Litije u Beogradu Foto: N1
XVIII
Što je čupanje kolja
naspram postavljanja kolja
– kaže Rousseau.
XIX
Što je eksproprijacija kapitala
naspram prvobitne akumulacije kapitala
– kaže Marx.
XX
Što je pljačka banke
naspram osnivanja banke
– kaže Brecht.
XXI
Što je otimanje crkvenog bogatstva
naspram činjenice crkvenog bogatstva
– kaže logično pitanje.
***
Ponovio sam prolog, jer se radi o uvezanom paru tekstova – sjedinjenih u fundamentu ovog prologa – s tekstom u kojem je case study bio hrvatski (preciznije, iz Osijeka).
Rekapitulirajmo. Rousseau, Marx i Brecht tu su zato što je tema imovinski aspekt kritike crkve, odnosno problematika razvlaštenja, nacionalizacije, konfiskacije – ili povrata. Osječki slučaj neugodan je klasnim opscenostima i disevangelizacijskim distorzijama prisutnima u velebnosti obnovljene zgrade vikarijata – s ozbirom na cuclanje i privatnih donacija vjernika i javnog novca, što namjenski izvanrednog što redovnog milošću vatikanskih konkordata kao temeljnog ugovora. No, glavni mi je aspekt, radi kojega sam i pisao, činjenica prethodnog povrata crkvi te konfiscirane zgrade, nekadašnje plućne bolnice, za komfor klera. Kako su je vratili ni pet ni šest nego liberali iz vlade Ivice Račana, potaklo me to na definiciju trulih liberala kao trulih preuzimanjem konzervativnih postavljanja – iznevjeravanjem zajedničkog citoyen ishodišta i ljevice i liberalizma, kao emancipacijskih politika.
Ali čime sam uopće bio inspiriran sjetiti se osječkih peripetija od prije desetljeća ili dva? Ma nešto mi zapelo za uho ono građanski u nazivu crnogorske partije Građanski pokret URA (Ujedinjena reformska akcija).
Prozreli ste me – inspiriran sam time kako je samo mučki premijer Dritan Abazović iz redova URA-e potpisao Temeljni ugovor s patrijarhom Porfirijem. Tri dana prije potpisivanja demantirajući da će biti potpisan tad kad je i bio. Valjda mu iz patrijaršije nisu na vrijeme javili kad i gdje da se nacrta.
Koristio sam se u prvom tekstu obilato lajtmotivom helikoptera kao metonimijom bahate razmetljivosti bogatuna među sirotinjom – hvala Slađani Kavarić Mandić – proširenom i na popove. Proširenje bi se moglo temeljiti na lanjskom Joanikijevom helikopterskom desantu na Cetinje, ili možda na tom nedavnom Porfirijevom sletanju helikopterom MUP-a Srbije za potpisati papire s Dritanom. S pozicije ne, dakle, eparhije na samom teritoriju Crne Gore, već beogradske crkvene središnjice, kojoj je Crna Gora strana država, ali bez najave i pasoša, kao da državne granice ne postoje! Toliko o uvažavanju i shvaćanju ozbiljno svog svjetovnog ugovornog partnera. No, nesvakidašnji helikopterski desanti samo su refleksija svakidašnje popovske povlaštene bahatosti, protežirane mekom državom (ili državama), što će vrijediti i za razmetanje obiljem. Baš to što je crkva podvrsta bogatuna čini helikoptersku paralelu toliko utemeljenom. Kao i temu razvlaštenja.
KONFISKACIJA GOR I DOL
Crna Gora je ogledan slučaj pitanja državne sekularnosti, jer se ono u njoj manifestira krajnostima. S jedne strane, tu je slavna i vrlo žilava Teokratska tradicija, i u toj tradiciji svježi Temeljni ugovor, s druge je zadnjih dana 2019. donesen Vjerski zakon, kojim se nekretnine koje su prije 1918. bile imovina Kraljevine Crne Gore, a nemaju odgovarajuće papire za dokazati prelazak u vlasništvo vjerske zajednice, prepoznaje kao kulturnu baštinu u državnoj svojini. Oho! Bomba od vijesti, na kakvu su mi se odmah oba uha bila naćulila. Nešto pamet da ti stane, u pozitivnom smislu misaone linije Rousseau-Marx-Brecht, eksproprijacije eksproprijatora.
Unatoč općem jeziku pravne norme, koji neutralno govori o svim vjerskim zajednicama, nitko nije dvojio, pa čak ni krio, da se radi o ciljanom udaru na SPC. Ondašnji premijer je zakon okarakterizirao kao završni korak na "istorijskom putu kulturne emancipacije Crne Gore", zato što se garantira svakom građaninu "slobodu da po sopstvenoj savesti bude ili ne bude vernik bilo koje veroispovesti, pri čemu država štiti imovinu i kulturno blago koje pripada svim građanima i obezbeđuje da zakoni Crne Gore jednako važe za sve". Od koga li se to uopće bilo potrebno emancipirati i koga li je boljelo da bude izjednačen sa svima drugima?
Kao još jedan aspekt zakona naložena je obaveza registracije vjerskih zajednica kao pravnih osoba, što je SPC prosto odbila, mrtva-ladna, kao da se i ne radi o općem zakonu, jer nisu oni zaboga firma neka, već božje namjesništvo, i ne priznaju doli sud svojeg sinoda. Ali naglasak je ipak bio na nekretninskom sektoru: jaukala je SPC po svim svojim svetim govornicama kako joj se otima imovinu, čak se Irinej potužio papi Franji, očekujući od njega veleposjedničku solidarnost.
Nema dileme da se radilo o najprogresivnijem zakonu iz sfere sekularnosti u ikojoj od zemalja regiona još od raspada SFRJ, a možda i dulje i dalje. Moje crveno srce bi moglo prigovoriti eventualno tome što se vjerskim zajednicama, u Crnoj Gori napose SPC, nije išlo uzeti baš sve, umjesto samo nekih objekata. Lijepo da ih se razvlasti do gaća, neka se mantijaška bratija približi onom svom "istinskom" propovijedanju vode od koje se institucionalizacijom vjere otuđila – svoja nakaradna puritanska praznovjerja popi da naviještaju u svojstvu autentičnih golja. Ali bio bih stvarno cjepidlaka spočitavajući neidenje do kraja. Probajmo samo, za steći osjećaj i perspektivu, zamisliti u Hrvatskoj donošenje zakona kojim se sistematski razvlašćuje katoličku crkvu od svekolikog nekretninskog carstva kojim u zemlji raspolaže. Najdalje do kuda smo dogurali je da netko u parlamentu stidljivo spomene reviziju vatikanskih ugovora, pa ga poklopi vitez Reiner nabrajanjem što je sve "oteto Katoličkoj crkvi nakon 2. svjetskog rata" i "da je cijeli Novi Zagreb izgrađen na otetom crkvenom zemljištu", prešućujući onu notornost da te pijavice u svom prvotnom vlasništvu mogu imati jedino ono što su još prvotnije ispile s društva.
Nije, nažalost, prošlo. Nadigla se svekolika crna reakcija kao živi štit oko SPC. Dolazi prvo do prave pravcate tuče u parlamentu, kada poslanici DF-a (Demokratski front, kriptofašistička platforma slizana s Vučićem) nasilno prekidaju sjednicu kako ne bi došlo do izglasavanja zakona. U noći kad ga se ipak usvojilo, eto ti na ulicama glavnog grada demonstracija okupljenih popova i njihovih civilnih pristalica. SPC potom nahuškava pastvu na tzv. "litije" po svim gradovima, masovne protestne šetnje nakon obreda. Bilo je to gadljivo za gledati. Moštima svetaca protiv progresivnog zakona.
Ali nešto mi je drugo sad presudnije od pročetničkih političara ili retrogradne svjetine koja puši žezla bizarnih šarlatana u haljinama s pozlatom i dragocjenostima. Kako su reagirali predstavnici građanskih političkih opcija?
Tko je Aleksa Bečić? Nekadašnji potrčko Bulatovićevog SNP-a (lažno nalijevog s prosrpskim predznakom u raskrštenju s Đukanovićem kad se ovaj odlučio lišiti tog predznaka), pa osnivač i predsjednik centrističke stranke Demokratska Crna Gora i nositelj koalicije 'Mir je naša nacija' (prvotno nazvane 'Građanski blok') za preklanjske parlamentarne izbore, potom predsjednik parlamenta za teokratske vlade Zdravka Krivokapića, koju je u manastiru Ostrog skrojio lično Amfilohije. E, pa taj je Bečić na temu litija reagirao tako što je, nakon hrpe navaljanih floskula o integrativnoj politici neodređivanja u crnogorskim društvenim podjelama, bez pardona uzeo učešće u njima! Da, litijama! Da bi onda na jesen '20 bio jedan od probranih govornika na Amfilohijevoj sahrani (uz otvoreno klerikalnog premijera Krivokapića i četnike Irineja, Joanikija, Matiju Bećkovića).
A Dritan? Njega odavno ne treba posebno predstavljati. Mladi lav Dritan – "zvezda građanizma", što reče jedna proročica prije dvije godine, "kome je demokratofilična Srbija odlučila da veruje na neviđeno, a meni se javlja da će to nekome na nos da izađe". Upitan '20 o vjerskom zakonu, kukavno je – naime, kalkulantski, jer i on mlađi aspirant poput Bečića, ubrzo potom vicepremijer u Krivokapićevoj vladi – pitijski odgovorio kako se zalaže za zakon koji će biti usvojen konsenzusom. U prijevodu: ne zalaže se. Jakog mi građanskog pokreta i građanske liste!
Klerikalizacija kobajagi građanske politike ravno do ništavila, ostali samo dugmići.
Trebam li spominjati da je parlamentarna većina iza Krivokapićeve vlade s Bečićem i Dritanom kao drugim i trećim čovjekom, zadnjih dana 2020. izglasala izmjene vjerskog zakona, poništivši u njemu dimenziju razvlaštenja, tj. imovinske odredbe, skupa s odredbom koja je nalagala registraciju vjerskih zajednica?
"Građanisti" tamo kao i račanisti ovamo: samo gledaju kako bi crkvi vratili što je pošteno opljačkala. Pa taman i da nema papire za upisati kao svoj pravni naslov. Na čemu liberali inače inzistiraju i to im je glavni argument za ne oduzimati eksproprijatorima nekretnine (o čemu sam pisao u prvom tekstu), ali za ne uzimati joj nekretnine niti sad, neće ovoj crkvi tražiti dlaku u jajetu kad njihov vlastiti liberalni postulat radi protiv nje. Čime postaje jasno i kako je naša proročica mogla unaprijed znati, već pri ustoličenju mlađih aspiranata, da će demokratofilima naposljetku izaći na nos. Nije trebala imati posebnih proročanskih sposobnosti. Jedina paranormalnost u kadru je ovaj bastard klerikalnih građanskih politika, trulih liberala, na vrijeme ispoljen.
Završilo je, eto, Temeljnim ugovorom. U kojem, premda vrvi falsifikatima i raznim neustavnim ustupcima opće prakse, s bukvalnim pravljenjem od SPC države u državi (od javnopravnih ovlasti, preko predviđanja vjeronauka drugačije od općeg zakona, do ograničenja prava državi na disciplinske postupke ili zabrane da poduzima sigurnosne mjere u prostorima SPC bez prethodnog crkvenog odobrenja), ključan segment – i za Porfirija i za Dritana, a onda i za mene – bez dileme je onaj imovinski, vlasništva nad nekretninama, koji je to bio i od početka cijelog društvenog raskola oko vjerskog zakona.
Bacimo pogled na sam tekst ugovora. Tu se crkvi za početak jamči "nepovredivost prava svojine i državine nad manastirima, hramovima, zgradama i drugim nepokretnostima i prostorima u njenom vlasništvu" (da ne bi bilo da kome padne na pamet nacionalizirati šta opet). Pri čemu se država obavezuje da "izvrši uknjižbu svih neupisanih nepokretnosti u vlasništvo" crnogorskih eparhija (govori se o prepisivanju na SPC sakralne baštine plus preko 50 kvadratnih kilometara državnog teritorija). "Crkva i crkveno-pravna lica imaju pravo da nasljeđuju, kupuju, posjeduju, koriste i otuđuju pokretna i nepokretna dobra, kao i da stiču i otuđuju imovinu", a tu je i predviđanje "premještanja, iznošenja iz države ili otuđenja dobara koji predstavljaju kulturnu baštinu Države, a na kojima pravo svojine ima Crkva".
Nije zaboravljena ni "restitucija pokretnih i nepokretnih crkvenih dobara, oduzetih ili nacionalizovanih bez pravične naknade" (Dritane, Račanu!). Kao ni pravo crkve "da gradi hramove i crkvene objekte, kao i da proširuje i preuređuje postojeće", ali tako da glavom i bradom država je obavezna "da omogući Crkvi saradnju sa nadležnim državnim organima prilikom izrade prostorno-planskih dokumenata u cilju stvaranja uslova za izgradnju vjerskih objekata". Što bi značilo: "nadležni arhijerej donosi odluku o izgradnji crkvenog objekta u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC i predlaže lokaciju za izgradnju objekata, a nadležne vlasti Crne Gore će prihvatiti predlog ukoliko ne postoje protivni objektivni razlozi javnog interesa" (Crna Goro, izvoli se sa svojim prostornim planovima uklopiti u kanonsko pravo SPC!). I napokon: "država finansijski pomaže Crkvu, naročito obnovu i očuvanje pravoslavnih vjerskih objekata koji imaju kulturno-istorijsku vrijednost" (ali su svejedno crkvini, ne državini!).
Dakle, strašno.
TRULA LJEVICA
Sjećam se još uvijek inicijalne razrogačenosti svojih očiju i razjapljenosti ustiju onomad, u neslućenju tako nečega – ni u peti da bi mi bila mogućnost, nisam još poznavao tu mozgovnu dinamiku – pri uviđanju da ne samo aspiranti Dritan ili Bečić nego i drugarice i drugovi iz regiona mahom gaje pozitivne sentimente za prizore retrogradne svjetine s litija. Da o litijama govore kao nečemu za pozdraviti, čak s otvorenim navijanjem (možda i učestvovanjem nekih). Je li moguće?
Litijama se, pisao je tako u lijevim novinama jedan drug iz Srbije, "na miran način želelo iskazati nezadovoljstvo protiv režima i težnje da se udara na ono što je vernicima pravoslavne veroispovesti u Crnoj Gori najsvetije – Mitropolija i njeni manastiri." Faktički stoji kao stvar za reći – samo, otkad je na ljevici da puko konstatira, i da ostane na tome, bez ikakve kritičke distance, usred kritičko-analitičkog teksta, kako je vjernicima zasmetalo da im se dira svetinje?
U ovome je, naravno, stvar: "Ipak litije nisu imale samo religijski karakter. One ubrzo prerastaju i u politički protest u koji se uključuju i svi oni koji su nezadovoljni režimom Mila Đukanovića, bez obzira na etničku i religijsku pripadnost. Tako čitava pobuna dobija novu političku dimenziju koja se ne tiče samo veroispovesti i imovinskih odnosa države i crkve, već prirode vladavine i ugnjetavanja građana Crne Gore od strane režima."
Ne, pa u redu, nisam ni mislio da bi navijali iz intrinzičnog podržavanja crkve i njenih nekretnina. Iz pridruženih političkih motiva je bilo. Ali svejedno je preduvjet i takve podrške za litije – zažmiriti na to što kolateralno podržavaš crkvu i (kao da si reakcionar neki ili truli liberal) javno ustaješ protiv oduzimanja joj nekretnina. Skoro kao Račan i njegov potpredsjednik, superhikovi angažirani na povratu osječke plućne bolnice.
Pomislivši izgleda da je to što proziru kako se kod državnog okomljenja na crkvu radilo o Đukanovićevom identitetskom politikanstvu radi očuvanja oligarhijskog položaja, a ne o autentičnom antiklerikalizmu, odmah zeleno svjetlo za navijati za stranu barikade koja u sebi nosi nešto takvo kao SPC?
Jesmo svjesni da govorimo o svetosavskoj SPC – i što je ona? U pitanju je organizacija koja se diči svojim nacizmom – i to ne što ja etiketiram, nego konstitutivnim manifestom sv. Nikolaja, a i bezbroj je puta strukturno potvrđivano na četničkoj riječi i djelu. Crna, crna reakcija. Kao da se ne zna da su te povorke koje su podržavali – banda bez premca u dilanju najsvirepije natražnosti (jer: crkvenog konzervativizma)?
Jedan je drug iz Crne Gore pred izbore '20 pozvao na vjeru u mogućnost promjene (da padne da osvježi), izvrsnim paralelama argumentirajući protiv glasačke apstinencije iz razočarenja, straha ili defetizma. Radilo se o obraćanju potpisnika Dritanove platforme publici s podrazumijevanjem da se zna protiv koga treba glasati – trpajući taj negativ odluke nad listićem kao aksiomatsku premisu, a problematizirajući jedino motive za neizlazak na birališta. Ali time se problematika nemogućeg izbora s kojom se lijevi birač, nadajmo se, u sebi suočavao – između kuge i kolere – prepakiravala u politički jednostavniju, simplicističku problematiku imperativa da padne kolera. A što ćemo s kugom? Čitamo u članku dosta o tome zašto je sve potrebno srušiti DPS i na kakve sve njegove finte ne nasjedati, ali nema nijedne riječi – kao neka slijepa pjega je stvar funkcionirala – o cijeni tog rušenja s obzirom na okolnost da se potrebna masovnost otpora režimu formirala tako što ju je jebena crkva okupila (!), na valu podrške za SPC kontra okomljenja DPS države na nju. Članak je zanimljiv zbog uguranosti u implicite zonu samorazumljivosti pristajanja na tu kugu, na crkveno mračnjaštvo.
Zapravo čudovišna implikacija: da se ljevica sva sretna potpiše pod crkveni izborni trijumf.
Nemoguće je negirati da je u tome sadržano nešto duboko paradoksalno i kanda da nenormalno. Ukoliko se i ljevica pridružuje, iz razumijevanja svog zadatka u stavljanju se nasuprot Đukanoviću, onda imamo slučaj da se jedan lijevi zadatak artikulira kroz kolateralnu podršku jednoj ne može retrogradnijoj parapolitičkoj organizaciji u najfundamentalnijem mogućem sukobu sa sekularnošću – i preko te organizacije kao platforme. Kao da trans žene dođu na skup podrške terf plenumu, kao da se u partizanskom filmu partizani skupe na Ravnoj Gori pa bratime oko kazana rakije s četnicima. Boli glava.
Specifičnost iz sekularističke perspektive frtutme koja zadnjih godina bjesni po Crnoj Gori donosi stoga taj kardinalan fenomen, kao presedan sa značajem koji nadilazi samu frtutmu (i ono zašto ja pišem ovaj tekst): trulu ljevicu. U trulosti definiranu ne bilo kako, nego onako kao i trulost liberala u prvom tekstu – milovanjem s crkvom, sve do drukanja za nju, po racionalizaciji u ime nekog realpolitičkog cilja. Da se interesima antiemancipacijskog klera priklone ne tek funkcionerski aspiranti centrističkog i zeleno-liberalnog predznaka (što nije posebno neviđeno), nego i... ne čak toliko ni političari slijeva (koji u tzv. liberalnim ili iliberalnim demokracijama jedva da mogu i opstojati), nego štoviše širi i življi sektor kritičke ljevice. E, to još nismo viđali! Baš fenomen.
POSTSEKULARNA INVERZIJA
Dobro, habermasijanske "postsekularne" fantazije nisu nepoznate u širokom građanskom svijetu, ali em su više nego problematične i tamo (pod lijepom riječju "dijalog" pozivajući na normalizaciju javnog političkog utjecaja nečega što pod firmom legitimnih različitih vjerovanja i kulturnih identiteta bivaju monstruozno opresivni konzervativizmi, kao opredjeljenja za koja bi se htjelo da budu iste ravni onome sekularnom), em naprosto nisu aplikabline u saudijskim arabijama kao društvima koja ni do ranog moderniteta sekularnosti nisu dogurala, džamahirijama u kojima religijska tema nije ona multikulti integracije raznih manjinskih identiteta u građansku državu, nego religija biva moć na vlasti. Bilo kao otvoreno teokratska vlast i jedini centar moći, bilo kroz simbiotske uvezanosti s državnom vlašću u nominalno sekularnim republikama, što svakako uključuje katoličku crkvu u Hrvata te pravoslavnu u Srba i Crnogoraca (s dodatnom aromom da su obje, ponavljam, sistemski nacističke).
Prisutna je od trulih ljevica etabliranih u svijetu, istinabog, i ona groteskna budalaština "postkolonijalnog" kulturnog relativizma, s unošenjem elementa bolećivosti prema desničarskim kodovima Drugog, kulturalizacijski esencijaliziranog tim kodovima. Ali ni to nije ovdje aplikabilno – čak i kad bi bilo gdje prelazilo prag inteligencije – budući da naše domaće crkve nama nisu nikakav kolonijalizirani Drugi.
Na mjestu su kritike tzv. "ljudskopravaške" ili "svjetonazorske" ljevice zbog steriliziranosti s obzirom na polje ekonomije, pa onda i lišenosti klasne optike (čime je tačeristički poredak instrumentalizira, kooptira za svoju alternativlos paradigmu). "Kao zamjena za solidarnost, potura se ideja borbe za prava nacionalnih, rasnih, rodnih itd. manjina", kaže primjerice Stevo Đurašković u jednoj od takvih kritika. I da se lijevi centar od desnog dijeli po tome što mu je gay okay dok jednako stoji iza sociopatske ideologije svake vrste "fleksibilnosti" i karijernog uspjeha kao mjere vrijednosti (asocijativno padaju na um i oni mimovi s NATO avionima ofarbanima u dugine boje). Ljevica mora inzistirati na solidarnosti i na klasnom pitanju, ne reducirati se na identitetske ratove s konzervama.
Ali nije više rijetka ni obratna redukcija. Ljevica zna postati pasivna na fronti identitetskih borbi – baš zato što svoju zadaću nalazi u bavljenju onime što je dijeli od liberalizma (kritikom kapitalizma, klasnim temama), a ne onime što dijele (frontama spram konzervativizma). Dalo bi se čak katkad govoriti i o neviđenju sebe baštinikom onog zajedničkog građanskog ishodišta, jer transklasno – pa nismo mi tu, je li, za građane, buržuje, nego za proletere jedino. Što je opasna programska klizavica ako vodi do zapuštanja "svjetonazorske" komponente. To što lijeve politike ne trebaju biti svedene na nju, ne znači da su okej bez nje.
Došlo je dotle da sam za nedavne litije što ju je po Beogradu pomračeni Nikanorov um predvodio kontra europrajda, slušao neke ljute ljevičare u iznerviranosti prajdom, ali ne tek zbog komercijalizacije, multinacionalnih kompanija kao sponzora i suludosti naplate ulaznica (što su validni momenti kritike), nego samim konceptom prajda kao takvim: jer da je to kontraproduktivan egzibicionistički performans koji su "nametnuli liberali" – izjednačeno s Vučićevim trikom instaliranja gay premijerke – kojim se samo mobilizira desnica i crkvi vraća autoritet kod pastve, a homofobija ne smanjuje, dok je ljudima skrenuta pažnja s praznih frižidera. Bez obzira što se radi o nižoj razini diskursa, iz koje je moguće iščitati aproprijaciju desnih argumenata kritike prajda (sa stavljanjem isprovociranosti desničara na dušu onih koji "provociraju") i nije karakteristična za bolja lijeva mjesta, nešto je tu ipak reprezentativno: mnogu suvremenu ljevicu smara da se uopće mora baktati s konzervativizmom, voditi s desničarima identitetske borbe. Umjesto da se neometano fokusira samo na kritiku praznih frižidera, NATO imperijalizma i multinacionalnih kompanija – jer jedino to je njen posao, rajt?
Imamo posla s ključnom inverzijom. Ako bismo ljevici dok je još bila strogo sekularistička, od Rousseaua preko Marxa do Brechta i Tita, pripisali dosljednije neprijateljstvo prema crkvi i označili je kao "militantnije sekularističku" (nabrušenu uništavati bestidnicu ili je barem eksproprirati kao veleposjednicu) od liberalizma (zakleto nezainteresiranog za izvlaštenja), danas imamo slučaj da ljevica sama militantnost u sekularizmu odbacuje kao nešto svojstveno liberalnoj agendi. To joj recimo vonja po New Atheism fazonu, zastranjelom u fokusu na znanstvenu neutemeljenost kao uporištu upozoravanja na pogubnost religije, da i ne govorimo o podršci za vojni imperijalizam "bijelog zapada".
Dok joj je potreba skakanja na stražnje noge sproću konzervativizma još i jasna ako se npr. radi o muralu Ratka Mladića kao nečemu što valja gađati jajima (jer tu je ipak genocid u igri pa je kritično), kačenje s crkvom često joj se čini kao – tako se to sad kaže – puko identitetsko pitanje, vjerovanja ili ne u Boga i prateće kulturalizacije, koje ne nosi takve naboje i kao nije baš za napade jajima iz čista mira. To je valjda samo jedan sistem vjerovanja koji treba habermasijanski uvažiti i ako nismo vjernici. Ratovanje s crkvom da je više nešto za "drugosrbijanske" liberale, "ljudskopravaše", koji su ostali zarobljeni u kategorijama 90-ih; mi materijalisti da imamo preča posla, s obzirom na izazove suvremenog svijeta, u kojem ime velikog neprijatelja glasi: neoliberalizam. Radna prava, društvena kohezija i institucionalna skrb, materijalna sigurnost i solidarnost, zaštita životne sredine, priuštivo stanovanje... pratimo logiku niza? Ono kako čovjek konkretno živi, u materijalnoj bazi, jer u to je ucijepljeno klasno pitanje. Riječ da bih rekao, do ove točne točke (još bih i dosipao sa svoje strane), no ima drugarica i drugova što produže pa misle da su jako pametni kad koriste pojam "kulturni ratovi", a koriste ga pejorativno, zato da bi apriori dezavuirali išta na "identitetske teme" kao puko zamagljivanje "pravih tema".
'Ajmo se načas zamisliti nad onime što svi ionako znamo (samo se treba sjetiti da znamo): kad kažemo da je nešto identitetska tema, ne radi se tada o "kulturnom ratu" kao sportu i rekreaciji, debatnom klubu, već o svjesnosti da živimo u – počnimo samo od prizme homofobije koja nam se aktualno nametnula – društvu identitetskog nasilja. Ukazao bih na jedan naslov iz lijevih novina: "Posledice otkazivanja Europrajda: Žrtvovanje jedne od najugroženijih manjina u Srbiji zarad jeftine populističke politike". Premda na ljevici nije da iz čista mira potencira etničke, rodne ili ne znam kakve identitete, ne može hegemonsko ugnjetavanje obilježenih identiteta, odnosno pitanje emancipacije od hegemonskih kodova, ne biti njena tema. Kako se ovi kodovi nasilja u društvene vene i kapilare ubrizgavaju upravo posredstvom konzervativne svjetonazorske ideologije, derivirane iz crkvenih vrijednosnih normi, kulturni rat s crkvom ne da je legitimna, nego je neizostavna fronta, imperativna.
Jest da je mudro koji put ne nasjesti kad političari bace identitetsku kosku kao dimnu zavjesu za skrenuti fokus s neoliberalne eksploatacije ljudi i resursa, ali to je jedna stvar, a sasvim drugi par opanaka uzimati općenito borbe s identitetskim hegemonijama i nasiljem za drugorazrednu temu, puku kauzalnu funkciju ovih "pravih", iz materijalne baze. Zar to itko baš tako i uzima? O, pa uzima svaki put kad crkvu tretira, postsekularno, ne kao kulturnog neprijatelja nego kao jedan u nizu ideoloških artikala s police, jedan od svjetonazora za obući se u njih, tko voli nek izvoli, tko neće ne mora, nemamo tome što dodati ni oduzeti. Apstrahirajući bitnu dimenziju: da je taj "svjetonazor" inherentno nasilje (homogenizacije i hegemonizacije pod plaštom konzervativnih vrijednosti), koje traži emancipacijska dekodiranja. I da se radi o nasilju koje ne postoji tek kao nusprodukt, posljedica neoliberalnih procesa ili krize kapitalizma. Je li tek neoliberalizam stvorio podanike sumeranske ili staroegipatske teokracije? Tko ih je stvorio? Kler možda?
Otkud uopće kler? Naravno da je na dnu svega ključ u materijalnoj bazi, jer je ključ, objasnio je Engels, u patrijarhatu: stacionarne civilizacije se kao baš teokratske uspostavljaju ne slučajno nego zato što je potreban puritanski prvosvećenik (koji je odmah i vladar) da uspostavi red i klasnu hijerarhiju unutar rusoovskog kolja i prvobitne akumulacije dobara – tko je što zauzeo kao svoje i kako će se to generacijski cementirati kao certificirano pravo vlasništva – preko posvećenog drobljenja o bludu radi kontrole nad ženskom seksualnošću I reproduktivnom autonomijom. Odnosno, ključ je, objasnio je paralelno Nietzsche, u uzdizanju na vlast puritanskog prvosvećenika radi drogiranja i političke anestetizacije deklasirane podaničke većine, koja je ostala s onu stranu kolja, preko instruiranja je da joj nije ništa kolje krivo što su u životu golje, već razni metafizički fenomeni. Ključ je i u jednome i u drugome i uvijek klasne pozadine – oko kolja – ali baš zato je jasno da klerikalna ideologija i kulturni rat oko nje nije tek sporedna dimna posljedica klasnog rata, već nešto spregnuto s njim u bazi, njegov neodvojiv, neizlučiv, krucijalan faktor.
Dan-danas je, kao i od pamtivijeka, u prvoj biti crkvi da štite vladajuću klasu (kojoj kler i sam pripada) i njeno pravo vlasništva, što je duboko prožeto. Postoji razlog zašto se crvene politike, prethodno fazi dekadencije, okomljuju na ideološko reakcionarstvo – ne kao na "identitetsku temu" nego kao na najcentralnijeg klasnog neprijatelja. Nisi crven ako nisi i tobože žut tu. Identitetsku dimnu zavjesu, koja će dobro dolaziti kapitalizmu, donosit će sama klerikalna mistifikacija (idemo se dijeliti kao plemena kako ne bismo osvijestili sukob rada i kapitala), ali nipošto ne možemo kao dimnu zavjesu otpisivati kulturni rat protiv te dimne zavjese, sam imperativ da se crkvu razumije kao (kulturnog i klasnog) neprijatelja.
Zar nije, napokon, i samo nekretninsko kraljevstvo crkve najneposrednije klasno pitanje, koje se spušta ravno do materijalne baze i sistemskog nasilja u njoj? Hrvatski case study iz prvog teksta vrlo rječito govori o tome – stavio sam helikopterski primjer osječkog vikarijata, jer mi je blizak, tu pred nosom, ali opći princip je to.
Jedna razina je što za početak ne stoji da i identitetska pitanja ne bi bila lijeva tema, ali otkud uopće ideja o svedenosti kritike crkve na identitetsku razinu? Svakako da nacionalizacija crkvenih nekretnina tu kritiku ne iscrpljuje, da je samo jedan od njenih aspekata, pri čemu neki drugi jesu identitetski, no nije li isto tako točno da je upravo ovaj par ekselans klasni predstavljao okosnicu crnogorskih litija? Pa nacionalizaciju tog velevlasnika, kao klasnog neprijatelja prvog reda, ne da niste podržali, nego ste još navijali za živi zid oko SPC!
PRLJAVŠTINA NARATIVNE LINIJE
Jedno pitanje dosljednosti nameće se ovdje kao nepromašivo: kako se jednom može biti za litije, a drugi put protiv njih? Preklanjske litije po Crnoj Gori same po sebi – svedene na svoju svetosavsku jezgru, apstrahirane od bivanja platformom neformalnog referenduma o režimu – ista su ona jeziva Nikanorova litija, s drito fašističkim obilježjima u proklinjanju i (očigledno protuzakonitom) pozivanju na mržnju, nasilje, oružje. I ista ova jeziva litija što je u prošlu nedjelju promarširala opet istim povodom, s mrmljanjem u glas: "Sveti Savo srpski, moli Boga za nas". Ogromni križevi, ikone, kandila, mantije, kletve, Draža i Putin, sve glavnom džadom Beograda, što rekla jedna drugarica, "ko u Sedmom pečatu, fali samo da se krenete šibati međusobno da okajete grehe i time zaustavite kugu". Ili što reko jedan, ne znam ga: "Beograd, 1389. godina, jedini sačuvan snimak". To zadnje sam čitao komentare nekih lijevo-liberalnih bablova na snimak marša koji kruži mrežama – uglavnom idu po liniji zatečenosti: "šta je ovo, jebote?" Ali, društvo drago, crkve naprosto jesu to, baš to, kada dosljedne sebi i svom poslanju. A kad smo već kod bablova – možemo li zamisliti ljevicu kako takvo što podržava? Ali ona to, upravo to i jest podržavala, zdušno! Pa otkud sad najednom silne šta-je-ovo-jebote zatečenosti?
Neki dan na Biltenu pušta tekst nazvan "Zauzdavanje prajda", u kojem upozorava na pogubne efekte društvene uloge i moći SPC, kroz raspačavanje mrklog konzervativizma i raspirivanje mržnje huškačkim manipulacijama, na istom je tom Biltenu lani puštao tekst u kojem je o "svim turbulentnim dešavanjima" koja su se u Crnoj Gori odigrala tijekom prethodne dvije godine – s kapitalnom ulogom iste te SPC u tim dešavanjima – pisao tako da se ni slovom nije dotaknuo pogubne društvene moći kojom crkva raspolaže u raspačavanju i raspirivanju. Kako to može? Lani nije bila krvoločna, popišmanila se tek ove sezone? Valjda tek na glavnoj džadi Beograda crkva poprimi lice mrklog konzervativizma i huškačkih manipulacija?
Ne bih rekao da čisto zato što je drug Beograđanin, pa mu je jedna litija pred kućom, a druga nije, već je oko situacije u Crnoj Gori propustio ošinuti po SPC, kao jednom od dva hegemona, zbog specifičnosti situacije, u kojoj je bilo preče upozoriti na onog drugog hegemona: "podsetiti da govorimo o zemlji u kojoj Milo Đukanović – čovek za koga postoje indicije da je duboko upleten u kriminalne radnje, a poslednji podaci koji su isplivali u Pandorinim papirima dokazuju i čitav splet finansijskih malverzacija u kojima je učestvovao – vlada poslednjih 30 godina". Dodao je kako je pokušaj oduzimanja crkvene imovine podstakao "pobunu dela naroda u zemlji koja jeste duboko podeljena" te da je vlast morala očekivati "oštar odgovor SPC i njenih vernika". I, ništa, samo to o SPC, kao i prethodni drug, usred kritičko-analitičkog teksta u lijevim novinama, dok regionalni zdrug koji je okrstio kao liberalne potpisnike kritike nacionalizma, prekorijeva zbog stajanja na stranu "režima Mila Đukanovića koji takođe aktivno radi na zaoštravanju nacionalnih tenzija i pokušava da manipuliše verskim institucijama" (ne spominje ništa o krvoločnosti, lani su mu to bile samo "verske institucije"), te što, umjesto da "pozdrave, ako treba i kritički, političke promene koje su predugo čekane u Crnoj Gori, oni su postali zagovornici održanja statusa kvo koji je omogućio basnoslovno bogaćenje Mila Đukanovića i ljudi bliskih njemu".
Što je sve tu implicirano? Prvo da je već sama kritika "napada velikosrpskih nacionalista na Zakon o vjerskim zajednicama", uz izostanak istovremene kritike za Đukanovića, izjednačena sa stajanjem na njegovu stranu. Ako ćemo tako, ne predstavlja li onda, po istoj logici, već sama kritika Đukanovića, uz izostanak istovremene kritike crkve (štoviše, uz razdragano pozdravljanje izborne promjene pod njenim okriljem), stajanje na njenu stranu? Drugo što je implicirano: crnogorski status kvo je definiran isključivo hegemonijom DPS-a, a nipošto bihegemonski. Za ovog druga, s druge strane istih društvenih odnosa ne vedri i ne oblači SPC, pa je nestajanje na stranu crkve i njene vlade, pri izjednačenosti sa stajanjem na stranu DPS-a, izjednačeno odmah i s an ženeral zagovorom održanja statusa kvo.
Upozorava drug, posve ispravno, i na "srednjostrujaške" kenjaže protiv prajda, među kojima "već smo podeljeno društvo zašto još da se delimo" ili "imamo 2.678 važnijih problema u ovoj zemlji". Lani je pak zauzeo poziciju upozoravanja na pogrešnost identitetskih podjela i imanje u Crnoj Gori 2.678 važnijih problema. Pa je pričao naveliko o "instrumentalizaciji nacionalizma" i kako se tobožnju ugrozu nacije "mahom koristi u funkciji prikrivanja stvarnog stanja", napose "sopstvenih afera", te se fokus "pomera sa zaista ključnog pitanja koje bi trebalo razumeti kao u suštini patriotsko – životnog standarda". Što ne štima s ovime? U načelu sve štima, baš je bingo. No, tko sve u konkretnoj Crnoj Gori instrumentira (etno)nacionalizam? Možda crkva? A ne, pardon, to samo Milo i DPS, zaboravih; SPC je tamo skroz fina.
Radilo se o narativnoj liniji koja je apostrofirala kako "stanovništvo Crne Gore ponajmanje zanimaju teme kojima se bave političari i da ih naspram identitetskih pitanja više dotiču ona socijalna i ekonomska"; da nam, nasuprot kategorijalnoj optici koja ne vidi dalje od dvije strane identitetske barikade (bjelaši i zelenaši), trebaju "partije koje bi artikulisale sentiment ljudi koji u prvi plan naglašava socijalna i ekonomska pitanja", kao "ono što je većinski prisutno u stavovima naroda i povrh toga izbegnu da nasedaju na nacionalističke zamke". Od lijevog novinarstva koje se i ovamo priklonilo, prepisujući narativnu liniju (poput slijepaca od onih koji pate od slijepe pjege), jedan je drug u Novostima forsirao da kao teme u optjecaju među narodom u Crnoj Gori nisu etničke i religijske podjele, nego su jedine teme tona i pol kokaina (a za što je, jasno, odgovoran DPS, plus Vulo skupa s Milom u nekoj zakulisnoj šemi) i "država koju je zarobio DPS". Domicilna drugarica s Biltena buncala je pak o tome kako ni govora o "vjerskom ratu" jer su "građani (većina) nezainteresirani za nacionalističke politike u svim zemljama bivše Jugoslavije" i jer im je "zanimljiviji mafijaški rat nego još jedan politički", da nikoga na špici Podgorice nije briga i nisu spremni ići u rat radi događaja na Cetinju, koji su tek "radikalan oblik otpora antikorupciji", dok političari o religiji govore samo "da ne bi morali odgovarati na pitanja o vlastitoj umiješanosti s mafijom".
Ekonomske i socijalne teme izjednačene su, vidimo, s kritikom mafijaške države (dakle, isključivo s DPS stranom barikade), reducirane na antikorupciju, kao što je i raspirivanje identitetskih podjela te instrumentalizacija nacionalizma podrazumijevano kao isključiva odgovornost strane koja ima velikih afera za skretati time fokus s njih, istovremeno dok se propušta misliti o okolnosti da je u crnogorskim prilikama nedijeljenje po etničkoj osnovi upravo glavno ideološko brvno SPC-bjelaške strane barikade (crkva je, naime, srpska – i svi smo jedan pravoslavni narod tako što smo svi Srbi, nema dijeljenja!). Tako da su se ovi šuplji apeli na ekonomske i socijalne teme umjesto identitetske barikade, uz posvemašnju apstinenciju od nalaženja uzroka rata i u SPC-u, ostvarivali kao samo sljedeći u nizu načina da si regionalna ljevica racionalizira stajanje na jednu od dvije strane identitetske barikade: onu bjelašku. Ne radi nje same, nego iz motiviranosti odstranjenjem DPS-a pod svaku cijenu; činilo joj se da taj cilj opravdava gledanje crkvi kroz prste kao sredstvo.
Upadljivo formalno nalikovanje argumenata na ove "srednjostrujaške" iz frke oko prajda nije samo slučajno – jednako se radilo o kenjaži eskivaže pred hegemonijom. A, ne, pardon, zaboravih da su samo Milo i DPS hegemon u Crnoj Gori; SPC to nipošto nije i ne predstavlja status kvo.
Kad se teme tako razdijeli na identitetske s jedne strane i socijalne s druge, pa opanjka samu ideju bavljenja identitetskima, u ikojem smislu i ma iz kojeg smjera – obratimo pažnju na prazan frižider umjesto ratovanja za državu i crkvu – stvar profunkcionira kao alibi za ne morati ratovati protiv crkve i identitetskih normi kako ih ona propisuje. Naročito kad sukobljena s dubokom državom popa Mila, pa bije i našu bitku: neprijatelj mog neprijatelja kao moj prijatelj.
POD MAČ, BATO
Kako nešto što se kliče lijevim može sebi u bilo kakvim okolnostima dozvoliti gledanje kroz prste tako nečemu? Šta, u ime nekog još većeg zla? Kako, kvragu, može biti većeg zla od tog? Što bi to takvo moralo stajati s druge strane da bi se išlo tvrditi opravdanost sađenja tikava s crkvom ili prelaženja šutke preko praktički teokratske konstelacije u kojoj SPC kroji vladu? Hitler? Staljin? Što to mora biti? Što imate za iznijeti od većih zala? Ne krijem da ulazno smatram nebuloznom ideju po kojoj bi razmahivanje nečega na SPC fašistički pogon moglo biti manje zlo od ičega, pa taman i od DPS režima. Ali zanimat će me ipak čuti – za probati shvatiti motivaciju u punom opsegu – koje su programske stavke nade u promjenu bile aktualne te '20? Oslobođenje od čega svega?
Prvo: diktature, partitokracije, patrimonijalizma (koncentrirani klijentelizam; mali broj ljudi prigrabio gro resursa za sebe; "pohara javnih dobara"; "30 godina partijskog terora"; neprezanje ni od kakvog siledžijstva probrane manjine prema društvenom za osobnu korist, npr. radi nelegalne izgradnje Vile Đukanović pośečeni su stoljetni hrastovi, nasuta nelegalno pješčana plaža i sklonjeno autobusno stajalište).
Drugo: zakona jačeg kao opće korupcije pretvorene u sistem (pravna država je tu "više reda radi nego radi stvarne pravne zaštite"; anti-državna politika DPS-a uništila sve ono što jednu državu čini državom i svela je na represivni državni aparat", za protekciju povlaštenih).
Treće: neoliberalnih politika u kojima je privatni kapital car nauštrb javnog interesa ili javne infrastrukture, s javnim resursima koji idu u privatizaciju dok usluge u autsorsanje (brojni primjeri recepta koji znamo već odasvud, uz neke varijacije na temu: tranzicijski tajkuni su npr. "podršku lokalnog seoskog stanovništva, čiji resurs i bogatstvo uništavaju, kupovali za nekoliko stotina metara asfalta do lokalnog groblja; asfalta koji lokalna uprava ne može da obezbijedi jer su je ovakve koncesije (između ostalog) dovele do prosjačkog štapa; do groblja, jer jedino ka tamo su mogli da napreduju seljaci u Crnoj Gori pod DPS-om").
Četvrto: s tim povezane ekološke destrukcije (npr. podobnim lovatorima idu koncesije za male hidroelektrane i pripadajuće ogromne poticaje, s destrukcijom rijeka stavljanjem ih u cijevi privatnih kompanija; planina Sinjajevina dospijeva pod sumanut napad militarizacijom; itd.).
Peto: uništenja obale i općenito prostora puštanjem na volju građevinskoj mafiji, turistifikaciji i rezortizaciji (crnogorsko primorje je izrazit primjer, šije mjestimično čak i Dalmaciju, sa šlagom u pritisku i na nacionalne parkove).
Šesto: generalnog osiromašenja zemlje ("propast industrije, nezaposlenost, porast socijalnih i klasnih razlika", kao produkt "vlasti koja je pred bankrot dovela industrijalizovanu mediteransku zemlju od pola miliona stanovnika"); pri čemu ne fali forsiranja projekata koji istim potezom devastiraju ekonomiju i ekologiju (kao što to već biva u neoliberalizmu).
Sedmo: žešćeg doslovno mafijaškog biznisa, razgranatog i izvan zemlje (napose kokainskog, uz legendarni šverc cigareta – slušamo, uostalom, o kavačkom i škaljarskom klanu, i s likvidacijama svako malo kao u Chicagu 30-ih, uključujući nedavnu na Zrću).
Osmo: zelenaškog krvomutničkog nacionalizma ("toksični patriotizam" i.e. "partijatizam": ljubav prema državi, uz buku o ugroženom suverenitetu i podmetanje sebe za jedinog garanta državne neovisnosti, kao "označitelj sopstvene privilegovane pozicije u odnosima moći koje je uspostavio DPS" i borba "za odbranu uslova koji im omogućavaju da budu to što jesu – paraziti koji su ubijedili sebe i one oko sebe da vole svog domaćina").
Gadno, zaista. Nemoguće bi bilo ne razumjeti snažnu i ne može opravdaniju pobudu osloboditi se svega toga. Ni na kraj pameti mi nije umanjivati išta. Budući da sam se X puta sam oglašavao protiv mnogih stavki ovakvog neoliberalno-oligarhijskog štetočinstva, nisam u poziciji da bih morao posebno dokazivati kako mi je itekako jasan njihov značaj, magnituda zla.
CRTA PREKO KOJE SE NE IDE
S druge strane stajalo je aktivno umanjivanje zla koje predstavlja SPC, tretiranje ga kao nečega tamo sporednog, ako bi se uopće i radilo o ikakvom zlu. Dobro, sami nijesmo kršćani, govorilo se, ali hej, šta sad, raspitujući se malo o pokretu obrane crkvene imovine od prelaska u državno vlasništvo, shvatili smo "da je crkva aktivna u lokalnim zajednicama, da ljudima pruža neku pomoć i podršku – nekad je to valjda molitva, nekad obrok u narodnoj kuhinji – i da su se ljudi odazvali kad je trebalo da oni crkvi priskoče u pomoć". Je, obrok u narodnoj kuhinji administriran iz čijih sve privatnih donacija i kakvih sve javnih dotacija – plus molitva gratis – da bi, kao na osječkom prijemu s novinarima u vikarijatu-helikopteru, crkva mogla trubiti i hvaliti se "konkretnim pokazivanjem kršćanske ljubavi" za sirotinju, dok za sebe čuva najbolje komade mesa iz istih tih donacija i dotacija. Episkop Kačavenda da se može razmetati dvorcem-helikopterom u koji mu se moglo skloniti od progona za pedofiliju i huškanja na genocid. Ali molitva, to uvijek može.
Usudit ću se govoriti o volji za žmirenjem, za momentom intencionalne sljepoće, kako bi se racionaliziralo drukanje za teokratski impregniranu novu vladu, tadašnju, umjesto isključivo gnušanja nad obje strane ultimativne odioznosti, stvarno ekvivalentno, što bi bilo jedino normalno gledano slijeva. Ali je li se radilo samo o oportuno motiviranoj kognitivnoj pristranosti – pa da kažemo da ljudski razumljivoj, uslijed izrazite opravdanosti poriva da konačno padne hobotnica popa Mila, pa još garniranoj gorljivom ustitralošću da je smjena vlasti stvarno demokratski moguća (po prvi put ikad, nakon 30 godina!)? Ne, međutim, jer tu je i postsekularna transformacija ljevice per se, neovisna o situaciji u Crnoj Gori, prethodeća joj, koju karakterizira opća tendencija razmekšavanju i benevolentnosti prema crkvama. Očituje se svođenjem kulturnog rata tobože na pitanje vjerovanja ili nevjerovanja u Boga, pa da bi oko toga bilo gloženje, zanemarujući aspekt nasilja u konzervativizmu, na točki akumulacije na kojoj prelazi u diktiranje društvenih i političkih normi. Koliko je crkvena ideologija obiteljskih nasilnika stvorila ili poduprla? Koliko je pedera dobilo po pički? Koliko trudnica protiv svoje volje nije moglo na legalan abortus?
Užasi postmoderne na globalnoj teoretskoj ljevici grubo ne odgovaraju stvarnosti čim se makneš iz Pariza i Berlina, premda zapravo ni tamo. No, ne znači da nemaju svoju recepciju i da se ne nose, pa tako i na brdovitom Balkanu. Ne da se prime jedino zbog odgovaranja idejnoj potrebi trenutka. Neke autonomne lokalne predispozicije i uvjetovanosti ću ovom prilikom preskočiti, ne samo zato što će to tražiti zaseban tekst, koji ne stane u gabarite ovoga (zaista se radi o analitički potentnom fenomenu, s nekim endemskim svojstvima), nego još više zato što ne želim ovaj čas kontekstualizaciju postsekularnih pretpostavki za popusnu tarifu prema SPC. Jer baš tim ulaskom u elaboracije i racionalizacije – gdje se onda ide zastupati svašta nešto o specifičnoj lokalnoj konstelaciji zbog čega da je tarifu trebalo primijeniti – dolazi do bastarda "građanske klerikalizacije". U ovom tekstu hoću da mi zadnja poanta bude upravo potreba za odbacivanjem svake takve (kontra)argumentacije. Tvrdim da se radi o nečemu što traži – apriorno povlačenje crte.
Vlada koju se kroji u manastiru? Pa halo! Postoje neprelaznosti koje se ne smije legitimirati ni pod razno.
Nije to identitetska tema kao puka funkcija i refleksija onih ekonomskih i socijalnih, nego ću reći baš obratno: odbijam slušati o klimi i hidroelektranama i eksploataciji i praznim frižiderima dok se nismo usuglasili oko neprihvatljivosti crkve (odnosno, desnice), kao nekog temelja. Nije to čak do mjerenja kuraca kritičnijih pošasti, nego je ovo nešto bazično, o čemu kao citoyen baštinici ne bismo uopće trebali imati što raspravljati. Ne pitamo hoće li biti pjesma ili recitacija dok nismo utvrdili da znaš sva slova. Možda je teža teorija vjerojatnosti, a možda diferencijalni račun, ali daj da vidimo da nam je prvo oboma bistro oko pitagorinog poučka.
Bismo li ikada, pod ikakvom racionalizacijom opravdanog političkog cilja, radili svoga saveznika od neonacista? Od Levijatana ili Skejinih ustaša možda? SPC nije baš takva, reći ćete? Bogami, je – ideološki je to ta liga: svetosavlje je koktel nacizma, mračnjačkog antimodernizma i običnog pučkog trogloditstva u kontrarevoluciji. Materijalno i organizacijski je pak SPC još i puno gora od uličarskih neonacija: radi se, naravno, o kudikamo društveno pogubnijoj firmi, jer institucionaliziranoj, situiranoj i moćnijoj u zlu. Nisu samo naciji, nego i veliki gazde pritom, i pučki tribuni s golemim pastirskim utjecajem, k tome konvergirajući teokratskom statusu, kao zahuktala, oprobana mašina za proizvodnju podanika (a još su i antivakseri, s državnom licence to kill u izuzeću za kolektivno lizanje žlice i slobodno širenje virusa).
Oholije reakcije na rogoborenja zbog toga što je pobjeda nad DPS-om došla kao pobjeda crkve, u okupljenosti oko popova (ili zbog litija ili Joanikija u helikopteru) samo su svisoka i na prazno diskvalificirale sve kao nerazumijevanje stanja u Crnoj Gori (uistinu kompleksnog i izmičućeg šablonama svrstavanja). No, misaono su mi zanimljivije one koje bi se potrudile navoditi sve stavke partijskog terora, da bi im onda iz toga proizlazila (automatski) teza kako se kod rogoborenja radi o neupoznatosti s pravim stanjem. Zanimljivije zbog ugrađene premise: ako pod DPS-om imamo to, to i to, i navedemo sva ta nepočinstva – onda je time sve i rečeno, zar ne, nema što da se doda. A premisa ugrađena u premisu: samo se po sebi razumije da navedenost svega toga znači kako ni pod razno neugodnosti koje eventualno dolaze uz SPC ne mogu parirati. Što čak ne bi bilo tako izrečeno, nego, ono, hej, pa pogledajte šta nam DPS sve radi, dakle neupućenost je uopće pitati za kardinalnost grijeha šurovanja sa SPC. Suptilno iznegirana mogućnost problematiziranja aksioma postaje ono što diskvalificiraju tom odrednicom.
Praksa koja nije išla kao individualna, nego na razini narativne linije. Kao, samo oni su inicirani u to da se prebacivanjem na identitetske podjele pokušava zamagliti "prave teme" (i da su Milo i Vulo tu zbog kokaina). Ja bih pak govorio o izgubljenom osjećaju za mjesto povlačenja tvrde crte. Gnojenja o neupućenosti bila su promašena već zato što bi trebalo pretpostaviti mogućnost različitog vrednovanja u fundamentu – tvrdo sekularističkog – koje nije podložno diskvalifikaciji na taj konto. Zapahnjivala je masovnost kojom si je mantra progledavanja crkvi kroz prste dopuštala razliku u tom jezgrenom vrednovanju prepakiravati kao razliku između informiranosti i neinformiranosti, k tome s teritorijalnom tapijom. Ako ću povratno otići korak dalje, reći ću i da su neke drugarice i drugovi vlastiti problem pogrešnog jezgrenog stava – u vidu neprepoznavanja magnitude crkvenog zla i da tu postoji neka crta koju se ne prelazi – pod šifrom neupućenosti predstavljali kao tuđi deficit sposobnosti da i oni zauzmu pogrešan jezgreni stav.
Tamo gdje upućenost uključuje normalizaciju SPC – stovarišta desničarskog ološa – kao nečega legitimnog i prihvatljivog, problem je onda u upućenosti. U tu rabotu.
Do izbornog pada DPS-a po svoj prilici ne bi došlo da se nisu desile litije, to je točno, ali otkud pravo na premisu o DPS-u kao većem razbojništvu od litija? Milo je pośekao stogodišnji hrast i, slažem se, visio bi mi o kakvom hrastu samo zbog toga, ali litije su, pobogu, ekvivalent masovnih skupova podrške neonacistima – i to ne kao nekim marginalnim naci budalama, skupljenim s koca i konopca, nego drmatorskim naci budalama, školovanima za to i teokratski zavučenima u sve pore društva. Zar stvarno može biti čega goreg, društveno pogubnijeg?
DPS-ova država je gangsterska prćija – pa možda to? Đe će, međutim, dilanje narkotika biti malignije zlotvorstvo od dilanja svetih liturgija i fetvi, destruktivnog nilihizma koji maltretira i upropaštava generacije, i epistemološki i etički, masovno kondicionirajući narod na bezumlje? A i nije, uostalom, ako će nam već to biti kriterij, da SPC i sama nema svoju gangstersku sekciju, u smislu obrta kapitala i kao građevinska mafija, a onda i u najdoslovnijem smislu sto kalašnjikova škaljarskog klana. U najmanju bi ruku bilo blesavo praviti se da i crkva ne sravnjuje zemlju sa zemljom, nema načina na koji ne.
Ne da bih išao govoriti da je DPS režim išta manje loša stvar po zemlju – teško je, kažem, i nepotrebno mjeriti te kurčeve – nego je baš do toga da se ni s ove ni s one strane ne radi o nečemu od čega bi moglo biti još i čega goreg. O kugi i o koleri. Ali moramo li uopće birati u kritičkom stavu? Nije ili-ili, tko nam zabranjuje da budemo kritični koliko nas volja i spram kuge i spram kolere odjednom? E, ali postaje ili-ili ako se ima agendu. Pa kad se ljevici učinilo da joj došlo do kritičkog ili-ili – evo je da ispadne iz dijalektike, s izmicanjem iz neopredijeljenog gnušanja u opredijeljeno žmirenje, pa prestupi tu crtu koju se ne smije prestupati: za biti protiv kolere, ublaživši sanitarni kordon prema kugi.
Pitanje je baš sanitarno, higijensko. "Ne smije se ići u crkve hoće li se disati čist zrak", povlačio je strogu crtu Nietzscheov nos, jer da tamo gdje se štuje – zaudara. Ljevici je danas neobično pofalilo tog elementarnog nosa.
Ne, ona pod mus mora biti "militantno" sekularistička da ne bi bila trula. U ova neoliberalno-oligarhijska vremena ništa manje nego oduvijek. Samo politika neprijateljstva, onako kao '45. Dobro, ne sječa glava doslovna, nije 18. vijek, ali stroga nacionalizacija i redukcija na folklor bez ikakvog upliva na državna posla. Kao što je vrijedilo za liberale da crkvi moraju – sa svog citoyen ishodišta – biti neprijateljima za ne zamutiti upravo svoju liberalnu nultu ideju, a ne sjedati partnerski s klerom za stol i potpisivati nekakve ugovore za njegov račun, tako i za ljevičare vrijedi da crkvu – s istog ishodišta i istog imperativa strogog neprijateljstva u nultoj ideji – ni pod kakvom racionalizacijom o većim neprijateljima ne smiju uzimati za saveznicu.
NEKA PADNE DA OSVJEŽI
Unatoč duboko gadljivoj kompoziciji bjelaške pobjedničke koalicije prije cirka točno dvije godine, koja je kroz ušicu igle sastavila vladu (Vučićevi pročetnički kriptofašisti interno sukobljeni s Amfilohijevim pročetničkim klerofašistima, uz trule liberale iz Perovićeve kuhinje građanista kao jezičak na vagi), jedan pozitivan učinak tih izbora se mora priznati. Kad se nude dva maksimalna zla, od kojih od nijednoga ne može biti većeg (a ne gubimo iz vida ni politički profit za obje strane iz upozoravanja jednih na druge, pri čemu svaka od strana, što je najgore, i biva u pravu kad demonizira onu drugu), smjena zla na poziciji poželjna je radi same smjene, odnosno zbog diverzifikacije moći. Sjaši Kurta da uzjaši Murta je bolje nego da ti stalno śedi za vratom bilo Kurta bilo Murta.
Među opozicijom koja se nudila, sve što je od biračkog tijela bilo građansko, a barem malo nalijevo, simpatiziralo je URA-u kao svoj glas u cijeloj gunguli, svoje identifikacijsko mjesto – a postojanje takvog mjesta je poslužilo kao udica ovom dijelu glasača za progutati degutantnost kompozitne opozicijske priče, teško ekscentrične na desnu stranu. Kako to zna biti isticano baš izrijekom: civilno društvo, aktivisti, kulturnjaci, novinari, sociolozi, sveučilišni profesori itd., kao potpisnici ili navijači Dritanove platforme. Ali poklanjanje povjerenja nije se svodilo na ambiciju smjene vlasti radi same smjene. Nego i na određene nade. Ovako nekako, kako reče jedna drugarica nakon izbora: "da će nova vlada imati sluha za neophodnu kritiku neoliberalnog kapitalizma i da će zelena politika (koju promoviše URA) konačno dobiti priliku u našoj namučenoj ekološkoj državi".
URA je u junu '20 službeno primljena u European Greens. Zeleni liberali s oficijelnom euro značkom – op-op, to i ne zvuči tako loše, ha? A zeleno je iznutra kao lubenica: ipak malo crveno (što lukavo znaju prozreti čak i desničari na granama)? Jer kao jednu od ključnih stavki zašto DPS mora pasti navodilo se recimo male hidroelektrane na neoliberalni pogon. Kako je istaknuo onaj jedan drug, kao konačni argument: "Dok budete koračali ka biračkom mjestu, DPS će vam šaptati kako će nam opozicija odnijeti državu u Čačak, dok bestidno stavlja Crnu Goru u cijevi privatnih kompanija, rijeku po rijeku." A Dritan u sedlu će – kontalo se onda – obustaviti ekološku destrukciju? Kontalo se, da, jer je budući (vice)premijer baš tako i govorio, skupa s ostatkom nove vlade (što su sve tri pobjedničke koalicije imale i u programima): hej tajkuni, gotovo je s MHE; hej vojsko, tutanj sa Sinjajevine; dolje DPS!
Ta vlada (tzv. "ekspertna", ali realno crkvena) nije dočekala proljeće ove godine – pozadinski gledano, možda kao žrtva septembarske eskalacije na Cetinju, možda radi geopolitičkih preslagivanja zbog rata u Ukrajini, možda iz Dritanove osobne ambicije da bude premijer? Bilo kako bilo, drito Drito je u februaru inicirao izglasavanje nepovjerenja vladi, da bi krajem aprila složio svoju vlastitu, "manjinsku", tako što su ga, bez participiranja u vladi, podržali Milo i sateliti. Koja je i sama netom pala (da osvježi) nakon izglasanog nepovjerenja zbog autograma na Temeljni ugovor.
O iznevjerenim, kako u junu reče jedna druga drugarica, "nadama da će se nakon završetka tridesetogodišnje vladavine DPS-a nova uprava odgovornije pozabaviti zaštitom životne sredine", mogli smo u međuvremenu konkretnije slušati primjerice iz građanske inicijative Spasimo Komarnicu: da bi projekt izgradnje hidroelektrane u kanjonu Komarnice, za koji je Ministarstvo kapitalnih investicija početkom godine potvrdilo koncesiju, "bio zaustavljen ranije da su nove vlasti održale predizborna obećanja o poštovanju ustavnih odredbi Crne Gore kao ekološke države, uvođenju strože kontrole rada državne uprave i većem uključivanju javnosti u procese donošenja odluka", te da tehnička vlada "ne bi bila u prilici da potvrdi koncesiju da je održala reč i donela Zakon o vladi". Abazovićevo novo obećanje aktivistima da vlada na Komarnici neće nauditi životnoj sredini primljeno je, kako još ističe drugarica, s rezervom, otuda što je URA "izgubila nešto od poverenja zeleno orijentisanih glasača zbog nedovoljne odlučnosti u zaustavljanju ekološki štetnih projekata".
Oho. A segment ekologije je tu lakmus opće prakse – i to ne samo zato što podcrtan programski i političkim određenjem stranke, nego i zato što neodvojivo koreliran sa segmentom ekonomije.
Hoćemo li u izmjenjivanju kao na traci vlada uvjetnih operativnih ovlasti naći alibi za iznevjerena očekivanja? Teško bi se iznevjeritelj mogao na to pozvati, jer em ni crkvena nije davala rezultata, dok je još bila prva i jedina i neuvjetovana u ovlastima, em je sam izazvao prvu tehničku, em je onda izazvao i drugu tehničku time što je manjinsku učinio drugom crkvenom, a bog i bogme, ni na operiranje kroz tu manjinsku uvjetne operativnosti ga nitko nije tjerao, sam je sve izmamuzao. Nisam baš ostao uvjeren da mu se ostajalo više premijerom. Pa šta si onda i radio vladu, crni Dritane – samo da bi se mogao pozvati na to da ne radi jer manjinska?
Ali pustimo sad i pitanje na što bi se mogao pozvati. Imam jedno fundamentalnije: a što ako je nesporazum bio u samim ulaznim očekivanjima?
Gledam listu 5 istaknutih političkih principa URA-e: zaštita životne sredine je na 2. mjestu. Na prvom je "vladavina prava i borba protiv korupcije". A na preostala 3 koče se klasične isprazne neodređenosti o "reformama": ekonomska, zdravstvena, obrazovna. Bla-bla.
Iz činjenice da je ispred svega tu isturena standardna liberalna mantra pravne države i antikorupcije (a la Dalija Orešković, da se ne ćeramo sad do nesuđene koalicije s antikorupcijskim desnim populizmom a la sudac Kolakušić) ne treba razotkrivati da je URA ogrezla u čisti liberalizam (u rijetkim trenucima kad ne truli), jer to, unatoč oznakama pozicioniranosti na političkom spektru koje uključuju i lijeve žmigavce, ni nije nešto posebno skrivano. Nego: što ta činjenica govori o programu zaštite životne sredine, stavljenom na drugo mjesto iza antikorupcije? Okej, znali smo da Dritan nije crven iznutra dok zelen izvana, ali to onda nešto značI: "ako zeleni ispod nisu i crveni, onda nisu ni zeleni" – kao što na drugom mjestu vispreno reče autor citirane rečenice o DPS-ovom ucjevljivanju Crne Gore dok plašenju naroda seljenjem je u Čačak. Konkluzija bi, dakle, bila da Dritan onda nije ni zelen, osim deklarativno? Ali otkud onda ona ulazna očekivanja kojima je racionalizirana imperativnost glasa za Dritana kao glasa za klerofašizam da padne DPS?
Što su te nade ikad i mogle biti osim iznevjerene? I kako se to moglo ne znati unaprijed? Pa segment ekologije je s onim ekonomije koreliran prvo tako da su u igri znatni materijalni interesi privatnog biznisa. Rio Tinto style. Dok god je ekonomija neoliberalna, očitovat će se koncesijama, davanjem dupeta stranom kapitalu i domaćim bogatunima, deregulaciji radničkih prava i zaštite okoliša. Normalno onda da neće moći biti ni zelen netko tko ne kreće od toga da crven, tko je ispred sebe razvio kao zastavu jalovi liberalizam antikorupcije, ne identificirajući sistemski problem u samim neoliberalnim crony postavkama, sve po zakonu. Pa onda to što nije zelen biva samo lakmus, opet da kažem, toga da nije uopće ništa – jer nema kako ni biti.
Ako je logika izbora '20 bila u tome da je borba protiv neoliberalne oligarhije kritičnija tema od identitetskih sukoba (da ne potežemo sad principijelniju antinomiju građanskog vs. plemenskog) – ostaje svejedno nejasno stavljanje karte i po toj logici na izabranu opciju. Koliko je morao netko biti još onda naivnim za pomisliti kako su Dritan i Bečić, dokazani kao mladi građanistički ministranti, aspiranti draškanja Amfilohijevih jajaca, taj materijal i kadar za biti ozbiljnim trnom u guzici krupnim neoliberalnim interesima?
NI ZRNA ŽITA
Antikorupciju je Dritan, osim kao zastavu, cijelo vrijeme koristio i kao čep za svaku rupu, s premijerske pozicije glumeći Eliot Nessa. Kad se zakuhalo na Cetinju: to "milogorci" zakuhavaju protiv vlade radi dimne zavjese zato što sam im na tragu! Kad je inicirana smjena manjinske vlade: smjenjuju me jer sam zaplijenom stao na žulj kompaniji povezanoj s DPS-om koja stoji iza švercanih cigareta! Nije problem u tome što se ne zna koliko je to s kompanijom itd. faktički istina (valjda je, ne da je teško povjerovati – no, postavlja se pitanje što to govori o dobrovoljnom traženju podrške za parlamentarnu većinu od nekoga kome se istovremeno plijeni šverc). Pa čak ni toliko u tome što zasigurno ne pije vodu kao obrazloženje zašto je premijer opozvan (jer je zaslužio opoziv zbog samog potpisivanja Temeljnog ugovora, neovisno o čistoći motivacija onih koji su inicirali i izglasali nepovjerenje vladi). Glavni problem je u tome što siroma' ni nema što drugo za izvaditi pred sebe na stol osim nekakvih hvatanja nekih u kršenju zakona – taman i ako ćemo pokloniti povjerenje da su hvatanja istinita i točno locirana.
Ali ovo ne treba čitati kao kritiku Dritanovog bivanja premalo crvena srca u mandatu (vice)premijera. Nije njegov osobni feler. Da je kojim slučajem crven, ne bi ni mogao do sedla u buržoaskoj liberalnoj demokraciji visoko oligarhijskog tipa, a kao samo zelen, ne pristupajući transformacijski iz korijena, ne može u takvom sedlu ništa supstancijalno učiniti, pa ni biti zelen. Dritanovština je u globalnoj hegemoniji tačerizma uzaludništvo u samom konceptu, kao i možemovština i moramovština, ta "lijevo-zelena" treptanja okicama, stilizirana na urbano, progresivno i bicikl, koja obećavaju korjenitu Promjenu kad zasjednu u sedlo buržoaske države, ali kao njena poštena inteligencija bez radikalnih očnjaka i gnjavljenja klasnim pitanjem, fokusirana na zelenu javnu nabavu – a kvart im je nova tvornica – pa im treba samo štopati vrijeme dok krenu autsorsanja. Nadobudni potpisnici, navijači i birači se, međutim, uvijek naknadno razočaraju, kao u onoj priči sa snijegom i januarom – njihova drama je razočaranje umjesto tragike.
Nevolja je samo kad projekcija iluzorne nade, koja onda može biti iznevjeravana, dođe kao racionalizacija za kakvu upadljiviju gadost, npr. puštanje iz boce crkvenog zloduha.
Narativna linija sad voli pričati o tome kako Abazoviću "nije moglo biti oprošteno" što "pokušava da počisti Crnu Goru", otuda što "kao njen glavni problem ne predstavlja Srbe, Crnogorce, Njegoša ili NATO nego – kriminalce", tj. Đukanovićevu kliku "koja tri decenije kontroliše svaki tender, švercuje cigarete i množi jahte". Pa je od Dritana Nessa, da bi bio sklonjen, jer je navalio da išćeruje mafiju, trebalo "dugo i temeljno praviti 'četnika'", na čemu je "grupa regionalnih pregalaca radila dan i noć". Slažem se da je bezveze razglabati o tome je li Dritan intimno četnik (naravno da ne); od psihologizacija uputnije su gole činjenice: da je Dritan svo vrijeme, neovisno o tome što sam ne četnik, šurovao s notorno četničkom SPC i da je naposljetku s njom potpisao Temeljni ugovor. Tko ga je na to ćerao? Jesu li "pregaoci" bili ti, samo da mu smjeste da je četnik za skloniti ga? Netko je drugi kriv što je Dritan potpisao? Smiješne su te papazjanije koje bi htjele previdjeti Dritanovu odgovornost za Dritanovu svinjariju valjanja u blatu s crkvom, ili uopće ne vidjeti svinjariju u njoj, za svesti čitavu priču na onu o progonitelju korupcije i kontraudaru na njega.
Osim ako će se reći da je smisao potpisivanja Temeljnog ugovora također u tu svrhu – naime, da je antikorupcija definirana kao bilo što što nervira DPS (premda ga možda ne nervira uopće, već mu, obratno, daje uporište). Ali to je, barem na razini principa, kao paktirati s Hitlerom za nervirati Staljina. Vraćamo se na borbu protiv zla gorim, logikom da je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj. Dritanu doista nije za oprostiti, ali ne to što je razvio zastavu čišćenja Crne Gore od kriminalaca, već što je za taj račun tek išao napraviti onu ultimativnu neoprostivost – šireći krila crkvenom veleposjedničkom konzervativizmu, kao nemjerljivo malignijoj pojavi od šverca i namještanja tendera.
Je li vrijedilo na ljevici kompromitirati sekularističku dosljednost, kao onaj bazični citoyen prag, u ime nekih uzaludničkih "zelenolijevo"-fašističkih kombinacija buržoaske države, koje u njenim bitnim postavkama ne mijenjaju ništa, čak i ako apstrahiramo fašističke komponente? Kako to izgleda danas, dvije godine od izbora, nakon što se, kao što to već biva po buržoaskim parlamentima, sve skupa pretvorilo u sapunicu, u "rat sviju protiv svih" i kupleraj svih sa svima i svačije pravljenje budala od svih birača, opće grebanje svakoga za svoju zinulu guzicu, s napravljenom čak totalnom šaradom (hej, manjinskom vladom – valjda isto u cilju borbe protiv DPS-a – koju podržava DPS) i od same ondašnje mobilizacije imperativom rušenja DPS-a pod svaku cijenu, pa čak i cijenu blagopomazanja crkve? I nakon što je inicijalna naguženost kleru radi višeg cilja, koji je tako temeljito ispario u šaradi, sad još dodatno zapečaćena i utrljana Temeljnim ugovorom?
Između zla i goreg perspektiva nam može biti jedino ona tragična, bez sakaćenja dijalektike popusnim tarifama. Nema izbora; ne da se rastjerati hitlera i staljina "zelenom" antikorupcijom nego jedino onako kako je to Walter. U čijoj se odsutnosti, dok ne padaju glave vlastele, eventualno može pozdraviti da vlade padaju, ko ih jebe, još bolje da što češće osvježavaju. Ali čuvaj barem svoje dupe pred klerom. Neprijatelju pod mantijama ni zrna žita.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu