rekli o zločinima za Oluje, a da istovremeno vrijedi i drugo što su rekli: da je većina sudionika u njoj sudjelovala na častan način.  

Druga i još nebuloznija besmislica je da sam osim samih sudionika Oluje, zločincima o istom trošku proglasio i sve građane koji sa sudionicima dijele nacionalnu ili društvenu pripadnost. Što je već non sequitur na kvadrat, jer onaj prvi množi drugim, i potpuni je misterij kakvom vratolomijom je ODO-u bio izvodiv. Odakle uopće ideja tako to povezati? Za ovakvo što bi se na satu logike trebalo ne samo dobiti jedinicu nego automatski padati razred. Nečuveno bombaštvo.

Nadalje, "nacionalna ili društvena pripadnost" odnosila bi se na uopće sve građane RH (nacionalnost nije pojam istovjetan etnicitetu i odnosi se na sve hrvatske državljane, kao pripadnike nacije neovisno o etničkom porijeklu, a k tome se ovdje govori i općenitije, neodređenije o društvenoj pripadnosti, dakle svim članovima nekog društva, koje se u ovom slučaju očito odnosi na hrvatsku društvenu zajednicu). Osim što to nije logički moguće tako ekstrapolirati u tvrdnji da sam kao biva pripisao zločinaštvo svim pripadnicima društvene zajednice, o eklatantnoj besmislici se radi i zato što pada u apsurd pretpostavljati da sam – iz pozicije onoga tko izjavom osuđuje ratne zločine iz Oluje – išao i sam sebe proglasiti ratnim zločincem. Tim više što bih apostrofiranoj skupini pripadao po svakoj osnovi, čak i da je ono što se htjelo reći: etnička pripadnost. 

Potvrđena praksa ESLJP – ponovimo da obavezujuća i za RH, s obzirom na ratificiranost Konvencije – ograničavanje slobode govora dopušta u slučaju ne uvredljivog, uznemiravajućeg, šokantnog govora samog po sebi, nego jedino u slučaju da je takav govor pritom dokaziv kao izrečen s isključivom namjerom povrede nečijeg ugleda, prava, sloboda. Mora biti svodivo na to kao cilj.

Ne znam reći izvodi li ODO ovaj niz non sequitura, na više razina besmislen i bombaški, kojim me tereti za proglašavanje svih pripadnika nacije zločincima i "nevrijednima dužnog poštovanja", upravo u svrhu imputiranja mi toga kao isključivog cilja moje izjave. Ali za svaki slučaj ću odgovoriti na tu mogućnost. Ili ću čak pozvati na klupu za svjedoke, da umjesto mene odgovori, riječkog profesora kulturologije Hajrudina Hromadžića, posredstvom teksta koji je napisao o ovom slučaju.

"U najkraćem, radi se o kanonizaciji nacionalnih mitova koji se ne smiju kritički propitivati, te se tomu posljedično prevode u dogmu," podvlači Hromadžić, "a onima koji se ipak usude zauzeti kurs suprotstavljen službenom i zadanom, jasno upozorenje da će zbog toga trpiti posljedice. Pritom, da cijela priča poprimi apsurdne dimenzije, nitko, pa ni Cingel, nije doveo u pitanje legitimnost načela vojno-redarstvene operacije 'Oluja' kao ratne akcije koju je provela Hrvatska vojska s ciljem oslobađanja okupiranih teritorija države. No bila je to i vojna operacija u kojoj su počinjeni zločini, akcija iza koje su ostale stotine mrtvih staraca (neki među njima bili su nepokretni, zatečeni u krevetima u kojima su zvjerski ubijani), deseci hiljada protjeranih civila, spaljena sela i mjesta. O tome se ne želi, a vidimo ni ne smije, javno govoriti. Kamoli da bi se protiv protagonista takvih zločina podigle optužnice i da bi ih se adekvatno sudski procesuiralo. Zato se na primjeru 'slučaja Cingel' i artikulira prijelomno problemsko pitanje šireg profila: kakav je status istine i činjenice u odnosu na mit? Dugoročne posljedice ovakvih zakona i politika koje su se ovom prilikom obrušile na osječkog arhitekta i profesora, nesagledive su. Suzbijanjem prava na javno izricanje kritički intoniranih mišljenja u odnosu na zadane smjernice tzv. državotvorne politike, sudskim procesuiranjem i kažnjavanjem takvih stavova, utire se put totalitarnim režimima. Tamo gdje caruju mitovi ne postoji niti minimum prostora za zdravu skepsu, kritičku prosudbu i argumentativnu sumnju u neprijeporan karakter službenih istina. A kada se mitovi u jednadžbi spare s politikom, oficijelnim zakonima države i sudskim praksama, eto nam zacementirane strukture na kojoj se bez problema mogu kreirati totalitarne ideologije."

Iz Hromadžićevog odlomka čita se validan motiv zašto sam ja mogao – s kakvom dobrom osnovom – napisati inkriminirani status. Kao što je zabilježeno da sam i sa svoje strane rekao ljetos na telefon Prusini: "da sam napravio nešto društveno odgovorno i korisno time što sam pustio jednu izjavu koja provocira društveni konsenzus o Oluji". Pa, da, da, zato što je društveno potrebno govoriti o ovoj dimenziji Oluje o kojoj se ne govori dovoljno i, štoviše, nastoji je se pomesti pod tepih. I zato što je društveno potrebno i odgovorno potencirati pukotine u "državotvornom" mitu, radi – istupite, svjedoče Hromadžić – "prostora za zdravu skepsu, kritičku prosudbu i argumentativnu sumnju u neprijeporan karakter službenih istina". Paradoks optužnog prijedloga je da ODO njime dodatno potvrđuje smisao čina zbog kojega me tuži, zašto je upravo bilo potrebno da to napišem. I što me ODO više tereti i goni zbog statusa, to se on opravdanijim ukazuje. 

Treba držati na umu da je za isključiti dokazivost redukcije na cilj inkriminiranog čina isključivo u napadu na nečiji ugled, prava i slobode – što je jedino što bi pred ESLJP opravdalo ograničavanje slobode govora na jednu političku temu – dovoljno ukazati na mogućnost drugačijeg cilja i pobude (jer je, opet, po def. na tužiteljstvu teret dokazivanja).

Tu bi valjalo istaći i da premda se jest radilo o nominalno javnoj objavi, radilo se samo o takvoj postavci privatnosti na privatnom fejsbuk profilu. S konzekvencom u tome da su je vidjeti mogli jedino oni koji su svojevoljno došli tamo vidjeti, a da je u news feedu mogla, pače, iskočiti još užem krugu: jedino mojim facebook prijateljima i pratiteljima. Što ne prestaje, slažem se, objavu činiti javnom i ultimativno svima dostupnom, ali zato sve govori o namjeri iza geste: da se nije sastojala u naturanju se ikome tko to ne bi želio vidjeti, izvan mog osobnog kruga facebook poznanstava. Svojevoljnost prilaska bila je bitan dio iskustva konzumacije statusa (barem prethodno rastrubljivanju koje je maslo lokalnog dnevnog lista). Ako se kakav anonimni denuncijant našao uvrijeđenim, bilo je to tek utoliko što je sam dolazio gledati čega uvredljivog ima na mom profilu. Da mi je kojim slučajem cilj bio u "povredi osjećaja dostojanstva" širokih krugova, pače "velike većine građana", ili čak ponižavanju i uvredi nazivanjem zločincima kompletno svih žitelja Hrvatske – kako je to invalidnom egzegezom izvelo ODO – sigurno se ne bih zadržao u tim okvirima skromne, ograničene vidljivosti, nego bih objavu išao stavljati po raznim grupama, plasirati po stranicama i drugim mjestima velike vidljivosti. Širokoj populaciji ju je pred oči stavio tek Glas Slavonije, napravivši upravo ono za što je pritom optuživao mene da sam napravio ja (a danas me za to optužuje ODO). 

J'accuse točka 8: OPTUŽNI PRIJEDLOG SE POSTAVLJA KAO KERBER TOTALITARNE DOXE

Hromadžić je govorio, citiram, i o notornoj besmislici "iz optužnog prijedloga koja nije tek slučajna omaška: povreda osjećaja dostojanstva građana na osnovu njihove nacionalne ili društvene pripadnosti. Šta je to uopće, o kakvim se to i čijim 'osjećajima' radi? Kako se oni mjere? Tko ih definira? I tko ima pravo govoriti o nekakvim osjećajima u ime anonimne i heterogene kolektivne mase koja se krije iza nacionalnog 'mi'? Odgovore naravno znamo. To je vladajuća ideologija i država sa svojim institucijama, političkim, intelektualnim, kulturno-obrazovnim i umjetničkim protagonistima. Ona je ta koja 'zna' što su naši kolektivni identitetski 'osjećaji', stavovi i mišljenja, pa se ne libi da nas preko svojih službenih organa i kanala na to redovito, iz dana u dan, podsjeća."

Neizrečena premisa iza ODO-vog nadrifilozofskog nagvaždanja o definiciji pojma u homogeniziranju je shvaćanja o tome što je dostojanstveno, a što nam (bit će svima) povređuje dostojanstvo. Definicija ide za time da univerzalizira iskustvo i shvaćanja o tome, odnosno da podvali kako svi imamo u tom smislu osjećati na jednak način razliku između dobra i zla ili što su vrline koje pobuđuju poštovanje ili unutarnji osjećaj ispunjenja i zadovoljstva, u čemu se sastoje čast, ukus i poštenje. Ne predviđa da su uvriježena vrijednosna postavljanja stvar kulturne prepariranosti, prema kodeksima jedne parcijalne zajednice, te da mogu posve legitimno biti i drugačije zasnovane. Zašto ja recimo, nasuprot onima kojima moja izjava vrijeđa osjećaj dostojanstva, ne bih s potpuno jednakim pravom (ili jednakim nepravom), ako ćemo se već hvatati takvih kategorija, smio reći da oni meni vrijeđaju osjećaj dostojanstva time što čepe uši (a nekima i usta) na povijesne činjenice o zločinima kao jednom od aspekata Oluje ili jake indicije o sistemskom poticanju redukcije jedne manjinske etničke populacije u Hrvatskoj na ispod 3%? Da kažem da me ponižava i vrijeđa – upravo kao pripadnika naše "nacionalne ili društvene skupine" – taj nedostojan odnos prema žrtvama, to masovno i normirano odbijanje da nalazi o zločinima budu adekvatno rekognizirani i tretirani?

I tko bi imao, uključujući i sudove, moralno pravo da bude moralni arbitar da proglasi kako moralna jezgra mog statusa nije pravno legitimna? ODO bi svojim optužnim prijedlogom htjelo pravni lijek postaviti kao moralnu diskriminaciju. 

To nepredviđanje vrijednosnih divergencija u ukupnoj populaciji nije slučajno, već institucionalizira Karamarkov proglas iz 2014., o čemu se dosta pisalo i govorilo zadnjih dana u vezi slučaja. Jedan skup političkih aksioma – tuđmanističkih – sakralizira kao obavezan idejni konsenzus na konto toga što se tobože radi o temeljima države i državnosti. Pa nitko ne smije istupati van iz te zone – u protivnom se svakome daje za pravo da prijavi svoju uvrijeđenost nečijim misaonim istupanjem van, što se kvalificira kao prekršaj i može evo biti pravosudno gonjeno. Mogućnost političkog razilaženja u mišljenjima je ukinuta jer je ono pravovjerno depolitizirano da bi bilo sakralizirano, a ono divergentno depolitizirano da bi bilo kriminalizirano. To je taj refleks stavljanja pravnog poretka u funkciju činjenja države totalitarnom.

Dodatan aspekt apsurda kojim ODO tvrdi da sam zločincem tobože proglasio i sam sebe je i to da bih po istom izvodu zločincima proglasio brojne druge građane lijevih političkih uvjerenja. Ističem baš njih zato što je temeljna logika iza generalizacijskog krivog spajanja po kojem sam zločincima predstavio prvenstveno sve sudionike Oluje, a potom i sve građane – u tome da sam jedino valjda ja otpadnik koji će u ovoj zemlji ići Oluju dovoditi u kontekst etničkog čišćenja, dočim je jedino normalno i boguugodno da apsolutno svi drugi žitelji zemlje, pripadnici naše nacije, odnosno društvene skupine, ne misle tako kao ja, nego na to automatski padaju pogođeni u centar za osjećaj dostojanstva. Ova je retorička gesta ODO-a izuzetno znakovita. Jer što je s ovim spomenutim ostalim lijevo nasađenim građanima, od kojih su mnogi još davno prije mene uz Oluju javno vezivali zločine i sistematski karakter etničkog čišćenja, upozoravali, pa i medijski, na povijesne činjenice s kojima moja izjava korespondira? I vezivaju još i danas, javno potvrđujući što sam rekao u kontekstu samog mog slučaja. Tu su, napokon, i čitave organizacije civilnog društva koje to godinama čine, pa i cijele političke stranke. Hoćemo li ih sve sudski goniti? Moj se slučaj izdvaja samo time što je Glas Slavonije odlučio od njega napraviti regionalni skandal (iz nekih njihovih razloga o kojima bi se imalo što spekulirati). 

Da, produžavanjem u pravosudni progon moje ljetošnje izjave esencijalno se kriminalizira sam lijevi politički stav na temu Oluje, proizvoljnom ga i bespravnom gestom isključujući iz čl. 38. Ustava. Gdje je pravno uporište za raditi takvo što? U izjavi za Novosti već sam postavljao to retoričko pitanje: postoji li negdje napismeno u legislativi da se o Oluji mora imati točno određen stav? 

Pozvat ću sad na klupu za svjedoke i Viktora Ivančića, s tekstom iz istog broja Novosti: "Smisao cijelog pothvata, međutim, savršeno je jasan: treba vratiti verbalni delikt u okvire redovne sudske prakse. Treba kriminalizirati misaona nedjela. Treba odbaciti trice i kučine o slobodi govora i drugim demokratskim pravima, pribilježenima čak i u hrvatskom ustavu. Treba utvrditi paket ratnih mitova i legendi koje nije dopušteno skrnaviti u javnom općenju. Treba, u najkraćem, policijskim i pravosudnim angažmanom učvrstiti i učiniti obavezujućim stanje duha kakvo u Hrvatskoj ionako odavno prevladava: patridiotizam."

Otkud naposljetku ODO-u pravo da u ime države pokreće prekršajni postupak na osnovu nečega što ne piše ni u kakvom zakonu? Što s nulum crimen nulla poena sine lege kao osnovnim pravnim načelom? Onako kao što je i u Rješenju kojim je odbacilo moju prijavu protiv Prusine i Divjaka zauzelo navijačku političku poziciju, baveći se, više nego njihovim huškanjem, prijestupom moje izjave spram pretpostavljenog političkog stava pravnog poretka o mišljenjima o Oluji

Ivančić je imao i sjajnu preporuku za sud (koja je ovom optužnicom protiv ODO-a dodatno elaborirana i argumentirana) o nivou optužnog prijedloga ODO-a: "Ta optužnica, koja se poziva na tekst Glasa Slavonije, u svom je sadržaju toliko sumanuta, pravno nepodnošljivo glupa (što bi to bio 'osjećaj dostojanstva građana RH'?) i natopljena duhom staljinističke odlučnosti – dotle da izvrće smisao zakona na koji se poziva – da ju je, umjesto analiziranja, primjerenije s gađenjem zgužvati i hitnuti u koš, no to, za vraga, može učiniti jedino sudac osječkoga Općinskog suda na raspravi koja će biti održana 18. veljače."

Za kraj ću samo dodati tome da nakon svih pobrojanih gafova i zastranjenja iz optužnog prijedloga protiv mene – zbog navodne diskriminacije na temelju političkog uvjerenja, s jasnom agendom u pozadini koja se, izvrtanjem čl. 25. ZSD, očituje kao sama oblik diskriminiranja na temelju političkog uvjerenja, kao i desant na Ustav RH i na Konvenciju – postaje razumljivije zašto mi je svoju pisanu obranu trebalo pisati upravo kao optužnicu protiv ODO-a.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu